nedjelja, 15. prosinca 2019.

Treća adventska: Muževi i žene

Ako ste ikada pogledali ijedan američki film na temu bračnog života, mogli ste iz njega izvući jedan bitan postulat – bračni drugovi ne bi se trebali svađati pred djecom jer svađe roditelja djecu traumatiziraju, čine ih nesposobnima za ljubavne odnose ili ih pretvaraju u psihopate. Ili ih, još gore, pretvaraju u bračne drugove koji odbijaju svoje bračne probleme rješavati svađom pred djecom, pa se civilizirano, i bez svađe, razvedu.

Ni mi se ne svađamo pred djecom, što zbog pretjeranog utjecaja Hollywooda, što zbog činjenice da nemamo nimalo privatnosti i preumorni smo za kvalitetnu svađu – mi se samo durimo. Durimo se jer smo uvjereni da znamo točno zbog čega nam druga strana zamjera, što bi nam, da ima snage, rekla i u koju bolnu točku bi nas pogodila. Durimo se jer smo poput dječurlije koja silom nastoji privući pažnju na sebe, jer ja zaslužujem taj prvi korak, i tu ispriku, ja zaslužujem tu ljubav. Durimo se u tišini jer je ona često veća kazna od jezikove juhe.


Uspjela sam ovog mjeseca na book clubu izlobirati čitanje jednog od Dickensonovih božićnih čuda – knjižicu Cvrčak na ognjištu. Božićnu priču čitali smo prije tri godine i bilo je vrijeme za novog Dickensa, pogotovo nakon svih crnjaka koje smo ove godine čitali. Za razliku od Dickensonovih romana, njegovih pet božićnih novela napisano je u obliku knjige, a ne serijala, ali jedno im je zajedničko – odmah po objavljivanju, sve što je Dickens napisao postalo je instant hit. Cvrčak je objavljen 20. prosinca 1845. godine, i iako su ga kritizirali zbog sentimentalnosti, 174 godine kasnije, još uvijek je pojam ideala sretnog doma u viktorijanskoj Engleskoj.

Dickens je majstor za portrete – njegovi su likovi legendarni, pa tako i John Peerybingle, kočijaš koji živi sa svojom mlađom suprugom Dot, bebicom i šeprtljavom dadiljom Tilly. Njegov dom ispunja pjesma cvrčka, za kojeg su praznovjerni Englezi vjerovali da je simbol mira i blagostanja. "Uvijek je najveća sreća na svijetu imati cvrčka na ognjištu," piše. Cvrčak cvrči, kotlići zveče, John i Dot se nježno hihoću, sve je, čini se, savršeno u domu Peerybingleovih. John je čovjek snažnih pleća, a lakog duha, dobrodušna dušica koja se boji da će skrhati novorođenče koje Dot drži u naručju, dok je Dot živahna ženica koja u šali prći usnice, voli cvrčka i svog muža. Njihov život isprepleten je životom siromašnog majstora za igračke, Caleba Plummera, koji živi sa slijepom kćerkom Bertom, kojoj svijet u kojem živi prikazuje ljepšim nego što on jest, i pati za sinom Edwardom koji se smatra nestalim otkad se uputio na putovanje u Južnu Ameriku. John i Dot žive mirnim životom sve dok zločesti gospodin Tackleton - tvorničar koji je jedan od onih koji "niti kost glođu, niti je drugom daju" - ne uzburka njihove bračne vode optužbom da je Dot bila nevjerna svom mužu.


