utorak, 10. srpnja 2018.

Za bebu nespremni!

U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven. Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja, buđenja, i povremena spavanja, izvođenje svakakvih vratolomija da bi se slomio duh bebe koja nije na ovaj svijet došla s namjerom da spava, prve korake, muke po raspršenoj pažnji, jaslice i jasličke boleštine, prve preglede kod logopeda, a jučer sam doživjela i svoje prvo "Voji te, mama" - ali, porodu se uopće ne radujem, očekujem ga sa strepnjom i s boli.


Trudim se brinuti za tu bebu koja buja u meni, a ustvari moram preostalo vrijeme (zašto stalno imam taj osjećaj kao da nam ponestaje vremena?) što kvalitetnije provesti s Frankom koja će, iskreno, uvijek biti moja miljenica, moja mala žena, moja prva, moja čudesna djevojčica. Ipak, ima dana kada mi trudnoća toliko otežava svakodnevni život, dana kad plačem dok usisavam jer mi je pritisak na zdjelicu neizdrživ, dana kad se molim da se beba strpi još bar dva tjedna do izlaska, pa sam ljuta na Franku koja ne razumije što li je ovaj put skrivila debeloj mami. Umjesto da sada budem najbolja mama koja mogu biti, postajem sve gora, imam osjećaj. Nadam se da se ona toga neće sjećati. Hoće li?



Ima dana kad me izluđuje svojim mamakanjem i kad u cijelosti sumnjam u taj projekt koji sam osmislila pod nazivom "Mama s dvoje djece doma odjednom", pogotovo dok gledam kolegice koje su stariju djecu pospremile u vrtiće, a s mlađima idu k bakama na ručak, ne opterećujući se planovima za ručak, spremanjem, peglanjem, trčanjem po parku za starijim djetetom, dok mlađe, kamo sreće, spava u kolicima. Zašto sam si tako zakomplicirala život, mogu li ja to uopće? Nikada nisam toliko sumnjala u sebe kao u trenucima kad trebam biti roditelj, dobar roditelj. Mogu li ja doista to izvesti - pretvoriti cmizdravce u pametne i dobre ljude, one koji će tuđe potrebe stavljati ispred svojih, koji će graditi, a ne rušiti? Preblaga sam, i nisam se još naučila nositi s roditeljskom krivnjom, a sada ću to biti u dvostrukoj mjeri.


Franki smo napokon uredili sobicu, imajući na umu da u njoj moraju biti stvari koje voli, a ne koje su trendi, da joj sve mora biti dostupno, a ne nedodirljivo kao u muzeju - na zidu su "jepe sike", kako ona kaže, a koje su oslikali njen prijatelj Fran, sestrična Ivana, slika djevojčice koju je naslikala jedna baka, lavanda koju je ubrala u dvorištu druge bake, i ne mogu ne zamišljati ju kako u njoj odigrava ulogu starije sestre - one hrabre, one koja može sve sama, koja pomaže mami i bratu, ona koja je bratu utjeha i zabava. Takve misli me drže, one me hrane - morala bih povjerovati u to da u njoj, zapravo, leži moj spas.


Ovog puta nismo se opterećivali krpicama za bebu, sve pribavljamo u zadnji tren, kao da ću trudna biti zauvijek. Stignemo, pomalo - to je naš moto. Bljuckanje, plakanje, ukakane pelene, svo to silno kupanje i uspavljivanje - sve ispočetka, o tome pričamo, nema potrebe za žurbom. Jao, u što smo se uvalili!

Zadnje dane trudimo se provesti i u prirodi, učeći Franku o tati kornjači, mami kornjači i bebi kornjači, samo nas troje - jer tako je moralo biti, o tome smo sanjali dok nas je bilo tek dvoje, dok smo se zavjetovali jedno drugome, to smo željeli svim srcem, usprkos tome što nismo ni slutili koliko teško je biti roditelj, kako je teško biti dobar čovjek, uzor svom djetetu. Istina jest, nismo ni prvi put bili spremni za dijete, svaki njen pokret nas je šokirao, izazivao, lomio i iskušavao naše granice, ali smo preživjeli, a njeno "Voji te, mama" samo je mali pokazatelj - u tome nismo totalno zakazali. Jesmo li?

ponedjeljak, 2. srpnja 2018.

