Ženski dan

Uvjeravam vas, nema luđih ljudi na ovom svijetu od mama. Mame svakodnevno padaju s nogu od posla i brige, na dan obrišu stotine noseva, presvuku tisuće pelena, opeglaju hrpetine odjeće, počiste tone igračaka s poda i svejedno vole te male osobe koje ih izluđuju, čijim pi-pi oduševljeno plješću, čije patike čiste od pijeska po ne znam koji put - ako ste se pitali kakva je to ljubav, e, pa, to je ona najjača - bezuvjetna.

Takvu ljubav, očito, i ja gajim prema svojoj provorođenoj, a to mi postane jasno tek kad mi prođe par sati bez njezine nametljive sveprisutnosti. Rezultati pisanog dijela završnog ispita sve su nas iznenadili, i na moja leđa stavili teret zvan - prevelika očekivanja. Ne znam što bi od mene očekivao Charles Dickens, ali moja obitelj očekuje da se opet osamim i posvetim učenju dok Franka uživa u seoskom životu. Znam, trebala bih biti zahvalna što imam takvu logistiku, ali i ovo učenje započela sam sveopćim očajem i depresijom iz kojih sam se pokušala izvući odmarajući se na način na koji nemam često (čitaj: nikad) priliku. Zamračila sam stan i napravila filmski maraton ženskih filmova, znate, onih koje vaš muž nikad neće gledati s vama jer imaju ocjenu 5,3 na Imdb-u, onih koji nemaju niti hrvatske titlove, onih u kojima glavnu riječ vode žene kojima je život kaotičniji od vašeg. Nisu to neki vrhunski filmovi, uz neke sam i zaspala, ili u pola filma otišla prebrisati podove s Rovusom, ali od svake situacije, knjige ili filma u životu nastojim izvući neku pouku, pa evo nekih koje sam spoznala u ovom filmskom maratonu.

Kako poboljšati svoj seksualni život

U filmu Permission (2017) pratimo život dvoje mladih ljudi koji su u vezi otkad znaju za sebe, koji niti ne poznaju sebe jedno bez drugog, i koji, iz nekog čudnog razloga, sitna nezadovoljstva u životu žele riješiti uključivanjem drugih osoba u svoju vezu. Uvijek se čudim ljudima koji imaju energije za dvostruke i komplicirane živote, a nemaju živaca posvađati se s partnerom ili mu reći: "Hej, diraj me tu!" - da, tako je jednostavno! Iako svi znamo kako će priča završiti, film se ipak mora pogledati do kraja, bar iz jednog razloga - da bismo shvatili da ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo onog uz koga se osjećamo potpuno.

Kako prihvatiti izazov u svom životu

Film Home again (2017) ima jednu od najčudnijih radnji viđenih u romantičnim komedijama - žena s dvoje djece koja se, uslijed razvoda, seli u L.A,. u gostinjsku kuću prima na stanovanje trojicu mladih filmaša koji nastoje snimiti svoj film i probiti se u Hollywoodu. Film nije preuzbudljiv, ali volim Reese Witherspoon i Pico Alexander je sladak, pa zašto ne - zašto ne bismo ponekad pristali na stvari koje nam nisu najpraktičnije i tako začinili svoj život?

Kako prema svima drugima biti iskren, a sebe uvjeriti da si super čak i kad nisi

The incredible Jessica James (2017) pisac je kazališnih komada koji se oporavlja od gadnog prekida, stalka bivšeg dečka i izlazi s razvedenim muškarcem dok čeka uspjeh u kazalištu. Film je iznimno duhovit, a lik Jessice James, djevojke koja izlaže odbijenice na zid poput kakvih diploma, pamtit ćete neko vrijeme.

Stvari koje uzimamo zdravo za gotovo

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka sam jako trudna, osjećam to u svakoj žilici u svom tijelu, a jedino što me muči više od grčenja mišića i otečenih spuštenih stopala je šoping svečane haljine u 22. tjednu trudnoće. Ovim putem pozdravljam sve šokirane prodavačice u Zari koje su svjedočile mom ugly cryju. I pozdravljam sve big mamme koje se teško nose s trudnoćom, ili same sa sobom.

