Roditeljima ulaz zabranjen

Možda to nisam spominjala često na blogu, ali kao srednjoškolka bila sam opsjednuta hipi kulturom. Slušala sam Simona i Garfunkla, htjela sam svirati gitaru kao Joan Baez, učila sam o Woodstocku i bezuspješno pokušavala pročitati Keruackov Na cesti. Nosila sam zvonarice i lanene košulje sa širokim rukavima. Bože, zašto me mama takvu puštala u školu, sad se pitam. No, onda sam mislila da sve svoje interese moram otvoreno pokazati svijetu, da i moj stil odijevanja mora govoriti jednako glasno kao i moja usta. Nije da sam u svojoj okolini bila shvaćena ili da se itko trudio razumjeti zašto me, pobogu, zanimaju hipiji kad u biti predstavljam njihovu čistu suprotnost. OK, bila sam pacifist, i vjerovala sam da su svi ljudi jednaki pred zakonom, da svi trebamo uživati jednaka prava i jednake blagodati naše planete. I vjerovala sam da jedan čovjek može napraviti revoluciju – onu pozitivnu, onu koja će promijeniti svijet na bolje. Ne znam, valjda sam im se divila zbog slobode koju su predstavljali. Znate, ono, trčanje po cvjetnoj livadi, putovanje u smrdljivom kombiju po cijeloj zemlji, spavanje pod mostom i dr. Da, voljeli su slobodu – a najdraže slobode su im bile slobode vezane uz promiskuitetni lifestyle i isprobavanje sumnjivih supstanci, a ja, ne samo da nikada nisam niti poželjela povući dim marihuane, nego sam bila i ostala i ljutiti protivnik pušenja običnih duhanskih cigareta.

I danas me privlači duh tog vremena, kada je sve bilo jednostavnije, kada je glazba zaista pokretala ljude, a ljudi su bili orijentirani jedni na druge. Ipak, od ljubavi prema hipijima ostala mi je u glavi samo jedna nepotpuna rečenica, i to Paula Coelha, koji je svoj hipijevski put opisao u svojoj autobiografiji - koja je govorila o hipijima kao o ljudima koji žele bolji svijet, a nisu u potpunosti ni svjesni svijeta u kojem žive. Živi paradoks bili su ti hipiji. Da, imali su ljubav i dobre namjere, ali i put do pakla popločan je dobrim namjerama, zar ne?

Zbog moje zaluđenosti šezdesetima, borbom protiv potrošačkog društva i ljubavi prema folk glazbi koja je potekla iz doline San Francisca, potrčala sam u knjižnicu čim sam saznala za prvijenac Emme Cline, književnice koja je mlađa od mene mlađahne, a čije Djevojke su prevedene na 35 svjetskih jezika (ja ih toliko ne znam ni nabrojati, pa mi se to učinilo impozantnim podatkom). No, čim neka knjiga nosi stigmu bestselera, kod mene najčešće izazove - razočaranje.

Roman je nadahnut događanjima potkraj šezdesetih - i to onim brutalnim događajima kojima je glavni akter bio Charlie Manson i njegova familija. Tema jest zanimljiva, i ima potencijala, ali da mi je slomila srce i šokirala me, kako su prognozirali kritičari - nije. Junakinja Djevojaka je usamljena četrnaestogodišnja Evie Boyd koja životari na putu od škole do kuće, mašta o prvim ljubavnim iskustvima, i silno se želi uklopiti u društvo koje bi joj otvorilo nove vidike i razumjelo je. Oduševljena djevojkama koje pale aute pod utjecajem droge i kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom, jednog dana uđe u autobus koji ju odvodi na ranč kulta kojem je vođa Russell, karizmatičan muškarac koji bos hoda kroz korov i pasja govna, a djevojke i djevojčice je uvjerio da ih silovanjem samo želi osloboditi skrupula starog svijeta. You want him, you need him, oh, baby, oh, baby.