Ne sudi mi po knjigama koje čitam

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva?



Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih čitaju, je l') koje na prvu ocijenim šund literaturom, a najgore prolaze knjige koje su najčitanije knjige na kugli zemaljskoj. Ne sviđam se samoj sebi u tim tvrdoglavim trenucima, i odlučila sam to promijeniti. Pedeset nijansi sive najbolji je izbor za novi početak jednog knjiškog moljca. Naposljetku, ukoliko nešto želite popljuvati (čitaj: konstruktivno razgovarati), onda to morate i upoznati, zar ne?

Knjiga se na samom početku lako čita, i odmah mi je bilo jasno zašto je popularna - ne vole svi ljudi čitati Krležu i Andrića. Zapravo, ja bih ih voljela voljeti čitati, ali ne mogu, iako se svakih par godina potrudim uzeti ih u ruke (hej, zadnji put sam u Na Drini ćuprija pronašla 10 kn! P.S. Knjigu nisam mogla dovršiti). Okarakterizirana kao erotski roman, Pedeset nijansi sive zapravo je spoj Ljepotice i zvijeri i Zgodne žene, pa ne čudi da su se žene za njom toliko pomamile. Žene su tisućljećima pokorne muškarcima, i tisućljećima ih nastoje pripitomiti, a ova knjiga samo je jedan od načina da se napokon odgovori na pitanje "Što, pobogu, uopće žene žele?" Da, knjiga je o ženi, a muškarac je ovdje sporedan lik, bar što se mene tiče.



Sve ja to razumijem, ali ne razumijem zašto je junakinja knjige tako dosadna, svedena na stereotip Plane Jane - ona se nikada nije zaljubila, ona nikada nije imala niti seksi san, a strast su joj britanski ljubavni klasici. Toliko puta viđeno! Razumijem da ju je autorica željela prikazati kao neiskusnu i krhku, ali tanka je granica između osjetljive žene i dosadne žene. Ona se prvih stotinu stranica samo čudi nad ljepotom tajanstvenog poslovnog čovjeka Greya - ne nad njegovim bogatstvom, to joj uopće nije bitno, naravno, iako mu dopušta da joj poklanja knjige od četrnaest tisuća dolara i skupe automobile. Neprestano sam se, čitajući, pitala bi li knjigu ikada itko pročitao da je Dom Grey tek simpatični dečko iz susjedstva s problematičnim djetinjstvom, koji uživa u sado-mazo igricama i traži svoju Pokornu u stidljivoj Anastasiji Steele. Je li stvar u novcu ili u kontroli? Jesu li doista sve žene sponzoruše, bi li doista dopustile sve muškarcu koji ima u vlasništvu skupe helikoptere i stanove? I mogli li i sama reći da bih istog trena odlučno odbila ponudu kakvu je Grey složio za Anastasiju? Hm, trenutno mi se, s trbuhom do zuba, pasivno ležanje zavezanih ruku dok me zgodni muškarac zadovoljava ne čini tako neprivlačnom idejom, ako me razumijete. Možda su žene samo do krajnjih granica neodlučne pa suosjećaju s djevicom koja se pola knjige premišlja hoće li ili neće biti Pokorna gospodinu Greyu koji ju želi batinjati po guzi i kojeg uzbuđuje kontrola, ali ne želi joj nanijeti bol (neću ni ulaziti u te sado-mazo spike, morala bih pročitati još milijun knjiga da bih to mogla shvatiti). Tražimo li doista ljubav na tako čudnim i beznadnim mjestima, da parafraziram Rihannu? I ima li ovdje uopće ljubavi, ili je stvar u seksu, ili u kontroliranju drugog čovjeka?

Nije ovo najgora knjiga koju sam pročitala, da se razumijemo - pročitala sam ja svakakve gluposti, a iz svake knjige mogla sam izvesti neki zaključak. Pedeset nijansi sive prosječna je i po sadržaju, i po svom jeziku (koji je jako vanilla - najprostija riječ u knjizi je - ud), i uvijek će me progoniti tajna njezina PR uspjeha. Ukoliko želite proširiti vidike ili pronaći inspiraciju za aktivnosti u krevetu - nemojte čitati ovu knjigu - postoje mnogo kvalitetniji erotski romani, ta pročitajte Ljubavnika lady Chatterley, klasik je s razlogom (ili se to samo ja palim više na takve stvari). Ukoliko želite uroniti u slatku ljubavnu priču, ne posežite za ovom knjigom - "ljubavna" veza između Ane i Christiana Greya poprilično je površna i dosadna, i nimalo duhovita, ako mene pitate (ne razumijem ljude koji mogu biti zajedno, a da ne nasmijavaju jedno drugo), baš kao i glavni likovi, a opći dojam još više kvari filmska ekranizacija u kojoj Anu glumi Dakota Johnson, a Greya Jamie Dornan. Hm, u mojoj glavi, Christian Grey bi trebao biti mladi Gerard Butler, ili Tom Hardy, ili eventualno Ian Somerhalder, vragolastog osmijeha, a manekenskog tipa. A Ana....hm, Ana bi mogla biti...čudno, nitko mi ne pada na pamet (možda svaka žena doista samo sebe zamišlja u toj ulozi, iz nekog poremećenog razloga?). Ali, ukoliko volite preispitivati svoju ženskost, ukoliko se želite uvjeriti da su sve žene zapravo romantične dušice koje sanjaju o tome da poboljšaju drugo biće koje će ih, iz zahvalnosti, voljeti do kraja života, ukoliko i sami vjerujete da svaka krpa nađe zakrpu, pa čak i emocionalno disfunkcionalni bogataši, ukoliko želite postati odlučnije - u krevetu, doma, na radnom mjestu, u odnosu s ljudima - onda prolistajte ovu knjigu (zadnjih stotinu pedeset stranica doista sam prolistala jer me knjiga već umarala - činilo mi se kao da se neprestano ponavlja ista scena - grickanje usnice - spank po guzi - grickanje usnice - spank po guzi). U najboljem slučaju, shvatit ćete da uživate u svom nekompliciranom ljubavnom životu (eno, dok ja mažem trbušinu s bademovim uljem, muž hrče na kauču dok je na televiziji emisija o nogometu), a u najgorem, ne daj, Bože, posegnut ćete za nastavcima u potrazi za svojom unutarnjom božicom.


četvrtak, 21. lipnja 2018.

I veliki svijet se i dalje vrti

Završni ispit ostavio mi je gorak okus u ustima, a brige koje sam brinula glede ispita samo su se pretočile u brige oko djeteta br. 2 koje je na putu, a koje nisam do sada niti doživjela u potpunosti. Do poroda mi je preostalo jedva pedesetak dana, a ja sam još u denialu glede ovog trbuha u kojem se preokreće neko nepoznato mi biće. Prva trudnoća bila mi je lijepo iskustvo - imala sam vremena odmoriti se, čitati o trudnoći, posvetiti se mužu, trackati trbuh bademovim uljem, gladila sam trbuh i satima maštala o tome kakva će moja djevojčica biti. Bila sam spremna - iskustva drugih mama, forumi, knjige, facebook grupe, tečaj za trudnice - bila sam tako spremna, jedva sam čekala porod i trenutak kad ćemo sa svojim potomkom, koje spava kao top - naravno, paradirati susjedstvom! I nema veze što je porod bio najtraumatičnije iskustvo mog života, i što majčinstvo nema veze s onim što piše u knjigama, i što moje dijete nije oka sklopilo dvije godine - poželjeli smo drugo dijete, i ako sve bude u redu, uskoro ćemo ga držati u rukama. Ali, kako se to, pobogu, dogodilo? Odjednom sam shvatila - moram roditi ovo dijete, moram se oporaviti u rekordnom vremenu jer se moram brinuti o dvoje djece, i sve to moram uskoro! Kako ću to izvesti? U što sam se uvalila? Bojim se poroda, svaki put kad se sagnem pokupiti Frankinu igračku s poda, bojim se da će mi puknuti vodenjak, bojim se svega što može poći po zlu, bojim se da se moje tijelo, koje je neki dan pozdravilo prvu striju, nikada neće oporaviti od nošenja ovog divovskog djeteta, bojim se da će epiziotomija br. 2 biti nešto što će me dokrajčiti, strah me da neću imati snage za brigu o dvoje male djece, da će braco izvući ono najgore iz Franke, bojim se da neću voljeti ovo dijete ovoliko koliko volim svoju prvorođenu. Da, sram me priznati, ali toga se najviše bojim - da sam srce poklonila svojoj Pipi Dugoj Čarapi prije tri godine i da njemu neću imati što dati. Njemu ću moći dati samo pulover. Noćima ne spavam od brige, osjećam se nespremnom za ovu pustolovinu koja je preda mnom.


