Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca
Nedavni postovi

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

Živi trenuci Anais Nin

Sasvim slučajno pronašla sam naslov "O pisanju", zbirku eseja koju je napisala Anais Nin. Nisam ništa znala o njoj - svrstavala sam ju među žene koje su veliki umjetnici smatrali svojim muzama, kao npr. Lou Andreas-Salome ili Galu Dali, ali Anais nije nalik nijednoj od tih žena. Kao pasionirana ljubiteljica pisane riječi, Anais Nin dobro se snalazila u svim formama, a svoju spisateljsku karijeru započela je knjigom osvrta na D. H. Lawrencea, koju je napisala za samo šesnaest dana. Zaintrigirala me Anais, žena tužnog pogleda, koja je kao jedanaestogodišnjakinja počela pisati dnevnik i koja ga je pisala sve do kraja svog života (i ja sam svoj počela pisati u toj dobi, a onda se pisanje naposljetku pretočilo u ovaj blog). Objavljeno je nekoliko knjiga dnevnika, a prvi koji je kod nas objavljen, poznat kao " Henry i June " (po njemu je Philip Kaufman 1990. snimio film), predstavlja razdoblje 1931.-1932., kad je Anais živjela u zapadnom predgrađu Pariza, u Louveciennesu.

Domaći pjesnici, da ne kažem - patnici

Nisam ni namjeravala čitati Karakašev "Potop", ali kolega mi ga je donio na stol (spontano, ustalio se običaj da jedno drugome ustupimo Karakaša - tako ga zovemo, kao da je on jedan od nas, lega - kad god nam dođe po ruku). Dok čitam rečenice Damira Karakaša, osjećam neobičnu vrstu zahvalnosti, onu koju osjećaš kad na papiru nešto umrlo uskrsne, kad te podsjeti na ono čega nema, što je nestalo s lica Zemlje. Jer Karakaš piše o ljudima i o zemlji kakvi ne postoje u vremenu i na mjestu u kojem živim (iako bi mojim venama trebala kolati krv mog ličkog djeda Jure). Zato, kad Karakaš izvuče iz šupljeg kravljeg roga mokri brus, ja se naježim, i pitam se - što li će moja djeca osjetiti jednog dana, kad budu čitali Karakaša (neki dan Juraj me obavijestio da kod nas ne žive krave, ali da u Urugvaju živi više krava nego ljudi - jadno dijete nije nikad vidjelo kravu i čita više od prosječnog petogodišnjaka)? "Potop" je svojevrsni nastavak "Proslave" , ispripovijedan

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Nikad dosta Ferrante!

Većinu svog života umišljala sam si da sam pisac. Da me bilježenje razrednih kronika, pisanje zadaćnica i članaka u srednjoškolskom i studentskom listu čini spisateljicom. Jednu sam svoju pričicu uspjela i objaviti, emocija jest odlepršala s krila moje bake Julke u mnoge domove, ali sada je to samo lijepa uspomena. Slatka priča za moju djecu. Jednog dana. Sad ih to ne impresionira. Tek me objavljivanje knjige otrijeznilo - nisam ja pisac i ne biva se piscem lako, pogotovo ne na ovom mjestu, pogotovo ne u ovom vremenu. Više se ne zanosim dječjim snovima, ali još uvijek, s vremena na vrijeme, poželim pročitati o tajnama zanata pravih majstora. Smiješno je za reći, ali o vještini pisanja Elene Ferrante pročitala sam više knjiga negoli sam pročitala djela koje je napisala. Nakon "Frantumalje", koju mi je sestra dopeljala iz Crne Gore, nisam mogla odoljeti ni zbirci eseja koje je Elena Ferrante napisala za bolonjsko sveučilište, "Na margini: O užitku čitanja i pisanja".