utorak, 9. siječnja 2018.

Zdrava novogodišnja perspektiva

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru?

Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that?) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala ičemu osim Frankinom i muževom čudesnom ozdravljenju.

Nisam si ove godine ni skuhala kavu.

Nisam donijela nijednu novogodišnju odluku.

Nismo imali goste, nitko se nije htio razboljeti.

Nisam napravila niti jedan kolač, čak ni za doček Nove godine.

Nisam pogledala niti jedan film, a Novu smo dočekali gledajući Seks i grad na TV-u, uzavrelih tijela - od povišene virozne temperature.

Nisam pročitala niti jednu knjigu. Nisam napravila popis najboljih knjiga lanjske godine - ali to nema veze s virozom, jednostavno ne volim te popise. Kao da bih ikada mogla pročitati sve što je u godinu dana izdano, i kao da bih objektivno mogla izdvojiti favorite.

Nije bilo ničega što bi me vratilo među žive. A onda mi je s Book Depositoryja stigla knjiga Lauren Graham - Talking as fast as I can.


Sasvim slučajno, i ovu godinu započela sam s autobiografijom. Lani me oduševio Bruce Springsteen s Born to run i mogu reći da tijekom godine niti jedna knjiga nije u meni rasplamsala plam koji je zapalio Bruce u siječnju. Ima nečega u autobiografijama, nečega zbog čega žalim što ih ne čitam češće.

"I looked at these friends and realized: Well, duh, work is gratifying, but it isn't everything, and it's no fun to sleep with at night."

Da se razumijemo, ne čitam knjige na stranim jezicima, jer sam lijenčina, ali Laurenin engleski čitala sam s neodoljivom lakoćom - možda zbog oduševljenja Gilmoreicama koje prelazi granice mog materinjeg jezika. Knjigu sam ponijela jednom na WC (zašto da si lažemo i da vas uvjeravam da čitam knjige na bijeloj satenskoj posteljini) i nisam se odvajala od nje. Duhovita i multitalentirana Lauren, za razliku od prve knjige, koja je roman, u Talking as fast as I can opisala je svoje odrastanje, svoje početke i taj svečani trenutak kad je izabrana glumiti jednu jedinu - Lorelai Gilmore. Čupava i luckasta Lauren rođena je na Havajima, živjela je u Japanu, živjela je sa samohranim ocem na brodu, koji nije niti plovio, crnčila je u New York Cityju, čekajući svoju priliku i nije odustajala od svog sna. U svojoj knjizi otkrila je kako je jednom na audiciji zlostavljala ribu, kako je sanjala o Broadwayu, kako je prestala čitati kritike i gledati sebe na TV ekranu, otkrila je tajne hollywoodskih dijeta, zašto nikada neće glumiti liječnicu ili inspektoricu, zašto su joj uzori Betty White i Carrie Fisher, zašto je u svakoj sezoni Gilmoreica imala drugačiju frizuru, male slatke tajne sa snimanja Gilmoreica koje će cijeniti samo pravi fanovi, ukratko - pripremila pravi melem za moju novogodišnju ranu.

 "As an actor person, as well as a person person, I don't think I naturally exude competence. I exude more of an "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" type of a vibe."

Možda i ne volite Lauren Graham (zar je to moguće?), možda Gilmoreice na vaše odrastanje nisu utjecale kao na moje, ali Talking as fast as I can preporučila bih svakome tko se nalazi pred izazovima, tko sumnja u sebe. Lauren nije suludo samouvjerena žena koja nikada ne bi priznala da neke stvari ne može učiniti, naprotiv - ona sluša svoje instinkte i kad ju drugi uvjeravaju da ju ograničavaju, zna svoje prednosti i mane i svoj san je ostvarila na teži način, hodajući zaobilaznim putevima koje je uvijek znala cijeniti. Takva želim biti - ne ambiciozna, gladna napredovanja i nagrada - samo želim voljeti ono što radim, i biti dobra u tome. Ne želim sada donositi teške odluke o svojoj karijeri, kad nemam pojma što ću željeti raditi za deset godina. Ne želim si zacrtati samo jedan plan i uvjeriti se da samo on vodi k sreći. U novoj godini želim više biti tip osobe koja zrači s "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" vibrom. Eto, i novogodišnja odluka je pala.

