četvrtak, 29. studenoga 2012.

20 minuta

Serije poput Prijatelja i Seinfelda već imaju kultni status, sve njihove epizode odgledane su stotinu puta, ali bez obzira što se njihovim reprizama na televiziji uvijek razveselimo, ponekad nam u životu ipak treba nešto novo, nešto divlje. Pa, svi vi zaostali u '90.-ima, izvolite nekoliko nerazvikanih humorističnih serija na koje možete potrošiti 20 minuta svog života i pritom ne požaliti.


Raising hope
Svatko tko je volio My name is Earl voljet će i ovu ekscentričnu seriju o Jimmyju koji je zahvaljujući one night standu s ubojicom postao otac predivne male Hope koju pokušava odgojiti uz pomoć svojih ludih roditelja. Osim zanimljivih likova kao što je senilna Maw Maw, serija obiluje mudrim roditeljskim metodama od kojih ćete se smijati danima.


30 Rock
Liz Lemon nadahnjujući je lik, omiljen od luzera diljem svijeta, a njene duhovite dosjetke u kombinaciji s poučnim izrekama Jacka Donaghyja i ispadima Tracy Jordana bit će razlog da poželite raditi na televiziji, ili se odlučite prežderati junk foodom.

 
New girl
Ova serija možda nema ništa originalnog – hrpa ljudi u tridesetima stanuje zajedno i ne zna što bi sa sobom. Međutim, zbog umišljenog Schmidta, gunđavog Nicka Millera i vječito vesele Jess koju glumi slatka Zooey Deschanel, ugodna je za pogledati. Jess koja je učiteljica u zgođušnim opravicama koja stalno pjeva, živi s muškarcima koji joj dijele ljubavne savjete osvježavajući je lik zbog kojeg ćete zasigurno poželjeti svijet gledati kroz ružičaste naočale.


Go on
Mislili su da im nakon likova iz Prijatelja nijedna uloga neće dobro stajati. I imali su pravo; Jennifer Aniston postala je ikona dosadnih romantičnih komedija, Matt LeBlanc pokušavao je lik Joeya iskoristiti do krajnjih granica, Lisa Kudrow pojavi se tu i tamo kao sporedni lik nezapaženog filma, Schwimmer se očito povukao iz glumačkih voda, no, Matthew Perry zaista je uspio pronaći lik zbog kojeg ćemo na tren zaboraviti na legendarnog Chandlera – lik Ryana Kinga, radijskog voditelja koji se nakon smrti supruge nađe u grupi za potporu punoj čudaka. Serija pomalo nalikuje na Community, ali je prilagođena svakom prosječnom čovjeku, dok Community može gledati samo pravi geek.


Cougar town
S još jednom prijateljicom možete provesti ugodno popodne; Courteney Cox sada je Jules Cobb, razvedenica koja traži nova uzbuđenja u svom životu, okružena susjedima i prijateljima koji svakih pola sata nađu razlog za pijuckanje vina. Odgledajte seriju i nabavit ćete čaše za vino u roku od dva dana, zajamčeno.



srijeda, 28. studenoga 2012.

Adele - who?

Oni koji me poznaju, zasigurno su upoznati s mojom iritacijom jednoumljem koje vlada u mojoj generaciji, a koje se ponajviše ogleda u glazbenom ukusu. Pogledate li ikoju listu najboljih ženskih grla u zadnjem desetljeću, naći ćete tamo Katy Perry, Beyoncé, Rihannu, Lady Gagu, Christinu Aguileru, Madonnu, Britney i ostalu ekipu koja svoju slavu duguje plesanju u gaćama, seksi naslikavanjima, nošenju  haljine od mesa, brijanjem glave i brojnim ljubavnim eskapadama koje su krasile stranice žutih časopisa. Ah da, s jednom iznimkom - gospođicom Adele koja je nedvojbeno lani zasjela na tron i vlada svim top ljestvicama. Ona ne pleše u gaćama, a slavu duguje odličnom PR-u jer, naime, Adele je imala iste te krasne glasovne sposobnosti i prije par godina, pa opet, njen 19 nitko ne pušta na radiju, a tugaljive balade sa zadnjeg albuma zna svaka ptičica na grani.
OK, svaka ima svoj faktor, volim ja i Katy Perry, a Britney je dugo bila prvo što sam ugledala kad bih se probudila u svojoj tinejdžerskoj sobi oblijepljenoj posterima, ali svijet je lopta šarena na kojoj prebiva milijardu talentiranih ljudi i  bilo bi žalosno slušati samo ono što nam današnjica servira, ne mislite li tako?
Na stranu s legendarnim divama kao što su Ella Fitzgerald, Billie Holiday, Annie Lenox, Stevie Nicks i moja draga Barbra, nudim vam inspirativnu žensku dvanaestorku koja je česti gost mojih playera u zadnjih nekoliko godina, a čije članice ne iskaču iz paštete. Ukoliko proširite svoje glazbene horizonte slušajući bar jednu od njih, nema sretnije od mene!

1. Sara Bareilles
Sara na društvenoj mreži Last.fm ima manje od desetine odslušanih pjesama u usporedbi s njenom mlađahnom kolegicom Lady Gagom. Život nije fer, očito, a svejedno, Sarine pijanističke sposobnosti i radostan duh ocrtavaju se u svakoj njenoj skladbi i svakom njenom live nastupu. Istodobno ranjiva i ironična na svoja četiri studijska albuma, svojom glazbom ističe se među kantautoricama svijeta.


2. Carrie Underwood
Možda country nije najpopularniji žanr u Hrvatskoj, ali u Americi je ova djevojka sa sela okrunjena za kraljicu country glazbe, pobjedivši u Američkom idolu, prodavši više od 15 milijuna albuma, osvojivši sve moguće glazbene nagrade koje se mogu osvojiti. S magna cum laude diplomom u džepu i s karijerom u konobarenju, skoro pa je odustala od svog sna da postane pjevačica, što je stvarno nevjerojatno s obzirom na to bi čak i najveći glazbeni laik mogao zaključiti da je njezi glas dar s neba.


3. Grace Potter
Ovu roots, folk i blues rokericu uspoređuju s legendarnom Janis Joplin, s obzirom na njen pucketavi glas i energičan javni nastup. Od ove dvadesetčetverogodinje djevojke s iznimno bogatom glazbenom karijerom stvarno puno očekujem!


4. Joan Osborne
Gospođu Joan čuli su svi koji su gledali Joan of Arcadia, televizijsku seriju o djevojci koja razgovara s Bogom, a čija theme song je upravo Joanina "One of us". Zahvaljujući svome motown zvuku, Joan surađuje s brojnim blues i soul glazbenicima, daleko od žutila naših medija.


5. Patty Griffin
Patty je s 15 godina kupila svoju prvu gitaru za 50 dolara, a otad je postala poznata po svojim dramatičnim, političkim i poetičnim stihovima. Jedna je od pjevačica čije pjesme su najviše obrađivane od strane drugih izvođača, dok sama nije često boravila na top ljestvicama.


6. Birdy
Britansko čudo od djeteta počelo je pisati svoju glazbu s osam godina. Hm, neki od nas su u tim godinama oponašali Spiceice, ali Birdy je zahvaljujući svom pjevačkom i pijanističkom daru izdala svoj prvi, ali vrlo hvaljeni, studijski album u šesnaestoj godini, proslavivši se s Bon Iverovom Skinny Love.


7. Melissa Etheridge
Melissu Etheridge prvi put sam čula na dodjeli Grammyja koju sam kao dijete gledala u gluho doba noći, dok ostala djeca spavaju. Nisam tada znala da je Melissa ikona svih homoseksualaca svijeta, ali odmah mi se svidio njen smokey glas koji i danas nosi snažnu feminističku poruku.


8. Joy Williams
Bolju polovicu folk dueta The civil wars, koja je ušla u svijet glazbe kao pjevačica duhovne glazbe, najbolje je slušati u lijeno nedjeljno jutro, dok vam zrake sunca obasjavaju krmelje, a kavica se kuha.


9. Susan Tedeschi
Kao i  ostale ovdje navedene, i Susan je akademski obrazovana na području glazbe, a svoj izniman talent dokazivala je godinama na gažama u lokalnim bircevima, ne odustajući.  Nastupala je tako i kao predgrupa Johnu Mellencampu, B.B. Kingu, The Allman Brothers Bandu, Bob Dylanu i Rolling Stonesima, a usprkos tome što je od Grammyja dobivala samo nominacije, njena glazba svidjet će se i onima koji o bluesu i soulu nemaju pojma.

10. Clare Maguire
Moćan i sirovi vokal najveći je adut ove mlade glazbenice, a sudeći po njenim kreativnim idejama te snažnim melodijama, po meni je puno kvalitetnija od Lane del Ray koja joj je kolegica u žanru.


11. Alison Krauss
Iako je glazbenik s najviše osvojenih Grammyja u povijesti, njih 27, velika je vjerojatnost da za Alison Krauss niste ni čuli. Bluegrass glazbenica počela se baviti glazbom na nagovor svoje majke, a na nju su utjecali glazbenici kao što su Bad Company, Lynyrd Skynyrd, Carly Simon, Stonesi i Dolly Parton, od kojih je i potekao zanimljivi glazbeni fusion koji možemo pronaći u njenoj glazbi.


12. Tori Amos
Nježni mezzosporan Tori Amos upoznala sam kao maturantica, a njen The Beekeper bio mi je na repeatu čitavo ljeto. Kao trinaestogodišnjakinja Tori je nastupala u gay barovima uz pratnju svoga oca, pastora lokalne crkve. Danas se ističe svojim aktivizmom i mračnim baladama, od kojih je najpoznatija A sorta fairytale.




utorak, 27. studenoga 2012.

Cap ou pas cap?

Kad si u PMS-u, ili usred ciklusa, ili je jednostavno bilo koji dan u godini, a ti si žena, i  sprema se jugo, loše spavaš, a još ti je, k tome, i srce malo napuklo od prakticiranja ljubavi na daljinu – sasvim je razumljivo da ćeš, pod izlikom da ideš kupiti samo pastu za zube, ući u lokalni dućan i iz njega izaći s vrećetinom čipsa (jer je jeftinije kupovati na veliko) i naramkom čokoladnih slastica.
Sigurno ćeš se potom zavući pod dekicu ili dvije i za ručak požvakati cjekupni asortiman svoga stana od 20 kvadrata.


Željna cijeđenja jada koji je poput kišnice akumulirao u tebi u zadnje vrijeme (jer kažu da je zdravo isplakati se tu i tamo), poslušat ćeš sestrin savjet pa stisnuti play, jer stvarno je začuđujuće da ti sestra alergična na romantiku preporučuje gledanje romantičnog filma. Hrpa betona i mala limena kutija, a odmah zatim glas nekog neotesanog dječarca i djevojčica sa zubima koji stoje jedan preko drugoga kao daske seoskog plota – ne zvuči obećavajuće, ali u sljedećih 90 minuta Jeux d'enfants iliti Love me if you dare gledat ćeš razrogačenih očiju. Nepodnošljivo zločesta djeca koja se zavole zahvaljujući svojoj opsesiji s igrom izazova natjerat će te da se zapitaš što je uopće ljubav, na koji način te ona obnavlja, a na koji način te satire.
Svatko od nas ima u životu nekog tko ga izaziva – tjera ga da bude bolji, pa ga mami da postane gori, jer ljudima uvijek nedostaje uzbuđenja, jer voljeti savršenu osobu nije dovoljno, nije značajno, jer ni ljubav sama po sebi nije dovoljna. Izazov, uzbuđenje, vrištanje, smijeh, kaos - to hrani ljubavnike. Znate, kad se pravimo da se želimo povrijediti, a ustvari nam kroz glavu prolazi samo: „Poljubi me, majmune!“? Kad se ne javljamo na telefon i gradimo zidove, samo da vidimo tko će biti dovoljno neustrašiv da ih prijeđe, ma da ih sravni sa zemljom? Kad sjedimo u tišini ne želeći reći „Oprosti“, a ustvari žalimo svake sekunde koju nismo proveli jedno drugome u zagrljaju? Kad držimo glavu ponosno i potražimo sreću negdje drugdje, pa život provedemo nesretni, u svakom licu tražeći  samo ono jedno, davno viđeno, ali često sanjano? Ljudi znaju pretjerati s igricama, sa stavljanjem ljubavi na kušnju, misleći da će biti jača kad prevlada prepreke. A istina je da će se ljubav samo pohabati, umoriti, odustati. Ljubav treba njegovati, zalijevati, tepati joj nježno, kao da je najkrhkija biljčica na svijetu, kao da je sutra neće biti. I ne brinuti se, jer život će već sam izazvati ljubav, a ona, ako je građena od dobrog materijala, poput limene kutijice, preživjet će svaki izazov.


ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Girl on fire

Ovih dana Alicia Keys, glumica i pjevačica koja ne sramoti niti jednu od navedenih profesija, objavila je svoj novi, peti po redu, studijski album - Girl On Fire.



Čudo od djeteta koje u bogatom životopisu ima i epizodnu ulogu u Cosby showu, superwoman koja je diplomirala na Professional Performing Arts School sa šesnaest godina najbolja od svih diplomanata, nagrađena s čak 14 nagrada Grammyja koje drži doma u kartonskoj kutiji, s 30 milijuna albuma prodanih diljem svijeta, na albumu je okupila ekipu R&B stručnjaka čija imena zapravo nisu bitna nama laicima koji pri ocjeni novog albuma samo želimo znati ima li na tom CD-u nešto kvalitetno ili ne.
Zahvaljujući njenom bogatom-talijansko-irsko-škotskom-afričkoameričkom-nasljeđu i putovanjima svijetom, kroz novi album se provlače bubnjevi, elektronika, reggae i moderni soul.
Eklektična When it's all over i Listen to your heart napisane su za kišne dane uz topli čajić i dekicu. A kad ste već pod dekicom, hm, pozovite svog mužjaka, jer Fire we make je baš fina uvertira u romantično maženje.


Nadahnjujuća New day i eklektična Limitedless te naslovna Girl on fire, s tipičnim zvukom newyorških ulica na kojima je Alicia i odrasla, odlične su za početak dana ili spremanje za izlazak, bar koliko se sjećam tog entuzijazma, budući da živim penzionerski zadnjih mjeseci.
Vjerna svom izričaju, ostavila je mjesta i za svoje klasične kontraaltovske piano balade koje govore o slomljenim srcima i ženskoj emancipaciji, kao što su meni omiljena Brand new me i romantične Not even the king, That's when I knew i One thing.


Soul suicidalni 101 ne preporučujem slušati ako ste pod utjecajem viška estrogena, pa se pametnije prepustiti gospelskoj Tears always win.
Prigovaraju joj da ima presirov glas, da ne piše dubokoumne tekstove, da je isklišejizirana, ali oni koji su princezu soula zavoljeli u Fallin', voljet će je i desetljeće kasnije, bez obzira na to s kojom vrstom glazbe eksperimentirala.

subota, 24. studenoga 2012.

Grey Gardens lekcije

Svatko tko je gledao američke filmove zna da East Hampton predstavlja elitno mjestašce gdje newyorška krema provodi svoje vikende i ljeta. Upravo zbog te činjenice, Grey Gardens, imanje s nekad jednim od najpoznatijih vrtova u Americi, privuklo je toliku pažnju početkom '70.-ih godina, kad je majci i kćeri, objema imena Edith Bouvier Beale, sanitarna inspekcija zaprijetila deložacijom iz doma ukoliko svoju kuću s dvadesetosam soba, mačkama, rakunima, smećem i buhama ne očiste.
Ove rođakinje Jacqueline Kennedy Onassis svojim su neobičnim životom privukle i pažnju dvojice filmaša koji su o njima snimili dokumentarac Grey Gardens 1975. godine, kojemu niti jedan drugi film nije nalik. U slučaju da ga pogledate, Velika i Mala Edie tako će vas zaintrigirati da ćete morati pogledati i HBO film Grey Gardens iz 2009. g., u kojem izvanredne Jessica Lange i Drew Barrymore oslikavaju glamurozan život koji je Bealove doveo do života u truloj vili. Ekscentriče majka i kći, osim što su zabavne i iskrene u svemu što rade, poučit će svoje gledatelje životnim lekcijama, baš kao što su ove:

  1. Treba uvijek dobro promisliti o svom izboru odjeće za određenu prigodu
Trenutak kad Mala Edie braći Maysles objašnjava da ne voli kratke suknje i da je zato ispod kratke suknje najpametnije nositi kratke hlačice, pa hulahopke, tako da uvijek možeš skinuti suknju i da ti može poslužiti kao ogrtač je zaista nezaboravan. Mala Edie svjedoči o tome kako su sve žene, pa i one koje žive u izolaciji, opsjednute odjevnim kombinacijama koje će ih razlikovati od drugih žena, što je zacijelo razlog zašto se Edie odlučila za taj revolucionarni kostim za koji se nitko u East Hamptonu ne bi odlučio. 

 
  1. Uvijek nosi ruž za usne
Obje Edie, čak i kad su u kupaćim kostimima, pa i kad su ogrnute samo ručnikom, nose ruž za usne, zahvaljujući kojem su se uvijek osjećale ženstveno i sređeno. Čak i kad im sanitarna inspekcija pokuca na vrata, Mala Edie s prozora vikne: „Čekajte da stavim ruž!“  

  1. Glazba je najvažnija stvar na svijetu
Mala i Velika Edie željele su postati velike pjevačke zvijezde, a kako u tome nisu uspjele, odlučile su kuću ispuniti glazbom, uvijek se natječujući koja ima ljepši i istreniraniji glas. Sudeći po njima, glazba im je zaista uljepšavala život, usprkos tome što su živjele okružene smrdljivim mačkama i hrpama smeća koje je nekad bilo dio njihovog elitnog života.
 

  1. Možeš uvijek izgledati lijepo – ako se ne brineš oko svega
Mala Edie u filmu staje na vagu i nezadovoljna je svojom težinom. Međutim, bez obzira na to, dvije Bealove često su ručale i večerale sladoled, dok im je nadohvat ruke bilo ogledalo kojim su uvijek provjeravale svoj izgled.

  1. Iskoristi svaku priliku jer je najgore žaliti za onim što nisi učinio
Lijepa Mala Edie majku je cijeli život optuživala da je krivac što nije postala popularna poput Judy Holiday te što se nije udala ni za jednog momka kojeg je ona smatrala pristojnim. Iako je govorila da voli slobodu i da želi otići iz Grey Gardensa, iz nekog neobjašnjivog razloga ostala je sve te godine i brinula se za Veliku Edie, žaleći za životom koji je mogla imati u New Yorku.


  1. Ako se ne udaš, bolje ti je da si mrtva
Velika Edie rano je objasnila kćeri da slobodna može biti tek kad nađe nekoga tko će je uzdržavati, što se na kraju ispostavilo netočnim jer se Mala Edie nikad nije udala, ali je našla nekoga tko će je uzdržavati – majku – zbog koje je živjela zatočena u Grey Gardensu, imanju koje je prezirala, daleko od slobode New Yorka.

  1. Čistoća je pola zdravlja
Bealove su živjele u raspadnutoj vili, okružene životinjskim svijetom i divljim vrtom, pa su svejedno doživjele starost od osamdesetak godina. Ipak, film o njima više od ičega će vas inspirirati na glancanje svakog kutka kuće i dvorišta.



petak, 23. studenoga 2012.

Miss Jones

Pročitala sam nedavno da je Helen Fielding izjavila da je počela pisati treći nastavak Dnevnika Bridget Jones, jeeeeeeeeeej!

Sjećam se dana kad sam upoznala Bridget Jones kao da je bio jučer. Kopala sam po policama gradske knjižnice u vrijeme ljetnih praznika, kad knjižnica još nije bila opremljena suvremenom opremom kao danas – klimom. Vlažnost u zraku požurivala me u pronalasku ljetne literature, no, nije me spriječila da pročitam prvu stranicu romana, kao što uvijek činim pri izboru knjiga za čitanje. Pri prvoj rečenici nasmijao mi se brk - u toj smotanoj Britanki koja previše pije i puši te muku muči s kilogramima prepoznala sam nadu za sve izgubljene sanjare, kakav sam i sama bila. Progutala sam je u jednom dahu, prepričavale ulomke mami i prijateljicama, sanjala o svom Mr. Darcyju. 


