Preskoči na glavni sadržaj

Moja zelena svjetla

Pronalazim silnu utjehu u crvenom svjetlu na semaforu, i nije me briga što Matthew McConaughey misli o tome. Svakog dana, putem do posla, zaustavi me crveno svjetlo semafora kraj gradske knjižnice. Zastanem, a pješaci i biciklisti me zaobilaze, crveno svjetlo ništa im ne predstavlja. Većina želi samostalno odlučiti o prelasku preko ceste, želi imati sve pod kontrolom. Mene, pak, opuštaju crvena svjetla - napokon nije sve u mojim rukama, napokon netko drugi donosi odluku o najsigurnijem trenutku za prelazak bučne prometnice, nekome mogu povjeriti svoje brige. Zašto je to u životu tako teško učiniti?

Od svih  knjiga na polici moje sestre, izabrala sam "Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom" za čitanje. U njoj novinar Peter Seewald, koji za sebe kaže da nije osobit katolik, 2016. razgovara s Benediktom XVI. o moći, o kraju njegovog pontifikata, o izazovima s kojima se, kao i svaki vjernik, suočavao tijekom života (zanimljivo, Peter Seewald bio je ateist kad je upoznao Josepha Ratzingera, ali brojni susreti s njim, zabilježeni u knjigama "Sol zemlje" i "Svjetlo svijeta", doveli su do njegovog obraćenja).

"S velikom moći dolazi velika odgovornost" princip je Petera Parkera koji sam prisvojila kao vlastiti postulat, i zaista mi je bilo zanimljivo čitati o načelima kojima se u svom pontifikatu vodio moćni poglavar Katoličke Crkve. Papa emeritus, čovjek u posljednjim godinama svog života, s nježnošću se prisjetio svojih roditelja, opravdavajući njihovu strogost kontekstom u kojem su živjeli. Iako je odrastao u strogom kućanstvu, upravo roditeljima je dugovao svoj svećenički poziv jer su u njega usadili ljubav prema Kristu. Rođen 1927., mladi je Joseph Ratzinger unovačen u Drugom svjetskom ratu, a svoj poziv osjetio je baš u zatočeništvu. Zaređen je zajedno sa svojim bratom, a njegovo je svećeništvo oduvijek bilo isprepleteno s profesorskim pozivom. Volio je pisati, poučavati, istraživati, a tijekom čitanja ove knjige bit će jasno čak i onima koji nisu ni filozofi ni teolozi da je riječ o velikom teologu kojeg je s razlogom papa Ivan Pavao II. toliko cijenio.


"...duboko su mi u dušu prodrle i duhovne vježbe prije našeg đakonskog i svećeničkog ređenja - trenuci sabiranja, molitve, s mišlju na taj veliki trenutak. Iznutra još jednom prolaziš sve životne putove, iznutra se sabireš, otvaraš i još jednom sebi postavljaš pitanje: jesam li dostojan, jesam li sposoban?"

U ovoj knjizi Benedikt XVI. s Peterom Seewaldom govorio je o Drugom vatikanskom saboru, o radu u Kongregaciji za nauk vjere, o skandalima u Crkvi, o razrješenjima u Crkvi, o pravnoj reformi koju je bilo potrebno izvršiti da bi se ojačala zaštita žrtava spolnih zlostavljanja, o novoj evangelizaciji, o tri knjige o Isusu koje je napisao, o ženi s kojom je živio, raznim zanimljivostima i susretima i o svojoj zadaći tijekom pontifikata - pokazati što vjera danas znači i dati ljudima odvažnost da žive vjeru u svijetu u kojem žive.

"Ali znao sam da me On postavio na to mjesto i da ne će dopustiti da padnem."

Nakon napuštanja službe koja mu je oduvijek predstavljala i velik teret, Benedikt se nije prestao preispitivati, i pred Bogom i pred samim sobom, i to je ono što je najuvjerljivije u ovom razgovoru. Osvježenje je pročitati da jedan papa govori da je bijedan i malen čovjek koji ne dopire uvijek do Gospodina, da mu psihička slabost priječi da se preda isključivo molitvi i kontemplaciji, da se pita zašto postoji toliko zla, da shvaća da je toliko toga učinio pogrješno - da, zamisli, nema odgovore na sva pitanja. Te su me riječi najviše šokirale jer od suvremenih crkvenih otaca očekujem savršenstvo, očekujem apsolutnu vjeru, očekujem stopostotnu poniznost, a Benedikt, na kraju svog životnog puta, otkriva da je sve što ima pouzdanje u Božju prisutnost i milosrđe.

"Ako nešto ne razumijem, to nije zbog toga što bi bilo pogrješno, nego zato što sam ja premalen za to."


Zanimljivo mi je bilo čitati o svemu što je oblikovalo Benediktov katolicitet (ne bismo li svi trebali biti iskre u ovom svijetu?) i otkrivati koja je bila njegova vizija Crkve. Ozbiljan i strog u svom nauku, papa u miru gajio je neobičan optimizam glede Crkve u novom tisućljeću. Iako se ponekad njegovi odgovori čine diplomatskima (posebno glede bogatstva Vatikana, ali i skandala koji su potresali Crkvu tijekom njegova pontifikata - istina je između njega i Boga), čitatelja nakon čitanja ovih redaka obuzmu nada i milost - nikad nije kasno za učenje, na kraju će sve biti dobro, veliki će biti oni koji se umanjuju, u slavi će zasjati oni nepokolebljivo otvoreni prema Božjoj providnosti, oni koji vjeruju da na svom putu nisu sami, da Netko brine o njihovim koracima, brine o njihovoj sigurnosti. 

Hm, čudno je to sa semaforima - o čemu god ti razmišljao stojeći pred crvenim blještavilom koje zasljepljuje, koliko god ti sporo prolazile sekunde u svijetu koji te ne razumije, koliko god uživao u rutini, grozio se promjene i koliko god te prometna kakofonija uznemiravala, kad tad upalit će se zeleno svjetlo, a ti ćeš morati pružiti korak, odvažno, vjerujući da si na pravom mjestu u pravo vrijeme i da te Netko raširenih ruku čeka na drugoj strani.

"Mislim da je opasno za mlada čovjeka kada tako jednostavno ide od cilja do cilja i posvuda prolazi s pohvalama. Tada je dobro da iskusi svoje granice. Da ga malo zahvati i kriza. Da pretrpi i negativnu fazu. Da prepozna sama sebe i vlastite granice. Da ne ide jednostavno iz pobjede u pobjedu, nego da tu budu i porazi. To je potrebno čovjeku kako bi naučio ispravno procjenjivati sama sebe, nešto i podnijeti te misliti zajedno s drugima. To jednostavno znači da ne smije prosuđivati brzo i s visoka, nego drugoga pozitivno prihvaćati i u njegovoj muci, s njegovim slabostima."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta