srijeda, 18. listopada 2017.

Kako biti praktični romantik

Pijem kavu i gledam Love it or list it. Perem kosu pa kadu. Smišljam što ćemo ručati. Sušim kosu i mahnito tražim najlonke koje su čitave. Franka me vuče za ruku i hoće se igrati. Mitim ju s par grožđica i odlazim. Već kasnim na posao. Rješavam hrpu spisa do pauze, pijem kavu i obilazim tržnicu, pa opet piskaram. Kupujem pelene, i sve što sam zaboravila kupiti na tržnici i vučem vrećice doma. Jedem najfiniji ručak koji muž pripremi, perem suđe (rest in peace, suđerico!), moljakam Franku da pojede nešto, presvlačim ju i trčim za njom po parkiću. Vadim joj pijesak iz čizama, perem joj ruke, vičem na nju jer po tisućiti put pali i gasi sva svjetla u stanu (svjetleća faza). Glupiramo se, puno se grlimo (mazuljica faza), večeramo pa ju kupamo. Uspavljujem ju. Uspavljujem ju. Uspavlj...i onesvješćujem se. Budim se oko 22 sata i pronalazim muža onesvještenog na kauču. Gledamo se još neko vrijeme krvavih očiju, pokušavamo voditi neki razgovor koji se neće ticati Franke, ali kvalitetna fonetska obrada podataka ne leži nam u kasne sate. Nije romantika umrla, ali ponekad mi se čini - kao da mi jesmo. Ima dana kad nas Frankin ritam potpuno iscrpi, pa nam kronično nedostaje vremena koje bismo poklonili isključivo jedno drugome. A važno ga je pokloniti. Ključno! Jer, najprije smo bili samo mi, i uvijek ćemo ostati samo mi.

U posljednjih nekoliko tjedana u našem životu dogodilo se puno lijepih stvari - muž je postao magistar i učinio od mene poštenu ženu koja više ne spava sa studentom. Istog tjedna proslavili smo i treću godišnjicu braka, i, u to ime, Franku posudili baki i djedu na dadiljanje, i orijentirali se jedno na drugo. Prvotno smo imali u planu otputovati negdje, ali smo se sjetili da nemamo novaca za putovanja, a, budimo realni, ni volje, pa smo godišnjicu proslavili drugim medenim mjesecom - u svom stanu, u svom krevetu (muž je, naime, za tu prigodu, u spavaću sobu premjestio i - TV. Seksi, I know).

Pregledavali smo slike s vjenčanja, divili se samima sebi, jer bili smo mlađi i mršaviji, život je bio pred nama, i nismo ni slutili koliko nas neprospavanih noći, koliko ukakanih pelena i koliko slomova živaca tek čeka. Poklonili smo si praktične, romantične i slatke stvari - uspomenu na naše mjesto (Mappica), stakleno zvono za tortu i puno vremena.


Subotu smo proveli pijući kavu u Tvrđi, uživajući u suncu i sajmu antikviteta na kojem smo pazarili novo umjetničko djelo za naš zid u dnevnoj sobi, košaru za Uskrs (ipak sam ja unuka svoje bake), komplet Zagorkine Kći Lotrščaka iz 1965. godine i knjigu Agathe Christie (izdanje koje me i navuklo na čitanje). Obožavam takve sajmove, i mogla bih cijeli dan lunjati i pipkati neobične predmete koji čuvaju priče iz davnine. Možda ih je baš neki par dobio kao vjenčani dar, ili ih je neki muž poklonio ženi za godišnjicu braka...





Gledali smo filmove (Hitmen's bodyguard, Love, Rosie, To the bone i Nocturnal animals), pijuckali vino, grickali čips, a muž je sve dodatno začinio romantičnim noćnim - napadom žučnog kamenca.

Ipak, shvatili smo da je tako malo potrebno da nas opusti, oduševi i nasmije - ponekad je to kava u krevetu, šetnja gradom koji tek čeka postati glavna zvijezda naših uspomena, mali noćni razgovori (jer dijete spava 50 kilometara dalje), ponekad je to dugi poljubac, onaj nakon kojeg naredni dan dođeš na božićnu ispovijed natečenih usana (true story), ili hodanje u pidžamama do podneva. Koliko god smo uživali (neki više, neki manje - govorim o onima s problematičnom žuči), već drugi dan smo neprestano gledali Frankine snimke i fotografije na našim mobitelima (tad smo usisali stan - iz čiste grižnuje savjesti), a život je poprimio zvuk posebne radosti kad smo došli po nju kod bake. Jer, jesmo prvo bili nas dvoje, ali sad nas je troje, a jedno bez drugog, odnosno - trećeg, ne ide!

utorak, 17. listopada 2017.

Zaljubljena u trulu jesen

Ona je tu. U tuzi kiše...

Lišće šuška, zrela kruška s grane viri...

Širi se miris kestenja....

Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40. Prisjelo mi ljeto, postala sam otporna na sve dezodoranse, a ni neumjerena konzumacija sladoleda nije mi pomogla. A zima? OK, mogla bih zimi dati priliku, ipak volim Elsu i Anu i Olafa i čarobni svijet Disneya. A onda je stigao račun za grijanje. I tako sam ja ostala sama s trulom jeseni. Volim ju, šta drugo da radim. Možda je stvar i u odrastanju – ono, zagazila sam u tridesete, jesen u meni caruje i te spike. A možda jednostavno tek ovih dana, gledajući u toplo listopadsko sunce, uviđam koliko ljepote ima u toj prolaznosti.



Ovih dana bavila sam se za book club Slikom Doriana Graya, kultnim romanom Oscara Wildea o kojem sam čula sve samo najbolje. „Divna knjiga“, neki dan je netko komentirao. Hm, pa ne bih baš rekla da je divna - ja bih je radije opisala kao cautionary tale, kako kažu braća s engleskog govornog područja. Svima vam je vjerojatno poznat kratki sadržaj – Dorian Gray je povodljivi sedamnaestogodišnjak koji je utjelovljenje ljepote i kojim su opsjednuti svi, pa tako i slikar Basil Hallward koji naslika njegov lik. Vidjevši sliku, očaran svojom ljepotom, Dorian poželi da zauvijek ostane mlad, a da njegov lik ostari umjesto njega, a njegova se nesmotreno izgovorena želja ostvari. I iako je sam zaplet dovoljno zanimljiv da vas navede da pročitate ovu knjigu, ono što predstavlja ključan dio ovog djela jesu posljedice vječne mladosti u kojoj je (trebao uživati) uživao Dorian Gray.


Iako je glavna tema rasprave na book clubu bila povodljivost Doriana Graya, uobraženost Oscara Wildea i uloga Henryja Wottona u svemu tome, ja si volim misliti da razumijem što je Oscar Wilde htio poručiti ovom knjigom o taštom mladiću kojeg je zaljubljenost u sama sebe odvela u život koji se sveo na potragu za površnim užitkom, a koji je naposljetku izgledao kao put kroz devet krugova pakla. Bez obzira na taj uobraženi stav koji je zasigurno Oscar Wilde za života pokazivao, njegov način života koji je bio sve samo ne konvencionalan, pa čak i činjenicu da je potekao iz obitelji koja je iz skorojevićke željela prijeći u plemićki stalež, ipak mislim da je u svakom trenutku svog života bio svjestan svojih slabosti, mana, svojih grešaka i njihovih posljedica, i da je nastojao biti bolji, prema sebi, ali i prema drugima - žudeći za kršćanskom poniznošću koju je cijenio, čak i kad je nije imao u srcu.

Slika Doriana Graya bogata je lijepim jezikom po kojem je Oscar Wilde prepoznatljiv, i iako se nekima čini da ju je pregazilo vrijeme, ja tvrdim da je aktualna i danas - kad svatko ljubi selfie svoj, kad su svi ovisni o Photoshopu, više nego ikada nam je potrebno razmisliti o posljedicama svoje taštine, o jednom grijehu koji ranjava čovjeka i čini od njega najgoru životinju, onu kojoj ni ljudski život nije svetinja. Nemojmo osuđivati Doriana Graya, jer svi mi kad tad poželimo vječnu mladost. Međutim, ta želja nije vrijedna prodavanja duše, niti žaljenja za minulim vremenima, valja radije živjeti po Oscarovom receptu - "Tajna da čovjek ostane uvijek mlad jest u tome da se nikad ne predajemo osjećajima koji nam ne gode", i imati na umu da svako vrijeme nosi nešto lijepo i posebno. Baš svako.



"Lord Henry se nasmije. "Razlog što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svatko boji samoga sebe! Podloga svakom optimizmu jest puki strah! Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi! Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam neće isprazniti džepove. Vjerujem u sve ovo što vam rekoh! Prezirem svaki optimizam iz dna duše! A što se tiče unitenog života, reći ću vam - samo je onaj život uništen kojemu ne daju da se razvija i iživljuje! Želite li razoriti nečiju osobnost, vi toga čovjeka samo popravljajte!"


"Pa ipak, zar ima čovjeka koji bi se, ako je barem malo okusio slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama?"

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

Knjiga koja o njoj govori više nego bi ona ikad mogla

"Znam da ne voliš da ti ljudi poklanjaju knjige koje govore više o njima, nego o tebi, ali ipak ti poklanjam ovu knjigu. Nadam se da će ona biti utjeha kad se osjećaš bespomoćno i usamljeno. I usput reći o meni više no što bih ja ikad mogla..." napisala mi je sestra zadnjeg Božića i predala mi knjigu Oscara Wildea De profundis, pisca prema kojem osjeća posebnu dragost. Ne poznajem njegov opus, i do sada sam mu sudila uglavnom prema Sretnom kraljeviću, priči koju smo morali čitati kao lektiru (lektira je u meni uvijek stvarala kontra efekt), i prema glasinama koje su ga pratile, kako za života, tako i posthumno.

Ne znam kada je počela ljubav moje sestre i Oscara Wildea, ali ona je postojana godinama. Navela ga je čak i kao uzor na prijemnom ispitu na KBF. Očekivano, takvi odgovori glavešine na bogoslovnom fakultetu nisu impresionirali, pa ona nikada nije upisala teologiju. I dobro da nije - u mojoj glavi ona je oduvijek bila ženska inačica Williama Millera, njoj je bilo suđeno da traži, i pronađe, svoj Stillwater. Uvijek ju je zanimala samo glazba - tuđi životi, pa tako ni moj, nisu nikada bili predmet njenog zanimanja, stoga me iznenadila svojim poklonom za Božić - činilo mi se kao da mi je pružila komadić sebe na dlanu, pa sam knjigu mjesecima nosila u torbi po Osijeku, u potrazi za posebnim vremenom za nju. Jednom, kad sam je počela čitati, nisam više mogla stati. Sada? Sada ju nosim u srcu.


Oscar Wilde za života doživio je slavu o kakvoj književnici najčešće samo sanjaju. No, na njenom vrhuncu, osuđen je na dvije godine zatvora uslijed tužbe za nakazno ponašanje oca svog mladog ljubavnika Alfreda Douglasa. U zatvoru je svom ljubavniku napisao pismo koje je objavljeno pod nazivom De profundis - što na latinskom jeziku znači "Iz dubine duše", a predstavlja početak Psalma 130:

"Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al' u tebe je praštanje, da bi te se bojali..." 

Iako objavljen prije 112 godina, a pet godina nakon njegove smrti, Wildeov vapaj i danas predstavlja sve ono što nedostaje ovom svijetu - dušu koja voli, i koja vjeruje u milosrđe. Naime, iako se napisati pismo bivšem ljubavniku čini kao osvetnički čin, nešto što smo svi činili, ili barem poželjeli učiniti - nabrojati nekome, koga smo nekoć voljeli, a tko nas je povrijedio, sve njegove grijehe i pogreške i natjerati ga da se, ako ne iz ljubavi koja u njemu čuči, onda iz grižnje savjesti, vrati u naše krilo - pismo mladom lordu sve je osim hladnog i očajničkog poteza prezrenog ljubavnika.

"Da sam htio, mogao sam se na oba suđenja spasiti na račun tvoga oca, ne od sramote, dabome, nego od zatočenja.[...] Ljudi kojima je bilo jedino stalo do mog dobra, i do dobra moje obitelji, ozbiljno su mi savjetovali da tako učinim, molili me i kumili. Ali ja sam to odbio. Nisam htio da ih poslušam. Nisam se ni načas pokajao zbgo toga, čak ni onda kad mi je bilo najteže u zatočenju. Tkao nešto bilo mi je ispod časti. Grijesi puti nisu ništa. To su bolesti koje liječe liječnici, ako ih uopće treba liječiti. Jedino su grijesi duše sramotni. Da sam se izvukao na taj način, pati bih do kraja života. A misliš li ti zaista da si bio vrijedan ljubavi koju sam koju sam ti tada iskazivao, ili da sam ja makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Misliš li zaista da si u bilo kojem razdoblju našeg prijateljstva bio vrijedan ljubavi koju sam ti iskazivao, ili da sam makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Znam da nisi. Ali ljubav se ne krčmi na tržnici niti se mjeri piljarskim kantarom. Njezin je užitak, kao i duhovni užitak, u tome da se osjećaš živ. Cilj je ljubavi da voliš, ni više od toga. Ti si mi bio neprijatelj, neprijatelj kakvog nikad nijedan čovjek nije imao. Dao sam ti svoj život, a ti si ga odbacio da bi zadovoljio najniže i najkukavnje od svih ljudskih strasti. Mržnju, Taštinu i Pohlepu. Za manje d tri godine potpuno si me upropastio u svakom pogledu. Meni nije, radi mene sama, preosalo ništa drugo nego da te volim. Znao sam, ako dopustim sebi da te zamrzim, da će u shoj pustinji postojanja kroz koju sam morao proći, i kroz koju još prolazim, svaka stijena izgubiti sjenu, da će svaka palma uvenuti i da će svaki zdenac biti otrovan na samom izvoru.[...]"




Voljeti nekoga zbog koga si javno osramoćen, napušten od obitelji i, k tome, zatočen u zatvorskoj ćeliji.... Nisam sigurna mogu li ja voljeti takvim intenzitetom, i nisam sigurna koliko ljudi na ovom svijetu je doista sposobno za takve osjećaje - ma, zapravo, nisam sigurna koliko ih je spremno priznati postojanje takvih osjećaja, poniziti se, voljeti bez uvjeta. Lord zvan Bosie, sklon rasipništvu, nije napustio Wildea ni nakon skandala - nakon izlaska iz zatvora, financijski ga je potpomagao, ali su se naposljetku rastali. Njihovo prijateljstvo bilo je dramatično, ali značajno za obojicu, sigurna sam - naime, najprije se Wilde obratio na katoličanstvo, a potom, nakon Wildeove smrti, i Bosie.

"Međutim, premda sam se na mahove radovao pri pomisli da patnjama neće biti kraja, nisam mogao podnijeti da patim bez smisla. Sad mi pak nešto skriveno u meni govori da ama baš ništa na ovom svijetu nije besmisleno, a ponajmanje patnja. To nešto skriveno u meni, poput blaga zakpanog u polju, jest poniznost. To je posljednje što je ostalo u meni, i najbolje: konačno otkriće do kojeg sam došao, polazište na nov razvitak. Došlo je izravno iz mene, pa znam da je došlo u pravi čas. Nije moglo doći ranije, ni kasnije. Da mi je tko bio rekao za poniznost, ne bih je bio prihvatio. Da mi ju je tko bio donio, bio bih je odbio. Budući da sam je sam našao, želim je zadržati. Moram tako učiniti. Ona jedina krije u sebi elemente života, novog života, to je moja Vitae Nuova. Ona je najčudnija od svega, ne možeš je dati drugome niti je tko drugi može tebi dati. Ne možeš je steći ako se ne odrekneš svega što imaš. Tek kad izgubiš sve, znaš da je posjeduješ."

Oduševio me gospodin Wilde svojim preziranjem površnosti, svojom ljubavlju i svojom dosljednošću (koju cijenim kao jednu od najveličanstvenijih vrlina) - odlučnošću koja nadilazi čak i bol koju mu je mladi Bosie prouzročio - on želi život slobodan od svake kivnosti, okrutnosti i prezira, želi gledati u oči životu mnogo mirnije i samopouzdanje nego da mu je tijelo u purpurnom i finom ruhu, a duša bolesna od mržnje. Možda sam naivna, ali De profundis je za mene najautentičniji prikaz čovjeka koji više nema što izgubiti, osim samog sebe. Jer, ukoliko je i polovica Wildeove ispovijedi iskrena, ona nas može poučiti tajni života, tajni koja se čini tako jednostavnom - sve zlo koje nam se nađe na putu moramo sami pretvoriti u dobro za sebe, u produhovljenje duše - prihvatiti svako iskustvo objeručke jer žaljenje zbog svojih iskustava znači zaustavljati vlastiti razvoj, kako Wilde to lijepo kaže.

Često čujemo kako ljudi preziru depresivne pojedince, često se za neke ljude kaže da "sišu energiju" ili "loše utječu na druge", a djecu učimo da ne treba plakati, podcjenjujući tugu kao emociju, kao put koji može spasiti izgubljene. Danas svi inzistiraju na sreći, pozitivan stav, nemoj biti kontra, optimizam, life is beautiful and all that shit, ali život nam na prag stalno donosi zlo, žalost, gubitak, samoću, bolest, bespomoćnost - pa kako ne utonuti u gorko crnilo mržnje? Zatočeništvo je u Wildeu probudilo pravu želju za životom - prije je živio radi uživanja, a sada ga tuga uči novim svijetom - tuga mu je otkrivenje, jer u njoj čovjek štošta pojmi. Wow! Iskustvo tuge možda je i najvažnije iskustvo koje može snaći čovjeka, i valja se s njim hrabro uhvatiti u koštac, dajući mu priliku da nam promijeni perspektivu.

"Blagostanje, zadovoljstvo i uspjeh mogu imati hrapavo tkivo i grubu građu, ali tuga je najosjetljivija od svega što postoji. Nema ničeg što se giba u svekolikom svijetu misli a da u tuzi ne proizvoede strašne i divne titraje. Prema njoj je grub i najtanji drhtavi listić zlata što bilježi smjerove nevidljivijih sila. To je rana koja krvari kad je dodirne bilo čija ruka osim ruke ljubavi; pa i onda krvari, samo što ne boli."

"Poricati vlastita iskustva znači stavljati laž u usta svom životu. To je ravno poricanju duše. Jer, baš kao što tijelo upija svašta u sebe, ono što je obično i nečisto kao i ono što su svećenik ili vizija pročistili, pa sve to preobražava u hitrost ili snagu, u igru lijepih mišica i oblikovanje jedrog mesa, u obline i boje kose, vjeđa, očiju, tako i duša ima svoje prehrambene funkcije, te može preobraziti ono što je samo po sebi nisko, okrutno i pogubno u plemenite misli i strasti uzvišenog značenja; dapače, duša se može u tome najsjajnije potvrditi i često se može najbolje otkriti u onome što je imalo za cilj da je oskvrni ili uništi."

Sve što sam morala znati o životu Oscara Wildea, saznala sam iz njegovog pisma. Slavan, pa osramoćen, bogat, pa bez kuće i kućišta - ali, u svemu ponizan i siguran u svoje oslobođenje jer za života je pronašao ono što mnogi niti ne traže - shvatio je da je  trenutak pokajanja trenutak posvećenja, a kajanje je jedino što grešnik može. Toliko mu zavidim na toj dubokoj uvjerenosti koja krasi svakog preobraćenika, a nas, mlake vjernike bez uspona i padova, ostavlja posramljene!