Knjiga mi je ostavila gorak okus u ustima. Naime, koliko god stara ja voljela smrdljive hipije, nova ja je mama - i knjigu nisam mogla prestati čitati iz kuta jedne obične majke koja ne može a da ne zamisli svoje dijete - svoje mlado, neiskusno, usamljeno, povodljivo dijete - u stravičnom okruženju koje stvara Russellov ranč. Čitala sam je mahnito, pod stresom, samo da je što prije privedem kraju, i oslobodim se brige za Franku koja još ne zna ni reći riječ kult, a kamoli da bi znala njemu pristupiti. Možda nisam usamljena kao Evie, možda ne želim, poput nje, voljeti sve, možda sam prerasla to gubljenje i traženje koje se može opasno predimenzionirati samo u glavi jedne tinejdžerice, možda jednostavno ovo nije knjiga za mene, možda ću posegnuti za Helter Skelterom Vincenta Bugliosija i Curta Gentryja. Možda sam samo mama, a vama bi se knjiga baš dopala. Sami procijenite!

"U toj dobi, želja se dobrim dijelom izazivala svjesno. Iz petnih žila trudile smo se te grube, razočaravajuće obrise mladića utjerati u neki oblik koji bismo bile u stanju voljeti. Svoju očajničku potrebu za njima opisivale smo naučenim, poznatim riječima, kao da izgovaramo dijalog iz kazališnog komada. To sam poslije shvatila: kako je samo naša ljubav općenita, nasumična, pretraživala svemir zvučnim signalom u nadi da će naletjeti na objekt koji bi našoj želji omogućio da poprimi oblik."

"Bilo je to vrijeme kad sam zamišljala kako ću se udati, jednostavno, kao želju. Vrijeme kad bi netko obećao brinuti se za tebe, obećao primijetiti ako si tužna ili umorna, ili ti se ne sviđa hrana koja ima okus po hladnom zraku frižidera. Obećao kako će vaši životi teći usporedo jedan s drugim. Majka je sigurno zanla, a svjedno je ostajala, kakvo je to onda značenje pridavalo ljubavi? Nikada neću biti sigurna - svi oni žalosni refreni pjesama koji su očajavali jer me ne voliš kao što ja volim tebe."

"Trebalo mi je malo da shvatim tu ideju kako roditelji nemaju pravo. Odjednom mi se učinila tako očito ispravnom. Nisam majčino vlasništvo samo zato što me rodila. Nije me smjela slati u internat jer joj se tako prohtjelo. Možda je ovako bolje, pa makar mi djelovalo krajnje strano. Postati dio ove amorfne grupe, vjerovati da ti ljubav može pružiti bilo tko. Pa onda nisi ni razočaran kad je od onog od kojeg si se nadala da će ti je pružiti ne dobiješ dovoljno."

"Nije ni približno gozbi koju sam zamišljala. Malo me rastužila tolika razlika. Ali, to je bilo otužno samo po mjerilima starog svijeta, podjestila sam samu sebe, gdje ljudi ostaju pod jarmom onoga što im život nosi. Gdje novac sve čini robljem, gdje se košulje zakopčavaju do grla i guše svaki djelić ljubavi koji u sebi još možda nose."

 

 

* Na fotografijama se nalazi Pejačevićev secesijski zdenac iz 1903. godine, koji je nekada krasio Gradski vrt, a sada se nalazi uz osječku promenadu i lege ga najčešće zovu - zvono.

Post za prste polizat'

Svaki put kad u svijetu netko izrekne rečenicu "Muškarci su najbolji kuhari", sve mame preokrenu očima znajući da je jasna stvar - jedno je kuhati za fancy klijentelu i za to biti plaćen, a sasvim je druga vrsta umjetnosti kuhati za najprofinjenija nepca na svijetu - za nepca djece. Svi smo mi uvjereni da baš naša mama najbolje kuha, ali da bismo došli do toga uvjerenja, prošle su godine i godine, a mama je bezbroj puta očajavala u kuhinji isprobavajući najkreativnije recepte, sve kako bi nama udovoljila.

Danas sam ja mama i pišem ovaj post za drage mamice koje zalutaju na ovaj blog, a koje i same imaju djecu koja, kako se nekada čini, radije jedu pijesak, nego mamin ručak. Moja Franka je gurman, voli jesti, ali ne sve i ne bilo kako. Za razliku od druge normalne djece, ona obožava povrće - mrkvu, špinat, blitvu, tikvice, ciklu, šparoge, a od voća voli samo naranče i jabuke, drugo voće ne voli ni vidjeti. Kad joj dam bananu u ruku, ona napravi facu kao da sam joj otrov dala. Zato, moram biti kreativna, pogotovo sada, kada ne više ne dojim (već mjesec dana!), pa sakriti ono što ne voli i na taj način biti sigurna da jede raznovrsno i zdravo! Jučer je tako pojela cijelu bananu za večeru, a da nije ni znala - u keksićima od dva sastojka. Jutros smo jagode zamatali u lisnato tijesto, a svježi sir najčešće stavljam u polpete ili u pogačice sa sirom jer pravilo je jasno - sve što je u obliku keksića ili popečka ili muffina - prolazi. Neke od recepata koje smo isprobali možete pronaći ispod fotografija. Dobar tek! I sretno, mamasite!