Kad ne plačem u trgovinama, onda trčim za Frankom po parku i gledam ju kako pred mojim očima pada s tobogana. I nagradu za najbolju nemajku osvaja.....! Kao da trbušasto stanje ne predstavlja dovoljno veliku otegotnu okolnost, trčanje po parku otežano mi je i zbog peludne alergije koju u trudnoći ne smijem liječiti, pa se sa sjetom prisjećam dana kad sam mogla nesputano trčati livadama, hm, i kad nisam actually trčala tim livadama. Ljudi, uživajte u svježem zraku dok možete, alergija možda vreba iza ugla!

Ovih dana minimalno čitam, a ako i čitam, bavim se publicistikom jer mi je potrebna stručna pomoć za odgoj djeteta koje je najnepristojniju riječ u svom vokabularu naučilo od Bambija ("Bljak!") i koja se rasplače jer ne može dohvatiti Mjesec. Osim što nastojim od nje napraviti brižnu osobu koja će potrebe drugih stavljati ispred svojih, nastojim je i naučiti da piški u nonu, a ne u pelene - što toplo preporučujem svakome kome je u životu dosadno, svakome tko želi zaboraviti na svjetsku politiku ili vlastite probleme, ili jednostavno voli prati gaće dvaput na dan. Jao, jao, jao. Živjela sam tako dobrim i mirnim životom, zašto sam si ovo napravila?

Posao - posao je nešto što čovjek ne cijeni u svako doba. Najčešće smo nezadovoljni opisom radnog mjesta, šefom, kolegama ili plaćom, htjeli bismo napredovati, ili jednostavno promijeniti smjer u svom životu, pa aktivno radimo na svojoj karijeri. Ma šalim se, nisam ja tako ambiciozna, ne mogu reći da mi je posao jedna od bitnih stavki u životu, poslovna ja je tek jedan mali kotačić u velikoj mašineriji - volim doprinositi, volim biti pouzdana, točna i organizirana, i to mi moje radno mjesto omogućava. Ipak, više volim svoje slobodno vrijeme (nazovimo to tako, iako nisam bila slobodna od 2015. godine), pa sam se za ovu godinu oprostila s poslom i posvetila malim projektima koji vesele kreativnu mene, onu koja strpljivo čuči u mene dok kuham ručak ili ribam kadu, ili perem Frankine gaće dvaput na dan. Organizirana kakva jesam, sve sam osmislila i podijelila poslove rodbini i prijateljima - jer, hej, dobra podjela poslova je ključ svake uspješne ekonomije!

Kako preživjeti ožujak

Početkom ožujka, započeo je moj godišnji odmor - čitaj: finish za najomraženiji ispit u povijesti mene i u povijesti pravosuđa (službeno mu je naziv Završni ispit u Školi za pravosudne dužnosnike). Svoje jedino rođeno dijete predala sam baki u ruke, muž je pobjegao za njom, tek povremeno me posjećujući, i svakog jutra uvjeravala sam se da mi taj ispit treeeeeeba u životu i da je, s obzirom na moje blaženo stanje, sada pravo vrijeme za njega. Istina jest - možda mi taj ispit nikad neće trebati, možda ću za par godina biti cvjećar ili slastičar, i prestara sam da bih išta u svom životu morala, ali zbog ovog odvojenog života dugujem svojoj obitelji barem pokušaj kao ulog u budućnost, pa dalje što bude. Potencijalno razočaranje obitelji i usamljenost pred sam ispit skoro su me slomili, ali izdržala sam, ne baš junački, ali jesam. Sad treba čuvati živce i čekati rezultate.

Ožujak mi je proletio u učenju i spremanju stana - što zbog nervoze od ispita, što od potrebe za gniježđenjem uzrokovane ovim trbuhom punim leptirića. Lijepu književnost čitala sam premalo, čisto da mi pravni termini ne zavladaju vokabularom, a čokoladna mousse torta prvo je što sam peckarila od slastica ovaj mjesec, iako mi je s Book depositoryja stigla kuharica Mary Berry. Ako to ne pokazuje samodisciplinu, ništa je ne pokazuje. Hm, sad sam se sjetila da sam si za rođendan ipak ispekla Sachericu po receptu Mary Berry - hm, možda mi je samodisciplina ipak stran pojam.