Često se Dickensu zamjera cendravost i neujednačenost fabule, ali ja sam njegov veliki obožavatelj. Ova novela i nije tipična božićna priča, štoviše, radnja joj se odvija u siječnju, ali Dickensonovo pismo toliko je toplo da iz njega pršti duh Božića - čitatelj doista čuje to cvrčanje cvrčka, čuje te lonce, čuje pucketanje vatre u ognjištu, ma čuje se i lavež psa Peerybingleovih, Boxera, rekao je jedan kritičar. Volim to Dickensonovo pretjerano veselje, taj arhaični jezik (a gdje biste drugdje pročitali riječi kao milota, nahoče, skut, okrepa ili nujna!), volim tu igru riječima, volim tu uporabu uskličnika, korištenje zagrada - Dickens uvijek kao da ima još nešto za dodati (hm, i sama sam takva, i u govoru, a u pismu - da, ja i Dickens, pa mi smo si two peas in a pod). Ono što ovu novelu čini posebnom, ipak, jest ljubav. Za Cvrčka na ognjištu kažu da ima manje izražene kršćanske stavove, nego neke druge Dickensonove knjige, ali ja sam u ljubavi Johna i Dot prepoznala jedan od temelja kršćanstva – ljubav prema svom bližnjem - nesebičnu, bezuvjetnu, ljubav koja je nalik onoj Božjoj. Nježnost s kojom se John odnosi prema svojoj mlađahnoj ženi, čak i kad posumnja u njenu vjernost, zaista je dirljiva. 

"Ja sam proučio sebe; ja sam iskušao sebe; ja sam znao kako je silno ljubim i kako ću sretan biti - nastavi John. - Ali ja nisam, osjećam sada, dovoljno mislio na nju." 

Većina nas u brak se upušta iz sebičnih razloga, kao da smo izabrali najboljeg kandidata koji će imati čast usrećiti nas. Jer mi to zaslužujemo - kao da je riječ o izboru šampona, a ne doživotnog supatnika (nije tipfeler). Brinemo se hoće li taj naš partner ispuniti naša očekivanja, ali ne razbijamo glavu time koja su njegova očekivanja, ima li ih uopće. Prije vjenčanja moj suprug i ja poznavali smo se jako dobro i naša su očekivanja bila realna, a i ja sam odavno prestala priželjkivati serenade (previše sam puta gledala 10 razloga zašto te mrzim) i velike govorancije o kojima sam sanjarila na početku naše veze, kad se još nismo poznavali, kad još nisam samu sebe poznavala. Moj mi muž nikad u osamnaest godina veze nije rekao da me ne zaslužuje, da sam savršena ili da ne može bez mene (iskren neki čovjek, damn!). Nije me zaprosio pred publikom, i okrene mu se želudac kad god dužnost nalaže da me zavrti na plesnom podiju. Možda on nije čovjek za javne izljeve ljubavi, i možda sam mu morala (vrlo suptilno) fotografirati što želim pod borom ove godine (i gdje da to kupi, i po kojoj cijeni), ali lik Johna Peerybinglea podsjetio me da sam tuka jer se durim na muža koji mi očisti cipele kad su prašne, koji se uvijek pobrine da u kući imamo kruha, a u autu goriva, koji mi namaže ruke kremom za ruke dok spavam, jer zna da su mi suhe, ali da sam, premorena, zaspala prije pomisli na hidratizaciju. True story! Njegova me nježnost i nesebičnost još uvijek iz dana u dan iznenađuju, i još uvijek od njega učim kako treba voljeti, koliko se može voljeti. 

Posramili su me, zato, John i Dot Peerybingle, i ukazali mi na činjenicu da je vrijeme dragocjeno i da ga ne bismo trebali trošiti na tišinu - na durenje, na sumnje ili dramatične filmske scenarije koji nam prolaze glavom svaki put kad se uplašimo da ćemo izgubiti ljubav koja, ako je prava, podrazumjeva žrtve, ali i kušnje. Razgovor (zna Jacques Houdek o čemu priča), smijeh i nježnost, nježnost prije svega, recept su za idilu koju je sanjao i sam Dickens (jest bio celebrity, ali narukvica, koju je naručio za ljubavnicu, isporučena je njegovoj supruzi, ženi koja mu je rodila desetoro djece i kojoj je prigovarao da ima premalo energije!), idilu koju je, kad bolje razmislim, tako lako stvoriti, samo kad bismo se malo manje durili, a malo više svađali - svađali, i mirili.


"Nikad ne biste toliko uživali gledajući divnu malu ženicu u nečijim rukama kao sada, da ste vidjeli Dot kako je poletjela Johnu u zagrljaj. Bio je to najsavršeniji, najneodoljiviji, najimpresivniji prizor što ste ga u životu vidjeli."

(Kućicu smo izradili prema receptu -Natašine slastice - link)

nedjelja, 8. prosinca 2019.

Druga adventska: Djedovi i bake

Kad god legnem u krevet kraj svog muža, koji već hrče iako je legao samo dvije minute prije mene, sjetim se svoj bake Julke, i sjetim se svakog starog čeljadeta koje liježe u hladan krevet, u tišinu u kojoj osluškuje tuđi dah, a njega nema. Sjetim se, ali mislima brzo odlutam na neko drugo, sretnije mjesto, jer usamljenost koja mora da mori moju baku, naročito noću, kad ognjišta utihnu i svjetla se ugase, nije za ljude. Ne pitam je o čemu razmišlja - možda baka i ne želi otkrivati svoje tajne, a i bojim se odgovora, kao da bi se istog trena s njenim riječima na mene sručio sav teret samoće, koja je ponekad i blagodat, sigurna sam, pogotovo ako uzmemo u obzir narav pokojnog djeda Zvonka, ali, najčešće - nije.


Starost je nešto što svi žele izbjeći, ignorirati, zaboraviti, ne misleći pritom da je i starost samo jedna od osobina ljudi u kojima žive čitavi svjetovi - svjetovi u kojima se isprepliću proživljeni životi, neostvareni snovi i uslišane molitve. O jednom takvom svijetu knjigu je napisao Sergej Lebedev, ruski pjesnik, esejist i novinar rođen 1981. godine, a njegov uradak The Wall Street Journal proglasio je 2016. godine jednim od deset najboljih romana.


Granica zaborava, debitantski roman ovog nepoznatog mi Rusa piljio je u mene s police tjednima, ali nenajavljeni posjet  baki, turobno vrijeme i Frankine vodene kozice natjerali su me da ga uzmem u ruke. Iako me prvo poglavlje odbijalo od daljnjeg čitanja (opisi prirode a la ruski realizam previše me podsjećaju na srednjoškolsku lektiru, tj. mrsko mi nametanje izbora literature), njegovo pisanje, više nalik slikanju kakvog nadarenog umjetnika, naposljetku me očaralo. Vidjela sam taj proljetni dan i te žabe koje su izbacivale ikru čije su se plinske izmaglice, pune crnih točaka iz kojih nastaju punoglavci, svijetlile u lokvama, i dječaka koji je otrčao u kuću do Drugog Djeda; kuća je bila sva obasjana i propuh je vitlao bijelim pletenim zavjesama u otvorima vrata... (hm, možda ruski realizam i nije za odbaciti), i uživala u ovoj obiteljskoj sagi koja započinje pričom o vikendici i parceli koja im je predana zajedno s dobrovoljnom obvezom brige o slijepom starčiću koji kraj nje stanuje – kojeg su počeli nazivati Drugim Djedom iako im nije bio rođak ni u kojem koljenu. Samozatajni susjed, koji je tražio ljude među kojima je mogao umrijeti, i nije tražio pouzdanost nego profinjenost prema tuđim tajnama, pokazao se kao figura koja je, poput grčkih moiri, odlučivala o niti koja povezuje život i smrt članova pripovjedačeve obitelji. U presudnom trenutku, u kojem majka pripovjedača, čiji život je ugrožen, mora odlučiti hoće li roditi dijete ili ne, Drugi Djed jedini preuzima na sebe odgovornost i decidirano tvrdi da dijete mora biti rođeno, čime pripovjedač, u kojem su dva prošla vremena tražila glagol budućnosti, rođenjem prešutno postaje unuk Drugog Djeda. Iako ljubav kraj Djeda nije mogla nastati, njegov utjecaj u obitelji je bio nedvojben, sve do kobne nesreće kada Djed posmrtnom krvnom vezom lancima veže život našeg pripovjedača o svoj.


