Preskoči na glavni sadržaj

Moja zelena svjetla

Pronalazim silnu utjehu u crvenom svjetlu na semaforu, i nije me briga što Matthew McConaughey misli o tome. Svakog dana, putem do posla, zaustavi me crveno svjetlo semafora kraj gradske knjižnice. Zastanem, a pješaci i biciklisti me zaobilaze, crveno svjetlo ništa im ne predstavlja. Većina želi samostalno odlučiti o prelasku preko ceste, želi imati sve pod kontrolom. Mene, pak, opuštaju crvena svjetla - napokon nije sve u mojim rukama, napokon netko drugi donosi odluku o najsigurnijem trenutku za prelazak bučne prometnice, nekome mogu povjeriti svoje brige. Zašto je to u životu tako teško učiniti?

Od svih  knjiga na polici moje sestre, izabrala sam "Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom" za čitanje. U njoj novinar Peter Seewald, koji za sebe kaže da nije osobit katolik, 2016. razgovara s Benediktom XVI. o moći, o kraju njegovog pontifikata, o izazovima s kojima se, kao i svaki vjernik, suočavao tijekom života (zanimljivo, Peter Seewald bio je ateist kad je upoznao Josepha Ratzingera, ali brojni susreti s njim, zabilježeni u knjigama "Sol zemlje" i "Svjetlo svijeta", doveli su do njegovog obraćenja).

"S velikom moći dolazi velika odgovornost" princip je Petera Parkera koji sam prisvojila kao vlastiti postulat, i zaista mi je bilo zanimljivo čitati o načelima kojima se u svom pontifikatu vodio moćni poglavar Katoličke Crkve. Papa emeritus, čovjek u posljednjim godinama svog života, s nježnošću se prisjetio svojih roditelja, opravdavajući njihovu strogost kontekstom u kojem su živjeli. Iako je odrastao u strogom kućanstvu, upravo roditeljima je dugovao svoj svećenički poziv jer su u njega usadili ljubav prema Kristu. Rođen 1927., mladi je Joseph Ratzinger unovačen u Drugom svjetskom ratu, a svoj poziv osjetio je baš u zatočeništvu. Zaređen je zajedno sa svojim bratom, a njegovo je svećeništvo oduvijek bilo isprepleteno s profesorskim pozivom. Volio je pisati, poučavati, istraživati, a tijekom čitanja ove knjige bit će jasno čak i onima koji nisu ni filozofi ni teolozi da je riječ o velikom teologu kojeg je s razlogom papa Ivan Pavao II. toliko cijenio.


"...duboko su mi u dušu prodrle i duhovne vježbe prije našeg đakonskog i svećeničkog ređenja - trenuci sabiranja, molitve, s mišlju na taj veliki trenutak. Iznutra još jednom prolaziš sve životne putove, iznutra se sabireš, otvaraš i još jednom sebi postavljaš pitanje: jesam li dostojan, jesam li sposoban?"

U ovoj knjizi Benedikt XVI. s Peterom Seewaldom govorio je o Drugom vatikanskom saboru, o radu u Kongregaciji za nauk vjere, o skandalima u Crkvi, o razrješenjima u Crkvi, o pravnoj reformi koju je bilo potrebno izvršiti da bi se ojačala zaštita žrtava spolnih zlostavljanja, o novoj evangelizaciji, o tri knjige o Isusu koje je napisao, o ženi s kojom je živio, raznim zanimljivostima i susretima i o svojoj zadaći tijekom pontifikata - pokazati što vjera danas znači i dati ljudima odvažnost da žive vjeru u svijetu u kojem žive.

"Ali znao sam da me On postavio na to mjesto i da ne će dopustiti da padnem."

Nakon napuštanja službe koja mu je oduvijek predstavljala i velik teret, Benedikt se nije prestao preispitivati, i pred Bogom i pred samim sobom, i to je ono što je najuvjerljivije u ovom razgovoru. Osvježenje je pročitati da jedan papa govori da je bijedan i malen čovjek koji ne dopire uvijek do Gospodina, da mu psihička slabost priječi da se preda isključivo molitvi i kontemplaciji, da se pita zašto postoji toliko zla, da shvaća da je toliko toga učinio pogrješno - da, zamisli, nema odgovore na sva pitanja. Te su me riječi najviše šokirale jer od suvremenih crkvenih otaca očekujem savršenstvo, očekujem apsolutnu vjeru, očekujem stopostotnu poniznost, a Benedikt, na kraju svog životnog puta, otkriva da je sve što ima pouzdanje u Božju prisutnost i milosrđe.

"Ako nešto ne razumijem, to nije zbog toga što bi bilo pogrješno, nego zato što sam ja premalen za to."


Zanimljivo mi je bilo čitati o svemu što je oblikovalo Benediktov katolicitet (ne bismo li svi trebali biti iskre u ovom svijetu?) i otkrivati koja je bila njegova vizija Crkve. Ozbiljan i strog u svom nauku, papa u miru gajio je neobičan optimizam glede Crkve u novom tisućljeću. Iako se ponekad njegovi odgovori čine diplomatskima (posebno glede bogatstva Vatikana, ali i skandala koji su potresali Crkvu tijekom njegova pontifikata - istina je između njega i Boga), čitatelja nakon čitanja ovih redaka obuzmu nada i milost - nikad nije kasno za učenje, na kraju će sve biti dobro, veliki će biti oni koji se umanjuju, u slavi će zasjati oni nepokolebljivo otvoreni prema Božjoj providnosti, oni koji vjeruju da na svom putu nisu sami, da Netko brine o njihovim koracima, brine o njihovoj sigurnosti. 

Hm, čudno je to sa semaforima - o čemu god ti razmišljao stojeći pred crvenim blještavilom koje zasljepljuje, koliko god ti sporo prolazile sekunde u svijetu koji te ne razumije, koliko god uživao u rutini, grozio se promjene i koliko god te prometna kakofonija uznemiravala, kad tad upalit će se zeleno svjetlo, a ti ćeš morati pružiti korak, odvažno, vjerujući da si na pravom mjestu u pravo vrijeme i da te Netko raširenih ruku čeka na drugoj strani.

"Mislim da je opasno za mlada čovjeka kada tako jednostavno ide od cilja do cilja i posvuda prolazi s pohvalama. Tada je dobro da iskusi svoje granice. Da ga malo zahvati i kriza. Da pretrpi i negativnu fazu. Da prepozna sama sebe i vlastite granice. Da ne ide jednostavno iz pobjede u pobjedu, nego da tu budu i porazi. To je potrebno čovjeku kako bi naučio ispravno procjenjivati sama sebe, nešto i podnijeti te misliti zajedno s drugima. To jednostavno znači da ne smije prosuđivati brzo i s visoka, nego drugoga pozitivno prihvaćati i u njegovoj muci, s njegovim slabostima."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...