Preskoči na glavni sadržaj

Pakleni šund

Ako sam nešto iz svog iskustva pravnice naučila, to je onda da je za žestok spor potrebno samo dvoje ljudi, i da svaki zakon (a i slični akti) ima najmanje 15% odredbi koje dobro izgledaju na papiru, a actually su neprovedive. Zašto bi onda, pobogu, jedna pravnica i jedan psiholog (bračni savjetnik, k tome!) u svoj brak upleli cijeli kult i zašto bi pokušali svoj bračni život organizirati po pravilima koje su nametnuli nepoznati im ljudi? Govorim, dakako, o knjizi "Bračni pakt" američke autorice Michelle Richmond u izdanju Lumena (2018).


Knjiga je to koja je prevedena na trideset jezika, koja je svjetski bestseler, koju je Andrea izabrala za knjigu ožujka u našem book clubu (e, Andrea, crna Andrea) - daklen, pravi hit. Šteta što hitovi gotovo uvijek dolaze u kombinaciji s prevelikim očekivanjima.

"Bračni pakt" priča je o novopečenom bračnom paru, Alice i Jacku. Alice je prekul workaholic odvjetnica koja je nekoć bila članica rock banda, a Jack je uštogljeni bračni savjetnik/psihoterapeut koji se divi kompliciranoj naravi svoje mladenke i ima pomalo nejasna očekivanja od njihovog bračnog života. Kako to inače biva u niskobudžetnim američkim filmovima, naši mladenci imaju bračni cold feet pa vođeni strahom od obveza, prevelikim pritiskom, bolesnim perfekcionizmom, posesivnošću, mazohizmom ili čistom dosadom (motivi likova nisu mi bili ni jasni ni uvjerljivi do samog kraja), prihvaćaju dar jednog od gostiju na svadbi - poziv za ulazak u kult koji se zove "Pakt" i koji ima misiju očuvati brak kao instituciju. Iako im je od samog početka jasno da je riječ o tajnom društvu i iako su čuli za Peoples Tamples (Jack spominje Jima Jonesa nekoliko puta), mora da stvarno vole piti Kool Aid jer su svejedno poželjeli biti dio elite koja se okuplja na fancy zabavama i čvrsto se drži bračnih zapovjedi propisanih u Pravilniku (i kako to da se Pakt nije malo ozbiljnije posvetio odredbama o jednom ozbiljnom bračnom problemu - izvršavanju kućanskih poslova?).

"Svaki član svakog mjeseca bračnom drugu mora osigurati jedan dar. Dar treba biti nešto osobito i neočekivano..."

"Članovi moraju jedanput u tri mjeseca planirati zajedničko putovanje. Putovanje se definira kao odlazak od kuće na najmanje trideset šest sati..."

"Kad vas nazove bračni drug, uvijek se javite."


Alice je, po svemu sudeći, nemirna žena koja se vrlo brzo počne dosađivati i koja ne zna biti odana pa čvrsto vjeruje da će njezin brak biti stabilan ako se bude pridržavala pravila Pakta. Jake umije prepoznati koji će od parova, koje savjetuje, održati svoj brak, a koji će se, unatoč svemu, razvesti, ali je krajnje nesiguran glede vlastitog braka. Iako njih dvoje nemaju klasične probleme u braku (zapravo, nema tu ni trunčice kritiziranja, prijezira ni silent treatmenta), njihove nesigurnosti su zanimljive sadistički nastrojenom Paktu pa će kao počinitelji prekršaja i kaznenih djela propisanih Pravilnikom Alice i Jake morati odlučiti - koliko daleko su spremni ići da bi sačuvali svoj brak?


"Bračni pakt" reprezentativni je primjerak knjiga na koje ne volim gubiti vrijeme. Takve knjige ne predstavljaju izazov ni u stilskom ni u jezičnom smislu, ne zahtijevaju intelektualni angažman, nisu pretjerano ni zabavne ni inovativne, a od onog fantastičnog prepoznavanja koje jamči vrhunska književnosti su miljama udaljene. Tekst Michelle Richmond je suhoparan, trećina teksta je suvišna, likovi su plitko ocrtani, njihove osobine ne služe priči, i trebala mi je cijela vječnost da čitanje privedem kraju - toliko ja volim sudjelovati na sastancima svog knjižnog kluba, neka se primi na zapisnik.

"...Brak je nevjerojatno otporna institucija. Već sam viđao brakove koji su pretrpjeli strašne, razorne udarce, ali su se opet nekako oporavili. Nevjerojatno. Kod većine brakova čak se pokaže da nakon takvih kušnji postanu još snažniji. Znaš li zašto?"

Odbio sam odgovoriti.

"Kad prekršitelj prihvati posljedice svojih postupaka, Jake, time se u odnos vraća ravnoteža. Sve se zaustavlja. Uklanja se šum, rješava problem, a odnos kreće ispočetka. Ravnoteža je presudna. Ravnoteža je temelj uspješnog braka."

Premda je sve zvučalo kao dobro uvježban govor, zvučalo je i istinito. Sjećam se da sam nešto slično često govorio pacijentima. "Većina parova sama nije u stanju vratiti ravnotežu u odnos. Upravo je to moja uloga."


Ova je knjiga svrstana u žanr psihološkog trilera/provokativnog krimića, a 2018. je čak osvojila i Palle Rosenkrantz nagradu za najbolji kriminalistički roman objavljen u Danskoj, ali ja suspense nisam pronašla ni u tragovima. Autorica me uspjela iznenaditi tek na 271. stranici pa sam se sve nade položila u neočekivani završetak koji bi opravdao nepovratno izgubljeno vrijeme, ali kraj je tek zapečatio moje razočaranje. Čini mi se da je Michelle Richmond, nadahnuta i pravilima scijentologije, napisala ovaj dosadnjikavi roman pouzdajući se u pretpostavku da većina nas voli zaviriti  u članke tipa "Istraživanja pokazuju da bračni parovi koji (umetni), ostaju zauvijek zajedno" pa će zaviriti i u "Bračni pakt".  Jer bilo bi toliko jednostavnije da nam nešto može jamčiti da će se naše ulaganje ljubavi, uvažavanja, vremena i truda isplatiti!

Brak je greatest adventure of all, a jedina tajna njegovog uspjeha i dugotrajnosti jest - nikada ne odustati, od razgovora, od zagrljaja, jedno od drugoga. Recimo da se jedino u tome Michelle Richmond i ja slažemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...