A moja sestra? Naučila sam nešto i o njoj - unatoč svim njenim manama koje me znaju potpuno izbaciti iz takta, u njoj se krije neiscrpan izvor empatije. Ona, kad voli, voli bezuvjetno i beskrajno, vjeruje u oprost i nove prilike, vjeruje u ljude i u ljudskost više nego bih ja ikada mogla vjerovati. Ne voli pokazati svoje slabosti, stoga ljubomorno čuva svoju poniznost od svijeta. Najmlađa je pa mi se često, kad ju gledam krajičkom oka, učini da je još uvijek plavokosa djevojčica koja ovisi o meni, koja u meni traži uzor, koja nije spremna raširiti krila, ali ona, sigurna sam - ona o životu zna puno više nego je toga i sama svjesna, i kamo god pošla, dokle god ju srce bude vodilo, bit će dobro.


petak, 6. listopada 2017.

Kako prestati sanjati umjesto svoje djece

Svakog dana pijemo kavu u istom kafiću. Najbliži je sudu, a konobar zna koja od nas pije kavu s hladnim mlijekom, a koja s toplim. Nema pauze da ne pričamo o djeci, pričaju i one koje ih imaju, a i one kolegice koje ih tek priželjkuju. Naši snovi i želje za djecu ovih dana osobito izlaze na vidjelo dana jer je među nama i jedna trudnica koja, više sebi, nego nama, gladeći si trbuh, često postavlja pitanje koje postavlja svaka buduća majka - kakvo će moje dijete biti?

Pitaju se to sve žene, one koje su već majke jednako kao i one koje će to tek postati po prvi put. One iskusne uvijek zabave takvi snovi, jer one su snove pustile, odletjeli su poput balona koji odlete u nebo. Ipak, i ti se baloni tu i tamo zapletu u neku žicu ili grane, i opet nam se jave snovi i želje - opet sanjamo o djeci koju nemamo, i koju nikad nećemo imati.


Eh, imala sam i ja san. Nije bio nimalo nalik onom slavnom I-have-a-dream-snu Martina Luthera Kinga - ja sam sanjala da će moje dijete spavati, jer ne kaže se džabe "spavati kao beba", zar ne? Sanjala sam da ću imati svaku večer samo za sebe ili za muža i da se među nama baš ništa neće promijeniti, da ćemo i dalje biti blesavi i zatelebani jedno u drugo kao što smo bili u srednjoj školi kad smo zajedno s maturom planirali vjenčanje, i svađali se oko toga tko se duže durio nakon svađe o nekom potencijalnom-možebit-nikad-realnom problemu. Sanjala sam da ću se srediti, nanijeti ruž na usne (a dobro, sad sam ga preuveličala, ali you get the point!), nove cipele na stopala i da ću gurati kolica s mojim novorođenčetom do centra grada gdje ću bezbrižno ispijati kavu s prijateljicom koja će se diviti mom mirnom djetetu koje mi dopušta da budem uvijek ista (kilaža and everything). Sanjala sam da će moje dijete voljeti šetnje sa mnom, da će mi dopustiti da ga držim za malenu ručicu, da će me trebati i da će se bojati svijeta u kojem nema mene. Mislila sam da će ići u jaslice, biti poslušno, a niti pomišljala nisam da bi moje dijete ikada moglo biti bolesno. Mislila sam da će voljeti moje kuhanje, da će sa mnom mijesiti tijesto i upotrijebljavati mali valjak za tijesto koje sam mu kupila dok je još plivalo u plodnoj vodi. Mislila sam da će voljeti slikovnice i knjigice i da ćemo ih prije spavanja čitati, a ono će me moliti da ponovim njemu najdraži dio, kako sam ja mamu molila da ponovi sve što je zločesti vuk rekao naivnoj Crvenkapici. Sanjala sam sebično da će imati moje oči, ili moju boju kose, pa će svi reći: "Ista je matera." Sanjala sam da će me dijete zvati mamom, da će mi prepričavati zgode iz svog malog i uzbudljivog života, a ja ću ih slušati s najvećim mogućim zanimanjem.