Paprikaš od jetrica

Quiche sa špinatom

Polpete od tikvica i sira

Muffini od jabuka

Najzdraviji keksi na svijetu

13 razloga zašto ću sutra imati podočnjake do koljena

Odrasla sam žena. Muž i dijete mi spavaju u susjednoj sobi, a ja slušam Husker Du sa slušalicama na ušima. Nije to glazba koja se sluša prije spavanja, to je više glazba na koju se skače po sobi. U gaćama, s raspuštenom kosom, s knjigama i bilježnicama razbacanim po podu tinejdžerske sobe. Što se, pobogu, onda meni dogodilo da na prstima hodam po dnevnoj sobi u srijedu u 11 sati uvečer i mlatim glavom poput razularenog klinca na punk koncertu, pitate se? Dogodio mi se blast from the past - i to glazbeni.

Trebalo mi je desetak dana da odslušam tih nesretnih trinaest kazeta koje je Hannah Baker snimila prije nego si je prerezala žile u kadi - Hannah Baker kojoj te kazete ne predstavljaju ono što su predstavljale mojoj generaciji, i svima koji su došli prije nas. Nije Hannah Baker čamila kraj kazića ili glazbene linije i čekala da na radiju puste njenu stvar pa da stisne tipku rec baš u pravo vrijeme, nije se ona nadala da radijski DJ neće usred pjesme pustiti neki glupi jingl koji će onda ostati snimljen na toj kazeti zauvijek, nije ona mahnito nazivala radio postaju kad god su u eter puštali glazbene želje. Na tim kazetama ostao je snimljen dobar dio mog života, live and in stereo. Moje želje, moj ukus, moje ljubavi, moji planovi, moje boli, moje radosti, moje strpljenje, moje vrijeme - iskrena ja, bez glumatanja. Život nam je bio jednostavniji bez aplikacija i društvenih mreža. Nisu ljudi bili bolji - uvijek se, kad ti je teško, čini da si sam i da su svi zakupljeni sami sobom. Nije svijet bio milostiviji ni veseliji, ali mi smo bili otvoreniji - razgovarali smo, analizirali (to je razlog zašto je Dawson's creek bio tako popularan - svi su se u Dawsonu prepoznali), jadali se, šizili, plakali i - išli naprijed znajući da nismo sami - probleme sno ostavili na tisućama papirića kojima smo se dopisivali pod satom. Žao mi je današnje generacije, Hannine generacije koja ne zna komunicirati, koja nema strpljenja koje je krasilo ondašnjeg snimatelja mixtapeova, nema snage niti volje čekati da sve ono loše - prođe. Jer, sve prođe, u to budite sigurni. Prođu jedinice i brige oko testova i ispitivanja, prođu razočaranja, svađe sa starcima i s prijateljima, ali i neprijateljima čije nam je mišljenje nekada bilo od ključne važnosti, prebole se svi prekidi, odžaluju se, ali nikada ne zaborave, svi gubici, zaborave se svi tračevi, a priče i kompleksi oko kojih se nekada vrtio cijeli naš svijet izblijede, i jednog dana odrasteš - postaneš žena s mužem i djetetom, žena koja zbog Boba Moulda na kraju soundtracka ne ide spavati iako se sutra rano mora pojaviti na radnom mjestu, žena koja zna da nije potrebno imati hrpu ljudi oko sebe, nego je dovoljno pronaći jednog čovjeka koji te voli onakvu kakva jesi, žena kojoj je jasno da vrijeme leti, da djeca odrastu, pa i ona koja smo mi bili - i da treba zahvaliti Bogu na svakom danu u kojem ti srce kuca, da treba uživati u svakoj kavi, pa i onoj preodvratnoj koju je napravio konobar koji nije čuo za mijenjanje filtera za kavu, da treba uskočiti u svaku blatnu lokvicu, makar se i usvinjili (trenutno nam je Peppa Pig omiljeni crtić), da se treba boriti protiv nepravde kad svi kažu da je besmisleno, da treba biti strpljiv u situacijama u kojima bi svi drugi pokazali silu, da treba vidjeti svjetlo i kad se sve zamrači, da se ne treba ničega bojati, da treba plesati i glupirati se, da treba voljeti i - samo biti, punim plućima biti.

