ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

Misteriozna blogerska pitalica

Kad sam bila djevojčica, obožavala sam spomenare i leksikone, svake školske godine imala bih barem po jedan od svakog i sve ih još uvijek čuvam kao veliko blago. Ipak, otkad sam odrasla, nekako ne volim ta pitanja "najdraže ovo", " najdraže ono" - shvatila sam da odrasli ne moraju donositi takve odluke, odrasli mogu imati sve, mogu voljeti sve, i mogu mrziti sve! No, kako određena pitanja ipak predstavljaju određene tajne na koje ću sa sjetom gledati već sljedeće godine, i kako su me moje dvije pratiteljice i legice blogerice (hvala, žene!) nominirale za ovu pitalicu skitalicu koja kruži blogosferom zadnjih dana, evo mog doprinosa.


Pravila igranja su sljedeća:
1. Podijelite logo Mystery nagrade u naslovu posta
2. Ne zaboravite podijeliti pravila
3. Budite ljubazni i zahvalite onome tko vas je nominirao.
4. Recite svojim čitateljima tri stvari o sebi
5. Odgovorite na postavljena pitanja
6. Slobodno iznenadite i nominirajte 10 do 20 drugih blogera i obavijestite ih o tome
7. Postavite im pet pitanja. Nije nužno biti ozbiljan i ne postoje glupa pitanja
8. I za kraj malo samoreklame – podijelite link do svog najboljeg posta/postova.

Idemo redom!

Tri stvari o meni:

1. Ne volim ljude koji druge osuđuju i izbjegavaju prijatelje jer im crpe energiju svojim lošim raspoloženjem. Svi smo ponekad tužni, zabrinuti i jadni, i to je OK. I tuga je emocija - možda i najvažnija, just watch Inside out

 

I ne volim ljude koji prelaze zebru dok je crveno svjetlo na semaforu, znate, one koji prijeđu cestu i gledaju vas kao luzere jer ne želite da vas pregazi kamion.

2. Odana sam kao pas. Družim se s istim ljudima otkad znam za sebe jer, kad zavolim, zavolim do kraja, i iako znam biti oštra i prigovoriti kad me netko povrijedi, to ne znači da neću preko toga prijeći.

3. Trudna sam. Yeah, oops, I did it again. Tj. muž did it. Za ozbač.


Pitanja s bloga MUDRILICA:

1. Kad bi morala jesti svaki dan isto predjelo, glavno jelo i desert za ručak do kraja svog života, što bi to bilo?
Trenutno su to sendviči s kiselim krastavcima - znam, baš sam klišej, ali oni su mi lijek protiv mučnine. O, i volim spaghetti alla carbonara. A za desert Kind double - smatram sladoled jednim od boljih izuma čovječanstva.

2. Da možeš provesti dan s bilo kojom osobom na svijetu tko bi to bio?
Moj muž - ni najbolje ni najgore dane ne bih htjela provesti ni sa kim drugim. Eventualno,  s mladim Bruceom Springsteenom (sorry, mužu!).
3. Od koje pjesme ti zasuze oči?
Ne dirajte mi ravnicu - i zasuze je blagi izraz za ono što me snađe kad čujem ovu pjesmu. I blame Šibenik. Nije mi lako ni kad čujem Tri rijeke od Zorana Mišića i Opće opasnosti. Samo je jedna jedina - Slavonija. Amen.

4. Kako započinješ dan?
Zadnjih dana doručkom i Gilmoreicama.

5. Što voliš, a što ne voliš kod društvenih mreža?
Volim ih jer su dušu dale za organizaciju raznih događanja i za ostajanje u kontaktu s ljudima koji mi nisu blizu koliko bih htjela, ali mrzim ih jer provodim previše vremena na njima.

Pitanja s bloga ZIMZELENI CVIJET:

1. Da možeš odabrati samo jednu osobinu/stvar/bilo što po kojoj bi te ljudi znali koja bi to bila?
Strast - voljela bih da me ona pokreće u životu, i da kažu za mene da sam bila pokretač drugih.

2. Da dobiješ dovoljno novaca da možeš lagodno živjeti do kraja života bez da moraš raditi čime bi se tada bavila?
Pisala bih romane.