Jasno mi je da svi mi vodimo u sebi neke bitke, da brinemo lažući si da nas brige motiviraju za napredak, i ponekad nam je potreban drugi čovjek da bismo zastali i pogledali svoj život iz neke druge perspektive. Potrebne su nam tuđe priče - potrebne su nam knjige. To je jedan od razloga zašto volim knjige, kad bolje razmislim. U razgovoru s drugima sam često nestrpljiva, ne znam samo saslušati, nepotrebno želim intervenirati, želim dovršiti tuđu rečenicu, nepristojno se gurajući u kožu u kojoj nisam nikada bila, ali knjige mi to ne dopuštaju - one su davno postavile granice i ja ih ne mogu prijeći ni pod kojim uvjetom. One pričaju, a ja slušam. Pssssst.


"Corrigan mi je jednom rekao da je Krista prilično lako razumjeti. Išao je tamo kamo je trebao ići Ostajao je ondje gdje su ga trebali. Uzimao malo ili ništa, par sandala, halju, nekoliko sitnica, tek toliko da ne bude sam. Nije se odricao svijeta. Da ga se odrekao, odrekao bi se bijede. A da se nije odrekao bijede, odrekao bi se i vjere. Ono što je Corrigan želio bio je Bog u kojeg se može vjerovati bez ostatka, Bog kojeg se može naći u kaljuži svakodnevice. U gorkoj, hladnoj istini - u prljavštini, ratu, bijedi - nalazio je utjehu da u životu ipak ima ljepote, makar malo. Nisu ga zanimale velebne priče o životu poslije smrti ili o raju u kojem teku med i mlijeko. To je za njega bila tek krinka za pakao. Umjesto toga tješio se činjenicom da bi, u stvarnom svijetu, ako se dobro zagleda u tamu, mogao pronaći tračak svjetla, bez obzira na to koliko malen i iskrzan. Želio je, vrlo jednostavno, da svijet bude bolje mjesto, i ta mu je nada prešla u naviku. Iz toga je proizašla neka vrsta pobjede koja je nadilazila teološke činjenice, razlog za optimizam usprkos svim dokazima."

Posljednja dva mjeseca pročitala sam tek dvije knjige - papinu Božje je ime milosrđe (po drugi put - umirivala me za vrijeme učenja) i knjigu Neka se veliki svijet vrti Columa McCana, ne pisca, nego pripovjedača, rođenog u Dublinu i nedovoljnog popularnog, ako se mene pita. Iako je za ovaj roman dobio brojne nagrade, i iako ga je i Oprah okarakterizirala knjigom koja se ne može prestati čitati, naslov nisam zapamtila, niti zabilježila na listu to-read. Imam je na polici samo zato jer je zvučala zanimljivo, i na Profilovoj akciji mogla se kupiti za 25 kn. Knjiga je okupila nekoliko priča jednostavnih ljudi - onu o irskom redovniku Corriganu, koju priča njegov brat iz muzeja svojih uspomena, onu o majkama ratnih veterana poginulih u Vijetnamu, onu o Lari i Blainu koji vole art deco, onu o prostitutki iz Bronxa koja ne može prekinuti začarani krug prostitucije u kojem se našla. Njihovi životi isprepleteni su nemilim događajima, i povezani neobičnim pothvatom koji se zbiva 1974. godine u New Yorku - hodom nepoznatog čovjeka po čeličnom užetu razapetom između tek sagrađenih Blizanaca. McCann bez previše truda savršeno ocrtava karaktere i sudbine svojih likova i sve nas podsjeća na one trenutke u kojima se naš svijet nepovratno zaustavlja, ali i na trenutke koje ne treba tratiti niti nepotrebno opterećivati crnim slutnjama.

