ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Firuli firulu proljeće je tu

Čini li se i vama da su svi ovih dana bolje raspoloženi? Sve je procvjetalo, sunce grije, terase su otvorene, vlada opće blagostanje. Ma čak se i ja osjećam nekako moćnije i energičnije - jasno mi je, dakako, da je to više posljedica hormonalne ravnoteže usred mjeseca, nego proljeća, ali nije ni bitno - bitno je da nam je teta zima odlepršala!


Ovaj vikend proveli smo na svježem zraku - spuštajući se niz tobogan i njuškajući cvijeće. I čak nas ni polupopijena kutija antibiotika i napadi visoke temperature, koji su nas tijekom tjedna izmorili, nisu u tome spriječili.


Iako se vikend najčešće pokaže najnapornijim dijelom tjedna, volim tijekom ta dva dana ukrasti nekoliko trenutaka samo za muža, makar se radilo o kavici popijenoj dok Franka spava ili filmskoj večeri na kraju napornog dana. Ovog sam ga vikenda razveselila preuranjenim rođendanskim poklonom kojem se i ja baš veselim - kartama za koncert!


Trenutno čitam tri knjige - jednu posuđenu, jednu za book club i jednu koju sam dobila za rođendan, ali teško se uspijevam organiziram s vremenom za čitanje. Ne žalim ja za slobodnim vremenom, ali ponekad bi zaista bilo lijepo pokriti se dekicom, pojesti topli puding (puding je kao desert nezasluženo podcjenjen) i čitati satima - to bi bio moj idealni bijeg od stresa i svakodnevice, samo to, bez mora, bez planina, bez koktela, bez masaža.


Nakon vikenda koji je prohujao s vihorom najviše me oraspoloži sunce koje me u mrzlo jutro pozdravi čim izađem na ulicu. A onda, kad me na poslu dočeka buketić mirisnih ljubičica koje je ubrala moja mentorica, i kad na pauzi popijem kavu s jedinom osobom u životu s kojom sam dijelila ručnik (nenamjerno, doduše) i koja mi je na poseban način prirasla k srcu (neovisno o ručniku!), i koja me, k tome, obraduje knjigom o ženama koje trče s vukovima, onda se ovaj tjedan čini divnim. Jedva čekam vidjeti koja mi još iznenađenja priprema!


subota, 25. ožujka 2017.

Moja mala borovnica

Na drugoj godini studija svi smo morali pred kolegama izložiti jednu od tabu tema za kolegij engleskog jezika - dakako, iz pravnog ugla. Ne sjećam se više koju sam temu ja odabrala, ali sjećam se kolegice koja je odabrala - pobačaj. Kolege pravnici, i ja skupa s njima, preokretali su očima dok je kolegica s pouzdanjem izlagala ono što je više bio njen osobni stav glede teme, nego pravni institut koji valja analizirati u svjetlu hrvatskog pozitivnog prava. Ne znam koju je ocjenu tada zaslužila kolegica, ali tog dana nisam ni pomišljala na to da ću je se sjetiti, sitne i krhke, ali sigurne u svoje riječi, i godinama kasnije - svaki put kada pred većim auditorijem valja zauzeti određenu stranu u raspravi o ovoj temi. Divim se njenoj hrabrosti! Ja, naprotiv, iako se ne bojim sukoba, godinama sam nastojala izbjeći raspravu o pobačaju, kao da nisam ni sa sobom bila načisto što mislim o tom stanovitom pravu žene - pravu da odluči tko treba živjeti, a tko ne. Nekada davno, feministica u meni je vrištala: "Žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom!", ali majka u meni nadglasala je svu viku: "Ali, dijete ima svoje tijelo unutar ženinog, ima malo srce, koje kuca brže nego majčino, ima oči, koje se sklopljene pouzdaju u majčino toplo krilo, ima male ruke i noge koje veselo očekuju izlazak na svjetlo dana..." Nekada sam vjerovala da je u redu, u slučaju da je ženin život ugrožen, prekinuti trudnoću, ali sada sam sigurna - nitko nema pravo odlučiti čiji život je vrijedniji! Nisam za zakonske zabrane, one ne čine pomak ni u kojem smislu, a.b. (jeste li primijetili da žene, koje su učinile abortus, nemaju hrabrosti ni izreći riječ u cijelosti?) se uvijek radio, i radit će se - sve dok ne postanemo društvo slobodno od zakona. Ne trebam zakon da u sebi znam da je život nešto najsvetije što nam je dano, i to je princip po kojem želim živjeti. Takvu bezgraničnu slobodu zaista želim svakoj ženi na svijetu - da uvijek smogne mudrosti razlikovati dobro od zla, te da ima hrabrosti slijediti svoju savjest - koliko god sutrašnjica izgledala zastrašujuće.

