četvrtak, 21. rujna 2017.

Kako sam na book clubu doživjela neku vrstu milosti

Ne treba mi kalendar - u zraku sve miriši na rujan. Kad počne škola, kad se okončaju godišnji odmori, zahuktaju se radovi na oranicama i obere se grožđe, iz ljudi iščezne ljetna bezbrižnost, a razne obveze unesu nemir kojeg ne liječe mokre čarape i kišobrani koje je vjetar slomio. I mene su ovih dana obveze i slomovi živaca lomili - ali ne i slomili. Napetost na poslu, uputnice za logopeda i psihologa za Franku u kombinaciji s hrpom neispeglanog rublja rezultirale su plakanjem uslijed prelistavanja novog Ikeinog kataloga („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Da, to je taj trenutak kad ti se čini da više ne možeš pohvatati konce svog života, a njemu se suprotstaviti može jedino penjanje na loptu i dugo stajanje na njoj, toliko dugo da se osvrneš na sve oko sebe i ponizno - sabereš.



Ovog puta umjesto loptanja poslužio je sastanak book cluba kojem se radujem kao malo dijete - iako redovito čitamo knjige na temu smrti, pedofilije, alkoholizma, PTSP-a, samoubojstava i dr. Ovaj mjesec na red je došla još jedna vesela tema – ropstvo.

Znala sam za Toni Morrison, hello, pa tko nije - Oprah me odgojila. Znala sam da je Afroamerikanka i da je dobila i Nobelovu nagradu i Pulitzera, ali nisam znala da je bila urednica u Random Houseu i profesor na Princentonu. A nisam ni očekivala da u stotinu i pedeset stranica teksta može stvoriti tako slojevite likove i tako potresnu povijest ne jednog naroda, nego jedne velike zemlje koja je mati mnogim nacijama – Amerike. Iako je Voljena njeno remek djelo, ovog puta čitale smo Neku vrstu milosti.



Radnja romana odvija se u počecima Amerike koju tek počinju naseljavati Nizozemci, Francuzi, ali i Portugalci i stanovništvo afričkih zemalja, a na kojoj stoljećima puno prije Kolumba mirno žive američki starosjedioci – znani kao Indijanci. Razlog takvog posezanja za prošlošću je Tonino nastojanje da se otkrije točan trenutak u kojem se ropstvo počelo povezivati s rasom. Naime, ropstvo kao način obavljanja rada bez naknade postojalo je i u drevnoj Grčkoj i drugim zemljama, ali danas ga mi vežemo isključivo uz crnopute robove dovezene iz Afrike, nije li tako? Njeno nastojanje dodatno je potpirilo istraživanje koje je provodila godinama prije pisanja romana, a koje je započelo proučavanjem pobune znane „Bacon's rebellion“ koja se zbila 1676. godine u Jamestownu u koloniji Virginia. Pubunu protiv guvernera Williama Berkelyja vodio je Nathaniel Bacon kojem su se pridružili svi siromašni slojevi društva – zemljoradnici i afrički robovi kojima je smetala vladavina guvernera koja ih nije štitila od napada Indijanaca, s kojima su redovito trgovali, a nametala je velike poreze i onemogućavala im pravo glasa. Baconovi pobunjenici otjerali su guvernera, zapalili Jamestown, a gospodarstvo se počelo sve više oslanjati na afričku populaciju kao pouzdanije radnike, uslijed čega je, iz straha od ponovne pobune, po principu „Podijeli pa zavladaj“, 1705. godine donesen zakon koji je segregaciju učinio obveznom i dopuštao bilo kojem bijelcu da ubije bilo kojeg crnca, čak i bez ikakvog razloga. Čitav vremenski kontekst zajedno s Toninim likovima – portugalskom ropkinjom Florence, Indijankom Linom, Engleskinjom Rebekkom prodanom mužu Nizozemcu u Ameriku, kao i služavkom Tugom – oduševljava svakoga tko posegne za ovom knjigom. Pripovjedačica Florens priča svoju priču naopako, zbog čega se ispočetka čitatelju čini da njene riječi nemaju smisla. Međutim, na svakoj novoj stranici otkrivamo načine na koje je njen život krhkim nitima, koje se lako prekidaju, vezan za život žena s kojima dijeli životni prostor.