Zbog pisaca kao što je Sergej Lebedev skovan je termin beletristika – lijepa književnost, jer njegov jezik i stil razgaljuju srce i uzrokuju bol nalik onoj fantomskoj, koja se osjeća iz dijela tijela kojeg više nema i ostavlja čovjeka potpuno bespomoćnoga. Pripovjedačev ton staložen je i teče poput bistre sibirske rijeke, a dramatični obrat, kojim se obiteljska saga pretvara u priču upozorenja s kojom se mogu poistovjetiti svi, s obzirom da nema države čiji temelji nisu sazdani od ljudskih žrtava, čitatelj niti ne sluti. Nakon što je pripovjedač ostao među živima, a Drugi Djed umro, kao da je onaj dio krvi koji su pripovjedaču pretočili sadržavao u sebi njegov život, dok je onaj drugi koji je ostao u njegovim žilama bio prazna, potrošena krv - krv mrtvaca, čini se da je pripovjedač napokon slobodan sam odlučivati o svom životu. Odlazi na geološku ekspediciju koja istražuje barake u kojima se nekada održavao ropski rad u ekstremnim vremenskim uvjetima hladne Rusije, ali svaki korak naprijed vraća ga na mjesto s kojeg je i krenuo - vraća ga na zagonetku zvanu Drugi Djed.


Priznajem, nisam poznavatelj Solženjicina, s kojim uspoređuju Lebedeva, i moju generaciju nitko nije opterećivao pričama o Koljmi ili domaćoj inačici - Golom otoku, zbog čega mi je ovaj roman posebno zaokupio pažnju. Naime, iako se danas o sistemu radnih logora koje je vodila Staljinova vladina agencija GULag ne govori, BBC piše da je 14 milijuna ljudi prošlo kroz radne logore od 1929. do 1953. godine, a 1,6 milijuna umro je od surovih uvjeta života u njima. U gulagu su završavali politički zatvorenici, kriminalci, ali i oni koji bi zbijali šale o vladi, a što se tiče današnje moćne Rusije - "što se dogodilo u gulagu, ostalo je u gulagu." Pripitomljena povijest ono je što je kopkalo Sergeja Lebedeva kad je, s osloncem u vlastitoj autobiografiji, stvarao lik starca koji ne traži samilost, niti je zaslužuje, ali koji dječakov život smatra svojom drugom prilikom za život. Kad starac umre, dječak nasljeđuje Pandorinu kutiju Djedovog života koju je primoran otvoriti. "Šutnja služi kao represivna mjera kojom se i danas u Rusiji zatomljuju ljudske slobode", rekao je u jednom intervjuu Lebedev, pokušavši istaknuti kako gulag nije samo stvar povijesti, nego je i danas aktualna tema. Čavao kao simbol gubitka, ure u ladici, zaustavljene svaka u svakom desetljeću, stvari koje umiru i padaju u bezdan, kovčeg kao simbol pamćenja, ljudi koji nisu umrli u povijesti, nego u geografiji - cijeli je niz slika pomoću kojih Lebedev progovara o neugodnoj istini o kojoj nitko ne želi govoriti naglas, o gubitku koji se, koliko god tišina bila intenzivna, ne može prevladati. Poput geologije, čiji ljubitelj je pripovjedač, ali i sam Lebedev, i sovjetska povijest mijenjala se pod utjecajem vremena i pritiska, a ovakva proza podsjetnik je svima nama da povijest nisu krojili samo junaci, nego da je prepuna nezamislivih strahota i grehota čija snaga ne jenjava sve dok se o njima ne govori javno, jasno i glasno. Vse yasno, gospodin Lebedev - svatko od nas ima pravo izabrati odrastanje i preuzimanje odgovornosti, ili ugodan život u neznanju i neugodnom muku koji, poput hladnoće prosinačkog dana, prodire u ljudske zjenice i u led pretvara srce koje je nekoć vjerovalo u dobro, u slobodu, u čovjeka.



Napisano za Ziher.hr.

nedjelja, 1. prosinca 2019.

Prva adventska: Očevi i djeca

Otac. Posebna kategorija roditelja čiju ljubav, za razliku od svemoćne i neuništive majčine, nisam nikad uzimala zdravo za gotovo, nego sam uvijek tražila dokaze njenog postojanja. Svom ocu puno stvari zamjeram, dok sam mami sve oprostila, pogotovo otkad život promatram iz majčinske perspektive. Zašto? Zašto još uvijek mislim da je mogao drukčije, da je mogao više, pa nisam li to zaslužila? Bila sam dobra u školi, dizala sam mu tlak samo tih par godina za vrijeme puberteta, nisam ga nikad osramotila, bila sam uvijek odgovorna starija kći. U inat mu, ipak, nisam poslušala niti jedan njegov savjet - nisam postala učiteljica, i doživotno sam se vezala za prvog momka u kojeg sam se zaljubila.

