petak, 14. veljače 2020.

O ljubavi epskih proporcija

Pitam se vole li drugi ljudi dobre priče kao što ih ja volim, i pamte li svoje djetinjstvo kao sretni niz prepričanih anegdota, ili tek kao niz fotografija koje čovjeku bljesnu pred očima kad miris pite od jabuka ili bijele kave zaposjedne kuću. Pitam se slažu li im se misli u glavi spontano u rečenice koje će, kad-tad, tražiti svog čitatelja, ili se kreću slobodno u svim pravcima, neovisne o publici.

Zbog te fatalne ljubavi prema pričama hrabro sam se ovog mjeseca prihvatila čitanja Doktora Živaga Borisa Leonidoviča Pasternaka, prema preporuci svog čitateljskog kluba. Naime, iako sam znala da je riječ o djelu koje se sastoji od dva sveska, odnosno šestotinjak stranica, i iako je Doktor Živago u mojoj glavi – punoj predrasuda – bio katalogiziran i pospremljen u istu ladicu kao i Santa Barbara, legenda Doktora Živaga i ljubavna priča epskih proporcija bile su ove veljače, uoči 130. godišnjice autorovog rođenja i uoči Dana zaljubljenih, jače od mene same.

Doktor Živago objavljen je prvi put u talijanskom prijevodu u talijanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli 1957. godine, a u Sovjetskom Savezu tek trideset godina kasnije. Čak ni njegova velebna ekranizacija, s Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama, koja je 1965. godine osvojila svijet i pet Oscara (ostale je izgubila od poštene konkurencije – filma Moje pjesme, moji snovi), nije omekšala Sovjete koji su progonili Pasternaka cijeloga života, zbog čega je on 1958. godine telegramom odbio Nobelovu nagradu. Naime, iz straha od oduzimanja državljanstva pri izlasku iz zemlje, ispričao se Švedskoj akademiji i život proveo sa suprugom u seocetu za pisce, Peredelkinu, udaljenom nekoliko kilometara od Moskve. Iako je za života prijateljevao s velikanima kao što su Sergej Rahmanjinov, Rainer Maria Rilke i Lav Nikolajevič Tolstoj, iako je bio i kompozitor, filozof i pjesnik, njegova smrt zabilježena je tek u malom članku u novinama.


Ipak, u njegovom Doktoru Živagu ukoričeno je jednom za svagda sve što je volio – poezija, sloboda, ljubav, život. Priča glavnog protagonista, Pasternakova alter ega, kažu mnogi - Jurija Živaga - pratimo od njegova djetinjstva, od dana kada mu je pokopana majka, a on nakon toga dolazi živjeti obiteljskim prijateljima svog ujaka, obitelji Gromeko, u kojoj upoznaje svoju buduću suprugu, Tonju, pa sve do dana njegovog pokopa. U vrijeme revolucija, kontrarevolucija i građanskog rata u Rusiji, u razdoblju od 1905. do 1921. godine, mladi liječnik i pjesnik u slobodno vrijeme, suptilno kritizira sovjetsku ideologiju, neprestano naglasak stavljajući na razvoj pojedinca, na slobodu misli, a ne na doprinos društvu kao uvjet napretka. Njegova dirljiva dikcija i nepodnošljiva empatija prema žrtvama rata u potpunoj su suprotnosti sa svijetom u kojem traži svoj komadić neba, a cijela ta Živago-teatrologija ne bi bila potpuna bez romanse, i to s dvije žene – gotovo predodređene mu Tonje i strastvene Lare, udane za revolucionara Apatova. Inače sam alergična na izvanbračne afere i kad god gledam Mostove okruga Madison, dobijem živčani slom i preklinjem majku da zataji sve svoje nepostojeće izvanbračne izlete i ne sruči na mene godine svoje nesreće aka života s mojim predivnim ocem, ali kažu da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, a ovaj roman dobrano je protkan i jednim i drugim, pa, tko sam ja da im sudim! Larin karakter krasila je širina i odsuće svake ćudljivosti, a i bila je gordo lijepa, stoga ne čudi što se, unatoč nervnim groznicama, dopala mladom doktoru živa i privlačna uma, i što je njihov ljubavni poj himna svim nesretnim ljubavnicima koje život misteriozno razdvaja, pa, ako su dovoljno sretni, ponovno spaja.