Dugo je već na popisu must-read knjiga Oriane Fallaci, kontroverzne, ali zanimljive talijanske novinarke - Pismo nerođenom djetetu. Jednako aktualna i danas, ova knjižica od tek 140 stranica potresla je talijansko društvo sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kritika ovo djelo opisuje kao knjigu koja slavi život - i to na neobičan način - u dijalogu s tek začetim djetetom autorica iznosi svoje najveće strahove, svoje snove, svoje patnje i sumnje. Neudana i napuštena od strane djetetova oca, omalovažena od poslodavca koji smatra da je pametnije zaposliti muškarca jer njima se ne događaju stanovite nezgode, jedinu utjehu pronalazi u razgovoru s djetetom za kojeg nije niti sigurna želi li ga. Njene riječi su žalosne, često gorke, ona ne želi lagati - ne obećava djetetu divan život, nego ga uvjerava da će biti povrijeđeno, da je svijet grub, a život borba...

Sjećam se trenutka kad mi je doktorica rekla: "Vaša beba sad je veličine borovnice" - u očima su mi se skupile suze radosnice, i bila sam tako nestrpljiva, željela sam je upoznati, željela sam joj pokazati nebo, sunce, cvijeće, knjige, kolače, glazbu, sve oni što čini ovaj život divnim. Cijelu trudnoću vodila sam u glavi razgovore s Frankom, a često sam joj i pisala pisma u kojima bih opisivala svoje snove za nju, za nas. Pismo koje sam napisala u bolnici, strepeći od prijevremenog poroda, ne mogu se prisiliti pročitati. Ali, sjećam se, čak i tada uvjeravala sam je da će ona biti dobro. Da će, koliko god ja bila uplašena i slaba, ona biti sretna i zdrava. Zato me ova knjiga Oriane Fallaci dira direktno u živac... Na trenutke sam sudila njenim slabostima, zaboravljajući da imam i ja svoje. Krivila sam ju, iako svakodnevno i sebe krivim za greške koje radim kao majka.

S obzirom da nisam našla podatak o njenoj djeci, vjerujem da je Pismo njeno osobno iskustvo - i da ga je hrabro izlila na papir, i na taj si način se oprostila s prošlošću koja ženu progoni dok je živa. I svaka od nas na tome joj treba čestitati - bez obzira na naša uvjerenja i način života.

Svaka je žena posebna, i naši se snovi međusobno razlikuju, a iskustva, koliko god nekada bila slična, proživljena su na različite načine. Ono po čemu smo nedvojbeno jednake, naša je snaga - da živimo, i da preživimo - sve.

"Onaj prvi drži te vlasništvom Boga, ona druga te smatra vlasništvom majke, treći vlasništvom Države. Ti ne pripadaš ni Bogu, ni Državi, ni meni. Pripadaš samo sebi i gotovo."

 

"Jednakost, dijete moje, postoji samo tamo gdje si ti: kao i sloboda. Samo u jajetu smo svi jednaki."

"Jednog dana ćemo ti i ja morati malo porazgovarati o toj stvari što se naziva ljubav. Jer, iskreno govoreći, još nisam shvatila o čemu se radi. Sumnjam da se radi o velikoj prijevari, izmišljenoj kako bi se ljudi držali na uzici, da im se odvrati pozornost. O ljubavi govore popovi, oglasne ploče, književnici, političari, oni koj vode ljubav; govoreći o njoj i predstavljajući je kao svemoćni lijek za svaku tragediju, ranjavaju i izdaju i uništavaju dušu i tijelo. Mrzim tu riječ koja je posvuda i na svačijem jeziku. Volim šetati, volim piti, volim pušiti, volim slobodu, volim svog ljubavnika, volim svog sina. Nastojim da je nikad ne upotrijebim, da se čak i ne zapitam je li to što uznemiruje moj razum i moje srce, ono što nazivaju ljubavlju. Istini za volju, ne znam da li te volim. Ne mislim na te s izrazima ljubavi. Mislim na tebe s izrazima života. A vidiš tvog oca: što duže razmišljam, to više vjerujem da ga nikad nisam voljela. Divila sam mu se, željela ga, ali ga nisam voljela."

"Mnogo ćeš slušati o slobodi. Ovdje, u nas, ta je riječ zlorabljena isto toliko koliko i riječ ljubav koja je, kao što sam ti već rekla, najzlorabljivanija. Srest ćeš ljude koji se daju raskomadati zbog slobode, podnose mučenja, čak prihvaćaju i smrt. I ja se nadam da ćeš i ti biti jedan od tih ljudi. Ali, u istom trenutku kad te budu razdirali za slobodu, otkrit ćeš da ona ne postoji, da je u najgorem slučaju postojala samo ukoliko si je tražilo: kao san, kao ideja rođena u sjećanju na tvoj život prije rođenja, kad si bilo slobodno jer si bilo samo. I dalje ponavljam da si ovdje zatvorenik, i dalje mislim da imaš malo prostora i da ćeš odsad biti čak i u mraku: ali u toj tami, u tom skučenom prostoru, ti si slobodno kao što nikad nećeš biti u ovom beskrajnom i nemilosrdnom svijetu."


"Čovjek se ne rađa partenogenezom: njegova je bila kapljica svjetlosti što je prodrla u jajae, polovica zametka u kojem je počelo tvoje tijelo. Činjenica da sam ja to zaboravila, bila je cijena koju smo platili na temelj zakona koji nitko ne priznaje: muškarac i žena se sretnu, sviđaju se jedno drugom, žele se, možda sei vole, a onda se, nakon stanovita vremena više ne vole, više se ne žele, možda požele da se nikad nisu sreli. Našla sam ono što sam tražila, dijete moje: ono što između muškraca i žene nazivaju ljubavlju, to je godišnje razdoblje. I ako je to razdoblje u svom pupanju svečanost zelenila, u svom zamiranju je samo hrpa trula lišća."

„…Svi elementi od kojih se sastoji čovjek, od njegova tijela do ličnosti, svi kvocijenti koji sačinjavaju pojedina, od njegove krvi do njegova duha, usredotočeni su u toj ćeliji."

"Oni su mnogo više nego plan ili obećanje: kad bismo ih mogli ispitati mikroskopom, koji bi mogao zaviriti onkraj vidljivog, bacili bismo se na koljena i svi bismo vjerovali u Boga. Već u toj fazi, dakle, ma kakao vam se to činilo paradoksalnim, osjećam pravo da upotrijebim riječ ubojica. I dodajem: ako čovječanstvo ovisi o obujmu a ubojstvo o količini, morali bismo zaključiti da je ubojstvo čovjeka što teži stotinu kilograma veći zločin od ubojstva ono koji teži pedeset kilograma.“

„Vjerovao sam ti, mama. Zajedno s vodom koja me oplakivala, pio sam svaku tvoju misao. I svaka tvoja misao imala je okus otkrića. Zar je moglo biti drukčije? Moje tijelo bilo je samo projekt koji se razvijao u tebi, zahvaljujući tebi; moja misao bila je samo obećanje koje se ostvarivalo u tebi, zahvaljujući tebi. Učio sam isključivo ono što si mi ti davala, nisam znao ono što mi nisi dala: moji srkovi svjetlosti i svijesti bila si ti. Ako si izazivala sve i sva da bi me dovela do života, mislio sam, to znači da je život zaista uzvišen dar.“

„Moram ugasiti samilost prema samoj sebi i samu sebe uvjeriti kako bol nije sol života. Sol života je sreća, a sreća postoji: u tome je što je lovimo. I naposljetku: moram razjasniti tajnu koju nazivaju ljubavlju. Ne onu koja nas prožima u krevetu, kad se dodirujemo, već onu koju sam spremala za tebe, da je ti upoznaš.Nedostaješ mi, dijete. Nedostaješ mi koliko bi mi nedostajala jedna ruka, oko, glas…“


"Je li dovoljno vjerovati u ljubav ako ne vjeruješ u život?"

subota, 18. ožujka 2017.