Knjiga me na prvi mah nije oduševila, dapače, bila je naporna i nejasna (i tek sam čitajući je počela cijeniti zarez kao bitan interpunkcijski znak), jer Neka vrsta milosti nije knjiga koja se čita jedanput - tek kad se iznova okuša u čitanju, čitatelj može uvidjeti vještinu koju krije ova Afroamerikanka koja pripovijeda bez predbacivanja, bez moraliziranja i bez gorčine. Knjiga nudi mnoge slojeve, a zanimljiva može biti povjesničarima, ženama svih rasa, baš svakome tko je voljan promišljati o sebi, budući da, između ostalog, postavlja i kompleksno pitanje - što moram znati da bih uvidio tko sam? Pričale smo satima o čovjekovoj potrebi da pripada nekome - osobi, narodu, vjeri, i zapitale se na koji način nas pripadanje identificira. "Netko se identificira najprije kao  Hrvat ili katolik, a netko kao supruga ili kći", rekla je jedna od nas. Kroz glavu mi je instiktivno prošlo - ja sam majka, živčana majka. Koliko god me moje dijete izbacivalo iz takta, koliko god bila iscrpljena i zabrinuta, bez obzira što ne spavam, bez obzira što sam uvjerena da sam u majčinstvu izrazito loša, bez obzira što me ona još uvijek nije zazvala tim gorko-slatkim riječima "mama" - to što sam Franki mama moja je najvažnija funkcija na ovom svijetu. Volim svog muža, i volim svoj posao, ali samo s Frankom je moje biće neraskidivo vezano. Baš kao i jednom od likova iz romana, uz nju, moje ime je Potpuna. I samo to moram znati. Zemljopisne karte, novčanice, vremenska prognoza, osobna iskaznica - ništa mi od toga nije potrebno da znam tko sam - sve što radim, što želim, što sanjam, što nastojim biti i postati - sve je zbog nje - samo mi je često potrebna lopta koja će me na to podsjetiti.

nedjelja, 10. rujna 2017.

Budi bolja ti, budi kao Parižanka

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora, gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!).


Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući Parizom poput Carrie Bradshaw (uf fuj, što joj je trebao onaj baletan) - u štiklama u kojima noge ne otiču, u haljini u kojoj bi bile seksi, elegantne, ali i posebne - ukratko: chic! Taj francuski chic koje Parižanke promoviraju gdje god stignu lajt motiv je mnogim filmovima i modnim editorijalima, a najnoviji hit u nas svakako je knjiga Kako biti Parižanka u svakoj prilici četiriju autorica, sve redom Parižanki, bien sur!

Uzela sam je u ruke i pročitala na pauzi, jednog kišnog dana, nakon što sam kupila un croissant i naručila kavu s mlijekom u kafiću koji nije odisao francuskim, nego osječkim štihom, ali koji je poslužio svrsi (kao soundtrack pokrenite Zazinu Les Passants, bit će vam ugodnije).

Kad kažem riječ "parfem", pomislim na Parižanku. Ona je neustrašiva, briga ju što drugi o njoj pričaju, "recitira pjesme u svako doba, pije previše vina, izabere nešto što drugi vole: operu, mačiće, jagode...i zamrzi to, nosi crni grudnjak ispod bijele košulje, njeguje svoje vrline, ali se ne zaljubljuje u njih, oblači se jednostavno, ali uvijek nosi jedan upečatljivi detalj, njena pojava vrišti "seks!", nikad nije zadovoljna, mršti se, psuje, ne pozdravlja nikoga, ali mrzi nepristojnost pariških konobara, ne nosi sintetiku niti uggsice, ona je snob, ali voli autoironiju, melankolična je, voli bezrazložnu tugu, duri se i koristi suzama u svađi, zaljubljena je u ljubav, uvijek je vjerna, ali ne uvijek istom muškarcu, ne želi se udati, ali čitavog žvota sanja o savršenom vjenčanju, vara ljubavnika s mužem, voli ići u provinciju, ali nikada ondje ne bi živjela, poklanja si cvijeće, ukratko - Parižanka je luda."


