Preskoči na glavni sadržaj

Moja zelena svjetla

Pronalazim silnu utjehu u crvenom svjetlu na semaforu, i nije me briga što Matthew McConaughey misli o tome. Svakog dana, putem do posla, zaustavi me crveno svjetlo semafora kraj gradske knjižnice. Zastanem, a pješaci i biciklisti me zaobilaze, crveno svjetlo ništa im ne predstavlja. Većina želi samostalno odlučiti o prelasku preko ceste, želi imati sve pod kontrolom. Mene, pak, opuštaju crvena svjetla - napokon nije sve u mojim rukama, napokon netko drugi donosi odluku o najsigurnijem trenutku za prelazak bučne prometnice, nekome mogu povjeriti svoje brige. Zašto je to u životu tako teško učiniti?

Od svih  knjiga na polici moje sestre, izabrala sam "Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom" za čitanje. U njoj novinar Peter Seewald, koji za sebe kaže da nije osobit katolik, 2016. razgovara s Benediktom XVI. o moći, o kraju njegovog pontifikata, o izazovima s kojima se, kao i svaki vjernik, suočavao tijekom života (zanimljivo, Peter Seewald bio je ateist kad je upoznao Josepha Ratzingera, ali brojni susreti s njim, zabilježeni u knjigama "Sol zemlje" i "Svjetlo svijeta", doveli su do njegovog obraćenja).

"S velikom moći dolazi velika odgovornost" princip je Petera Parkera koji sam prisvojila kao vlastiti postulat, i zaista mi je bilo zanimljivo čitati o načelima kojima se u svom pontifikatu vodio moćni poglavar Katoličke Crkve. Papa emeritus, čovjek u posljednjim godinama svog života, s nježnošću se prisjetio svojih roditelja, opravdavajući njihovu strogost kontekstom u kojem su živjeli. Iako je odrastao u strogom kućanstvu, upravo roditeljima je dugovao svoj svećenički poziv jer su u njega usadili ljubav prema Kristu. Rođen 1927., mladi je Joseph Ratzinger unovačen u Drugom svjetskom ratu, a svoj poziv osjetio je baš u zatočeništvu. Zaređen je zajedno sa svojim bratom, a njegovo je svećeništvo oduvijek bilo isprepleteno s profesorskim pozivom. Volio je pisati, poučavati, istraživati, a tijekom čitanja ove knjige bit će jasno čak i onima koji nisu ni filozofi ni teolozi da je riječ o velikom teologu kojeg je s razlogom papa Ivan Pavao II. toliko cijenio.


"...duboko su mi u dušu prodrle i duhovne vježbe prije našeg đakonskog i svećeničkog ređenja - trenuci sabiranja, molitve, s mišlju na taj veliki trenutak. Iznutra još jednom prolaziš sve životne putove, iznutra se sabireš, otvaraš i još jednom sebi postavljaš pitanje: jesam li dostojan, jesam li sposoban?"

U ovoj knjizi Benedikt XVI. s Peterom Seewaldom govorio je o Drugom vatikanskom saboru, o radu u Kongregaciji za nauk vjere, o skandalima u Crkvi, o razrješenjima u Crkvi, o pravnoj reformi koju je bilo potrebno izvršiti da bi se ojačala zaštita žrtava spolnih zlostavljanja, o novoj evangelizaciji, o tri knjige o Isusu koje je napisao, o ženi s kojom je živio, raznim zanimljivostima i susretima i o svojoj zadaći tijekom pontifikata - pokazati što vjera danas znači i dati ljudima odvažnost da žive vjeru u svijetu u kojem žive.

"Ali znao sam da me On postavio na to mjesto i da ne će dopustiti da padnem."

Nakon napuštanja službe koja mu je oduvijek predstavljala i velik teret, Benedikt se nije prestao preispitivati, i pred Bogom i pred samim sobom, i to je ono što je najuvjerljivije u ovom razgovoru. Osvježenje je pročitati da jedan papa govori da je bijedan i malen čovjek koji ne dopire uvijek do Gospodina, da mu psihička slabost priječi da se preda isključivo molitvi i kontemplaciji, da se pita zašto postoji toliko zla, da shvaća da je toliko toga učinio pogrješno - da, zamisli, nema odgovore na sva pitanja. Te su me riječi najviše šokirale jer od suvremenih crkvenih otaca očekujem savršenstvo, očekujem apsolutnu vjeru, očekujem stopostotnu poniznost, a Benedikt, na kraju svog životnog puta, otkriva da je sve što ima pouzdanje u Božju prisutnost i milosrđe.

"Ako nešto ne razumijem, to nije zbog toga što bi bilo pogrješno, nego zato što sam ja premalen za to."


Zanimljivo mi je bilo čitati o svemu što je oblikovalo Benediktov katolicitet (ne bismo li svi trebali biti iskre u ovom svijetu?) i otkrivati koja je bila njegova vizija Crkve. Ozbiljan i strog u svom nauku, papa u miru gajio je neobičan optimizam glede Crkve u novom tisućljeću. Iako se ponekad njegovi odgovori čine diplomatskima (posebno glede bogatstva Vatikana, ali i skandala koji su potresali Crkvu tijekom njegova pontifikata - istina je između njega i Boga), čitatelja nakon čitanja ovih redaka obuzmu nada i milost - nikad nije kasno za učenje, na kraju će sve biti dobro, veliki će biti oni koji se umanjuju, u slavi će zasjati oni nepokolebljivo otvoreni prema Božjoj providnosti, oni koji vjeruju da na svom putu nisu sami, da Netko brine o njihovim koracima, brine o njihovoj sigurnosti. 

Hm, čudno je to sa semaforima - o čemu god ti razmišljao stojeći pred crvenim blještavilom koje zasljepljuje, koliko god ti sporo prolazile sekunde u svijetu koji te ne razumije, koliko god uživao u rutini, grozio se promjene i koliko god te prometna kakofonija uznemiravala, kad tad upalit će se zeleno svjetlo, a ti ćeš morati pružiti korak, odvažno, vjerujući da si na pravom mjestu u pravo vrijeme i da te Netko raširenih ruku čeka na drugoj strani.

"Mislim da je opasno za mlada čovjeka kada tako jednostavno ide od cilja do cilja i posvuda prolazi s pohvalama. Tada je dobro da iskusi svoje granice. Da ga malo zahvati i kriza. Da pretrpi i negativnu fazu. Da prepozna sama sebe i vlastite granice. Da ne ide jednostavno iz pobjede u pobjedu, nego da tu budu i porazi. To je potrebno čovjeku kako bi naučio ispravno procjenjivati sama sebe, nešto i podnijeti te misliti zajedno s drugima. To jednostavno znači da ne smije prosuđivati brzo i s visoka, nego drugoga pozitivno prihvaćati i u njegovoj muci, s njegovim slabostima."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...