"Poželiš zaustaviti satove, zadržati ih na pola sekunde, dati si priliku da sve napraviš ponovno, premotati živote unatrag, odsudariti auto, vratiti ga natrag, učiniti da se djevojka čudesno podigne nazad kroz vjetrobran, odmrskati staklo, ostaviti dan netaknutim, živjeti neko staro, izgubljeno, slatko vrijeme. Ali sve je opet tu, ona leži, krvava mrlja se širi."

U turbulentnom životu punom briga i nesigurnosti, važno je ukrasti jedan trenutak u danu u kojem ćemo biti sigurni - na pravom smo mjestu u pravo vrijeme. Najčešće, moj omiljeni trenutak u danu je jutro, bez obzira probudi li nas Franka u 6:20, kao danas, jer jutro je puno nade i sanjarenja o trenucima kojih se možda nećemo sjećati za desetak godina, ali koji će nam izmamiti osmijeh, koji će nam dati snage za daljnje borbe. I uistinu nije bitno što ću dan provesti trčeći za njom po parku ("Jao, gospođo, pa vi ćete se poroditi prije vremena!"), tuširajući je dvaput, kuhajući sebe i ručak na +40, čekajući muža da u kasno popodne dođe s posla, što ću oprati dvije mašine veša i moliti se da noć ne bude sparna kao protekla - jutro je za mene vrhunac dana. Pijemo kavu i smijemo se Franki koja pjeva pjesmu o Letećim medvjedićima na svom šifriranom jeziku, tonemo u dan ne pomišljajući na ikakve loše vijesti koje mogu ovi dan pokvarit', i krojimo si tjedan koji po ničemu nije spektakularan, nego tek običan, bez imalo uzbuđenja i prevrata, ako Bog da. A veliki svijet nek se dalje vrti - naš mali svijet je sve što trebamo.

"U nekoliko sekundi postao je čistoća u pokretu, mogao je napraviti što god poželi. Bio je u svom tijelu i izvan njega, potpuno predan zraku, bez budućnosti, bez prošlosti, i to je njegov korak učinilo pomalo razmetljivim. Nosio je svoj život s jedne strane na drugu. Pazeći na trenutak kad neće biti svjestan čak ni svog daha. Glavni razlog svemu tome bila je ljepota. Hodanje po užetu bilo je božanski užitak. Kad bi bio gore u zraku, bio je to novi početak svega. Ljudski oblik mogao je činiti nove stvari. Bilo je to više od ravnoteže. Na trenutak se osjetio nestvorenim. Bila je to drugačija vrsta budnosti."

subota, 26. svibnja 2018.

Deset koraka za preživljavanje ispita i ostalih stresnih situacija

Pub kvizovi nikada nisu bili popularniji nego danas. Svakodnevno se ljudi hrane svim mogućim informacijama i uživaju u podvrgavanju ispitu znanja, vjerujući da je znanje moć, a, začudo, zabavljaju se čak i ako iz svega navedenog ne izađu kao pobjednici. No, što kad zaigramo igru života i izazovemo sami sebe, u nadi za boljom sutrašnjicom, i odlučimo uložiti u svoje znanje - čak i onda kad se čini da smo do sada već uložili dovoljno, a prilike u državi su ostavile dojam da nam se investicija nije isplatila? Hm, takav ispit ne čini se toliko zabavnim, zar ne? Hrabra ili neubrojiva pod utjecajem trudničkih hormona, odlučila sam se baciti na glavu pa sam posljednjih šest mjeseci učila ono što sam već učila u nekoliko navrata, za što sam ocjenjena i na fakultetu, pa i na pravosudnom ispitu u koji sam uložila godinu svog života, a izgubila nekoliko njih pod utjecajem stresa. Svaki dan sam se borila sa sobom, i izborila (iako polaganje ovog ispita smatram jednim od neuspješnijih pothvata u svom životu), pa možda nekome od vas, tko studira ili polaže neku vrstu ispita, moj vodič za preživljavanje ispitnih rokova i sličnih stresova pomogne.