Moji snovi nisu se ostvarili. Moje dijete mrzi spavanje. Mrzi spavati po danu, i mrzi spavati po noći. Mrzi spavati u krevetiću, mrzi spavati na meni, na tati, na našem krevetu, na podu, na kauču. M-r-z-i spavati. Muž i ja onesvijestimo se kad god ju uspijemo uspavati (uspavanka, molitva, nunanje, moljakanje, vikanje, plakanje (njezino, pa naše) - isprobat ćemo sve), a uslijed neispunjavanja bračnih obveza netko bi se uskoro mogao pozivati na raskid ugovora zvanog brak. Naš život se preokrenuo kad je Franka stigla na ovaj svijet, stigla s praskom (i s govancem u klompi primalje koja ju je prva primila u ruke) - sve naše priče sada uključuju Franku - kako je spavala, kako je jela, koliko je puta kakala, je li bilo tvrdo ili mekano, je li vrištala na povratku iz šetnje, i koliko puta smo u danu doživjeli živčani slom uzrokovan njenim neposluhom i svojeglavošću. Kolica su, odmah do spavanja, Frankin neprijatelj broj 2, pa su snovi o šetnjama do centra davno otprhnuli. Kavu s Frankom pijem samo na trčeći, u jednom srku, ili potpuno hladnu, nakon što je satima stajala na visokoj polici, onoj koju ona ne može dosegnuti (tepih je primio nekoliko udaraca, ali se pokazao kao, kako se to već kaže - vrlo zahvalan). Noge mi ne trpe nove cipele, sada imam spuštena stopala, leđa me bole, a o kilaži potpomognutoj dugotrajnim dojenjem, nespavanjem i pravljenjem sendviča u 2 ujutro, kad se Franka probudi za igru, da ne govorim. Za razliku od mene, Franka nije svejed. Voli palačinke, rižu i tjesteninu, i mljeveno meso. A ponekad ni to. Ponekad neće jesti dok se na televiziji ne pojavi njen omiljeni crtić. Koji je jedan tjedan Balerina i Viktor. Drugi tjedan, pak, Štrumfovi, ili Pepa, ili niti jedan od navedenih (ti dani su najgori). Otkad je prohodala, Franka ne hoda, ona trči, poskakuje. Voli trčati unazad, ili trčati gledajući iza sebe (to me posebno oduševljava). Voli ljuljačku, tobogan i sve što joj omogućava kretanje. Ptice i avioni u zraku ju ludo uzbuđuju. Za ruku me drži jedino dok se penje po zidiću po kojem se ne bi trebala ni penjati. Ne boji se ni mraka ni svijeta bez mene, može danima biti kod bake, a da me se ni ne sjeti. Ne treba me ni za čitanje knjigica - kad počnem čitati priču, ona mi uzme knjigu iz ruke i zatvori je. Iako ne govori, točno znam što je time htjela reći. Ponekad, kad priču pričam napamet, ona me glasnim blebetanjem nadglasa, samo da ja ne bih uspjela u svom naumu. Mačke u slikovnici nisu joj zanimljive, te ne mijauču, koliko god je ja u to uvjeravala, ali one koje trče po igralištu...one su najbolje mačke na svijetu.

Moji snovi nisu se ostvarili. Kad bolje razmislim - hvala Bogu na tome, jer moje dijete puno je čudnovatije nego sam mogla i zamisliti. Ona je prozrela ovaj svijet davnih dana, ne voli ništa lažno i površno, ne voli gubiti vrijeme na stajanje na mjestu, ona ide naprijed, silom ili milom. Svakog dana sve je vjernija samoj sebi. Dosljedniju i uporniju osobu ne poznajem. Ona se glasno veseli, ljuti i plače. Nikoga ne drži za ruku, ne voli se ljubiti, ali kad nam gosti odu iz stana, ona još dugo plače za njima na pragu. Neustrašiva je i oduševljavaju je sitnice. Lokvica na stazi, keksić u ruci, sapunica u vodi. Ne znam kamo će ju život odvesti, ali znam da će biti uporna i odlučna.

Voljela bih da ne bude ambiciozna, jer ambiciozni ljudi teže pronalaze sreću. Nadam se da neće nikada obući najlonke ispod sandala. Nadam se da će uvijek nositi knjigu u torbi, i da će voljeti gledati lišće dok pada. Eto, opet sam počela sa snovima.... Valjda je preteško uvjeriti se da nije na roditeljima da sanjaju snove svoje djece - na nama je samo da vjerujemo u njih.