3. Jesi li uživo upoznala nekoga tko prati tvoj blog?
Jesam, prije par godina na dejt sam zvala Mateu s bloga Smile, Snap, Sparkle jer smo obje živjele u Šibeniku i pisale blog, i jer mi se činila zanimljivom, a ja sam bila Pale sam u Šibeniku. A Marinu koja prati moj blog smatram već bliskom prijateljicom, i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Blog nas je morao spojiti.

4. Što si oduvijek htjela napraviti, a nikako nemaš hrabrosti ili vremena?
Hm, trenutno, dovesti se u fizičku formu u kakvoj sam bila prije četiri godine, dok sam svakodnevno plivala i penjala se šibenskim skalama. U Osijeku nema skala, zato Osječani imaju loše guze. Šalim se, naravno, nemam pojma kakve guze imaju Osječani.

5. Preporuči nešto (blog, hranu, knjigu, mjesto...) što te oduševilo.
Blog Domaćica me uvijek iznova oduševljava (sad sam pokrila hranu i blog), knjiga koja me oduševila je Posljednje predavanje Randyja Pauscha - nepovratno je promijenila nešto u meni. A mjesto koje me oduševljava je Kopački rit, tamo mi je duša smirena, tamo se osjećam kao kod kuće. 

Iskreno, ne čitam puno blogova, a i blogerice, čije blogove čitam, već su odgovarale na ova pitanja, ali nabrojat ću one koje zaista pobožno pratim jer ih pišu pametne i elokventne žene, pa ih zapratite ako još (slučajno) niste!


MOJA PITANJA:

1. Na koji način puniš baterije?

2. Što te inspirira?

3. U čemu si dobra, bolja od drugih?

4. Koji je najbolji savjet koji si ikad dobila?

5. Što bi rekla, što je ono najvažnije što si naučila od roditelja? 


Začudo, jedan od najpopularnijih postova s mog bloga je:
Kapetaničin morski dnevnik - dan treći
Najdraži ne mogu izabrati, svi imaju svoje mjesto i vrijeme, i neka tamo ostanu.

Šalji dalje! Pozdrav svima!

nedjelja, 21. siječnja 2018.

Mama sama kod kuće

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život.


Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima popeli bi se i stepenicu više. Danas, kada se nastoji srezati broj sudaca, i kada u Osijeku gotovo cijelo desetljeće nije imenovan novi sudac, mojoj generaciji gotovo je nemoguće napredovati. Osim svega navedenog, kao uvjet za buduće suce sada je nametnut taj famozni završni ispit u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike, koji obuhvaća većinu literature s pravosudnog ispita i koji mladim pravnicima s položenim pravosudnim ispitom, koji su najniže plaćeni pravnici u državi, btw, nameće pritisak - ne samo polaganja ispita, nego i ostvarivanja 86% uspjeha na njemu - u suprotnom, nikada neće moći niti konkurirati za mjesto suca. Umjesto da se pobunimo, poslušni i naivni kao i u svemu, mi, Hrvati, platit ćemo tisuće kuna za ispit na kojem će nam netko, tko takav pritisak nije nikada ni okusio, reći da nismo sposobni raditi svoj posao. I evo me. Umjesto da se pakujem za Njemačku, sjedim kraj Zakona o parničnom postupku i borim se sama sa sobom. Motivacija - nula. Ambicija - nula. Učenje zakona, koji su svaki put kad ih učim u cijelosti izmjenjeni, ne veseli me, ne ispunjava, čak niti ne čini pametnijom. Znam što znam, znam u čemu sam dobra, a za što se trebam više potruditi, i ne patim od toga da me netko potapše po ramenu i pohvali me. Ovaj ispit neće me učiniti boljom pravnicom, samo će me primorati da razmišljam o stvarima koje bi me usrećile više od bavljenja pravom. Željela bih napisati knjigu, željela bih više pjevati, željela bih željeti ići češće kod frizera, voljela bih šetati satima, htjela bih s Frankom učiti jahati, voljela bih ići u kino sa svojim mužem, voljela bih da se ljubimo na klupi kako smo činili godinama, voljela bih upisati sate slikanja, voljela bih pročitati barem stotinjak knjiga godišnje, kao nekada, željela bih izmisliti svoju signature tortu, ma upisala bih i postdiplomski, vjerojatno na fakultetu koji nema veze s pravom, voljela bih s mužem pokrenuti naš obiteljski posao, biti kreativna, biti energična - voljela bih ne stavljati život na čekanje zbog nekog glupog ispita.