Možda doista imam neke neriješene daddy's issues, kako me kolega zadirkuje kad god tatu u šali (humor je moj mehanizam) spomenem u iole negativnom kontekstu, pa ovih dana ozbiljno kontempliram o odnosu očeva i kćeri.

Dugogodišnja čežnja za ocem koji radi prekovremeno valjda ostavi trag na djevojčici, čak i kad djevojčica odraste - pogotovo kad djevojčica odraste. Zavidim i danas svima koji svoje djetinjstvo ne mogu zamisliti bez tate. Moja prijateljica Angela Turkalj, mlada osječka ilustratorica, napisala i ilustrirala je slikovnicu o djevojčici Florentini o čijim dogodovštinama joj je pričao pokojni otac, uvijek nešto dodajući, ovisno o zbivanjima u njenom životu ili njenim interesima. Kakav predivan hommage!  Mala junakinja Florentina se iskrada iz kuće i odlazi u snijegom prekrivenu šumu gdje upoznaje životinjice koje joj postaju prijatelji. Predivna je to priča koja podsjeća koliko je otac bitan u životu jedne djevojčice i svaki put kad je muž čita Franki čini mi se kao da smo na tren oživjeli jedno sjećanje na divnog oca i divno odrastanje.

(Angelinu Florentinu možete naručiti SMS-om na broj: 099 730 8287 ili u INBOX Facebooka)

Analize obiteljskih odnosa i očinskih figura odvele su me ovog tjedna i u knjižnicu, a potraga je rezultirala knjigom pape Franje o molitvi koju nas je učio moliti Isus. U knjizi pod naslovom Oče naš papa u intervjuu s o. Marcom Pozzom, poznatim teologom i zatvorskim kapelanom, tumači riječi i smisao omiljene nam kršćanske molitve. Ukoliko niste nikada uistinu promišljali o riječima Oče naša, idealno je vrijeme za ovu knjižicu koja se pročita za sat vremena. Jednostavnim, duhovitim i zanimljivim jezikom papa objašnjava kakav je Bog otac i kakvi bi očevi danas trebali biti, značenje kruha, ali i duhovne hrane, u našem životu, pojašnjava kako moliti za snagu za izvršavanje Božje volje, kako opraštati milosrdno... Papa nam ovom knjižicom ostavlja u rukama pouke koje nećemo lako zaboraviti - jedino onaj tko je svjestan da je njemu oprošteno u stanju je oprostiti, ne treba dan završiti u ratu, rane se u obitelji odmah trebaju zaliječiti, ne treba očajavati, jer zlo sije kukolj tamo gdje nema svjetla, a vrijeme napasti je ponekad vrijeme u kojem prepoznajemo Božje milosrđe.

Možda zvuči smiješno, ali mislim da ni s jednim svojim ocem nemam skladan odnos. I od Boga tražim puno - pravedna sam, vrijedna, velikodušna (i skromna, je l'), pa valjda zaslužujem da mi ostvari svaku prošnju! - ali ne dajem puno zauzvrat. Zbog najmanje neispunjene želje, nadurim se kao derište. Nadurim pa posramim kad shvatim koliko sam blagoslovljena.

Ili tražim sve, ili ne trebam ništa.

Sve je pod kontrolom, Bože, ne trebam ja tebe nužno, pomozi onima koji nisu sposobni (kao ja) sve konce svog života držati u svojim rukama. Neću ja nikoga moliti ni za što, a-a.

Zapravo, nemam ja povjerenja ni u koga, bojim se drugome prepustiti svoje brige i strahove, a posebno ih se bojim prepustiti svom nebeskom Ocu. Radije biram biti malodušna, nego slaba.