"There's no secret to accomplishing almost any goal worth pursuing."

Svojim anegdotama i prepoznatljivim stilom izražavanja Lauren Graham svakoga može podsjetiti da je svaki početak čupav, da ne treba zgrabiti svaku priliku koja ti se pruži, jer važnije je biti vjeran sebi, strpljiv i s ljubavlju working on a dream - naposljetku, oni koji sve dobiju na pladnju nemaju ništa zanimljivoga za napisati u svojim autobigrafijama.

"In blindly trying a different path, I accidentally found one tha worked better. So don't let your plan have the last laugh, but laugh last when your plan laughs, and when your plan has the last laugh, laugh back, laughing!"

nedjelja, 24. prosinca 2017.

Advent na blogu: četvrta nedjelja

Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu!


Jučer smo dan započeli buđenjem u čak 7:25 (to se dogodi svake prijestupne godine!), i činilo se kao da će to biti divan prosinački dan proveden u dovršavanju božićnih kolačića i umatanju poklona. Dok smo Franka i ja prale zube, muž je obukao jaknu i krenuo do pekarnice, one malo udaljenije, jer ona u našem naselju se zatvorila prije nekoliko tjedana. Kupio je naramak toplih kifli i kruh za doručak i mirno u svojoj Toyotici stajao na semaforskom crvenom svjetlu, tek nekoliko metara od stana, kad je čuo kočnice i na svojoj koži osjetio udar auta koji mu je iznenada došao s lijeve strane. Prvotni šok, policijski očevid, pregled glave i tegljenje Toyotice u nevoznom stanju u servis obilježili su njegov dan, a imao je sasvim drukčije planove. Bog je još jednom rekao: "Budi volja moja!" i nasmijao se.


Koliko takvih dana ste imali? Kad ste planirali čitav obiteljski izlazak, a dijete vam se razboljelo? Kad ste planirali počistiti stan, a umjesto toga ste ga proveli s vodoinstalaterom? Koliko puta ste poželjeli krenuti na put, a dogodila vam se prometna nezgoda, ili samo užasna prometna gužva? U takvim situacijama na nama je samo da zahvalimo Bogu na podsjetniku - živi smo, i zajedno smo, unatoč svemu. Čitav advent za mene je veliki alarm - ta Bogu ništa nije nemoguće, samo kad mu prepustimo da nas vodi. Svi želimo misliti da smo tvorci svoje sreće, da držimo sve pod kontrolom, a zapravo smo male čestice prašine u Božjem planu. Sve me to podsjeća na Whoville u kojem je Grinch ukrao Božić, samo kako bi naučio njihove stanovnike da nisu bitni pokloni niti lampice, da Božić predstavlja obiteljski mir i radost zbog zajedništva svete obitelji. Tako je ove godine Grinch nama ukrao Toyoticu, ali ne i božićnu radost. Po uzoru na Mariju, koju anđeo Gabrijel nije uplašio, koja se nije brinula niti bojala, prigrilili smo ovog Božića Božji naum, kakav god on za nas bio u narednih godinu dana, i spremno rekli: "Evo nas, neka bude po riječi Tvojoj!" - s Toyoticom ili bez nje.

Sretan i blagoslovljen Božić želim vam od srca!

subota, 23. prosinca 2017.

Post za mlakonje

Sjećate li se mog Novogodišnjeg knjiškog izazova s početka ove godine? Ne sjećate? Nema veze, ne sjećam se ni ja. Potpuno sam ga zanemarila već negdje u ožujku jer sam jako nepovjerljiva s tuđim preporukama za čitanje, da vam budem iskrena (reče žena koja piše blog o knjiškim preporukama - znam, ironično). Ipak, jedna od knjiga s popisa, koju mi je preporučila sestra, pronašla me sama - u pravo vrijeme.