1. Doživi živčani slom

Tijekom ispitnih rokova ili suočavanja s teškoćama čije rješavanje je donekle u našoj moći valja najprije detaljno, temeljito, sa svim srcem - doživjeti nekoliko živčanih slomova. Ako se tijekom ispitnih rokova niste niti jednom rasplakali, niste ništa učinili! Pucanje po šavovima prvo nas ubije u pojam, učini sve beznadnim, a potom nas potrese dovoljno da skupimo snagu i krenemo ispočetka. Ukoliko vas opere panika ili strah, kao što je mene - ne znam jesam li više paničarila od količine gradiva ili radi bebe koja je prisiljena proživljavati sa mnom ovaj stres, isplačite se, prošećite ili odspavajte, ma, k vragu, ako treba, gledajte Shopping kraljicu cijelo popodne, i opustite se jer učenje ili potraga za rješenjem problema nemaju smisla kad nam srce kuca u luđačkom ritmu. A nije sramota popiti ni Normabel, u to su barem mene uvjerili.


2. Budi kul

Znaju mi prigovarati da sam pesimist, samo zato jer ne vjerujem u lude scenarije i jer nisam pretjerano ambiciozna, nego cijenim skromnost i poniznost. Moj je recept oduvijek - nemojte biti optimisti, u današnje vrijeme optimizam je izjednačen sa sljepilom, i nije više u modi, radije zamislite najgori mogući scenarij i uvjerite sami sebe da ćete biti dobro čak i ako se on ostvari - na taj način sitnice će vas oduševiti, i život će biti lijep!

3. Organiziraj se

Pomalo sam control freak i sve dok plan učenja izgleda izvedivo na papiru, čini mi se kao da konce držim u svojim rukama. Upravo zbog toga, svakog dana revno izrađujem novi plan jer se niti jednog plana nikada actually ne držim.

4. Pronađi svoj style

Probala sam sve - od pravljenja mentalnih mapa (jao, to mi traje predugo, i kasnije si ne znam pročitati rukopis), podcrtavanja šarenim flomasterima, učenja naglas, čitanja u sebi, pomišljanja na porod koji me čeka (loš način za skretanje pažnje, priznajem), ponavljanja u hodu nalik na profesora Baltazara, učenje u 6 ujutro, učenje u ponoć (ne, ne, ne - nikada to nisam mogla), slušanje Mozarta koji navodno poboljšava koncentraciju budući da se glasnoća tona u njegovim skladbama izmjenjuje u razmaku od točno 30 sekundi, što je jednako uzorku moždanih valova (uz to, i bebe u trbuhu vole Mozarta - navodno pjevaju uz njihove skladbe već od 16. tjedna trudnoće), ali dokazala sam si samo jedno - za uspješno učenje ključno je sjesti i započeti. Ja sam tip studenta koji se uvijek dovede u situaciju da na dan ispita pomisli: "Eh, da imam još tjedan dana, pozlatila bih to!", a istina jest - imala sam taj tjedan, ali sam ga provela čupajući obrve, plačući i lakomisleno misleći da ću sve stići (jer, ne daj Bože da počnem učiti prerano!) - ne ponavljajte moju grešku!

