Kapetaničin morski dnevnik - dan prvi

Idite na more s djetetom. Bit će vam super. Pa što ako ona ne voli ni sladoled jesti jer je hladan, možda ju kupanje u hladnoj vodi baš oduševi. Bit će vam super. Putujte po noći, jer tako rade svi s malom djecom koja onda prespavaju cijeli put. Ma bit će vam super. 

Je, super nam je. Baš super. Otkad smo došli na more, nismo oka sklopili, a miris kreme za sunčanje u zraku na našu ionako hiperaktivnu dvogodišnjakinju djelovao je poput dopinga - trči brže, skače više, i nikad se ne umara - tek malo protrlja oči i spremna je za nove pustolovine.

Prvi dan proveli smo moleći ju da ide spavati, i nadajući se da će ju barem more izmoriti. No, moru je prišla tek na pola metra, da može bolje baciti kamenčić u njega. Ali nije sve tako crno, na plaži su je oduševili tuševi oko kojih se - gle, čuda - stalno stvaraju lokvice po kojima uživa skakati.

Nakon putovanja i ne spavanja, naši razgovori sveli su se na rečenice tipa "Ajmo se pravit' da nismo uopće umorni i preživčani", "Ma neka, ne bih ni išao spavati, ovako ću iskušati svoje granice", ili "Sad sam pol' sata gledao Andriju i Anđelku bez tona i nisam ni skužio, i bilo mi dobro". Da imamo snage, spakirali bi se i uputili natrag kući, ali ovako ćemo se upustiti u još jednu avanturu sa šašavom Frankom koja voli mjehuriće od sapunice i lokvice više od mora - kud puklo, da puklo.

U strastvenoj potrazi za mirom

Oduvijek sam željela biti strastvena. Ne ono kao kad kažu da je netko strastveni pušač, nego kad netko umre, a svi preživjeli kažu: "Što je on volio život, u svemu je bio strastven" - eh, da, baš tako bih ja i da za mene kažu. Međutim, kako nemam neke inovativne hobije, ne penjem se na planine, ne trčim s bikovima, i ne stvaram ništa svojim rukama, odlučila sam davno biti strastvena u potrazi za mirom, za domom, za komadićima onog osjećaja ljepote koji te momentalno može probuditi, osnažiti i zahvaljujući kojem možeš preživjeti turbulentne dane i nositi se sa strastvenim gnjavatorima. Odlučila sam biti strastvena za svojom obitelji i vremenom provedenim s njom.

Proteklog vikenda, nakon uživanja u banana breadu (s bloga Domaćica!), i pretjerivanja u seriji Good behaviour (Michelle Dockery osvaja u prvim minutama!), utočište smo pronašli u Kopačkom ritu, mjestu na kojem se zaista osjećam kao kod kuće, mjestu koje mi uvijek iznova dokaže da je Bog velik - jer u ritu su najbolji ljudi i najljepša priroda. 

Kopački rit valja doživjeti u svakom godišnjem dobu. Iako mi je najdraži u kasnu jesen, kad ga u rano jutro prekrije magla iz koje izranjaju rogovi jelena i košuta, ima posebnu čar i ljeti kada močvara presuši i otkrije sve svoje tajne. Ove godine komarci nisu inventar parka, ali zato su čaplje sve prisutne na okolnim oranicama. Ako znate gdje i kada treba gledati, u Kopačkom ritu lako možete sresti i mlade žutokljune labudove i divlje svinjice u pidžamama. Zato, ako ste u blizini Baranje, najljepšeg, a najviše zanemarenog područja u Hrvatskoj, provedite dan u Kopačevu, prošećite Tikvešom, uživajte u tišini, pjevu ptica, ili barem u topotu nožica svog djeteta na svježem zraku.

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.

Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.

Ljetni must have

Mislite da vam je vruće? Dok nisam imala dijete, nisam ni znala kako ljeto može biti ugodno kad, dok je vani najveća sparina, možeš upaliti klimu i pokriti se dekicom i ne izlaziti prije zalaska sunca. Sada, kad imam ovog tazmanijskog vražićka, ne smijem napraviti propuh, ne mogu odvaliti klimu na 20 stupnjeva, a u šetnju moram ići čim se vratim s posla. Moja mi Franka čim oči otvori nosi obuću za šetnju - prvo svoju, i moju - a ja po tisućiti put govorim: "Čekaj, čekaj, čekaj..." 

Ovo je mojih 4 must have stvarčica kojima se rashlađujem i lažem samoj sebi da i nije tako vruće.

Ledena kava. Jedna žličica instant kave, jedna žličica šećera, dvije žlice mlijeka, mikser za pjenicu, dvije kockice leda i voda ili mlijeko do vrha. Voila!

Cvijeće na balkonu, u hladu. Suncokret jer je omiljeno cvijeće Rory Gilmore, petunije po uzoru na Sandru Cisneros, ružmarin jer ga propisuje Alice Hoffman, a lavandu jer volim taj miris. Posadila bih i drvo cimeta, da mogu. Joj, nadam se da mi neće uvenuti u rekordnom vremenu.

Haljine. Kad je vani 38 stupnjeva, zaista ne znam što obući za posao. Navlačim na sebe što prozračnije i što pamučnije haljine, jer se one ne uspiju zaljepiti za mene kao što to mogu hlače.

Kratka kosa. Plava kosa. Jer plavuše se bolje zabavljaju, a short hair don't care. Ma lažem, uopće ne znam zašto sam išla napraviti plavušu od sebe. Radi eksperimenta samog, jer kako bih inače znala da sam brineta s razlogom!