Safari duha jedne nemajke

Ako je istina da ti sljedeća godina ovisi o stanju u kojem dočekaš rođendan, onda ću se u prvoj godini četvrtog desetljeća posvetiti majčinstvu više nego ikada. Naime, rođendan sam dočekala čitajući na toaletu (već znate da je to moja furka) knjigu o odgoju djece. Safari duha Ane Bučević, da bude preciznije.

Često me cinični članovi obitelji uvjeravaju da sam luda jer mislim da odgovore na pitanja glede odgoja mogu pronaći u knjigama, ali nekako se uvjeravam da, iako mi knjige ne mogu riješiti sve dileme, mogu otvoriti neki prozorčić u mom umu i privući neke nove spoznaje, proširiti moje majčinske vidike i pomoći mi da se bar na tren ne osjećam bespomoćno, ili me uvjeriti da idem u dobrom smjeru. Tijekom života pripremamo se pomoću knjiga za razne ispite, pa zašto bi gubljenje vremena bilo pripremanje za najveći ispit u životu - za odgoj sretnog djeteta.

"Djeca nas ne čine roditeljem baš ni kao što nas klavir na čini pijanistom" 
Michael Levin



O Safariju duha načula sam još od kolegica u Šibeniku. Tad nisam bila majka pa sam pijuckala kavu misleći da mi ono, o čemu su razgovarale, ulazi na jedno, a izlazi na drugo uho. Ipak, neke mudrosti su ostale, pa sam ja svjesno nedavno potražila knjigu Ane Bučević u knjižnici. Safari duha bestseler je ove Splićanke, profesorice kineziologije i majke dvoje djece koja tvrdi da je emocionalna inteligencija ključna da bi dijete postalo sretan i potpun odrastao čovjek. U svojoj knjizi raznim metodama podsjeća djecu i roditelje na snagu zahvalnosti, samosvijesti, osjećaja, pohvale i poštovanja, te mnogih drugih vrijednosti. 

Nije ona otkrila nikakvu novinu, ali ovom knjigom podsjetila je roditelje da moraju svojoj djeci biti model emocionalno inteligentne osobe - da se moraju biti spremni mijenjati, da moraju biti svjesni emocija drugih, da moraju svojoj djeci reći "ne" za njihovo dobro, da ne smiju donositi prenagljene zaključke, da moraju vježbati strpljenje, da ne smiju djetetu pisati zadaću, jer u redu je i griješiti, da moraju plakati i smijati se (pogledati Inside out, ako niste!), da moraju osjetiti empatiju, a ne suosjećanje! (suosjećanje izvire iz sažaljenja, dok empatija predstavlja brigu za drugog), da moraju dijete naučiti da svaka priča ima dvije strane, da moraju djecu učiti zahvalnosti, optimizmu, samopouzdanju, dosljednosti i upornosti.


"Sprječavajući patnju djeteta sprječavamo rast njegove duše i duha. Pogreške su dio života, a patnja je oblik suočavanja s njima."

"Ono čemu se opiremo, to raste, a ono s čime se suočimo, to nestaje."

"Budi kao izvor što se prelijeva, a ne kao bunar u kojem stoji uvijek ista voda."

"Rijetko činimo nešto čega se bojimo, i nikada ne saznamo je li strah opravdan. Strah rezultira pomanjkanjem iskustva, pomanjkanje iskustva rezultira neznanjem, a neznanje rađa još veći strah."

"U životu ne uspijevaju oni najsnažniji ili najpametniji, već oni koji su se voljni mijenjati."


 

Možda neću biti savršena mama, griješit ću sigurno - već jesam (da, u knjizi se nalaze i upute što raditi u trenutku kad se dijete počne histerično bacati po podu, ako vas zanima), ali nadam se da ću svojim životom poučiti Franku da je u redu griješiti, da ne treba uvijek gledati svoj komoditet i svoju korist, da se treba znati ispričati, izliječiti rane, isplakati se i krenuti hrabro naprijed - ne znajući nikada sve, ali znajući dovoljno da nikada ne odustaneš od sebe, od potrage za odgovorima, od prilike za sreću.