5. Stvori oazu mira

Ako si možete priuštiti mir i tišinu i cjelodnevno učenje, vi ste sretnici! Svemu što vas muči valja pristupiti hladne glave, uz duboko disanje i dan proveden bez vijesti iz svijeta, bez društvenih mreža, po mogućnosti, bez ikakvih ljudi, pa čak i onih vama najdražih. Pronađite u danu barem nekoliko minuta samo za sebe, radite što volite - pecite kolače, čitajte knjigu ili meditirajte, i bit će lakše prisiliti se na radnje koje nisu srcu mile - na učenje o stvarima koje niti ne razumijete, kao što je npr. povećanje temeljnog kapitala u dioničkom društvu.


6. Ni na tren ne pomišljaj na vrijeme koje ćeš nepovratno izgubiti

Ni dani prije pripremanja usmenog dijela ispita nisu mi bili pjesma - započeli smo odvikavati Franku od pelena i prvi tjedni bili su stresniji nego smo očekivali. Naša pametna kći odmah je shvatila poantu svega i odlučila je ne piškiti - vrištala je na pomisao na tutu/kahlicu/nonu/kako već kažete, i zadržavala je mokraću i do pet, šest sati, tvrdoglava u svom naumu, a ipak, u konačnici preslaba da bi izdržala do kraja. Ipak, nakon što sam je dala baki na skrb da bih se posvetila učenju, užasno mi je nedostajala i gotovo svakodnevno zaspala bih u suzama, prezirući samu sebe jer sam svoju obitelj uvukla u ovakav način života. Pritisak koji sam si stvorila zbog tog hoće-li-se-sve-isplatiti-osjećaja svakodnevno me dovodio do ruba.


7. Pronađi nešto dobro u svakom danu

Ima dana kad nas problemi slome, kad poželimo odustati od svega, ali ne treba klonuti duhom. Kao kod svake dijete, nakon jednog cheat-daya, sutra je novi dan, i bit će bolje, znaj. Valja pronaći nešto pozitivno u svakom danu - pa makar morali kupiti novu torbu (i sebi, i mami, yes, I did), pojesti  kilu sladoleda (po mogućnosti, od vanilije, jer kažu da uskoro neće biti dostupna), ili oprati prozore. Tajna uspjeha nije u svakodnevnom pobjeđivanju, nego u dizanju nakon izgubljene bitke. Sada, nakon položenog ispita s osrednjim rezultatom, još radim na tom podizanju.

8. Definiraj uspjeh

Samo polaganje ispita nije me nikada ispunjavalo, položene ispite nisam doživljavala kao uspjeh, nego kao olakšanje nakon grčevite borbe za goli život. Oduvijek sam si, tijekom priprema za teške ispite, obećavala stvari koje ću raditi kad ispit položim, kad zaslužim (ili ne) slobodu. Sve s popisa koji sam sastavila tijekom učenja za pravosudni ispit ostvarila sam, a bile su to zaista bitne, life-changing stvari - počastit ću sve obilnom večerom (jer posljednje tjedne prije pravosudnog nisam imala teka - prvi i jedini put u životu), dobit ću posao na neodređeno (za što sam se morala počupati sa šefom iako sam ispunjavala sve zakonske uvjete), udat ću se, zatražiti premještaj bliže kući i dr. Danas ne čekam da mi život počne, moj popis sadrži sitnice kojima se radujem - otići ću s Frankom na sladoled, zvat ću Marinu na kavu, rodit ću drugo dijete i dr.

9. Potrudi se

Potrudite se, zagrijte stolicu, učite, mozgajte, studirajte, proučite i one najmrskije dijelove gradiva. Stisnite zube, makar vas boljela čeljust. Stisnite još malo. Ako je srce ocean tajni, što li je tek ljudski mozak! I ne zaboravite, mozak treba vrijeme da bi pohranio informacije, pa nikada ne počinjite prerano (is there such thing?), ali niti prekasno s pripremama.


10. Moli se i vjeruj u čuda

Usprkos našoj lijenosti i bezvoljnosti, Bog nas voli, i dokle god je u nama mala pukotina koja žudi za čistim srcem, oprostit će nam prijestupe i, kad nam bude najpotrebnije, darovati nam ono što je za nas najbolje, pa čak i kad mi mislimo da to nismo ničime zaslužili. U teškoćama niste sami, i sve to mora proći jednog dana. I prošlo je.