Preskoči na glavni sadržaj

Pakleni šund

Ako sam nešto iz svog iskustva pravnice naučila, to je onda da je za žestok spor potrebno samo dvoje ljudi, i da svaki zakon (a i slični akti) ima najmanje 15% odredbi koje dobro izgledaju na papiru, a actually su neprovedive. Zašto bi onda, pobogu, jedna pravnica i jedan psiholog (bračni savjetnik, k tome!) u svoj brak upleli cijeli kult i zašto bi pokušali svoj bračni život organizirati po pravilima koje su nametnuli nepoznati im ljudi? Govorim, dakako, o knjizi "Bračni pakt" američke autorice Michelle Richmond u izdanju Lumena (2018).


Knjiga je to koja je prevedena na trideset jezika, koja je svjetski bestseler, koju je Andrea izabrala za knjigu ožujka u našem book clubu (e, Andrea, crna Andrea) - daklen, pravi hit. Šteta što hitovi gotovo uvijek dolaze u kombinaciji s prevelikim očekivanjima.

"Bračni pakt" priča je o novopečenom bračnom paru, Alice i Jacku. Alice je prekul workaholic odvjetnica koja je nekoć bila članica rock banda, a Jack je uštogljeni bračni savjetnik/psihoterapeut koji se divi kompliciranoj naravi svoje mladenke i ima pomalo nejasna očekivanja od njihovog bračnog života. Kako to inače biva u niskobudžetnim američkim filmovima, naši mladenci imaju bračni cold feet pa vođeni strahom od obveza, prevelikim pritiskom, bolesnim perfekcionizmom, posesivnošću, mazohizmom ili čistom dosadom (motivi likova nisu mi bili ni jasni ni uvjerljivi do samog kraja), prihvaćaju dar jednog od gostiju na svadbi - poziv za ulazak u kult koji se zove "Pakt" i koji ima misiju očuvati brak kao instituciju. Iako im je od samog početka jasno da je riječ o tajnom društvu i iako su čuli za Peoples Tamples (Jack spominje Jima Jonesa nekoliko puta), mora da stvarno vole piti Kool Aid jer su svejedno poželjeli biti dio elite koja se okuplja na fancy zabavama i čvrsto se drži bračnih zapovjedi propisanih u Pravilniku (i kako to da se Pakt nije malo ozbiljnije posvetio odredbama o jednom ozbiljnom bračnom problemu - izvršavanju kućanskih poslova?).

"Svaki član svakog mjeseca bračnom drugu mora osigurati jedan dar. Dar treba biti nešto osobito i neočekivano..."

"Članovi moraju jedanput u tri mjeseca planirati zajedničko putovanje. Putovanje se definira kao odlazak od kuće na najmanje trideset šest sati..."

"Kad vas nazove bračni drug, uvijek se javite."


Alice je, po svemu sudeći, nemirna žena koja se vrlo brzo počne dosađivati i koja ne zna biti odana pa čvrsto vjeruje da će njezin brak biti stabilan ako se bude pridržavala pravila Pakta. Jake umije prepoznati koji će od parova, koje savjetuje, održati svoj brak, a koji će se, unatoč svemu, razvesti, ali je krajnje nesiguran glede vlastitog braka. Iako njih dvoje nemaju klasične probleme u braku (zapravo, nema tu ni trunčice kritiziranja, prijezira ni silent treatmenta), njihove nesigurnosti su zanimljive sadistički nastrojenom Paktu pa će kao počinitelji prekršaja i kaznenih djela propisanih Pravilnikom Alice i Jake morati odlučiti - koliko daleko su spremni ići da bi sačuvali svoj brak?


"Bračni pakt" reprezentativni je primjerak knjiga na koje ne volim gubiti vrijeme. Takve knjige ne predstavljaju izazov ni u stilskom ni u jezičnom smislu, ne zahtijevaju intelektualni angažman, nisu pretjerano ni zabavne ni inovativne, a od onog fantastičnog prepoznavanja koje jamči vrhunska književnosti su miljama udaljene. Tekst Michelle Richmond je suhoparan, trećina teksta je suvišna, likovi su plitko ocrtani, njihove osobine ne služe priči, i trebala mi je cijela vječnost da čitanje privedem kraju - toliko ja volim sudjelovati na sastancima svog knjižnog kluba, neka se primi na zapisnik.

"...Brak je nevjerojatno otporna institucija. Već sam viđao brakove koji su pretrpjeli strašne, razorne udarce, ali su se opet nekako oporavili. Nevjerojatno. Kod većine brakova čak se pokaže da nakon takvih kušnji postanu još snažniji. Znaš li zašto?"

Odbio sam odgovoriti.

"Kad prekršitelj prihvati posljedice svojih postupaka, Jake, time se u odnos vraća ravnoteža. Sve se zaustavlja. Uklanja se šum, rješava problem, a odnos kreće ispočetka. Ravnoteža je presudna. Ravnoteža je temelj uspješnog braka."

Premda je sve zvučalo kao dobro uvježban govor, zvučalo je i istinito. Sjećam se da sam nešto slično često govorio pacijentima. "Većina parova sama nije u stanju vratiti ravnotežu u odnos. Upravo je to moja uloga."


Ova je knjiga svrstana u žanr psihološkog trilera/provokativnog krimića, a 2018. je čak osvojila i Palle Rosenkrantz nagradu za najbolji kriminalistički roman objavljen u Danskoj, ali ja suspense nisam pronašla ni u tragovima. Autorica me uspjela iznenaditi tek na 271. stranici pa sam se sve nade položila u neočekivani završetak koji bi opravdao nepovratno izgubljeno vrijeme, ali kraj je tek zapečatio moje razočaranje. Čini mi se da je Michelle Richmond, nadahnuta i pravilima scijentologije, napisala ovaj dosadnjikavi roman pouzdajući se u pretpostavku da većina nas voli zaviriti  u članke tipa "Istraživanja pokazuju da bračni parovi koji (umetni), ostaju zauvijek zajedno" pa će zaviriti i u "Bračni pakt".  Jer bilo bi toliko jednostavnije da nam nešto može jamčiti da će se naše ulaganje ljubavi, uvažavanja, vremena i truda isplatiti!

Brak je greatest adventure of all, a jedina tajna njegovog uspjeha i dugotrajnosti jest - nikada ne odustati, od razgovora, od zagrljaja, jedno od drugoga. Recimo da se jedino u tome Michelle Richmond i ja slažemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...