Postoji sigurno tisuću razloga zašto je bolje biti Legica nego Parižanka, ali zašto o nama nitko ne piše knjige? Ta mi možemo voziti bicikl po cijelom gradu, možemo putem do posla jesti burek, možemo do kontejnera prošetati u tajicama iz Lidla koje su se već razderale, ali su srcu drage... a svejedno, i same bismo radije bile tajanstvene poput Parižanki. Kako im to dovraga uspijeva - žive kaotično, a uvijek su privlačne, decentne, zagonetne i originalne? Jesu li zaista posebne? Možda jesu, a možda je sve to s Parizom jedna od najvećih svjetskih zavjera, možda samo imaju dobar PR. Naposljetku, ono što mi imamo, a one nemaju jest činjenicu da se ne damo staviti u kalup, ne damo se izgeneralizirati - svaka od nas u sebi nosi nešto drugo - neku drugu priču, druge recepte, druge mantre, druge rituale, druge navike, druge ljubavi - i svaka je posebna.


Srkala sam kavu i pomislila da su Parižanke prežalosne, melankolične i da će ih dokrajčiti to što ponekad ne znaju ni same što žele. No, zašto ih osuđujem, i jesam li samo zavidna, jer nismo li sve ponekad neodlučne - manične, ali i depresivne? Knjiga mi se baš svidjela, ali još se ne mogu zauzeti stav o Parižankama. Možda me ponijela njihova drskost - možda ih ne želim smatrati zanimljivima, samo zato što ih takvima smatra ostatak svijeta. Ipak, neke savjete iz "Kako biti Parižanka u svakoj prilici" ću pokušati zapamtiti: Parižanke imaju "jedan svevremenski komad odjeće koji štuju, čuvaju, ali iznad svega - nose, one nisu au naturel, nego njeguju posebno umijeće ljepote - ne bojaju kosu, ne suše je fenom, kožu ne uznemiruju puderom, a nokti su im čisti i kratki, i ne uvijek lakirani, dok su nesavršenosti poput razmaknutih zubi znak snage karaktera i omogućuju im da se osjećaju lijepom iako nisu savršene, uvijek imaju razlog za sjediti na klupi, vjeruju da je samoća luksuz, nose muške cipele i mali svileni šal, vole muškarca koji nije savršen, ali barem zaista postoji, u beznačajnom trenutku viču "Ovo je najljepši dan u mom životu!", ne slijede modu jer moda slijedi njih, one uživaju u licu kojeg imaju danas jer za njim će žaliti za deset godina, nikad se ne mijenjaju, ali ipak žele biti bolje verzije same sebe, izvana i iznutra, neovisno o dobi" - jer to zapravo svaka od nas želi, bila legica, provincijalka, ili Parižanka.


"Uzmi si vremena za razgovor sa starom susjedom, uzmi si vremena za čitanje knjige, uzmi si vremena da odeš pješice na posao umjesto metroom kada je lijepo vrijeme, uzmi si vremena da vikendom otputuješ nekamo s prijateljima.

Uzmi si vremena da se upoznaš, da se poslušaš, uzmi si vremena za promjenu, uzmi si vremena da se odmoriš, uzmi si vremena da kažeš da, uzmi si vremena da kažeš ne, uzmi si vremena za šutnju, uzmi si vremena da se pozabaviš svojim tijelom, uzmi si vremenada dobro jedeš, uzmi si vremena da se pitaš tko si, što želiš, da telefoniraš baki za njezin rođendan i da ispereš kosu hladnom vodom kako te ona naučila, da dobro saslušaš svoju djecu, duboko uzdahneš, uzmi si vremena da iscijediš naranču za doručak, uzmi si vremena da posjetiš muzej, da se ljeti prošećeš šumom i slušaš zvukove malih životinja u travi, da s djetetom napraviš herbarij, da mu pročitaš priču, uzmi si vremena.

