Šljokičasta žena

Kad sam bila klinka, jedini film koji je za TV ekran mogao prikovati sve članove moje obitelji, ali i obitelji svih mojih razrednih kolega, bio je "Povratak u budućnost." Cure su u leksikone pisale da im je Michael J. Fox omiljeni glumac, a dečki su sanjali o svom De Loreanu - a svi smo maštali o putovanju kroz vrijeme. Odrasli smo - Cher još uvijek želi vratiti vrijeme, dok ga Matt Haig želi zaustaviti. A mi? Nakon gledanja "The time traveler's wife" i "About time" uočili smo uzorak: 1. Rachel McAdams ima time issue , 2. putovanje kroz vrijeme nikad neće izaći iz mode. Sada, kad živimo online, već neko vrijeme gledamo naslov Toshikazua Kawaguchija - "Prije nego što se kava ohladi" - na svim svjetskim top ljestvicama popularnih knjiga i pitamo se hoće li ispuniti očekivanja sunarodnjaka čangrizavih uslijed pomicanja sata. Da, da, dobro ste pročitali - ne morate se patiti s japanskim jezikom, niti s engleskim, jer ovaj japanski hit iz 2015. s

Alergična sam na nametljivost svijeta u kojem živim. Prezirem sve ljude koji hodaju ulicom dok su njihov telefonski razgovor prisiljeni slušati svi prolaznici. "Dora, čuvaj brata! Dora, stani! Dora, što sam ti rekla!" viče majka za Dorom, a Dora joj izmiče. Sve je više šetača promenadom, sunce je zagrijalo. Prokleti Vakula, nekad i on pogodi. Jedan šetač pasa priča sam sa sobom na engleskom jeziku, drugi na mađarskom, u ušima su im slušalice u kojima je, nadam se, netko željan slušanja. Samo pokušavam čitati. Klupa je topla iako prekrivena bijelim mrljama. One me ne uznemiruju, bar ne više od buke koja se oko mene stvara. Miris grma kraj klupe jači je od nemira. Ne znam ga imenovati, nisam ja botaničarka. Bar njuh još nisam izgubila, korona me još nije pronašla. Nitko mi ne treba. Zamišljam si da sam lik Linde Bostrom Knausgard (ili si ne zamišljam - kao da sam se prelako prebacila na mode neurotičnog djeteta), buntovna i neraspoložena jedanaestogodišnja Ellen koja odbija gov

Moj muž i ja zavoljeli smo se kao djeca, i tako smo se i svađali - prkosno, bešćutno i glasno. Sada, kad smo odrasli...ne, briši to - sada, kad smo ostarjeli, svađamo se drugačije. Ne sviđa mi se ta drugačijost, njena je tišina ponekad zaglušujuća. No, ponekad čovjek tek zahvaljujući muku razabire bitno od nebitnog, lijepo od ružnog.  Ponekad samo u tišini možemo razumijeti veličinu te prve rečenice - rečenice koja pokreće, koja vodi, koja mijenja nas, koja mijenja i naše. Ponekad se u toj jednoj rečenici nalazi cijeli svijet. "Vjerojatno je u tom drvetu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos kako bi tabani osjetili mekoću i godove koji prate luk stopala," prva je rečenica "Pristaništa" Darka Šeparovića, mladog (čini li se to meni ili se cijela moja generacija prometnula u pisce?) arhitekta i književnika iz Vele Luke. Osvojila me. Hoće to te prve rečenice - pročitaš i

Nedavno sam prvi put čitala knjigu dok su djeca bila kraj mene. Sjedila sam na kauču s knjigom na koljenima, dok su se njih dvoje tik do mojih nogu igrali s figuricama Psića u ophodnji (da, igrali - ne gurali, ne čupali!). Možda vam to ne zvuči neobično, ali velik je to pothvat bio. Nemam puno pravila, ali trudim se ne piti alkohol pred djecom (ne želim biti loš primjer, tj. ne želim da me cinkaju tetama u vrtiću), i ne čitam u njihovoj blizini, bar ne knjige za svoj gušt (Prljeka i Mrljeka, dakako, čitam redovito). Knjige, naime, oduzimaju svu moju pažnju, istu onu koju bih trebala usmjeriti na djecu, jer netko može slomiti vrat, netko može obojati komodu flomasterima ili ukrasti salamu iz frižidera (mobitel je, razumijete, sasvim okej jer ništa na mobitelu nije toliko zanimljivo da bi zaslužilo moju stopostotnu pažnju - pustite me da si lažem). Čudne stvari majke rade da bi si dokazale da su dostojne majčinstva, i na čudne načine se ispoljava taj privjesak zvan majčinska krivnja. U p

