Preskoči na glavni sadržaj

I am I am I am

Besramno uživam u autobiografijama pisaca, ali i u spekulativnoj fikciji u kojima očevi i majke književnih djela igraju glavne uloge. Ipak, pribojavala sam se čitanja memoara Maggie O'Farrell, čije mi knjige inače izazivaju zazubice. Što ako je riječ o melodramatičnom prikazu života, kakav bi priličio jednoj maštovitoj dami? Što ako ona nema osobine koje sam joj prišila, umislivši si da je skrivena između svojih redaka? Što ako se biografija pretvori u self help anakonda style (damn you, Matthewe McConaugheyju!)? Naime, podnaslov knjige "I am I am I am" glasi: "Seventeen brushes with death". Seventeen? Really? Maggie, skuliraj se, najprije sam pomislila. A onda...

Svi ih imamo - rat od kojeg su nas sačuvali, kotače pod koje nismo pali, sjećanje na mutnu vodu koja nas nije progutala (zahvaljujući nekom čiki u crvenim kupaćim gaćicama), plan za put kući koji se izjalovio i rezultirao spašenim životom - svi smo se susreli sa smrtnim strahom. "If you are aware of these moments, they will alter you", napisala je Maggie O'Farrell, i ja sam se prvi put u životu zapitala - jesu li naši susreti sa smrću više od dramatične vjerovali-ili-ne epizode koju običavamo prepričavati u društvu?


Budući da Maggie prezire kronologiju, započela je ovu knjigu jednim susretom sa strancem u svojim dvadesetima, susretom koji je pošao po zlu. Iako se radi o traumatičnom događaju, Maggie O'Farrell, iznenađujuće, ali i logično, kad bolje razmislim, o njemu piše u prezentu - ona se doista vraća u taj dan, na tu stazu, u to stanje uma, i čitatelju priča o događaju od kojeg ju je sačuvala jedino intuicija. Knjiga se nastavlja, a autorica u sjećanje priziva dane u kojima je izgubila povjerenje u ljude, ali i dane u kojima joj je to povjerenje vraćeno, priziva razdoblje u kojem je prvi put prepoznala krhkost života i razdoblje u kojem je prvi put osjetila potrebu da nešto zapiše. U poglavljima naslovljenima prema dijelovima naših nestalnih tijela, pričajući o svojim tinejdžerskim pustolovinama, o svojim putovanjima svijetom, o majčinstvu i svemu i lijepom i teškom što ono nosi, Maggie O'Farrell odaje počast ljudima koji su je držali za ruku kad se osjećala samom, uz koje je prebrodila strah koji paralizira - odaje počast životu, živom, neuhvatljivom, divljem kakav jest.

"The people who teach us something retain a particularly vivid place in our memories."

"That the things in life which don't go to plan are usually more important, more formative, in the long run, than the things that do."


Ono što mi je bilo najdirljivije Maggiena je blagost prema djevojci koja je nekoć bila - zaprepastila me odgovornost koju prepoznah u rečenicama knjige naslovljenoj prema citatu ranjive Sylvije Plath, a koju autorica osjeća prema osobi iz koje je izrasla. (Kad bih bar bila nježnija prema sebi, sada, u ovom trenutku, kad sam krutosti svog srca postala svjesna!) Jednako su dojmljivi i trenuci u kojima kao majka strepi za život svog djeteta, ali i događaji iz njezinog djetinjstva, kad je bolovala od encefalitisa - koji su ostavili prepoznatljiv trag i na njezinom stvaralaštvu, što će cijeniti svaki obožavatelj romana Maggie O'Farrell.

"Ocacasionally, but not that often, I think about the person I was in my mid-twenties. I consider her. I try to recall how it felt to be that age. What were the frameworks of her days, the patterns of her thoughts? I am as far from her now as she was from her childhood. She is the median line between me and my birth. Sometimes it's hard to capture her essence, imposisible to remember what it was like to keep forging ahead in the face of such flux and instability. Other timer, however, I might be walking down a street with myy children,..., and I will sense her as if she is on the pavement with us."

Ove je nedjelje svećenik s ambona poručio: "Da bismo čuli (riječ Božju), moramo šutjeti". Ni pred čim čovjek neće ušutjeti kao što to čini kad gleda smrti u oči - čini mi se da je to suptilno Maggie O'Farrell htjela reći ovom neobičnom knjigom o svom životu, iako ne vjeruje ni u što, ni u koga. "I am I am I am" je intenzivan podsjetnik na vrijeme koje nam svima predstoji, čemu god poklanjali svoju vjeru - vrijeme kad nad smrću šutimo, i puštamo Životu da govori.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...