Ne pišem vam ovo kao žalopojku, nego kao upozorenje. Budite hrabriji od mene - nemojte pristajati na sve što vam nude, pogotovo na na ono što će vam oduzeti vrijeme koje trebate provesti s obitelji. Pronalaziti ravnotežu između obiteljskog života i prilike za napredovanjem koje će se dogoditi možda jednom tijekom života čini se besmislenim. Ali, evo me, bacam se na Zakon o parničnom postupku, po ne znam koji put, ne iz gladi za znanjem, nego iz straha, jasno mi je to. Kako sam počela učiti, opet su mi se javile noćne more o Šibeniku - u njima se cijele noći pakiram i tražim autobus kojim putujem cijelu vječnost, u njima na Macoli gutam sendvič okružena strancima, u njima mogu namirisati slani morski zrak dok usred noći vučem putni kofer uz šibensku uzbrdicu i ulazim u prazni hladni stan, u njima osjećam nevjerojatni umor i tjeskobu kad se nakon dva sata sna vraćam u svakodnevicu i idem na posao, kako bih jednog dana položila pravosudni ispit i kako bi mi sva vrata bila otvorena. Ne isplati se svaka žrtva, i neke stvari vas ne ojačaju, nego vas polako ubijaju. Jedino što možete jest dopustiti im da vas ubiju, ili se boriti protiv njih - svojom snagom, samopouzdanjem, vjerom i prkosom.

utorak, 9. siječnja 2018.

Zdrava novogodišnja perspektiva

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru?

Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that?) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala ičemu osim Frankinom i muževom čudesnom ozdravljenju.

Nisam si ove godine ni skuhala kavu.

Nisam donijela nijednu novogodišnju odluku.

Nismo imali goste, nitko se nije htio razboljeti.

Nisam napravila niti jedan kolač, čak ni za doček Nove godine.

Nisam pogledala niti jedan film, a Novu smo dočekali gledajući Seks i grad na TV-u, uzavrelih tijela - od povišene virozne temperature.

Nisam pročitala niti jednu knjigu. Nisam napravila popis najboljih knjiga lanjske godine - ali to nema veze s virozom, jednostavno ne volim te popise. Kao da bih ikada mogla pročitati sve što je u godinu dana izdano, i kao da bih objektivno mogla izdvojiti favorite.

Nije bilo ničega što bi me vratilo među žive. A onda mi je s Book Depositoryja stigla knjiga Lauren Graham - Talking as fast as I can.


Sasvim slučajno, i ovu godinu započela sam s autobiografijom. Lani me oduševio Bruce Springsteen s Born to run i mogu reći da tijekom godine niti jedna knjiga nije u meni rasplamsala plam koji je zapalio Bruce u siječnju. Ima nečega u autobiografijama, nečega zbog čega žalim što ih ne čitam češće.

"I looked at these friends and realized: Well, duh, work is gratifying, but it isn't everything, and it's no fun to sleep with at night."

Da se razumijemo, ne čitam knjige na stranim jezicima, jer sam lijenčina, ali Laurenin engleski čitala sam s neodoljivom lakoćom - možda zbog oduševljenja Gilmoreicama koje prelazi granice mog materinjeg jezika. Knjigu sam ponijela jednom na WC (zašto da si lažemo i da vas uvjeravam da čitam knjige na bijeloj satenskoj posteljini) i nisam se odvajala od nje. Duhovita i multitalentirana Lauren, za razliku od prve knjige, koja je roman, u Talking as fast as I can opisala je svoje odrastanje, svoje početke i taj svečani trenutak kad je izabrana glumiti jednu jedinu - Lorelai Gilmore. Čupava i luckasta Lauren rođena je na Havajima, živjela je u Japanu, živjela je sa samohranim ocem na brodu, koji nije niti plovio, crnčila je u New York Cityju, čekajući svoju priliku i nije odustajala od svog sna. U svojoj knjizi otkrila je kako je jednom na audiciji zlostavljala ribu, kako je sanjala o Broadwayu, kako je prestala čitati kritike i gledati sebe na TV ekranu, otkrila je tajne hollywoodskih dijeta, zašto nikada neće glumiti liječnicu ili inspektoricu, zašto su joj uzori Betty White i Carrie Fisher, zašto je u svakoj sezoni Gilmoreica imala drugačiju frizuru, male slatke tajne sa snimanja Gilmoreica koje će cijeniti samo pravi fanovi, ukratko - pripremila pravi melem za moju novogodišnju ranu.