Obožavam kupovati poklone, ali natenane i za drage osobe, one koje poznajem, one koje doista imam šansu obradovati, inače je kupovina poklona najteži zadatak na svijetu. Neki od najdražih mi ljudi imaju rođendan početkom proljeća pa sam si dala oduška - rođendani su mi bili sav društveni život, budući da sam deaktivirala čak i društvene mreže na kojima provodim previše vremena. I Franka je uživala u rođendanima - napokon je shvatila ljepotu torte i puhanja svijećica, koje je za mene oduvijek imalo oznaku novog početka, ostvarivanja želja i slatkih iznenađenja - pa smo zaista uživali u tim rijetkim zajedničkim trenucima.

Unatoč malim trudničkim tegobama, stalno sam zaboravljala da nisam sama - uz mene je moje drugo dijete, ono koje je prisiljeno bubati o dvostranoobvezujućim ugovorima i pravnim lijekovima u parničnom postupku, iako još pliva u mojoj utrobi. Možda će mu to poručiti da se kloni prava i da se, kao svaki normalni Hrvat, posveti nekoj profitabilnoj karijeri, onoj nogometaša (jer, čim čuji da nosite dječaka, ljudi mu požele da bude nogometaš). Ipak, grižnja savjesti me ipak ponukala da se uhvatim posla i počnem sa slaganjem scrapbooka za našeg sinčića.

Za Uskrs sam se počela spremati još u veljači, dok su ostali normalni ljudi jeli krafne. Pripremila sam unaprijed sve poklone i dekoracije i namirnice, samo da bih se što više mogla posvetiti svojoj maloj obitelji. 

Nadam se da ste i vi Uskrs proveli uz najdraže i da će vam svjetlo Uskrsloga svijetliti i u narednim danima! Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Žena s dvoje djece

Do sada nisam puno razmišljala o starosti. Jednostavno je bila neizbježna i ne mogu reći da me ikada plašila, štoviše, ponekad sam joj se i veselila, ali otkad sam navršila 31. godinu i otkad sam si napokon priznala da ću biti žena - ne s jednim djetetom, nego - s dvoje djece, čini mi se kao da sam u jednom danu naglo ostarila. Naime, u osnovnoj školi moje prijateljice i ja viđale smo jednu djevojku koja je bila starija od nas tek nekoliko godina, a koja se oblačila kao starija gospođa - zločesto smo je zvali "Žena s dvoje djece" - toliko se starmalom činila u našim mlađahnim očima. Osim žene s dvoje djece, u staračkoj panici sjetila sam se knjige Nore Ephron, scenaristice koju iznimno volim i koja mi se oduvijek činila bliskom, iako je riječ o gospođi koja je umrla u 71. godini prije šest godina. Da, njoj sam slična, a ne Blake Lively koja je, npr., rođena iste godine kao i ja.

"Katkad idem na ručak s curama - došla sam do ove točke u rečenici i zaustavila se. Valjda želim reći: s prijateljicama. Više nismo cure i nismo to već četrdeset godins. Bilo kako bilo, katkad izađemo na ručak, a ja pogledam oko stola i utvrdim da sve nosimo dolčevite. Nekad, umjesto toga, sve nosimo šalove, kao Kathrine Hepburn u Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru. Kojiput nosimo kineske ovratnike i izgledamo kao bjelačka inačica Kluba sretnih žena. To je i pomalo smiješno i pomalo tužno, jer nismo neurotične zbog svoje dobi - ni jedna od nas, primjerice, ne laže o svojim godinama i ni jedna se ne odijeva nedolično za svoje godine. Za svoje godine sve izgledamo dobro. Ako izuzmemo vratove."

