Preskoči na glavni sadržaj

Brod - da nas odvede

Moj muž i ja zavoljeli smo se kao djeca, i tako smo se i svađali - prkosno, bešćutno i glasno. Sada, kad smo odrasli...ne, briši to - sada, kad smo ostarjeli, svađamo se drugačije. Ne sviđa mi se ta drugačijost, njena je tišina ponekad zaglušujuća.

No, ponekad čovjek tek zahvaljujući muku razabire bitno od nebitnog, lijepo od ružnog.  Ponekad samo u tišini možemo razumijeti veličinu te prve rečenice - rečenice koja pokreće, koja vodi, koja mijenja nas, koja mijenja i naše. Ponekad se u toj jednoj rečenici nalazi cijeli svijet. "Vjerojatno je u tom drvetu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos kako bi tabani osjetili mekoću i godove koji prate luk stopala," prva je rečenica "Pristaništa" Darka Šeparovića, mladog (čini li se to meni ili se cijela moja generacija prometnula u pisce?) arhitekta i književnika iz Vele Luke. Osvojila me. Hoće to te prve rečenice - pročitaš ih, i znaš da ćeš se zaljubiti. Pomisliš da će biti strastveno, i glasno.



No, nije svaki par personifikacija krika i bijesa. Darko Šeparović napisao je roman o ljubavi dvoje ljudi, ali i o drvetu koje predstavlja divnu metaforu čovjeka - stablo u jednom trenutku dotiče nebo, a u drugom je posječeno. No, čak i posječeno, ono se "oblikuje u nešto smisleno". Drvo, na koje utječe vlaga, u koje se zavlači prašina, čije škripanje može izludjeti čovjeka. Truljenje koje je neizbježno.

Na početku priče On živi na otoku, s Njom. No, Ona mu izmiče, a čini se da drvo čeka svoju svrhu. On ju pušta pa se okreće svojoj opsesiji - drvetu koje je prisutno kako u podovima i okvirima slika u njegovom stanu, tako i u mislima čitatelja. Izdvojit će drvo, dati mu smisao. Još ne zna što gradi, ali duh je nepokolebljiv, a tišina opipljiva.



"Trebam pauzu. Šećem po stanu, gledam popis, skice, pokušavam zamisliti to drveno tijelo, vidjeti njegove krivulje i finoću obrade. Krikovi drva su utihnuli. Tišina tjera na razmišljanje o onome što će gradnja donijeti, od čega se udaljavam i je li nešto trebalo biti drukčije. Jesam li spreman započeti taj posao?"

Čitatelj naslućuje bosu tugu, mirise boja i razrjeđivača. On se koncentrirao na rušenje zidova, ali pogled mu leti na pristanište. Predstavlja li ono konačnu destinaciju ili mogućnost bijega? Na pamet mu pada ludi naum: sagradit će brod.

"Slučajnosti nisu jedine točke koje određuju naš život. To bi značilo da je moguće cijelo vrijeme provesti u čekanju, ali kretanje između pravih i krivih odluka naš je kratki život, a odluke se događaju svakodnevno. Gotovo svaka sekunda je jedna odluka, ali vratit ću se još na to. Osjećaš li pritisak u ušima kad se poveća nadmorska visina?"

Ljubav oživljava u nama lude naume, jasno je to Darku Šeparoviću, pjesniku iz Vele Luke. Ponekad je njen utjecaj artikuliran, čujan poput škripe podova, a ponekad nas tiho prekriva poput piljevine brodogradilišta u koje se pretvorio naš život. Hoćemo li joj se pokoriti?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca