Besramno uživam u autobiografijama pisaca, ali i u spekulativnoj fikciji u kojima očevi i majke književnih djela igraju glavne uloge. Ipak, pribojavala sam se čitanja memoara Maggie O'Farrell, čije mi knjige inače izazivaju zazubice. Što ako je riječ o melodramatičnom prikazu života, kakav bi priličio jednoj maštovitoj dami? Što ako ona nema osobine koje sam joj prišila, umislivši si da je skrivena između svojih redaka? Što ako se biografija pretvori u self help anakonda style (damn you, Matthewe McConaugheyju!)? Naime, podnaslov knjige "I am I am I am" glasi: "Seventeen brushes with death". Seventeen? Really? Maggie, skuliraj se, najprije sam pomislila. A onda...
Svi ih imamo - rat od kojeg su nas sačuvali, kotače pod koje nismo pali, sjećanje na mutnu vodu koja nas nije progutala (zahvaljujući nekom čiki u crvenim kupaćim gaćicama), plan za put kući koji se izjalovio i rezultirao spašenim životom - svi smo se susreli sa smrtnim strahom. "If you are aware of these moments, they will alter you", napisala je Maggie O'Farrell, i ja sam se prvi put u životu zapitala - jesu li naši susreti sa smrću više od dramatične vjerovali-ili-ne epizode koju običavamo prepričavati u društvu?
Budući da Maggie prezire kronologiju, započela je ovu knjigu jednim susretom sa strancem u svojim dvadesetima, susretom koji je pošao po zlu. Iako se radi o traumatičnom događaju, Maggie O'Farrell, iznenađujuće, ali i logično, kad bolje razmislim, o njemu piše u prezentu - ona se doista vraća u taj dan, na tu stazu, u to stanje uma, i čitatelju priča o događaju od kojeg ju je sačuvala jedino intuicija. Knjiga se nastavlja, a autorica u sjećanje priziva dane u kojima je izgubila povjerenje u ljude, ali i dane u kojima joj je to povjerenje vraćeno, priziva razdoblje u kojem je prvi put prepoznala krhkost života i razdoblje u kojem je prvi put osjetila potrebu da nešto zapiše. U poglavljima naslovljenima prema dijelovima naših nestalnih tijela, pričajući o svojim tinejdžerskim pustolovinama, o svojim putovanjima svijetom, o majčinstvu i svemu i lijepom i teškom što ono nosi, Maggie O'Farrell odaje počast ljudima koji su je držali za ruku kad se osjećala samom, uz koje je prebrodila strah koji paralizira - odaje počast životu, živom, neuhvatljivom, divljem kakav jest.
"The people who teach us something retain a particularly vivid place in our memories."
"That the things in life which don't go to plan are usually more important, more formative, in the long run, than the things that do."
Ono što mi je bilo najdirljivije Maggiena je blagost prema djevojci koja je nekoć bila - zaprepastila me odgovornost koju prepoznah u rečenicama knjige naslovljenoj prema citatu ranjive Sylvije Plath, a koju autorica osjeća prema osobi iz koje je izrasla. (Kad bih bar bila nježnija prema sebi, sada, u ovom trenutku, kad sam krutosti svog srca postala svjesna!) Jednako su dojmljivi i trenuci u kojima kao majka strepi za život svog djeteta, ali i događaji iz njezinog djetinjstva, kad je bolovala od encefalitisa - koji su ostavili prepoznatljiv trag i na njezinom stvaralaštvu, što će cijeniti svaki obožavatelj romana Maggie O'Farrell.
"Ocacasionally, but not that often, I think about the person I was in my mid-twenties. I consider her. I try to recall how it felt to be that age. What were the frameworks of her days, the patterns of her thoughts? I am as far from her now as she was from her childhood. She is the median line between me and my birth. Sometimes it's hard to capture her essence, imposisible to remember what it was like to keep forging ahead in the face of such flux and instability. Other timer, however, I might be walking down a street with myy children,..., and I will sense her as if she is on the pavement with us."
Ove je nedjelje svećenik s ambona poručio: "Da bismo čuli (riječ Božju), moramo šutjeti". Ni pred čim čovjek neće ušutjeti kao što to čini kad gleda smrti u oči - čini mi se da je to suptilno Maggie O'Farrell htjela reći ovom neobičnom knjigom o svom životu, iako ne vjeruje ni u što, ni u koga. "I am I am I am" je intenzivan podsjetnik na vrijeme koje nam svima predstoji, čemu god poklanjali svoju vjeru - vrijeme kad nad smrću šutimo, i puštamo Životu da govori.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)