Nisam obožavatelj ruske književnosti, ali u Pasternaka sam se zaljubila već na prvim stranicama, iako je njegov izričaj na momente sličan jeziku prosječne sredovječne hrvatske žene (priznajte, i vaša mama svakodnevno izgovara rečenice kao što su „on ti nije par“, „kao da si jeo ludih gljiva“ ili riječi kao što je „odvajkada“). Ukratko, Doktor Živago lijepa je književnost u svom najboljem izdanju. Nježan, brutalan, mudar i nepromišljen u isto vrijeme, bogat političkim i ljubavnim previranjima, ovaj roman sve je što ćete trebati ove zime. Što možete danas, ostavite za sutra, i odmah u ruke uzmite ovo Pasternakovo remek djelo, ali, upozoravam vas - postoji velika mogućnost da ćete poželjeti kupiti muf, nabaviti lopatu za snijeg, peći ruske šubarice, postati komunist, nazvati djecu ruskim imenima, ili, ne daj Bože, priuštiti partneru malo romantike.

utorak, 28. siječnja 2020.

Opet sanjam more

Nisam ja cura za putovanja, niti za morski žal, ali u posljednje vrijeme sanjam more. Sanjam ga i danju i noću, i sve češće poželim umočiti noge u pjenušavu morsku sol i žmireći slušati valove koji se sudaraju u onoj dalekoj točki koju zovemo horizont, točki u kojoj se sve čini jednostavnijim - u kojoj ne razmišljaš ni o čemu, a zahvalan si na svemu. Smiješno je, kad bolje razmislim, da mi je more nekoć bilo glavni krivac za sve, a sada je simbol moje snage - svega što mogu sama - kad stisnem zube. Nekoć me prisutnost mora činila slabom, a sada mi je toliko potrebna. Zato sanjam more. Sanjam da sjedim kraj bistrog mora, sabrane glave i hrabra srca.


Sanjam more kad god se nađem u nepoznatim vodama, kad se suočim s onim što zreli ljudi zovu - izazov. Nisam ja ni cura za izazove, ali život me svako malo potjera izvan moje zone komfora, a ni ove godine nije učinio iznimku. Valjda me baš zato toliko zaintrigirao taj famozni Joža Horvat kojeg iz čitanke hrvatskog jezika pamtim samo kao partizana pustolovnog duha. Pustolovnog duha, blago rečeno, jer čovjek je svoj stan u Zagrebu zamijenio jedrenjakom i s obitelji se uputio na put oko svijeta! Rođen u Kotoribi, bio je tajnik Matice Hrvatske, urednik Kola, pisao je romane, pripovijetke i drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame, knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto, a odlikovan je i Titovim ordenom rada, i Nazorom i svim mogućim nagradama. Njegov brodski dnevnik Besa napisan je razdoblju od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine i jedan je od najpopularnijih putopisa napisan na ovim prostorima, dok je barba Joža upamćen kao jedini Hrvat koji je svijet oplovio u sportskom jedrenjaku, zajedno sa suprugom Renatom, sinom Markom i prijateljem Vladimirom. Besa je napisana u dvije knjige u izdanju Mladosti, ali ja sam ju čitala u skraćenom izdanju biblioteke Dobre knjige iz 1987., nakon što sam ju kupila na Mini sajmu knjiga u našičkoj knjižnici za svega 10 kn.