Danas su djeci dostupne neke drugačije knjige i stvarno je žalosno što živimo u vremenu kad su knjige pune eksplicitnih scena seksa, kao što su Gola istina i Pedeset nijasni sive, najprodavanije i najčitanije. Bridget je neshvaćena danas više nego davne 1996. g. kad je izdan prvi nastavak romana o njenim pustolovinama. Zaboravlja se da u Bridgetino doba nije bilo knjiga takve vrste, Helen Fielding pokrenula je trend nakon kojeg su nastale heroine našeg vremena poput Carrie Bradshaw i nakon kojeg su djevojčice svijeta počele pisati dnevnike, kako sam započela i ja u doba kad je moj osnovnoškolski život bio tako dosadan da sam katkad znala i izmišljati zanimljive dogodovštine, samo da bi mi kasnije bilo podnošljivo pročitati zapis. U dane kad nisam imala mašte za to, jednostavno bih taj jedan pogled dečka koji mi se sviđao razvukla na pet stranica, pomno analizirajući svaki njegov treptaj. Danas čitam već po stoti put izmjenjeni rukopis i smijem se sama sebi.


Godinama kasnije, nakon svih samotnih večeri uz „All by myself“ i svih pojedenih čokoladnih karamela, sazrijela je Bridget, sazrijela sam i ja. Našla je Bridget svog Marca, našla sam i ja svog. I još uvijek, pred kraj godine u dnevnik bilježim svoje novogodišnje odluke, onako kako me naučila Bridget, moja stara prijateljica čija me jednostavnost i spontanost uvijek iznova oduševe.


četvrtak, 22. studenoga 2012.

Istina oslobađa?

Koga god da pitate, svi će vam reći da od svih ljudskih osobina, posebno cijene iskrenost, ali, je li to tako? Iskrenost – što to zapravo znači? Što je to u istini što nas tako privlači da je uvijek iznova otkrivamo i zašto smo izvan sebe kad ne znamo istinu, ili kad je posljednji saznamo?
U odnosu s ljudima, prvotno očekujemo od drugih da budu iskreni, da nas cijene dovoljno da pred nama skinu sve maske i priznaju istinu u vezi sebe, nas, svijeta, bilo čega. Vrlo rano u životu čovjek otkrije da iskreni ljudi čine neznatni dio svjetske populacije, a da su laži u obitelji, među prijateljima i kolegama, sasvim uobičajena stvar. Očito je svaki čovjek podvojena ličnost, jedno lice pokazuje samo pred ogledalom, a drugo u društvu, jer želi da drugi o njemu imaju više mišljenje no što ga on sam o sebi ima. Osim two-face skupine, ima ljudi koji ne priznaju ni sami sebi istinu, zovu se psihopati. I da, postoje ljudi koji su uvjereni da ne govorenje istine ne podrazumijeva nužno laganje. Svaki put kad se pokušate opravdati tom notornom laži u trenutku negovorenja istine, osjetit ćete kako se maska sama već refleksivno lijepi za vaše lice. Ta maska? To je laž koju navlačite na sebe, već automatski, poput čarapa u preuranjeno svitanje.


Rekao je Jack: „You can't handle the truth“, a can you? Bilo je puno trenutaka u životu kad me istina zaboljela, a potom i oslobodila!, ali bilo je još više onih kada nisam bila u mogućnosti uopće odlučiti mogu li je ili ne mogu podnijeti jer je, jednostavno, zatajena - a to je ono s čime se najteže mirim i što moje malo naivno srce nije sposobno podnijeti.
U životu se u svemu dajem, potpuno, iskreno, bez ograda, bez maski. Iskreno i pohvaljujem, iskreno i kritiziram, neki će reći da je moja ponašanje osuđujuće, ja, pak, mislim, da je to iskrenost. Jer kad čovjek izrekne naglas svoje misli, bez obzira što će one drugog čovjeka zaboljeti, onda je to iskrenost, jer istinu ne možeš priznati bez žrtvovanja slike koju o tebi drugi imaju. Budite spremni uslijed iskrenosti izgubiti prijatelje, pa i partnera. Ipak, bolje izgubiti i „prijatelje“, nego zbog laži izgubiti sebe, zar ne?
Naravno da je nakon toga teško biti vjeran sebi, vjeran istini, jer čovjek je programiran da očekuje da će ga drugi tretirati onako kako i on njih tretira. Kad se očekivanja ne ostvare, ljubite i dalje istinu jer ona je jedino što vam preostaje.

srijeda, 21. studenoga 2012.

Leptirice

25. studenog obilježit ćemo Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama, u znak sjećanja na tri od četiri sestre Mirabal – Patriciu, Minervu i Mariu Teresu, koje je, zajedno s njihovim vozačem Rufinom de la Cruzom, brutalno ubio diktator Rafael Trujillo. Sestre su djelovale pod imenom Las Mariposas (Leptiri), a kao političke aktivistice postale su vidljiv simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svoje borbe za pravdu one i njihove obitelji više puta su uhićivani, a 25. studenog 1960. godine na povratku iz posjete muževima u zatvoru, presrela ih je Trujillova policija, zadavila ih i pretukla do smrti, pokušavajući iscenirati prometnu nezgodu, što su Dominikanci prozrijeli i što im je dalo hrabrosti da protiv diktature ustanu složniji no ikad.


Nasilje nad ženama događa se i danas – krše se ljudska, građanska, politička, ekonomska i kulturna prava žena. Prema svjetskoj statistici u više od 70% slučajeva ubojstava žena u svijetu, izvršioci bili upravo njihovi partneri. Unatoč svim kampanjama, u našoj državi događa se porast nasilja nad ženama, u prvih devet mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ubijeno sedam žena, a mnoge u brutalno mučene, silovane ili diskriminirane. Upravo zadnjih dana suočavamo se s nezamislivim kaznenim djelom u Podstrani kod Splita gdje je student brutalno silovao svoju kolegicu, s nepravomoćnom presudom Draganu Paravinji za ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić čije tijelo još uvijek nije pronađeno, ubojstvu Selene Macedo na Marjanu, niz je neprekidan.

Policija i nevladine organizacije uvjereni su da vrlo malo žena prijavi nasilnika, da trpe nasilje i desetak godina prije nego odluče potražiti pomoć. Ipak, s podatkom da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta zlostavljana po jedna žena nemoguće je pomiriti se i ne postaviti pitanje: nije li problem u činjenici da žene nemaju adekvatnu zaštitu od nasilnika kojeg prijavljuju?
Čak i mnoge žene, koje imaju sreću da nisu zlostavljane, predbacuju žrtvama nasilja trpljenje nasilnika, ne znajući da nasilnik svoj naum ostvaruje pomno isplaniranom taktikom – potpunim izoliranjem žrtve od obitelji i prijatelja, kupovanjem poklona i obećavanjem bolje budućnosti te iskorištavanjem činjenice da je žrtva osoba koja je u njega zaljubljena ili koja s njime ima i zajedničku djecu. Iz navedenih razloga žrtva nasilja je psihički paralizirana, nesposobna napustiti zlostavljača.
Ne, nije lako, ali svi svakodnevno na svim razinama moramo osigurati žrtvama adekvatno kažnjavanje nasilnika i sprječavanje daljnjeg zlostavljanja te kvalitetnu zaštitu žena, makar to činili brigom za prijateljicu za koju vam se čini da ima probleme u vezi, ili volontiranjem za neku od udruga koje život posvećuju cilju iskorijenjivanja nasilja iz našeg društva.