Ovih dana ljudska površnost dolazi najviše do izražaja. Svi se žure, psuju u prometu, satima nervozni čekaju u redovima trgovina, uvjeravajući se da to čine za svoje najdraže - a trebali bi provoditi vrijeme s njima. Blještava svjetla, kuhano vino i pokloni samo su stvari kojima hranimo materijalizam u nama i kojima se udaljavamo od Božje prisutnosti. Stvarne pripreme za Božić nemaju veze s adventom kakav mi poznajemo. I moj predbožićni tjedan zasjenili su događaji koji me i nisu najbolje pripremili za Božić - liječnički pregledi, popravak zuba, posjet prijatelja iz Šibenika, domjenak na poslu, pisanje stotinu 'to do' popisa, muževa prometna nezgoda. Usred kaosa, gužve i galame, uspjela sam sjesti sama sa sobom na kavu i posložiti misli uz knjigu za koju vjerujem da je napisana upravo za mene.

 

O C. S. Lewisu već sam pisala ovaj mjesec, a nakon Kronika iz Narnije, uzela sam u ruke njegova Pisma starijeg đavla mlađem - bestseler i klasik književnosti u kojem stariji đavao Screwtape kroz pisma savjetuje mlađeg đavla i nećaka Wormwooda i otkriva mu recept za zavođenje ljudi. Ako imate sumnji u svoju vjeru, u Boga, a čovjek ste - imate ih sigurno, pročitajte ovu knjižicu, pročitajte ju nekoliko puta jer ona će vam na duhovit i jednostavan način otkriti sve vaše slabosti, sve one najcrnje, ali i one mlake misli koje ste ikada pomislili. Shvatit ćete da je mlak vjernik najgore što se Crkvi može dogoditi jer đavao najviše voli čovjekovo "vrijeme razvitka" (znate ono kad vas nazivaju zaostalim i zadrtim jer vjerujete u Boga?), čovjekovo samoljublje i samodostatnost, voli čovjekovu površnost i njegovo ukazivanje na mane drugih ljudi, pogotovo onih koji se, sram ih bilo, nazivaju vjernicima, a nisu savršeni, ma voli taj status quo koji vlada u današnje vrijeme.

Malo me ova knjižica potresla, i, poput Novogodišnje noći, natjerala me da u glavi sastavim popis odluka koje, za razliku od gore spomenutog izazova, želim provesti u djelo. Ne želim za svoj nedostatak vremena kriviti druge, želim cijeniti tuđe vrijeme i trud, želim dolaziti na sastanke na vrijeme, želim s radošću napraviti nešto za drugoga, želim biti bezbrižna i želim hrabro govoriti da je to zato jer sam otkupljena, jer imam Nekoga tko brine o meni, pa ja ne moram. Želim moliti, ne usput, ne tiho, nego usredotočeno i glasno. Želim biti dobra majka, svjesna svojih mana, ali uporna u borbi za dobro svog djeteta, želim biti dobra supruga, i svog partnera uvijek staviti na prvo mjesto, čuvati mu leđa. Voljela bih imati čvrste stavove, ali ne toliko da se ne dam promijeniti ni pod koju cijenu. Rado bih da me tuđe lijepe misli i djela oblikuju u boljeg čovjeka. Rado bih da mi je Isus važniji nego što jest. Ne želim biti mlaka i nesigurna, želim biti strastvena u svojoj vjeri i u svom životu. Potrebna je velika vatra da zagrije svijet, i zaista svim srcem želim tako gorjeti, pa makar i izgorjela - jedino tako ću znati da sam živjela.


"Znam da Scrabtree i drugi vide u ratu divnu priliku za napad na vjeru. Ja, međutim, to mišljenje držim pretjeranim. Neprijatelj je svojim pristašama unaprijed jasno rekao da je patnja bitan sastavni dio onoga što on naziva otkupljenjem tako da vjera koja se može razoriti ratom ili kugom nije vrijedna truda oko razaranja."