Bez ikakvog pretjerivanja moram reći da ovakvu knjigu nisam nikad čitala - nimalo samodopadno, a u tolikoj mjeri opušteno Joža Horvat opisao je svoje putovanje u egzotične zemlje kao što su Bora Bora, Tahiti, Samoa i dr. i otvorio nam svima prozor u neki novi svijet, u živi svijet, nimalo nalik ovom googlastom i facebookovskom svijetu u kojem svi buljimo u mobitele i ne primjećujemo nebesko plavetnilo, niti čujemo šum valova. "Na horizontu nikoga, more, Besa i mi", napisao je Joža Horvat diveći se onome neotkrivenom, zapisujući svoje dojmove, čitajući poeziju, prepričavajući nam legende o utopljenicima koji žive na morskom dnu, upoznavajući nas s pojmovima kao što su faetini ili piroge. Ljubav barba Jože prema moru ono je što na čitatelja ostavlja najveći dojam, pa čak i na one koji ne vole more, a izazova se pribojavaju. Nema povratka, Joža Horvat sada je moj spirit animal i vjerojatno ću iščitavati Besu još mjesecima, vjerojatno ću posezati za njom onako kako prosječni Hrvat poseže za Normabelom, vjerojatno ću biti opsjednuta putovanjima morem kao što sam njima bila opsjednuta nakon gledanja Moane (tjednima sam pjevala How far I'll go, a djeca su mi vikala: "Šuti, mama!"). So be it!

Malo je takvih knjiga - knjiga koje umiruju dušu, i neizmjerno sam zahvalna Joži i njegovoj obitelji, kao i svim skromnim moreplovcima na daru pripovjedanja kojeg nesebično dijele sa svima koji su spremni slušati. Njihovo iskustvo, hrabrost i ljubav uvijek će nam biti inspiracija. Ipak, možda ne trebam sve što imam uložiti u kupnju broda, možda nisu Bese za mene - možda je sve što trebam jedna boca u koju bih spremila svoje poruke, strahove i brige i prepustila ih morskim strujama, nadajući se bonaci, a znajući da sam preplivala i nemirne valove.


nedjelja, 19. siječnja 2020.

To nesretno pismo iz Mentona!

Rođena sam 1987. Iako se osamdesetih ne sjećam, oduvijek osjećam da nas veže snažna veza - genetika. Mama je slušala Fosile, Pro arte i Boney M, i nosila je bluzice po uzoru na Đurđicu Barlović, znate, one čiji rukavi su bili nonšalantno podvrnuti, i frizuru kakvu je furala Neda Ukraden u najboljim danima, onu kod koje se šiške transformiraju u ptičje gnijezdo. Uvijek je nešto crtkarala, mogla je postati slikarica, da je sreće bilo. Tata je bio perspektivni fudbaler u Adidas trendži i maštao je o uspješnoj karijeri u francuskom Mentonu u kojeg ga je pozivao petrinjski vojni drug Luka. Daleko su oni bili od Zvečke i Kulušića - na njihovim zabavama hit je bio Topla zima plava žena - pa je jasno zašto posjedujem ploče Fosila i Tajči, a ne Azre i EKV-a (doduše, sestra zvana uvik kontra postala je hodajući jukebox stare Juge, na opće oduševljenje našeg Messija i njegove gospođe). Međutim, legenda kaže da ih je sve nosio isti val, pa se i ja, njihovo dijete ljubavi (Pozdrav, Rajko!), proglašavam dostojnom biti simpatizerom duha osamdesetih. 