No, papa kaže da Otac od mene ne traži ništa, ali je uvijek tu, vidi klice dobra u svakom mom grijehu i strpljivo čeka do dozore. Ova knjiga i ovo vrijeme pomogli su mi da shvatim neke od zabluda u kojima sam živjela. Možda moj tata nije znao kako mi se zovu učitelji, niti tko mi je simpatija, nije nkada pogledao film sa mnom, i možda mi je znao nacrtati samo čika glišu (long  traumatic story), ali možda je doista dao sve što je znao i mogao dati. Nije bdio nada mnom kad sam bila bolesna i nije mi čitao priče prije spavanja, ali, zahvaljujući njemu nikad mi ničega u životu nije nedostajalo. Dao mi je krov nad glavom, hranu na stolu, školovao me i potpomogao mojoj maloj obitelji da danas živi kako živi - uvijek je bio tu, i možda nije bio glasan i prerječit, ali bio je moja stijena o koju se uvijek mogu nasloniti. Stijena na koju se nadurim, nadurim pa posramim kad shvatim koliko sam blagoslovljena.



"Dobar otac zna čekati i zna praštati, od sveg srca. Dakako, zna i odlučno ispravljati: nije slab, popustljiv ni sentimentalan otac. Otac koji zna ispravljati tako da ne ponižava umije i štititi ne štedeći sebe."

"Prepustiti se njegovu gledanju. I ja, kada idem moliti, ponekad zaspim, a sveta Terezija od Djeteta Isusa govorila je da se to i njoj događa, a Gospodinu,Bogu, Ocu sviđa se kada netko zaspi. Kaže Psalam 130 (131): "ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke." To je jedan od mnogih načina posvećivanja Božjeg imena: osjećati se kao djetešce u njegovim rukama."

"Kao što se malo sjeme u zemlji razvija, tako riječ Božjom snagom djeluje u srcu onoga tko je sluša."

"I za svakoga od nas postoji povijest spasenja sazdana od "da" i od "ne". Međutim, ponekad smo stručnjaci za polovična "da: izvrsno hinimo da ne znamo što bi Bog htio i što nam savjest nalaže."

"Na ovomu adventskom putu Bog nas želi pohoditi i iščekuje naše "da". Promislimo: kakav "da" trebam danas reći Bogu? Promisliko, koristit će nam. I u sebi ćemo začuti glas Gospodnji koji nešto traži od nas, jedan korak naprijed. "Vjerujem u te, uzdam se u te, ljubim te; neka se u meni vrši tvoja volja za dobrom." To je "da". Velikodušno i s pouzdanjrm, poput Marije, danas recimo "da", svatko od nas neka Bogu rekne svoje "da".

petak, 22. studenoga 2019.

Od kave do ciganluka

U posljednjih sedam dana popila sam nekoliko posebno finih kava – mirisnih, oštrih, onih koje umiju razbuditi čak i vijuge majke koja cijele noći sluša kašljucanja svoje djece. Društvo su mi pravile uglavnom žene – moje legice čitateljice, prijateljice koje znadem otkad znam za sebe, neke nove i kreativne duše koje bih tek voljela zvati prijateljicama, ali, neka mi nitko ne zamjeri, jedna je od njih ostavila najveći dojam na mene. Nakon promocije romana Divlje guske, kavu (ona bezkofeinsku, a ja capuccino, doduše) sam ispila u društvu jedne od svojih omiljenih književnica – Bačanke, Našičanke, Vukovarke, socijalne pedagoginje, Julijane Adamović. Moja ljubav prema Divljim guskama već je znana svima koji prate moje dogodovštine, a, moram priznati, svojom jednostavnošću Julijana me osvojila možda i više nego li su to ove godine učinile njene Guske zbog kojih sam ridala kako dugo ni zbog koje druge knjige nisam. U moru nadobudnih žena koje lupetaju o politici ili najnovijim krpicama, kojima je omiljeni hobi nametanje svojih stavova i ne prihvaćanje tuđih, danas je pravo osvježenje upoznati ženu koja iskreno progovara o sebi - svojim traumama i strahovima, koji su je i potaknuli na pisanje, svojim snovima, o onome što nju u životu kopka, onome što si zamjera, onome što je sa sobom tijekom života razriješila. Kad bolje razmislim, njen stil pisanja nimalo se ne razlikuje od nje same, bio tekst autobiografski ili ne - on pokazuje da smo svi ispod kože krvavi, samo su neki preponosni ili prepovršni da bi toga postali svjesni. Za razliku od drugih književnica kojima iz lokal-patriotskih razloga naginjem, Julijana ne cifra svoj tekst, nego piše kao da nema potrebu reći išta osim istine. Tako je, kako je. Bez skrivanja, bez opravdavanja.