Nekoliko ljudi mi je reklo: „Moraš pročitati „Fafarikul“!“ Stana je otišla korak dalje. Donijela mi je taj famozni „Fafarikul“ u platnenoj vrećici, skupa s drugim knjigama, kao kamate zbog zakašnjenja s vraćanjem jedne knjižice koju sam joj posudila. Takva je Stana. Volim te njezine kamate. „Ona ti je Bosanka, znaš?“ rekla je nutkajući me s „Fafarikulom“, a ja sam, kao dijete pred rođendanskom tortom, stisnula oči i svim srcem poželjela da mi se svidi ta knjiga Stanine sunarodnjakinje. Neću razočarati Stanu – uživala sam u „Fafarikulu“! Bit ću skromna pa reći da sad napokon shvaćam i zašto su mi ovu knjigu prijatelji preporučivali – riječ je o zbirci od stotinjak tekstova koji je Đurđica Čilić objavljivala na Facebooku, a čije su ukoričeno izdanje svi dočekali s veseljem. Imamo puno zajedničkog Đurđica Čilić i ja – koristimo društvene mreže za širenje radosti koju nam donosi književnost, često nam nije jasna ta granica koja bi (navodno) trebala postojati između obiteljskog, intimnog,

Nema sretnih knjiga! - viknuo je netko u filmu kojeg sam nedavno gledala. Mali princ je bio siroče, a Beth u "Malim ženama" umre od šarlaha. Kao član book cluba koji se naziva "Klasičari", rekla bih da je to istina - nema sretnih knjiga. Umjesto da pokušam dokazati suprotno, i sama najčešće posežem za crnilom. Zašto toliko uživamo u drami? Uče li nas knjige kako se nositi s patnjom u stvarnom životu? Čitam "Odstraniti životinju" Slađane Bukovac, novinarke iz Pule, navodno poznatoj po dramatičnim prikazima svakodnevice. Knjiga sadrži deset kratkih priča, pisanih u prvom licu, od strane jedne protagonistice ili više njih - ne zna se. Sjećanje na štene koje drhti, na trenutak kad nestane dijaloga između čovjeka i njegovog tijela, sjećanje na ženu jezero, prijateljicu koju žele osloboditi idiotske fraze koja će zasjeniti dva sunčana dana i koja kopni neutješnom brzinom, potreba da se čovjeka ne svede na bolest, da se bolest odstrani, priča o čudnovatom obitelj

Nisam nikad kao dijete izrekla rečenicu: "Kad odrastem, želim biti pisac." Stvarno, nisam, ali samo zato jer sam u svojoj glavi bila pisac. Prvi predložak koji sam plagirala bila je priča o djevojčici u zemlji igračaka, a ideju sam "posudila" iz jednog filma Robina Williamsa. Bilo je to u trećem razredu i svi su mojim tekstom bili oduševljeni, osim jedne razredne kolegice kojoj je sve to bilo nekako poznato. Ups! Još je vidim s upitnikom iznad glave, kao da se jučer zbilo. Negdje u trećem razredu moje je djelo prvi put i objavljeno. Radilo se, doduše, o objavi u školskim novinama, ali ja sam ju shvaćala jako ozbiljno. Bio je to tekst o mojoj papigici, Kikiju. Remek djelo, mož'te si mislit'. Prošlo je otad dvadeset i kusur godina, i nije bilo školskih/studentskih novina u koje se nisam ugurala, niti profesorice hrvatskog jezika koju nisam rasplakala svojim zadaćnicama. Obožavala sam pisati zadaćnice - znala sam na jednu temu napisati i po pet-šest zadaćnica

- Vidi, lijep je dan - rekla sam mužu prošle subote ujutro. Nebo je bilo vedro pa onima koji si vole isplanirati život vjetar nije bio uočljiv. - Djeco, idemo u zoološki - rekli smo, a kad kažeš djeci da idu u zoološki, ne možeš se predomisliti. Dok smo mi doručkovali, oprali sve što treba oprati, obukli zimsku opremu, vjetar je počelo nalikovati onom kanzaškom. No, nije bilo druge nego obrisati suze, stisnuti zube, i zaputiti se prema zoološkom vrtu. - Maaaama, gdje je medo? - Mamaaa, gdje je sova? - Mama, ja sam žedan. - Mama, gdje je vuk? - Mama, daj mi štapiće! - Mama, daj mi dva štapića! - Ne ti dati vode, mama će! - Franka, ne prelazi ogradu. - Mama, daj mi pet štapića! - Maaaama... - Mama, nosi me. - Ne ti, mama će! - Čekaj dok se mama popne na tobogan. - E, imaš mrvice od štapića u kosi, spusti ga dolje. - Maamaa? - Franka, siđi s ograde. - Maaamaaaa... - E, on stavlja prste u govno. - Koliko je sati? - Mama? - Eno žirafa, eno vidra, eno krokodil, 'ajmo kuć. Tako glasi sou