Nora Ephron oduvijek je žene smatrala zanimljivima i za njih je pisala romane i scenarije, a knjigom Vrat je prava tužibaba htjela je ženama poručiti da smo sličnije nego to mislimo, ili želimo priznati u svojoj individualnosti. Nora ima teoriju da žene mogu na svom tijelu raditi svakakve zahvate, ali da ih vrat uvijek cinka, po vratu se uvijek zna koliko je žena stara, jer vrat je poput godova drveta. Iako se misli da vrat počne pokazivati svoju lošu stranu u 43. godini, shvatila sam to poprilično ozbiljno pa sam, nakon kave s prijateljicom, koja je još cura, k tome, (ne, nismo nosile dolčevite) poharala pola drogerije i pokupovala svakakve kremice kojima će, budimo realni, prije isteći rok trajanja, nego ću ih zaista u cijelosti utrljati u sebe. Svake godine tako me uhvati manija pa si kupim jedan kozmetički proizvod koji nikada ranije nisam. Lani je to bio losion za lice - kupila sam ga, hm, pa taman nekako u ovo vrijeme, što bi značilo da ću ga polupunog (ili polupraznog) biti primorana baciti jer je na njemu nacrtana bočica s naznakom 12 mj.

S Norom sam se doista poistovjetila - ona mrzi torbice, pogotovo male u koje ništa ne stane, a koje koštaju kao svetog Petra kajgana, pa često kupuje torbetine koje nikada nisu ni bile u modi, pa nikad iz nje ne mogu ni izaći, Nora smatra boju za kosu najvećim otkrićem našeg doba zbog kojeg žene izgledaju bolje nego ikada, a poput mene, zaklela se da više nikada neće staviti pramenove jer su ludo skupi i jer zahtjevaju nepodnošljivo puno vremena provedenog kod frizera. Nora nije do 45. ni pomislila na manikuru i mislila je da nokte manikiraju samo lijene žene koje nemaju pametnijeg posla (ja to još mislim, zato mi nokti i izgledaju kao da sam kopala rovove zadnjih godinu dana), a u svojoj karijeri žene izbjeljivala je brkove i nikada nije zaboravila porođajnu bol, i bila je svjesna da su sve kozmetičke teglice beskorisne, ali svejedno nikada nije kremu za lice stavljala na stopala (kad smo kod toga, kupila sam i kremu za stopala). Nora na duhovit način govori o tome kako je feminizam stvorio roditeljstvo, ono koje je dobilo prizvuk predana rada, kakav imaju odlazak, rad, križarski pohod i briga, roditeljstvo koje vjeruje da može djecu oblikovati kao glinu, a jedan od savjeta, glede praznog gnijezda nakon odlaska djeca na fakultet, koji ću zapamtiti, svakako jest: "Ako ostavite dječju sobu onakvom kakva jest, mogli biste potaknuti dijete na povratak. To ne želite učiniti."

Ovaj put, po prvi put u životu, kupila sam noćnu kremu (jer lice zna da je noć, i krema zna da je noć), i to protiv bora (hej, ne može škoditi!) i još uvijek je zapakiranu čuvam za posebnu priliku, hm, baš suprotno Norinom savjetu. Upila sam sve njene opaske, a zaprepastilo me poglavlje "E da sam bar znala" u kojem Nora nabraja svojevrsne savjete za mlađu sebe, a koji bi joj u mladosti koristili. Zamislila sam se, ali nisam mogla smisliti niti jedan koji bi poručila mlađoj verziji sebe. Možda to znači da sam još uvijek mlada (i ohola). U redu, možda sam puno vremena utrošila na svađe i debate, ali uvijek sam se svađala za stvari koje su mi bile bitne - bez obzira što se sad čine glupima. Jedino što bih voljela da sam znala ranije jest - snažnija si i izdržljivija nego što misliš, i sve loše će proći.

Život je kratak, i ne bismo ga trebale provesti brinući se o starosti ili o ičemu drugome. Djeca narastu, mirovine se smanjuju, to je tako - treba znati uživati u onome između, a svako doba nosi svoje male radosti, pa tako i tridesete. Zato, odlučila sam, u tridesetima ne bih trebala biti toliko samokritična prema sebi, i dovesti se u situaciju da u starosti osjećam nostalgiju za dijelovima tijela koje sam uzimala zdravo za gotovo (iskreno, ovih dana cijelo tijelo me svrbi i živcira, iako se temeljito mažem bademovim uljem - ah, čari trudnoće!) i da me iz ormara promatra odjeća koju sam čuvala za posebne prilike - zato svečano obećajem da ću novu haljinu obući za odlazak do kvartovske pekare i da ću se bar jednom tjedno pošteno natrackati sa svim kremama koje imam, a kojima nije istekao rok trajanja - nedostaje mi jedino krema za vrat - postoji li takvo što?