Zato, kad mi je poslije Božića u ruke stigla nova knjiga Kristijana Vujičića - Kad su padali zidovi, odmah je zasjela na vrh hrpe knjiga koje valja pročitati u 2020. godini. To je neizlječiva bolest - ta moja ljubav prema osamdesetima, i prema knjigama koje seniore podsjećaju na slatke trenutke minulih vremena, a juniorima su gorka upozorenja. Vujičić, zagrebački freelance urednik i autor pet romana na ovim je stranicama napisao pravu pravcatu odu Zagrebu kojeg su svi imali rad, i odu nekim vremenima koja nam se danas čine jednostavnijima, a koja onima koji su u njima odrastali nisu bila piece of cake. Smješten na sam kraj osamdesetih i početak devedesetih, ovaj roman iznjedrio je lik jednog pametnog momka koji mi je fakat (tak' se purgerski kaže, kaj ne!) prirastao k srcu - Ivana Kovačića Crnog. Ovaj mladac uživa u noćnom provodu, u rock 'n' rollu i filozofiji, a, dok proživljava svoja prva ljubavna iskustva i uviđa tko su mu prijatelji, brine i o roditeljima koji nestaju zatrpani nepreglednim slojevima prošlosti. Fragmenti osamdesetih, promjene na vidiku, zagrebačke ulice kojima cesta njihovih života teče, taj bezbrižni tempo za kojim toliko čeznemo i odličan soundtrack odlična su fuzija - kao stvorena za bijeg od današnjice u kojoj tinejdžeri nemaju ni straha ni srama, u kojoj ne mogu razumjeti da se nekoć razgovor s pedagoginjom morao izbjeći, bez obzira na njene vitke noge i kratku suknju, u kojoj nitko više ne traži krajnji smisao postojanja, jer za te gluposti se nema vremena, u kojoj se osuđuju omladinske radne akcije, a mladi sa starcima na kauču gledaju Voice subotom do penzije (svoje, ne njihove!). Ne valja živjeti u prošlosti, ali potrebno ju je, poput starog prijatelja, prizvati tu i tamo, da nas sjeti da su se nekoć prijateljstva prekidala zbog drugačijih pogleda na jebenu kvazistvarnost, da su nekoć djeca grlila roditelje koji su im dugo i tiho plakali na ramenu, da ništa u životu nije sigurno ni sveto, da se nekoć moralo odrasti, a danas odgajamo generaciju kojoj je uzor Petar Pan, koja ne zna samostalno zavezati vezice, ali se smatra zrelijom od svake prethodne generacije, i koja niti ne sluti da na visokoj razini nije njena inteligencija, nego tek samopouzdanje kojeg su pošto-poto stvorili prerano ostarjeli starci koji svojoj djeci nisu htjeli ukrasti mladost, onako kako je njima ukradena.


Jastučići na ramenima ponovno su in, hitovi osamdesetih već su izreciklirani, mamini crteži skupljaju prašinu u ormaru i na zidovima, a posljednje pismo iz Mentona još stoji na dnu neke ladice u koju ga je gurnula baka, sva ustrtarena da tatu zovu u Legiju stranaca. Mamine i tatine snove progutala je '91., ali ja ih, bar dok je ovakvih knjiga, neću zaboraviti, dapače, svim ću se silama truditi da moje snove ne zatre nedostatak ludosti, hrabrosti, slobode ili zrelosti, kako koji dan – to je najmanje što dugujem osamdesetima i onima koji su u njima stvorili mene, svoje dijete ljubavi.

Tekst objavljen na Ziher.hr

srijeda, 8. siječnja 2020.

Zaželi želju

Nisam to primijetila kad smo se doselili, što pripisujem maloj bebi koja je ukrala svu našu pažnju i ljetu koje je zaklanjalo pogled, ali, kad je jesen došla, a krošnje se prorijedile, noću, kad bih lijegala u krevet, ili dojila Franku po petnaesti put, primijetila sam da je u jednoj od soba u kući, na koju se pruža pogled iz moje spavaće sobe, uvijek upaljeno svjetlo. Ponekad bi se vidjele kretnje neke osobe, čini mi se, muškarca, ali najčešće se vidjela samo osvjetljena soba i spektar boja koji je odavao prisutnost noćnog televizijskog programa. Zagledala bih se uvijek, bojeći se trepnuti, očekujući neko zbivanje, ali nikad se ništa nije dogodilo. Nije to bio hitchockovski prozor u dvorište, niti sam ja bila James Stewart, a bome ni Grace Kelly, ali osmislila sam ja svakakve scenarije i dijagnoze svom nesretnom susjedu koji bdije svake noći, bez iznimke, već najmanje pet godina. Što to ima u nama da, iako opterećeni svojim problemima i nedostatkom vremena za ljude koji su nam bitni, uvijek nađemo vremena za bavljenje životima onih koje niti ne poznajemo? Zašto uvijek želimo znati što muči tog vražjeg Gilberta Grapea?