"Ono što je počelo kao taština, može polako postati navika. No, kako god ti zahvatio stvar, glavno je da ga dovedeš tako daleko da mu neispunjenje jedne želje, jer tad su njegova ljubav, pravednost i poslušnost u tvojoj vlasti, izazove očaj."

"Ima vremena kad su ljudi mlaki i samozadovoljni i tada je naša zadaća uljuljavati ih u još dublji san."

"Spolne želje u doba suše i duševne krize razlikuju se od spolne želje pri duhovnom i duševnom zdravlju."

"On čovjeka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja za hodom stvarna, on se veseli i spoticanju. Ne varaj se, Wormwoode! Naša stvar nije nikada u opasnosti tako kao kada čovjek još uvijek, ionako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojeg mu se čini da je iščezao i posljednjih trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša."

nedjelja, 17. prosinca 2017.

Advent na blogu: treća nedjelja

Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s liječnicima koji su Franku opisali kao hiperaktivnu djevojčicu raspršene pažnje koja je motorički i intelektualno napredna, rasteretila me i knjiga tvorca floortime metode Stanlyja Greenspana - Dijete s posebnim potrebama, koja me naučila da roditeljevo ponašanje, iako nema veze s djetetovim teškoćama, može postati važnim aspektom rješenja. Aha! Cijelo vrijeme mislila sam da moram Franku prilagođavati, a zapravo sam se ja morala promijeniti, i to odmah. Morala sam pronaći u sebi neki mir i shvatiti da su moje emocije, moja radost i moja spontanost ključ koji će otvoriti sve ono što je u Franki zaključano. Nakon te spoznaje, sve je krenulo na bolje. Franka svakim danom sve više napreduje, prve su joj riječi "Vau!" i "'vataj!" - i one ju savršeno opisuju - njen karakter, njeno veselje, čudo koje ona jest u našim životima.


Mi, ljudi, skloni smo uspoređivati sebe s drugima, i uvijek ćemo u drugima pronaći nešto za čime čeznemo. Uvijek su drugi sretniji, uspješniji, voljeniji, bogatiji. Uvijek - jer nikada ne vidimo drugu stranu medalje na kojoj smo zavidni. Pročitala sam jednom revolucionarnu misao koje se sjetim kad god se uhvatim da zavidim drugome na nečemu - "Ako se već moraš uspoređivati s nekime, uspoređuj se sa samim sobom." Jednostavno, zar ne? Kad pomislim na sebe prije dvije ili tri godine, shvatim da sam sada daleko bogatija nego sam bila onda - živim u gradu u kojem sam odabrala živjeti, okružena sam obitelji i prijateljima, imam divnog muža i čudnovato dijete. Možda nisam puno pametnija, ali do nekih sam spoznaja ipak došla, i moj duh ipak je življi, čvršći, izdržljiviji (još kad bi bio strpljiviji, gdje bi mi bio kraj!). Pa i kad roditelj sam smirenija, iskusnija. Svaka godina nosi nove izazove i nove borbe, ali i puno lijepih trenutaka koji nas oblikuju i na koje ćemo za nekoliko godina pogled svrnuti s osmijehom. Ovih dana, kada se spremamo za Isusov rođendan, propitkujem svoju savjest i trudim se, ne samo oholo vjerovati da sam bolja od nekadašnje sebe, i od drugih, dakako (svi smo mi umišljeni pravednik, zar ne?), nego i uspoređujem sebe danas sa sobom koja mogu postati već sutra, ma koja mogu postati istog trena kad se u svom srcu pokajem za grijehe kojima sam povrijedila Onoga koji me voli, i kad Ga zamolim za oprost, s iskrenim obećanjem da ću se popraviti. Kao tinejdžer voljela sam Lennonovu Imagine. Sada sam odrasla, ne vjerujem više da su državne granice ili religije problem ovog svijeta - sada zamišljam svijet u kojem ljudi imaju savjest, i u kojem se ponašaju u skladu s onim što im ona nalaže. Imagine that, Lennon! Franka bi rekla: "Vau!"


Čistu savjest, neopterećen dan i adventsku radost želim vam već danas!