Uzela sam ovaj tjedan - nakon što me na svoj Facebook profilu nazvala svojom omiljenom čitateljicom, to je najmanje što zaslužuje – njen prvijenac Kako su nas ukrali Ciganima u izdanju Privlačice, vinkovačke izdavačke kuće koja, čini se, stoji iza velikog broja moćnih ženskih izdanja. Cigani su nagrađeni kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop i kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca, a, ipak, Julijana nije na književnom nebu zabljesnula sve dok nije napisala Divlje guske. Na sve to bi ona samo slegnula ramenima, jer, kako kaže, ona od pisanja ne živi, hvala Bogu. U Kako su nas ukrali Ciganima Julijana piše o drugima, mahom ženama, i poput najtalentiranijeg glumca, ulazi u kožu svojih likova, proživljava njihove strahove, nada se njihovim nadama, a otkriva nam samu sebe. Lud je svatko tko misli da se pisac može u potpunosti odvojiti od svojih djela - on je u njima, i ona su u njemu, to je neizbježno, pa se i dar ove blogerice s Dunava da čistom emocijom dotakne čitatelja u to bolno i samotno mjesto ocrtava upravo u tom autobiografskom momentu kojeg ona poklanja bez suzdržavanja i prenemaganja. Svaki pisac volio bi tako pisati. Voljela bih i ja.


Čitala sam svakog dana po nekoliko kratkih priča – ujutro, sjedeći u kuhinji, uz svjetlo nape, dok djeca spavaju, a kava je vruća, u podne, na pauzi, na klupici Sakuntala parka, dok studeno sunce grije koljena, navečer, na kauču, kraj muža koji hrče (ali sladak je i kad hrče) i kraj hrpe veša kojeg sam izvadila iz sušilice, bez namjere da ga složim. Pročitam pa se vratim na početak priče, pa čitam još sporije. Zatvorim knjigu, pa otvorim, pa zatvorim ponovno. Držim je u rukama bez teksta, dok mi se u glavi sudara stotinu pitanja, pitanja nalik ovima – tko sam bila, tko sam sada i tko želim biti. Pročitam pogovor Julijane Matanović, iako je zabranila da ga se čita prije reda, pa pročitam ponovno neku od priča, i s uzbuđenjem čekam poantu svake od njih. Poanta je u isto vrijeme mirisna i topla, ali i oštra i iskrena – poput kave koju ispijaš s prijateljem kojeg tek upoznaješ, i koji je upravo ono što sada u životu trebaš.


"Osjećaj koji imaš kada te pogledaju sućutne riječi liječnika, a usta mu se pomaknu riječima što znače da je u tebi umrlo dijete, teško se može opisati. Nož oadne i ureže ti se duboko u meso, ostavljajući vječni trag, ma koliko se trudila biti jaka, uvjeravala se da se to događa i da si sretnica koja nije iskusila najgore. Još ako je to dijete začeto u nespretnom pokušaju da se kupi pomirenje, negdje izgubljena bliskost i osjećaj da još postojiš. Ako te je ono zateklo nespremnu, između druga dva para ručica, uspavanki, večernje bočice i pelena, sa optužujućim pogledom onoga koji se raduje tom novom životu i ne može razumjeti tuđe i sebične potrebe za nešto malo vlastite slobode.
Bijela bolnička postelja i čekanje dulje od vječnosti. Rađanje bez života. Rađanje kojse se oglašava samo plačem majke.
Bijela tiđina i potreba da tješim onoga tko je taj život htio više od mene. Sebe ću, nemajku, zatrpati novim poslom, tuđim problemima i brigama ili možda nečim što se dugo nisam usudila učiniti. Još ću samo jednom pokušati popraviti nemoguće, pronaći davno izgubljeno priljubivši se uz njegove slabine, u nadi da se tako može začeti i ljubav. Još jednom i nikad više."