Zagrebačkim ulicama

Budući da mi je autobus drugi dom i da mi je guza uvijek željna puta, bilo je pitanje vremena kada će se moje cipelice lutalice uputiti prema srcu naše lijepe države, i to, sasvim slučajno, bijaše upravo na dan kad su prema Zagrebu bile uprte sve hrvatske oči – na dan kada su naši generali pravomoćno oslobođeni svih optužba koje im je na leđa stavila zločesta Carla Del Ponte.


Ne, nisam išla vidjeti Gotovinu i Markača, nego svoju baby sister koja u Zagreb-gradu boravi radi studija te dijeli stambeni prostor s mnoštvom pubertetskog estrogena koji ne sprema za sobom, koji ne kupuje toalet papir, ali tvoj uvijek potroši, koji komunicira s tobom onda kad to najmanje želiš, a ostatak vremena ti nije sposobne odgovoriti na jednostavno pitanje, ukratko, s osobama zbog kojih zahvališ Bogu što ne živiš u studentskom domu, iako u njemu postoji nepresušni izvor vruće vode i grijanja, a kuhinja s nekoliko vrsta jela po cijeni od 5 kuna nalazi se samo nekoliko katova ispod.

Shopping
Pitala sam kolegu Zagorca koji dio Zagreba da posjetim, a on mi je, nakon dugo razmišljanja, rekao: „H&M, na dva kata je“. Budući da mi nismo takve djevojke, nakon window shoppinga po uzoru na Gilmoreice (don't!), uputile smo se tramvajem, švercajući se pod utjecajem stresa-jednog-kroničnog-legalista, do 35. Interlibera, odakle sam se vratila s dosta dobrim ulovom, unatoč gužvi djedova koji su, sudeći po napisima u novinama, svojim predanim čitanjem Pedeset nijansi sive ometali moralan narod Hrvatske, gužvi od babinjaka koji se naslikavao kraj knjiga koje nikad nisu i neće pročitati i srednjoškolaca koji su došli čak iz druge države tobože željni knjiga, a s mislima usredotočenim na noćni život metropole.

Kultura
Kvetch  u hebrejskom slengu označava osobu koja se neprestano i neumorno žali na sve i svašta, a ujedno je i kazališna predstava Stevena Berkoffa u režiji Dražena Ferenčina koju smo po cijeni od 10 kuna pogledale u Gavelli, kazalištu koje su osnovali odmetnici iz HNK, budući da je upravo ovaj vikend bila Noć kazališta. Enes Vejzović, Helena Minić i Janko Rakoš posebno su me iznenadili svojim gegovima, cinizmom koji se iz minute u minutu oduševljavao publiku, tako da smo i mi izašle iz kazališta obraza bolnih od smijanja.
Kino Europa slovi za najstarije i najljepše aktivno kino u Zagrebu pa sam se veselila odlasku na projekciju, pogovoto jer je bila besplatna budući da je u tijeku Tjedan izraelskih filmova. Dok je sister hrkala u toploj kino stolici, ja sam pogledala simpatični film Ad sof ha-kaitz (2011), neprestano upijajući povijest zgrade u kojoj već skoro cijelo stoljeće Zagrepčani upoznaju najnovije filmske hitove.
Od muzeja posjetili smo ono što vole mladi – Muzej prekinutih veza, od kojeg smo očekivale veću kreativnost, ali koji nas je ipak naveo na to da mučimo muku s odlukom koji od osobnih predmeta bismo mi priložile muzeju da ispriča našu tragično završenu ljubavnu priču.

Sasvim spontano, u šetnji Kaptolom, zalutale smo na koncert mlade orguljašice za čiju glazbu, iskreno, nismo imale razumijevanja, ili jednostavno nismo imale potrebnu profinjenost. Ipak, sjele smo u klupe zagrebačke katedrale u kojoj svoj san snivaju Zrinski i Frankopani i bl. Alojzije Stepinac i udisale topli miris lučica koji nam je, nakon kišnog poslijepodneva, bio melem za dušu.

Arhitektura
Ono što zasigurno nijedan turist ne posjećuje je Nazorova ulica – ulica izgubljenog vremena u kojoj se nalazi niz vila s početka 20. stoljeća u kojima su živjela zagrebačka gospoda sa svojim gospođama, a danas, osim njihovih nasljednika, prebivaju i duhovi. Ukletu vilu Auer koja je izgrađena na mjestu Rokovog groblja četiri godine prije nego je groblje ekshumirano i za koju kažu da je zato opsjednuta, u mraku nismo uspjele ni locirati, ali sama pomisao da je povijest Zagreba utkana u secesijske zidove bila nam je dovoljna.
Osim Kaptola koji odiše posebnim mirom, te Gradeca, do kojeg smo došle i bez Krvavog mosta, a na kojem se smjestila naša Vlada, Sabor, mnoge palače poznatih plemićkih obitelji, kao što su Erdodyji, zgrada muzeja i crkve sv. Marka ispred koje je Matija Gubec nosio svoju usijanu krunu, nezaobilazna stanica u Zagrebu jest Mirogoj, nekadašnje imanje velikog Ljudevita Gaja.

Otac Mirogoja, Herman Bolle, zaista je genijalac koji je izgradio pola Hrvatske i dijelić svijeta - mnoštvo zagrebačkih kurija, zgradu HAZU-a, đakovačku katedralu, mauzolej Pejačevića u Našicama, vitke tornjeve zagrebačke katedrale, osječku gimnaziju i dr., a družio se s velikanima kao što su biskup Strossmayer i Iso Kršnjavi. Od 1876. g. prekrasne arkade zasigurno su nešto po čemu se Mirogoj razlikuje od svih groblja na svijetu, a ondje leže svi koji su stvarali Hrvatsku – braća Ilirci, hrvatski književnici poput Krleže, Šenoe, Ivane Brlić Mažuranić, Zagorke, Tadijanovića, Dragutin Gorjanović Kramberger, Siniša Glavašević, Lisinski, Nazor, Dražen Petrović, Krešmimir Ćosić, Radići, Mažuranići i dr., što Mirogoj zaista čini hrvatskim Panteonom koji svatko treba u životu vidjeti, ali da ne kažete da vas nisam upozorila – čuvajte se Polja XXIII.