Uzmi si vremena da si uzmeš vremena, jer ti ga nitko neće dati.

I da sanjariš u kadi, kao kad si bila dijete."

srijeda, 6. rujna 2017.

Najsretniji trenutak u životu

Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim?


Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, što je profesor Bakač shvatio iz naših glupih pogrešnih odgovora. Ispit iz fizike iz kojeg smo dobile jedinice, opet dvostruke, iako nismo prepisivale - štoviše, trudile smo se ne razgovarati uopće za vrijeme ispita  - nego smo jednostavno učile zajedno i pogrešno jedna drugu naučile. Prijemni ispit čije sam rezultate saznala u autu, nakon što sam sestru odvezla kod zubara. Ispit iz građanskog prava 1 na kojem me profesor Belaj rušio nekoliko puta, i koji je jedini ispit za koji sam učila po cijele noći, hodala s Ninom po Dravi da razbistrim glavu i nakon čijeg sam polaganja skupa s njom skakala po hodniku ispred profesorovog kabineta - taj zagrljaj neću nikada u životu zaboraviti. Ispit iz trgovačkog prava kojeg sam morala položiti da bih upisala posljednju godinu studija, i koji je bio na zlu glasu zbog profesora koji ga je otežavao svojim načinom ispitivanja, ali i svojim karakterom, ali prije kojeg sam morala pogledati cijelu treću sezonu Veronice Mars. Ispit za testiranje na poslu u jednoj tvrtki u Vukovaru na koji sam išla usred snježne mećave - fotografije mene u crvenom kaputu usred Vukovara izgledaju kao da su fotografirane u Carskoj Rusiji. Ispit za testiranje za posao u pravosuđu nakon kojeg sam s Jelicom pila kavu i jela kolačiće s lavandom. Pravosudni ispit za koji sam učila cijelu godinu, tijekom koje sam pomaknula granice svoje fizičke i psihičke izdržljivosti, terorizirala svoje ukućane do krajnosti, tjerala ih da sa mnom šeću u gluho doba snježne noći i slušaju moje jadikovke, provela sate na telefonu s legicama koje su me ohrabrivale, iako su i same bile na rubu živaca.

Niti jedan ispit nije me usrećio. Da, veselila sam se rezultatima prijemnog, bila sam entuzijastična, štoviše - jer studiranje je u mojoj glavi bilo puno više nalik onom filmskom, nego ovom hrvatskom, realnom. Bila sam sretna kad sam završila fakultet, jer sam mislila da je učenju došao kraj, a preda mnom je bio novi početak. Bila sam sretna kad sam se zaposlila - a onda sam saznala gdje se nalazi moje novo radno mjesto. Bila sam sretna kad sam položila pravosudni ispit, ali čeljusti sam u stresu noću trljala jednu od drugu još tjednima - polaganje ispita predstavljalo je neku vrstu olakšanja, ali ne bih ga opisala najsretnijim trenutkom u svom životu. Štoviše, cijelu godinu u kojoj sam vrijedno radila na polaganju ispita najradije bih izbrisala iz svog sjećanja. Uloženi trud i popijeno znanje, ono što drugi smatraju akademskim uspjehom - nisu me nikada uistinu usrećili.

