Preskoči na glavni sadržaj

O ljepoti u 36.

Posudila sam njezin roman "NW" prije nekoliko godina, ali mislim da ga nisam dovršila. U svakom slučaju, nisam ga zapamtila i nisam čitala njezina djela otada, ali sam je redovito slušala kako govori. Profesorica Zadie Smith melem je za uši, a najviše mi je u sjećanju ostao razgovor (link) u kojem tako lijepo progovara o isključivosti na koju nas osuđuje društvo, pa čak i književnost. "U tišini svoje sobe, ja doista ne znam tko sam ja" njezina je rečenica o kojoj razmišljam posljednjih godinu dana. Nije li to divna misao - ne znam tko sam uistinu, i ne moram znati, a istodobno, tako sam sve...

Zadie Smith kulerica je odrasla u Londonu, u neimaštini, ali okružena kojekakvim getaninima, a identitet, različitosti i sličnosti česta su tema njezine proze. Svoj treći roman, "O ljepoti", napisala je nadahnula romanom "Howard's end" pa ovdje, kao i u djelu E. M. Forstera, kao protagoniste nalazimo članove dviju disfunkcionalnih obitelji u konfliktu.


Roman započinje e-mailovima koje najstariji od Belseyeve djece, Jerome, šalje svom ocu, Howardu Belseyu. Jerome privremeno boravi u Londonu, kod Howardovog zakletog neprijatelja, Montyja Kippsa. Iako su obojica povjesničari umjetnosti, Howard i Monty su suprotne su strane istog novčića - testosteronskog novčića. Howard je liberalni bijelac odrastao u Londonu, ateist koji je sklon "falscificiranju svoje prošlosti", koji najviše od svega cijeni sebe, dok mu obitelj predstavlja modni dodatak. Monty je "samodopadni konzervativac" podrijetlom iz Trinidada, licemjerni kršćanin čija djeca i supruga su se odavno odmetnuli od njega, a da on toga nije ni svjestan. Možda muškarci jesu glavna tema ove all-over-the-place-priče, ali pokretačka snaga ovog romana njihove su žene - Carlene i Kiki - koje se, usprkos antagonizmu njihovih muževa, sprijateljuju i jedna drugoj predstavljaju podršku i inspiraciju u teškim vremenima. Kad jedna od njih izgubi bitku sa životom, a druga se uhvati u koštac s općepoznatom činjenicom da joj suprug nije vjeran, doći će vrijeme odluke - zakriliti svoju obitelj, odnosno ono što je od nje ostalo, ili raširiti krila i otisnuti se u nebo.

"Sve što radim, radim tijelom. Čak je i moja duša napravljena od sirovog mesa. Istina je u licu, kao i bilo gdje drugdje. Mi žene znamo da su lica prepuna značenja. Muškarci imaju taj dar da se pretvaraju da tome nije tako. I otud dolazi njihova moć. Monty jedva da zna da uopće ima tijelo!" Nasmijala se i stavila ruku na Kikino lice. "Ti imaš prekrasno lice, na primjer. I u trenutku kad sam te vidjela znala sam da ću te zavoljeti." Luckastost rečenog učinila je da se i Kiki počne smijati."


Zadie Smith je literarni impresionist - definitivno ima originalne kriterije za promatranje ljudskih lica, ali nisam ostala impresionirana. Čitala sam ovaj roman nevoljko, kao zadatak koji mi je povjeren (što i jest - jer bio je ovomjesečni izbor mog čitateljskog kluba). Nije riječ o pizzicato tekstu - ovdje ima rečenica koje bi se mogle izostaviti, izjava koje ne govore ni o kojem od likova, i njegova me nesavršenost i eklektičnost provocirala (ni prijevod nije baš pomogao), ali naposljetku, mislim da to i jest stil koji Zadie Smith svojata. Njezini su romani društvo u malome - neuredno, polarizirano, opterećeno prošlošću, podrijetlom i klasom. Njezini su likovi prekriveni slojevima njezinog životnog iskustva, umotani u neobičnu ironiju, pa ova knjiga jest dobar izbor za raspravu - harlekinski postupci likova postaju egzaktniji tijekom razgovora o njima, dok konačni sud o "O ljepoti" svaki čitatelj mora donijeti sam.


Mozgala sam dugo o tom naslovu, pitala se je li u potpunosti promašen, i tek sjedeći sa svojim ženama, s kojima svakog drugog ponedjeljka u mjesecu razgovaram o knjigama, shvatila sam o kojoj ljepoti Zadie Smith govori. Zadie Smith duhovita je žena, a ovim se naslovom ruga razmetljivim povjesničarima umjetnosti koji nisu sposobni primijetiti ljepotu u svojim životima. Čovjek može tražiti ljepotu u umjetničkim djelima - neprestano je tražim - ali takva je potraga uzaludna ako ne umije od svog života učiniti umjetničko djelo vrijedno divljenja, vrijedno čuvanja od tuđih očiju. Lijepo je izgubiti se u knjigama, ali još je ljepše okružiti se živopisnim licima dobrih žena čije riječi grle i griju naše strahove i našu malodušnost još danima nakon susreta. Usudila bih se reći - u tim licima leži sva ljepota.

"Ja se nikad ne pitam za što sam živjela", rekla je Carlene snažno. "To je pitanje za muškarca. Pitam se za koga sam živjela."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...