Kratka povijest vremena na godišnjem odmoru

U sljedećih 365 dana posvetit ću se misiji: postati dobra mama (iliti mission impossible). Za početak, valja naglasiti kako sam nakon obljetnice svog rođenja uzela dva dana godišnjeg odmora, a dijete odvela u vrtić, a sve to da bih se odmorila i smogla snage za svoju misiju, dakako. OK, možda sam dušu isplakala na Manchester by the sea (iako je sam film onako-nit'-smrdi-nit'-miriši, gubitak djece, čak i na TV ekranu, teško mi je podnijeti), pogledala nove epizode Tabooa (Tom Hardy u srcu, još od Hetcliffa, da se razumijemo), i početak devete sezone Who do you think you are (Courteney Cox u rodu je s Williamom Osvajačem, ako koga zanima - obožavam taj serijal), ali, uslijed grižnje savjesti zbog ostavljanja Franke teti Željki na brigu (najbolja teta na svijetu!), počistila sam i stan, u suradnji s mužem, pa smo se i nagradili donutima i kavom. Negdje između ridanja na izvedbu Caseya Afflecka i glancanja wc školjke pripremala sam se za ovomjesečni izbor mog book cluba. 



Ovom klubu stvarno sam zahvalna jer, zasigurno, knjige koje u njemu čitamo ne bih nikad, znači - nikad, kak' bi Rozga rekla, ne bih izabrala sama. Ovoga mjeseca Ana, koja uvijek ima najuvrnutije izbore, predložila je Kratku povijesti vremena. Knjiga mi je stajala mjesec dana na stolu, ali hrabro sam je zaobilazila u širokom luku, pribojavajući se da sam preglupa da bih uopće pokušala čitati o stvaranju svemira, vremenu i prostoru, te o kraju svega navedenog.


Već na prvim stranicama pogodili su me strašni flashbackovi na profesora Bakača koji je podijelio jedinice meni i mojoj kolegici iz klupe kad god bismo pisale test - čak i onda kad nismo prepisivale jedna od druge. Nas dvije smo, naime, uvijek bile jednako glupe za te stvari. Krivila bih možda ja sebe da nije book cluba i nesretne Ane, jer čitanje Stepehena Hawkinga pojasnilo mi je mnoge pojmove koje na satu fizike profesor Bakač nije mogao. Ja vam nisam od onih koji gledaju zvijezde i pitaju se, poput vrsnih znanstvenika, kad su se zvijezde upalile i zašto. Ja gledam zvijezde i pitam se gledaju li i one mene - i zamišljam si ljude koji na drugom kraju planete gledaju isto to nebo. Nastanak i širenje svemira nekako nije tema mojih misli, a kad netko spomene Hubble, ja sam vidim Barbru Streisand kako miluje Roberta Redforda uz riječi:"Your girl is lovely, Hubbell". O Velikom prasku nemam pojma, znam samo da nobody sits in Sheldon's spot. 

Je li vrijeme imalo značenje prije stvaranja svemira, zašto zapravo kažemo da je vrijeme relativno i zašto, kad ga gledamo, svemir vidimo onakvog kakav je bio u prošlosti - samo su neka od zanimljivih pitanja na koja Stepehen Hawking odgovara jezikom koji razumijem čak i ja - totalna dummie za fiziku koju zvijezde asociraju na Claire Danes, a ne na beskonačan svemir. Hawking je poput Tolstoja - Kratku povijest vremena napisao je za mase, a glavni likovi su mu Newton, Einstein i ostatak genijalne ekipe. Ako vam još uvijek nije jasno zašto ste u srednjoj školi na papirićima morali pratiti pravocrtno gibanje tijela na koje ne djeluje sila, želite znati više o teoriji relativnosti (koja je vrlo ključna u trenutcima kada kasnite na sastanak ili spoj, da se razumijemo) ili vas samo zanima kako izgleda unutrašnjost mozga Stepehena Hawkinga (da, onog lika koji priča kao robot, a u filmu ga je glumio Eddie Radmayne), pronađite ovu knjigu i uvijek pronađite vrijeme za čitanje.