Gastro
Nijedan doživljaj nije potpun ukoliko nije začinjen dobrom klopom. Tako smo ovaj vikend počastile naša istančana nepca hranom iz menze na Cvjetnom, kavom s cimetom u zelenom raju – Day cafeu (gdje su konobari krasni pa kad prigovaraš, donesu ti gratis smoothie od borovnice), browniesima i slodoledom u Cookie factoryju u Tkalči, dašku Amerike u Zagrebu, pizzom u Napoliju na Laništu, te pivskim kiflicama i najfinijim pivom u Zagrebu – domaćom Gričkom vješticom u Malom medi, nadahnutom činjenicom da je na području Zagreba nekad davno pogubljeno više od 250 vještica, pa tako i posljednja europska vještica.

Prije samo nekoliko godina, Zagreb mi je predstavljao trošenje vremena u javnom prijevozu i neki sasvim drugačiji, preskupi život, a danas ga gledam sasvim drugim očima – očima kojima je svaki kutak, svaka ulica, svaka ulična svjetiljka, nositelj djelića duše koju Zagreb ima i kojoj se uvijek poželim vratiti.

četvrtak, 15. studenoga 2012.

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)



Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, znam napamet, i iako jedino moje sestre razumiju o čemu pričam kad u društvu citiram neku gilmoreovsku poskočicu. One su dio mene, i toliko im dugujem, jer – one su me naučile svemu što znam.

  1. Budi prijateljica s mamom, život će ti biti ljepši
Znam da nitko vjeruje da odnos kakav je odnos Lorelai i Rory postoji u stvarnom životu, ali zašto je bi ta ideja bila tako nerealna? Sa svojom majkom oduvijek sam iskrena, sreća mi nije potpuna ako je ne podijelim s njom. U slučaju lošeg raspoloženja ili problema, mama mi je pomalo kao Emily - u nastojanju da mi pomogne, naši često telefonski razgovori najčešće počnu njenim pokušajem da mi svojom grlatošću izbije taj negativni stav iz glave, a završe neizdrživim naprezanjima mojih očnih živaca – od prekomjernog preokretanja očima. Da, moja majka nije moderna kao Lorelai (jer je ipak imala navršenu 21 godinu života kad joj je Bog podario dar u obliku mene), ima muža, ne razumije engleski jezik pa movie nights s njom, pogotovo u slučaju kad je nemoguće pronaći titlove za predmetni film, nisu ni slični onima u Gilmore rezidenciji. Ali, u onom bitnome, žena koja me rodila bolja je od Lorelai – u kuhanju.


  1. Ne pozajmljuj novac od roditelja, ili još bolje – ni od koga
Lorelai je odlučila – živjet će nezavisno i sama će uspjeti, a novac od svojih roditelja bit će prisiljena tražiti samo u bezizlaznim situacijama, kojih, nažalost, svi imamo mnogo u životu. Chilton, spašavanje kuće koju izgrizaju termiti, Yale - Lorelai je zaboravila na ponos i učinila sve za Rory, ipak, ne možemo reći da nije platila. Od Emilynih mind games i ucjena, zacijelo su joj prisjele sve te nule na tekućem računu.

  1. Nikad zbog dečka ne zanemaruj prijatelje
Najniže u tinejdžerskoj dobi možeš pasti kad zbog nove ljubavi zanemariš sve koji su do tog sudbonosnog trenutka bili uz tebe, što se dogodilo Rory kad je upoznala Deana, a što je rezultiralo Laneinim dramatiziranjem i neumjesnim diranjem kose dečku koji joj se sviđao, a koji s tom činjenicom nije bio upoznat. Ako voliš svoje prijatelje, jednostavno nemoj dopustiti da dolaze u takve situacije.

  1. Gledaj filmove uz junk food

U trenutku kad će mnogi reći da svi skupa previše gledamo TV, zaboravljamo na vrijeme kada je TV prijemnik bio najnoviji hit, kad su se obitelji, ma kad se cijeli komšiluk skupljao oko njega i s uzbuđenjem pratio program, tako stvarajući uspomene i povezujući ljude. Gilmoreice jesu čudo prirode, tj. scenarija, s obzirom na to kako izgledaju, a koliki im je kapacitet želuca, ali malo junk fooda nikoga nije ubilo (ili ipak jest?), a gledanje filmova s obitelji tako će ostati nezaboravno iskustvo, pogotovo kad mama, sva sretna i puna samopouzdanja zbog svog znanja stranih jezika, engleski „Whoopee!” prevede kao: “Jupi!”

  1. Ako o prosidbi moraš razmisliti, odgovor je zapravo „Ne“
U nekoliko navrata se pokazalo, ukoliko u trenutku kad te muškarac zaprosi istog trena ne zamisliš točan kroj vjenčanice koju ćeš obući na vašem vjenčanju, točan izgled dnevne i spavaće sobe vašeg zajedničkog stana, te crte lica vašeg super-genijalnog-najljepšeg djeteta – zapravo se ne želiš udati za tog čovjeka, pa mu ne troši vrijeme, nek pronađe neku koja će prepoznati njegov potencijal.

  1. Tata i djed nikad neće voljeti niti jednog tvog odabranika, i točka
Nešto je trulo u zemlji očeva, pa time i djedova, jer i oni su nekome očevi, je li tako. Apsolutno neoboriva je presumpcija da na kugli zemljskoj ne postoji muško biće koje bi bilo dostojno postati partnerom te male slatke djevojčice, pa čak ni onda kad ona ima navršenih trideset godina. Osim što će to misliti, očevi će vam to u svakoj prilici i pokazati, a vi ćete umrijeti pokušavajući im dokazati da je taj muškarac iz pristojne obitelji, da je, osim što je vrlo naočit, i najpametniji čovjek na svijetu, koji, uz sve to, i ljubi tlo po kojem hodate. Poznat vam je termin circle of life? E, pa upravo to je imao na umu onaj tko ga je skovao.



  1. Ne odustaj od svojih snova, makar ti trebale godine da ih ostvariš 
Neovisno sastojali se tvoji snovi od pokretanja vlastitog posla (jer je najbolje biti sam svoj šef), postajanja najboljeg bubnjara u povijesti glazbe ili novinara koji svojim reportažama izvješćuje o svim tragedijama na ovom svijetu, ono što ti za njihovo ostvarenje treba jest vrijeme, strpljenje, upornost te sigurnost u ono što želiš. Da, trebat će ti i novac, ali dok ga ne pribavši, ne odustaj od ovog ostalog navedenog.

  1. Svaka cura mora imati barem jednog bad boya
Kako Lorelai kaže: „Rory's seventeen, it's about time about time for a Jess.“ Ne znam što je to u nama, ženama, ali to je živa istina, volimo one nedostižne i buntovne momke na koje su nas mame, zacijelo poučene vlastitim iskustvom, upozoravale. Pametan uči na tuđim greškama, žene, pak, na svojim.

