Preskoči na glavni sadržaj

Moja zelena svjetla

Pronalazim silnu utjehu u crvenom svjetlu na semaforu, i nije me briga što Matthew McConaughey misli o tome. Svakog dana, putem do posla, zaustavi me crveno svjetlo semafora kraj gradske knjižnice. Zastanem, a pješaci i biciklisti me zaobilaze, crveno svjetlo ništa im ne predstavlja. Većina želi samostalno odlučiti o prelasku preko ceste, želi imati sve pod kontrolom. Mene, pak, opuštaju crvena svjetla - napokon nije sve u mojim rukama, napokon netko drugi donosi odluku o najsigurnijem trenutku za prelazak bučne prometnice, nekome mogu povjeriti svoje brige. Zašto je to u životu tako teško učiniti?

Od svih  knjiga na polici moje sestre, izabrala sam "Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom" za čitanje. U njoj novinar Peter Seewald, koji za sebe kaže da nije osobit katolik, 2016. razgovara s Benediktom XVI. o moći, o kraju njegovog pontifikata, o izazovima s kojima se, kao i svaki vjernik, suočavao tijekom života (zanimljivo, Peter Seewald bio je ateist kad je upoznao Josepha Ratzingera, ali brojni susreti s njim, zabilježeni u knjigama "Sol zemlje" i "Svjetlo svijeta", doveli su do njegovog obraćenja).

"S velikom moći dolazi velika odgovornost" princip je Petera Parkera koji sam prisvojila kao vlastiti postulat, i zaista mi je bilo zanimljivo čitati o načelima kojima se u svom pontifikatu vodio moćni poglavar Katoličke Crkve. Papa emeritus, čovjek u posljednjim godinama svog života, s nježnošću se prisjetio svojih roditelja, opravdavajući njihovu strogost kontekstom u kojem su živjeli. Iako je odrastao u strogom kućanstvu, upravo roditeljima je dugovao svoj svećenički poziv jer su u njega usadili ljubav prema Kristu. Rođen 1927., mladi je Joseph Ratzinger unovačen u Drugom svjetskom ratu, a svoj poziv osjetio je baš u zatočeništvu. Zaređen je zajedno sa svojim bratom, a njegovo je svećeništvo oduvijek bilo isprepleteno s profesorskim pozivom. Volio je pisati, poučavati, istraživati, a tijekom čitanja ove knjige bit će jasno čak i onima koji nisu ni filozofi ni teolozi da je riječ o velikom teologu kojeg je s razlogom papa Ivan Pavao II. toliko cijenio.


"...duboko su mi u dušu prodrle i duhovne vježbe prije našeg đakonskog i svećeničkog ređenja - trenuci sabiranja, molitve, s mišlju na taj veliki trenutak. Iznutra još jednom prolaziš sve životne putove, iznutra se sabireš, otvaraš i još jednom sebi postavljaš pitanje: jesam li dostojan, jesam li sposoban?"

U ovoj knjizi Benedikt XVI. s Peterom Seewaldom govorio je o Drugom vatikanskom saboru, o radu u Kongregaciji za nauk vjere, o skandalima u Crkvi, o razrješenjima u Crkvi, o pravnoj reformi koju je bilo potrebno izvršiti da bi se ojačala zaštita žrtava spolnih zlostavljanja, o novoj evangelizaciji, o tri knjige o Isusu koje je napisao, o ženi s kojom je živio, raznim zanimljivostima i susretima i o svojoj zadaći tijekom pontifikata - pokazati što vjera danas znači i dati ljudima odvažnost da žive vjeru u svijetu u kojem žive.

"Ali znao sam da me On postavio na to mjesto i da ne će dopustiti da padnem."

Nakon napuštanja službe koja mu je oduvijek predstavljala i velik teret, Benedikt se nije prestao preispitivati, i pred Bogom i pred samim sobom, i to je ono što je najuvjerljivije u ovom razgovoru. Osvježenje je pročitati da jedan papa govori da je bijedan i malen čovjek koji ne dopire uvijek do Gospodina, da mu psihička slabost priječi da se preda isključivo molitvi i kontemplaciji, da se pita zašto postoji toliko zla, da shvaća da je toliko toga učinio pogrješno - da, zamisli, nema odgovore na sva pitanja. Te su me riječi najviše šokirale jer od suvremenih crkvenih otaca očekujem savršenstvo, očekujem apsolutnu vjeru, očekujem stopostotnu poniznost, a Benedikt, na kraju svog životnog puta, otkriva da je sve što ima pouzdanje u Božju prisutnost i milosrđe.

"Ako nešto ne razumijem, to nije zbog toga što bi bilo pogrješno, nego zato što sam ja premalen za to."


Zanimljivo mi je bilo čitati o svemu što je oblikovalo Benediktov katolicitet (ne bismo li svi trebali biti iskre u ovom svijetu?) i otkrivati koja je bila njegova vizija Crkve. Ozbiljan i strog u svom nauku, papa u miru gajio je neobičan optimizam glede Crkve u novom tisućljeću. Iako se ponekad njegovi odgovori čine diplomatskima (posebno glede bogatstva Vatikana, ali i skandala koji su potresali Crkvu tijekom njegova pontifikata - istina je između njega i Boga), čitatelja nakon čitanja ovih redaka obuzmu nada i milost - nikad nije kasno za učenje, na kraju će sve biti dobro, veliki će biti oni koji se umanjuju, u slavi će zasjati oni nepokolebljivo otvoreni prema Božjoj providnosti, oni koji vjeruju da na svom putu nisu sami, da Netko brine o njihovim koracima, brine o njihovoj sigurnosti. 

Hm, čudno je to sa semaforima - o čemu god ti razmišljao stojeći pred crvenim blještavilom koje zasljepljuje, koliko god ti sporo prolazile sekunde u svijetu koji te ne razumije, koliko god uživao u rutini, grozio se promjene i koliko god te prometna kakofonija uznemiravala, kad tad upalit će se zeleno svjetlo, a ti ćeš morati pružiti korak, odvažno, vjerujući da si na pravom mjestu u pravo vrijeme i da te Netko raširenih ruku čeka na drugoj strani.

"Mislim da je opasno za mlada čovjeka kada tako jednostavno ide od cilja do cilja i posvuda prolazi s pohvalama. Tada je dobro da iskusi svoje granice. Da ga malo zahvati i kriza. Da pretrpi i negativnu fazu. Da prepozna sama sebe i vlastite granice. Da ne ide jednostavno iz pobjede u pobjedu, nego da tu budu i porazi. To je potrebno čovjeku kako bi naučio ispravno procjenjivati sama sebe, nešto i podnijeti te misliti zajedno s drugima. To jednostavno znači da ne smije prosuđivati brzo i s visoka, nego drugoga pozitivno prihvaćati i u njegovoj muci, s njegovim slabostima."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...