Preskoči na glavni sadržaj

I am I am I am

Besramno uživam u autobiografijama pisaca, ali i u spekulativnoj fikciji u kojima očevi i majke književnih djela igraju glavne uloge. Ipak, pribojavala sam se čitanja memoara Maggie O'Farrell, čije mi knjige inače izazivaju zazubice. Što ako je riječ o melodramatičnom prikazu života, kakav bi priličio jednoj maštovitoj dami? Što ako ona nema osobine koje sam joj prišila, umislivši si da je skrivena između svojih redaka? Što ako se biografija pretvori u self help anakonda style (damn you, Matthewe McConaugheyju!)? Naime, podnaslov knjige "I am I am I am" glasi: "Seventeen brushes with death". Seventeen? Really? Maggie, skuliraj se, najprije sam pomislila. A onda...

Svi ih imamo - rat od kojeg su nas sačuvali, kotače pod koje nismo pali, sjećanje na mutnu vodu koja nas nije progutala (zahvaljujući nekom čiki u crvenim kupaćim gaćicama), plan za put kući koji se izjalovio i rezultirao spašenim životom - svi smo se susreli sa smrtnim strahom. "If you are aware of these moments, they will alter you", napisala je Maggie O'Farrell, i ja sam se prvi put u životu zapitala - jesu li naši susreti sa smrću više od dramatične vjerovali-ili-ne epizode koju običavamo prepričavati u društvu?


Budući da Maggie prezire kronologiju, započela je ovu knjigu jednim susretom sa strancem u svojim dvadesetima, susretom koji je pošao po zlu. Iako se radi o traumatičnom događaju, Maggie O'Farrell, iznenađujuće, ali i logično, kad bolje razmislim, o njemu piše u prezentu - ona se doista vraća u taj dan, na tu stazu, u to stanje uma, i čitatelju priča o događaju od kojeg ju je sačuvala jedino intuicija. Knjiga se nastavlja, a autorica u sjećanje priziva dane u kojima je izgubila povjerenje u ljude, ali i dane u kojima joj je to povjerenje vraćeno, priziva razdoblje u kojem je prvi put prepoznala krhkost života i razdoblje u kojem je prvi put osjetila potrebu da nešto zapiše. U poglavljima naslovljenima prema dijelovima naših nestalnih tijela, pričajući o svojim tinejdžerskim pustolovinama, o svojim putovanjima svijetom, o majčinstvu i svemu i lijepom i teškom što ono nosi, Maggie O'Farrell odaje počast ljudima koji su je držali za ruku kad se osjećala samom, uz koje je prebrodila strah koji paralizira - odaje počast životu, živom, neuhvatljivom, divljem kakav jest.

"The people who teach us something retain a particularly vivid place in our memories."

"That the things in life which don't go to plan are usually more important, more formative, in the long run, than the things that do."


Ono što mi je bilo najdirljivije Maggiena je blagost prema djevojci koja je nekoć bila - zaprepastila me odgovornost koju prepoznah u rečenicama knjige naslovljenoj prema citatu ranjive Sylvije Plath, a koju autorica osjeća prema osobi iz koje je izrasla. (Kad bih bar bila nježnija prema sebi, sada, u ovom trenutku, kad sam krutosti svog srca postala svjesna!) Jednako su dojmljivi i trenuci u kojima kao majka strepi za život svog djeteta, ali i događaji iz njezinog djetinjstva, kad je bolovala od encefalitisa - koji su ostavili prepoznatljiv trag i na njezinom stvaralaštvu, što će cijeniti svaki obožavatelj romana Maggie O'Farrell.

"Ocacasionally, but not that often, I think about the person I was in my mid-twenties. I consider her. I try to recall how it felt to be that age. What were the frameworks of her days, the patterns of her thoughts? I am as far from her now as she was from her childhood. She is the median line between me and my birth. Sometimes it's hard to capture her essence, imposisible to remember what it was like to keep forging ahead in the face of such flux and instability. Other timer, however, I might be walking down a street with myy children,..., and I will sense her as if she is on the pavement with us."

Ove je nedjelje svećenik s ambona poručio: "Da bismo čuli (riječ Božju), moramo šutjeti". Ni pred čim čovjek neće ušutjeti kao što to čini kad gleda smrti u oči - čini mi se da je to suptilno Maggie O'Farrell htjela reći ovom neobičnom knjigom o svom životu, iako ne vjeruje ni u što, ni u koga. "I am I am I am" je intenzivan podsjetnik na vrijeme koje nam svima predstoji, čemu god poklanjali svoju vjeru - vrijeme kad nad smrću šutimo, i puštamo Životu da govori.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...