 
  1. Ne spavaj s bivšim, pogotovo ako je zauzet
Kad smo već kod bad boya, dogodit će se u životu i ženi da postane bad (nije samo Rihanna good girl gone bad) pa će tako, sva usplahirena i zaljubljena, nerijetko poželjeti spavati s tuđim ženidbenim drugom, što naposljetku neće biti pozitivno i nadahnjujuće iskustvo - ni za koga umiješanog u tu priču. So, don't.

  1. Keep your friends close, your enemies closer
Paris Geller lik je koji me pripremio za cruel cold world. San Tzu, who? Paris je ta koja me naučila da u životu moraš biti strastven u svemu što radiš (po mom mišljenju, ona je zaslužila biti valedictorian jer požrtvovnija osoba ne postoji). Naučila me i tome da je bolje da kolege ne smatraš prijateljima jer oni u tebi vide samo konkurenciju, a ne priliku za vječnog prijatelja. Usporkos tome što je od drugih neshvaćeni lik, za mene je Paris pravo otkriće jer je u svemu što radi brutalno iskrena, a i svjesna da neprijatelje mora imati na oku, zlu ne trebalo. 

srijeda, 14. studenoga 2012.

Mjesec iznad oblaka

Sutra jedna od mojih najstarijih prijateljica slavi rođendan. Razlog zašto njezin rođendan neću zaboraviti niti pod utjecajem sumnjivih supstanci, ni senilnosti, vjerojatno niti kad me Alzheimer spopadne, jest taj što sam na njezin rođendan 1997. dobila drago nam žensko prokletstvo. Sjećam se kao da je bilo jučer, cerekale smo se, predozirale tortom od lješnjaka (tako '90-e, znam) dok je na kazetofonu svirao Petar Grašo, album Mjesec iznad oblaka koji je slavljenica, sva sretna, dobila za rođendan od jedne od uzvanica. A onda sam došla kući opijena dječjim šampanjcem od jagode kad sam na gaćicama našla uznemirujuću krv i počela vrištati kao svaka nepripremljena i neinformirana desetogodišnjakinja. 


Baš kao i tetka menga, i L. je uz mene većinu mog života. Imale smo faze kad smo se intenzivno družile, na seoskim stazama preskakivale gumu, pjevale hitove Magazina na stepenicama i garažama zajedničkih nam prijateljica (jer tako su se djeca zabavljala prije računala i Interneta), pa faze da smo se družile s različitim ljudima u razredu, da bi nas naše pjevačko umijeće u crkvenom zboru opet zbližilo. Trebali su nam sati da se vratimo kući s probe pjevanja jer smo šalabazale po gradu, i putem pjevale što god nam je palo na pamet, pričale o dečkima pa ih zivkale iz telefonske govornice koja nam je bila na putu do kuće (da, nije tad bilo ni cigli od mobitela). Lunjanje gradom tradicija je koju smo nastavile i u srednjoj školi, jer smo cijelu srednju zajedno sjedile u klupi, s malom iznimkom, nismo više pričale samo o dečkima, nego smo i dijelile antitalent za matematiku, spoznaje o svemu, te pokušavale zajedno doći do odgovora na pitanja od životne važnosti, npr. ima li života u svemiru i možeš li ostati trudan ako sjedneš na WC školjku u javnom toaletu.

Nekako nam je bila prirodna stvar da, nakon istog vrtića, osnovne i srednje škole, postanemo i kolegice pa smo oboje studirale na osječkom Pravu, a život nas je tijekom tog razdoblja razdvajao pa spajao, podijelile smo i prve svađe, prve ružne riječi su izgovorene, mane istaknute, onako kako možeš samo najstarijim prijateljima koji znaju da ih usprkos svemu tome voliš i cijeniš.


Kažu da prijatelje biraš tako da su ti slični karakterom, no, ne bih se složila. Većina mojih prijateljica u mom je životu otkad znam za sebe, i sve smo prošle zajedno - prve jedinice, prve simpatije, prve izlaske, prve prekide, prva pijanstva, i puno drugih prvih stvari. I nisu nas spojili isti karakteri, upravo različitost je ono zbog čega smo prijateljice sve te godine - jedna drugu savršeno nadopunjavamo, a i imamo različiti ukus za dečke, što je iznimno važno za stabilan odnos žena. A što je još važnije, samo L. će se sjetiti da je mi je sutra godišnjica womenhooda, a samo ja ću joj čestitati rođendan pjevušeći "'ko mjesec iznad oblaka ti mi svjetliš u moj mrak" - pa nek kažu da najstariji prijatelji nisu od neprocjenjive vrijednosti.

ponedjeljak, 12. studenoga 2012.

Jedan kvadrant?

Jednostavno pitanje: kad vam priđe netko i k'o iz topa ispriča svoju tešku sudbu (tako očito ispričanu po tisućiti put) i zamoli za kunu, dvije, vadite li novčanik ili se nervozno izgovarate, a sebe opravdavate misleći da ta osoba laže ili da će novac potrošiti na porok, a ne u neku nužnu potrebu? Ili, pak, dajete novac svakom jadniku na ulici time samo glorificirajući samoga sebe, kupujući time prijatelje i poznanike, Boga?

Najneugodnije je kad vam taj netko priđe dok se u kafiću u centru Splita častite s kolegama, na stolu su kofeinski napitci svih vrsta, iznad stola dim cigareta, a usta puna sendviča prepričavaju najnovije zgode s radnog mjesta, da, onog mjesta koje mnogi u ovoj državi nemaju.


Zadnje nedjeljno evanđelje bilo je upravo ono Markovo o sirotoj udovici koja je ubacila najviše u riznicu, vrlo prigodno današnjoj situaciji, kako se to u životu poklopi. Svećenik je govorio o licemjerju, kako ga je Isus prezirao najviše od svih čovjekovih grijeha, a kako je ono danas neizostavni dio naših života. Neću biti licemjerna, i ja sam licemjer. I to što je licemjerje toliko vezano za svaku poru našeg društva nije izlika niti utjeha. Ne živim uvijek svoju vjeru, ne svjedočim ono u što vjerujem u samoći svog stančića. Kad izbije rasprava o abortusu, kao pravnica ubrzo pronalazim i opravdanja za njega, iako mi srce zna koliko je to loš izbor, za svaku ženu, za svako dijete. Na svečanim objedima, neću se prekrstiti prije jela, samo imajući na pameti što će drugi misliti o meni, iako je bitnije to što sama o sebi tad nemam najbolje mišljenje. Licemjerje. I sama riječ je ružna. Zaista ne želim živjeti lažnim životom, skrivati ono što mi je u srcu, ili, još gore, praviti se da sam bolja osoba nego jesam. Koga time želim pridobiti?

Jednom sam pročitala: „Mjera našega milosrđa prema bližnjemu bit će mjera Božjega milosrđa prema nama.“ Strašne li pomisli, i dovoljnog li razloga za odmah odriješiti kesu i darovati  bližnjem, ili daljnjem, sve što imamo, zar ne?

nedjelja, 11. studenoga 2012.

