Preskoči na glavni sadržaj

Pakleni šund

Ako sam nešto iz svog iskustva pravnice naučila, to je onda da je za žestok spor potrebno samo dvoje ljudi, i da svaki zakon (a i slični akti) ima najmanje 15% odredbi koje dobro izgledaju na papiru, a actually su neprovedive. Zašto bi onda, pobogu, jedna pravnica i jedan psiholog (bračni savjetnik, k tome!) u svoj brak upleli cijeli kult i zašto bi pokušali svoj bračni život organizirati po pravilima koje su nametnuli nepoznati im ljudi? Govorim, dakako, o knjizi "Bračni pakt" američke autorice Michelle Richmond u izdanju Lumena (2018).


Knjiga je to koja je prevedena na trideset jezika, koja je svjetski bestseler, koju je Andrea izabrala za knjigu ožujka u našem book clubu (e, Andrea, crna Andrea) - daklen, pravi hit. Šteta što hitovi gotovo uvijek dolaze u kombinaciji s prevelikim očekivanjima.

"Bračni pakt" priča je o novopečenom bračnom paru, Alice i Jacku. Alice je prekul workaholic odvjetnica koja je nekoć bila članica rock banda, a Jack je uštogljeni bračni savjetnik/psihoterapeut koji se divi kompliciranoj naravi svoje mladenke i ima pomalo nejasna očekivanja od njihovog bračnog života. Kako to inače biva u niskobudžetnim američkim filmovima, naši mladenci imaju bračni cold feet pa vođeni strahom od obveza, prevelikim pritiskom, bolesnim perfekcionizmom, posesivnošću, mazohizmom ili čistom dosadom (motivi likova nisu mi bili ni jasni ni uvjerljivi do samog kraja), prihvaćaju dar jednog od gostiju na svadbi - poziv za ulazak u kult koji se zove "Pakt" i koji ima misiju očuvati brak kao instituciju. Iako im je od samog početka jasno da je riječ o tajnom društvu i iako su čuli za Peoples Tamples (Jack spominje Jima Jonesa nekoliko puta), mora da stvarno vole piti Kool Aid jer su svejedno poželjeli biti dio elite koja se okuplja na fancy zabavama i čvrsto se drži bračnih zapovjedi propisanih u Pravilniku (i kako to da se Pakt nije malo ozbiljnije posvetio odredbama o jednom ozbiljnom bračnom problemu - izvršavanju kućanskih poslova?).

"Svaki član svakog mjeseca bračnom drugu mora osigurati jedan dar. Dar treba biti nešto osobito i neočekivano..."

"Članovi moraju jedanput u tri mjeseca planirati zajedničko putovanje. Putovanje se definira kao odlazak od kuće na najmanje trideset šest sati..."

"Kad vas nazove bračni drug, uvijek se javite."


Alice je, po svemu sudeći, nemirna žena koja se vrlo brzo počne dosađivati i koja ne zna biti odana pa čvrsto vjeruje da će njezin brak biti stabilan ako se bude pridržavala pravila Pakta. Jake umije prepoznati koji će od parova, koje savjetuje, održati svoj brak, a koji će se, unatoč svemu, razvesti, ali je krajnje nesiguran glede vlastitog braka. Iako njih dvoje nemaju klasične probleme u braku (zapravo, nema tu ni trunčice kritiziranja, prijezira ni silent treatmenta), njihove nesigurnosti su zanimljive sadistički nastrojenom Paktu pa će kao počinitelji prekršaja i kaznenih djela propisanih Pravilnikom Alice i Jake morati odlučiti - koliko daleko su spremni ići da bi sačuvali svoj brak?


"Bračni pakt" reprezentativni je primjerak knjiga na koje ne volim gubiti vrijeme. Takve knjige ne predstavljaju izazov ni u stilskom ni u jezičnom smislu, ne zahtijevaju intelektualni angažman, nisu pretjerano ni zabavne ni inovativne, a od onog fantastičnog prepoznavanja koje jamči vrhunska književnosti su miljama udaljene. Tekst Michelle Richmond je suhoparan, trećina teksta je suvišna, likovi su plitko ocrtani, njihove osobine ne služe priči, i trebala mi je cijela vječnost da čitanje privedem kraju - toliko ja volim sudjelovati na sastancima svog knjižnog kluba, neka se primi na zapisnik.

"...Brak je nevjerojatno otporna institucija. Već sam viđao brakove koji su pretrpjeli strašne, razorne udarce, ali su se opet nekako oporavili. Nevjerojatno. Kod većine brakova čak se pokaže da nakon takvih kušnji postanu još snažniji. Znaš li zašto?"

Odbio sam odgovoriti.

"Kad prekršitelj prihvati posljedice svojih postupaka, Jake, time se u odnos vraća ravnoteža. Sve se zaustavlja. Uklanja se šum, rješava problem, a odnos kreće ispočetka. Ravnoteža je presudna. Ravnoteža je temelj uspješnog braka."

Premda je sve zvučalo kao dobro uvježban govor, zvučalo je i istinito. Sjećam se da sam nešto slično često govorio pacijentima. "Većina parova sama nije u stanju vratiti ravnotežu u odnos. Upravo je to moja uloga."


Ova je knjiga svrstana u žanr psihološkog trilera/provokativnog krimića, a 2018. je čak osvojila i Palle Rosenkrantz nagradu za najbolji kriminalistički roman objavljen u Danskoj, ali ja suspense nisam pronašla ni u tragovima. Autorica me uspjela iznenaditi tek na 271. stranici pa sam se sve nade položila u neočekivani završetak koji bi opravdao nepovratno izgubljeno vrijeme, ali kraj je tek zapečatio moje razočaranje. Čini mi se da je Michelle Richmond, nadahnuta i pravilima scijentologije, napisala ovaj dosadnjikavi roman pouzdajući se u pretpostavku da većina nas voli zaviriti  u članke tipa "Istraživanja pokazuju da bračni parovi koji (umetni), ostaju zauvijek zajedno" pa će zaviriti i u "Bračni pakt".  Jer bilo bi toliko jednostavnije da nam nešto može jamčiti da će se naše ulaganje ljubavi, uvažavanja, vremena i truda isplatiti!

Brak je greatest adventure of all, a jedina tajna njegovog uspjeha i dugotrajnosti jest - nikada ne odustati, od razgovora, od zagrljaja, jedno od drugoga. Recimo da se jedino u tome Michelle Richmond i ja slažemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...