Smrt na book clubu

Ponekad su neke knjige toliko razvikane, po njima je snimljeno toliko ekranizacija, da mi se čini kao da sam knjigu pročitala. Zato posebno uživam u trenutku kad u ruke uzmem knjigu o kojoj ništa ne znam i glede koje nemam nikakvih očekivanja. Posljednja knjiga koja me iznenadila je Smrt u Veneciji Thomasa Manna - njemačkog nobelovca i virtuoza simbolizma koji je pisao početkom 20. stoljeća. 

Zvuči grozno, smrt u Veneciji. Ta sama pomisao na Veneciju koja naočigled trune i propada u prljavu vodu mi uzrokuje panični napad. Čini se kao da su svi klasici brutalno depresivni - psihoze, pedofilija, smrt - uvijek su inspiracija književnicima Mannnovog kalibra. Ipak, baš kao svi klasici koje čitamo na book clubu, i ona me oduševila, a to nisam uopće očekivala. Naime, tema nije spektakularna - glavni lik je pisac koji pati od blokade i koji ima neutaživu želju za putovanjem. Put ga odvede u Veneciju gdje susreće lijepog četrnaestogodišnjeg dječaka čijoj ljepoti se divi izdaleka, i to u tolikoj mjeri da iz Venecije ne želi otputovati sve dok je dječak ondje. 

Knjiga obiluje lijepim rečenicama, a Mann tako vješto dočarava atmosferu žege i juga koji pomute čovjeku um. Mann je majstor za složene proširene rečenice u kojima se čovjek lako izgubi. Samoća, umjetnost, težnja za mladošću samo su neke od tema ovog klasika koji dokazuje - niti jedna krajnost nije dobra i sretan je čovjek koji u životu pronađe savršenu ravnotežu između onoga što radi i onoga što želi raditi. Otvoreni dlan - rekla bi Mia, i rekao bi Mann - kao otvoreni dlan čovjek treba živjeti ovaj kratki i krhki život.

Tako je uskoro poslije čaja potražio slobodu u nadi, da će ga zrak i pokret okrijepiti i donijeti mu plodonosno veče.

Bio je to nagon, da bježi, morao je priznati, čežnja za daljinom, za nečim novim, žudnja za slobodok, za rasterećenjem i zaboravom - nagom, da se udalji od djela, da se udalji od svakidašnje pozornice jedne tvrde, hladne i strastvene službe.

Tako, već kao mladić sa svih strana obavezan, da stvara - i to da izvanredno stvara - nikada nije upoznao dokolicu, nikada bezbrižan nemar mladosti. Kada se jednom, u svojoj trudeset i petoj godini, razbolio u Beču, izrazio se neki fin promatrač ovako o njemu u društvu: "Gledajte, Aschenbach je odvajkada živio samo ovako" - pritom je čvrsto stegnuo prste svoje lijeve ruke u šaku - ; "nikada ovako" - i on spusti otvorenu ruku nehajno s naslona stolice. To je bilo točno; a hrabrost njegove moralnosti bila je u tome, što njegova priroda nije bila ništa manje već jaka i otporna po sastavu, bila je samo pozvana na stalnu napregnutost, a ne zapravo rođena za nju.

Gledanja i doživljaji nijemog samotnika uvijek posjeduju nešto nejasno i prodirno, nisu kao u čovjeka društvenog, misli su samotnika teže, čudnovatije i nikada bez sjene tuge. Slike i opažanja, a čega bi se inače lako oslobodio pogledom, smiješkom, izmjenom mišljenja, zaokupljaju ga i produbljuju se u šutnji, sve to postaje značajno, postaje doživljaj, pustolovina, osjećaj. U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i neočekivano lijepo, pjesma. U samoći, naprotiv, sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nesrazmjerno, apsurdno i nedopušteno.

Zasigurno je dobro to, što svijet zna samo lijepo djelo, a ne zna povod postanku njegovu, njegovu prvotnost; jer poznavanje izvora, odakle je umjetniku poteklo nadahnuće, često bi ga zbunilo, zaplašilo i poremetilo utisak vanrednosti.

Onaj, tko je izvan sebe, taj ništa ne prezire toliko, koliko ponovno vraćanje u sebe.