If this was a movie

Dragi mi zna reći da živim u filmovima i serijama, da si moram utuviti u glavu da likovi iz njih ne postoje u stvarnom životu, da se famozne prosidbe, nemogući kompromisi i nevjerojatna iznenađenja ne događaju u stvarnom životu. Istina je, koliko god nam nametao velika očekivanja, ipak određenu zahvalnost dugujemo Hollywoodu.


Ono što muškarcima nije jasno je činjenica zbog koje su hollywoodski filmovi tako važni ženama, zašto romantične komedije zarađuju tolike pare čak i kad nemaju nikaku umjetničku vrijednost. Naime, svaka žena ima svoju fantaziju, i cijeloga života je spremna čekati (ili do tad uporno živjeti u stilu to find Mr. Right, you have to kiss a few toad) muškarca koji će joj tu fantaziju ostvariti. Ili ponuditi nešto još bolje od nje. Ono što moj Dragi ne shvaća je da i on ispunjava određenu maštariju koju je davnih dana smislila jedna djevojčica dok je gledala filmove Julije Roberts.

Prvo o čemu žene sanjaju je Spasioc. On će ženi pružiti ruku i spasiti je od ruba, doslovno kao u Titanicu ili simolično kao u Zgodnoj ženi. Ukoliko ponudi svoju mušku ruku, ženi neće biti ni bitno što će se dalje dogoditi, hoće li on obećati taj dugo sanjani život u predgrađu ili će već sutradan otići s drugom. Trenutak u kojem on prepoznaje tugu u njenim očima je jedino što je bitno i što ženu paralizira.

Motiv koji se najčešće ponavlja je muškarac koji je spreman odreći se života, kraljevstva, bogatstva, slave, časti, svoje obitelji, svega što je u životu imao prije nego je ona u njega ušla, baš kao Ryan O'Neil u Ljubavnoj priči. Osim toga, taj muškarac voljet će je i nakon njene smrti, ili će, još bolje, i on umrijeti odmah za njom jer će mu misao na život bez nje biti nepodnošljiva, baš kao Romeo. Ukoliko, pak, on umre prvi, progonit će je do kraja njenog života (jer je voli, a ne jer mu je problem njen novi dečko), baš kao Patrick Swayze u Duhu. Ili će postati nepodnošljivi gad jer je izgubio smisao života, kao Heatcliff u Orkanskim visovima.


Ono što je danas najviše na cijeni je dečko vampir. Jer, tko ti drugi može obećati bezuvjetnu vječnu ljubav nego onaj tko je besmrtan i tko te voli toliko da ti ne želi taj život patnje pa će s tobom biti jedno vrijeme dok ti ne ostariš, a onda će svoju vječnu ljubav obećati nekoj drugoj tinejdžerici. No, kako to obično biva u filmovima, žene sve pokvare, pa na kraju ipak postanu vampirice, a jadni bljedunjavo svjetlucavi momci zaglave s njima u vječnosti. Upravo to je tajna Twilight fenomena i činjenice da su mršavim i tako loše našminkanim Edwardom zaluđene djevojčice, djevojke, žene, majke i bake – vampirska vječna ljubav je ono s čim se niti jedan živući muškarac ne može mjeriti. Sorry.

Jeste gledali film Serendipity? John Cusack upoznaje zagonetnu Saru u krivo vrijeme, no, godinama misli na nju, uvjeren da će im se putevi opet sresti jer je tako zapisano u zvijezdama. Žene su nesigurne u vezama, uvijek moraju znati kuda ona vodi, a postoji li sigurniji znak da je to gospodin Pravi nego znak s neba?

Velike geste. To je ono što muškarci u filmovima rade, pjevaju, plešu, putuju morima i kontinetima, šalju na posao ogromne bukete cvijeća, unajmljuju zrakoplove, pišu po nebu, pripremaju večere uz svijeće – i pogodite šta, to im uvijek upali! Upravo to je nešto što bi muškarci najlakše mogli naučiti iz filmova, u trenutku kad zaribaju ili žele da njihova odabranica bude predmet zavisti među svojim prijateljicama – samo izvedite dirty dancing ili bez imalo sluha zapjevajte po mogućnosti pjesmu koju ste sami samo za nju napisali – i svi grijesi bit će zaboravljeni, a na svako pitanje odgovor će biti 'da'.


U trenutku kad Hugh Grant prvi put ugleda Juliju Roberts u Notting Hillu, u njegovim očima prepoznajete divljenje - ne, nije on nju gledao kako su je svi gledali, kao filmsku divu, nego kao ženu koja ima sve ono o čemu je sanjao cijelog svog života. I upravo u tom trenu, sve žene u kinu izdahnule su jedno dugačko Awwwwwwh i poželjele da nađu muškarca koji će ih gledati upravo tako, čak i ujutro kad se probude s podočnjacima i smradom u ustima, pritom ne podjećajući nimalo na Juliju Roberts.


Debela Bridget Jones, alkoholičarka Meg Ryan i još mnoge druge nesavršene junakinje našle su svog savršenog muškarca koji ih je poznavao bolje nego su one poznavale same sebe, koji ih je volio baš onakve kakve jesu bez imalo želje da ih promjeni. Svaka žena opsjednuta porocima, manama, celulitom i kilama sanja o svom Mr. Darcyju, ili barem nečemu približno njemu, pogotovo zato jer muškarac koji neće htjeti promjeniti ženu, baš kao ni žena koja neće htjeti promjeniti muškarca – ne postoji.



Da, priznajem, i ja sam u svoj bucket list napisala da prije nego umrem, želim ljubav kao što je ona Noina i Alliena, srednjoškolsku ljubav zahvaljujući kojoj ću se osjećati kao da prije nisam živjela, koja će mi se urezati u srce tako da je nitko drugi neće moći zamjeniti, ljubav kroz koju ćemo zajedno odrasti, biti sve prvo jedno drugome, ljubav koja će nas oboje hraniti cijeli život. A onda sam shvatila - upravo takvu ljubav i imam, ljubav tipa They didn't agree on much. In fact they rarely agreed on anything. They fought all the time and they challenged each other everyday. But in spite their differences, they had one important thing in common, they were crazy about each other. I znate što, nije to ljubav gdje si nikad nećemo morati reći 'sorry', štoviše, trebalo nam je dugo da si možemo to izgovoriti i iznimno cijenimo tu čarobnu riječ ako je izgovorena u pravom trenutku. I ne, možda nije zapisano u zvijezdama, ali mi ionako ne volimo pasivnost, sami smo stvorili svoju ljubavnu priču, koja nas spasi svaki put iznova kad smo jedno drugome rame za plakanje, bez velikih javnih izljeva nježnosti. Jedno drugo ne prihvaćamo bezuvjetno, nego usprkos svim manama. I da, stvarni život je bolji od filmova, jer je – stvaran - i zato ti, Hollywoode, hvala na toj spoznaji!