Niti dan mog vjenčanja ne bih opisala najsretnijim danom u svom životu - svi su reflektori bili na nama i premalo trenutaka smo ukrali svjetini željnoj mladenaca - a definitivno tako ne bih nazvala niti jutro kad sam rodila Franku. Nakon 25 sati trudova, imala sam osjećaj da mogu izdahnuti jer sam svoj posao obavila - donijela sam je na svijet. Ipak, ono drugo jutro, kad su je okupanu i mirisnu stavili kraj mog kreveta, kad sam joj prvi put vidjela oči, oči crne kao dubine najplavijeg mora, nešto se u meni promijenilo. Nisam to mogla niti izgovoriti. Bila sam drugačija. Ništa drugo nije postojalo, a sve je dobilo smisao. Dan kad sam došla s njom u naručju iz bolnice i kad sam je s mužem položila na njen krevetić u našem stanu bio je najsretniji trenutak u mom životu, trenutak popraćen ugly cryem iskrenih suza radosnica - onaj trenutak o kojem tajno sanjaš, o kojem ne voliš govoriti naglas, trenutak koji ti tako očajnički treba, zbog kojeg postojiš - trenutak za koji se nisi posebno trudio, za koji nisi ništa morao dati zauzvrat, ali koji ti je Bog darovao - ne zato što si to zaslužio, ne zato što si najbolji, najpametniji, najpošteniji - nego zato što te voli svim srcem. To je taj trenutak koji te mijenja, trenutak koji zovemo najsretnijim.

Za mene je to bio trenutak u kojem sam shvatila - kod kuće sam.


Kažu, uživaj u malim stvarima, pogotovo onim poklonjenima - jer te stvari zaista nisu male (pa neka to zvuči kao klišej)! Dan koji si proveo pod dekicom s onim koji te voli iako nisi oprao zube, popodne koje ste proveli sjedeći na podu, dok svira Taylor Swift, i praveći balončiće od sapunice sa svojim djetetom - to su trenuci koje vrijedi prizvati u sjećanje i koji će vas grijati cijeloga života poput toplog kaputa - zbog kojih ćete se sjetiti da je život lijep iako živite na kredit, iako nikada nećete otići u Ameriku, ma čak i onda kad vam tijelo počne otkazivati poslušnost.

ponedjeljak, 28. kolovoza 2017.

Draga djevojčice,

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svojeglavo biće mi leži na prsima.



Nisi nikada bila mazulja, dojka je predstavljala hranu, a ne igru. I danas se tek, u trku, onako usput, pricvrljiš uz mene i protrljaš svoj nos o moj, ne očekujući beskrajnu porciju poljubaca. Ma ne, ti za to nemaš vremena.


Ni spavanje nisi nikada voljela, činilo ti se kao da zbog njega propuštaš toliko zanimljivih ljudi i događaja. Spavala si prisilno, najčešće uslijed iznemoglosti, a ne radi izležavanja u kojem bi trebalo uživati na kraju dana, a to nas je izluđivalo. Izbacivalo iz kože. I još uvijek nas izbacuje. Sate i sate smo s tobom bdijeli - dok si plakala, dok si se inatila, dok si vrištala, skakala po nama ili se igrala potpuno budna i spremna za nove pustolovine. Nikad nismo mogli razumjeti da ti je od spavanja zanimljivije penjanje, skakutanje, trčanje, okretanje oko svoje osi, pa čak i padanje.
A padala ni nisi puno puta, jer u svemu što radiš si vrlo oprezna. Znaš točno procjeniti svoje mogućnosti, i iako si hitra koraka i nestrpljivog duha, bez razmišljanja pružaš ruku i tražiš pomoć kad je pred tobom teže savladiva prepreka.


Želim da uvijek znaš da smo tata i ja tu da ti pružimo tu ruku - iako zbog tebe ne spavamo, često smo razdražljivi, vičemo i plete nam se jezik, iako te tjeramo da jedeš taj batak, a ti bi radije jela palačinku, ili te tjeramo da jedeš palačinku, a ti bi baš batak, tu smo iako ne razumijemo niti jednu riječ koja izađe iz tvojih malih usta, iako te tjeramo na grozne stvari kao što su sušenje kose ili pranje zubi, tu smo iako nas ne puštaš u svoj mali svijet, tu smo iako si najtvrdoglavije i najglasnije i najneposlušnije dijete na planetu i iako si nam cijeli život preokrenula naglavačke, i to nekoliko puta. Tu smo i volimo te više od ičega i ikoga na ovom svijetu, svijetu koji će te razočarati i rastužiti, ali u kojem ćeš, sigurna sam, uvijek ostati svoja.