Želja za gledanjem u tuđe prozore me potaknula da još prije božićnih blagdana u knjižnici posudim Želju, knjigu domaćih autorica, čije korice sam prepoznala kao glavnu zvijezdu promocije koja je nedavno bila u kafiću u kojem rado sama sa sobom pijem kavu i čitam za vrijeme pauze. Zaintrigiralo me ime autora - Mana Pass (pa tko, dovraga, tako naziva dijete!), pa sam ga izguglala uzduž i poprijeko i otkrila da se radi o pseudonimu iza kojeg se kriju dvije žene iz Kutine - Marina Kuleš, marketing menadžerica, i Nataša Debeljak, inženjerka kemije (njihov put možete pronaći na profilu Put rukopisa na Facebooku). Na knjizi je pisalo da je njena junakinja netko s kim se svatko od nas, u Hrvatskoj, može poistovjetiti, pa sam - kao da nisam i sama bila dio programa osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa za plaću od 1600 kn, i to za osposobljavanje za mjesto čuvara prirode u Kopačkom ritu (da, baš i nema veze s pravom, je li?) - rekla: "'Ajde, baš da vidim!"


Glavni lik Želje je Nora koja se, na samom početku, nakon deset godina sastaje s nekadašnjim prijateljicama iz srednje škole, i to zbog pakta kojeg su po maturi sklopile. Spisateljice imaju plan stvoriti pet priča, po jednu o svakoj od djevojaka koje se tog dana ponovno okupljaju u Kutini, gradu u kojem su odrasle, u kojem su se rastale. Naručivši piće, Nora prva započinje svoju priču i pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme - spominje studij u Osijeku, svoje zaljubljivanje u Viktora, suživot sa cimericom Marinom, suradnju s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i čitav niz neplaniranih događaja koji joj je stubokom promijenio život.

Ima nas svakakvih, ali recimo da smo si svi zacrtali nekakav generalni plan u životu, da se svi trsimo da se slagalice života poslože nama u korist i da neuspjeh nikome nije opcija. Ipak, toliko je Gilberta Grapea oko nas, toliko se planova izjalovilo, toliko se snažnih pleća slomilo, toliko se strasti u ljubavnim vezama ugasilo... Želja je priča o prosječnoj hrvatskoj djevojci koja misli da će diplomom promijeniti svijet, i ne mogu reći da sam se s njom poistovjetila (možda nam na drugima doista najviše smeta ono isto brvno kojeg i sami nosimo u oku?). Najprije me užasno živcirala, i nisam mogla prstom uprijeti u ono što mi je najviše u njenom ponašanju smetalo, ta ja sam u sretnom braku sa svojom prvom ljubavi, imamo dvoje djece, imam stalan posao u svojoj struci, i prijateljice iz srednje škole još uvijek su aktivni sudionici mog života! Da, nije život išao smjerom kojim sam željela, ali nekim čudnim zaobilaznim putem stigla sam gdje sam trebala biti, i ne mogu zamisliti da bih igdje bila sretnija nego li sam ovdje, sada. Puno je suza proliveno na toj zaobilaznici, ali Bog mi je doista dao koliko sam mogla podnijeti, iskušavajući me do krajnjih granica, i, da nisam bila poput Nore - jedno užasno razmaženo derište (da, da, to mi je išlo na jetra!) - možda bi me putem ono što me ubijalo doista i ojačalo.


Nije me ova knjiga oborila s nogu, dapače, na momente mi je bila prep(l)itka, ali nisam od nje mogla odustati, zaokupila me kako zaokuplja rubrika Sudbine koju pronalazimo u lifestyle magazinima. Zaokupila me i inspirirala da donesem jednu novogodišnju odluku - da prestanem biti razmaženo derište, prestanem kukati i sažalijevati se kad krene po zlu, ili mi samo ponestane snage i strpljenja, jer za to doista nemam razloga - ja, za razliku od mog susjeda, spavam snom pravednika (aka mame koja se nije naspavala posljednjih pet godina). Na početku godine koja je pred nama - koja je započela viješću o požarima koji haraju Australijom, o egomanijacima koji razbijaju aute i žanju ljudske živote, o perspektivnim mladićima koji nestaju i utapaju svoju tugu, o dojavama o bombama u zgradi suda u kojoj sam tek počela raditi - jedino realno bilo bi poželjeti malo bolju verziju sebe, malo bolju verziju svog komadića svijeta. Svijeta koji se svakako nalazi na nekoj čudnoj nepoželjnoj putanji, koji je nanizao nesretne događaje, ali od kojeg ne bismo smjeli odustati onako kako pred preprekama odustaju razmažena derišta.