 "As an actor person, as well as a person person, I don't think I naturally exude competence. I exude more of an "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" type of a vibe."

Možda i ne volite Lauren Graham (zar je to moguće?), možda Gilmoreice na vaše odrastanje nisu utjecale kao na moje, ali Talking as fast as I can preporučila bih svakome tko se nalazi pred izazovima, tko sumnja u sebe. Lauren nije suludo samouvjerena žena koja nikada ne bi priznala da neke stvari ne može učiniti, naprotiv - ona sluša svoje instinkte i kad ju drugi uvjeravaju da ju ograničavaju, zna svoje prednosti i mane i svoj san je ostvarila na teži način, hodajući zaobilaznim putevima koje je uvijek znala cijeniti. Takva želim biti - ne ambiciozna, gladna napredovanja i nagrada - samo želim voljeti ono što radim, i biti dobra u tome. Ne želim sada donositi teške odluke o svojoj karijeri, kad nemam pojma što ću željeti raditi za deset godina. Ne želim si zacrtati samo jedan plan i uvjeriti se da samo on vodi k sreći. U novoj godini želim više biti tip osobe koja zrači s "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" vibrom. Eto, i novogodišnja odluka je pala.

"There's no secret to accomplishing almost any goal worth pursuing."

Svojim anegdotama i prepoznatljivim stilom izražavanja Lauren Graham svakoga može podsjetiti da je svaki početak čupav, da ne treba zgrabiti svaku priliku koja ti se pruži, jer važnije je biti vjeran sebi, strpljiv i s ljubavlju working on a dream - naposljetku, oni koji sve dobiju na pladnju nemaju ništa zanimljivoga za napisati u svojim autobigrafijama.

"In blindly trying a different path, I accidentally found one tha worked better. So don't let your plan have the last laugh, but laugh last when your plan laughs, and when your plan has the last laugh, laugh back, laughing!"

nedjelja, 24. prosinca 2017.

Advent na blogu: četvrta nedjelja

Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu!


Jučer smo dan započeli buđenjem u čak 7:25 (to se dogodi svake prijestupne godine!), i činilo se kao da će to biti divan prosinački dan proveden u dovršavanju božićnih kolačića i umatanju poklona. Dok smo Franka i ja prale zube, muž je obukao jaknu i krenuo do pekarnice, one malo udaljenije, jer ona u našem naselju se zatvorila prije nekoliko tjedana. Kupio je naramak toplih kifli i kruh za doručak i mirno u svojoj Toyotici stajao na semaforskom crvenom svjetlu, tek nekoliko metara od stana, kad je čuo kočnice i na svojoj koži osjetio udar auta koji mu je iznenada došao s lijeve strane. Prvotni šok, policijski očevid, pregled glave i tegljenje Toyotice u nevoznom stanju u servis obilježili su njegov dan, a imao je sasvim drukčije planove. Bog je još jednom rekao: "Budi volja moja!" i nasmijao se.


Koliko takvih dana ste imali? Kad ste planirali čitav obiteljski izlazak, a dijete vam se razboljelo? Kad ste planirali počistiti stan, a umjesto toga ste ga proveli s vodoinstalaterom? Koliko puta ste poželjeli krenuti na put, a dogodila vam se prometna nezgoda, ili samo užasna prometna gužva? U takvim situacijama na nama je samo da zahvalimo Bogu na podsjetniku - živi smo, i zajedno smo, unatoč svemu. Čitav advent za mene je veliki alarm - ta Bogu ništa nije nemoguće, samo kad mu prepustimo da nas vodi. Svi želimo misliti da smo tvorci svoje sreće, da držimo sve pod kontrolom, a zapravo smo male čestice prašine u Božjem planu. Sve me to podsjeća na Whoville u kojem je Grinch ukrao Božić, samo kako bi naučio njihove stanovnike da nisu bitni pokloni niti lampice, da Božić predstavlja obiteljski mir i radost zbog zajedništva svete obitelji. Tako je ove godine Grinch nama ukrao Toyoticu, ali ne i božićnu radost. Po uzoru na Mariju, koju anđeo Gabrijel nije uplašio, koja se nije brinula niti bojala, prigrilili smo ovog Božića Božji naum, kakav god on za nas bio u narednih godinu dana, i spremno rekli: "Evo nas, neka bude po riječi Tvojoj!" - s Toyoticom ili bez nje.

Sretan i blagoslovljen Božić želim vam od srca!