Romantično ljeto (3)

Rekla bih da je knjiga na plaži (još uvijek) popularan modni detalj. "Kuća orhideja" Lucinde Riley, "Život nije fer" Miike Nousiainen, Agathino "Ubojstvo Rogera Ackroyda", Papisa Ivana" Donne Woolfolk Cross, "Razmišljaj kao redovnik" Jaya Shettyja, nezaobilazni "Mostovi okruga Madison", sve popularnija "Profesorica" Freide McFadden i "Mračna mjesta" Gillian Flynn samo su neki od naslova koje sam vidjela u rukama kluba čitača na plaži. Sve su to zanimljive knjige s dozom misterije koje umiju ukrasti pažnju čitatelja okruženog ljudima, ali kad pomislim na savršenu knjigu za čitanje u zvizdan, pomislim na bizarne knjige Patricije Highsmith, kao što je "Duboka voda".

Victor Van Allen neobičan je momak. Ne voli plesati, jer plesati voli njegova žena. U svojoj garaži uzgaja kojekakve biljke, stjenice i puževe, a zgodnim muškarcima koji se zateknu u blizini njegove žene uz cerek govori rečenice kao: "Ali, ja ne gubim vrijeme na udaranje ljudi po nosu. Ako nekoga ne podnosim, ja ga ubijem." Vic zna da njegova supruga Melinda, prema kojoj je osjećao "kombinaciju prezira i privrženosti", u izmišljenom Little Wesleyu pronalazi vremena za izvanbračne aktivnosti, ali Vic toliko uživa u "reputaciji strpljivog sveca sklonog praštanju" da joj to tolerira - dok se frustracija u njemu nakuplja.

"Ponovno je ušao u garažu i iznio van, jednu po jednu, svoje tri velike staklenke s vrtnim puževima. Svaka je staklenka bila pokrivena mrežastim bakrenim poklopcem koji je propuštao kišu, ali ne i puževe da izmile i pobjegnu. Puževi su obožavali kišu. Nagnuo se nad jednu staklenku i pogledao puževe koje je zvao Edgar i Hortense, kako su se polako približavali jedno drugomu, dizali glave, ljubili se i slizavali. Vjerojatno će se pariti u toku popodneva, kad kišica počne probijati kroz mrežicu. Parili su se otprilike jednom tjedno i bili istinski zaljubljeni, pomisli Vic. Edgar nije Vic. htio pogledati niti jednog drugog puža osim Hortense, kao što niti Hortense nije nikada htjela pristati ne pokušaje drugih puževa da je poljube. Tri četvrtine od oko tisuću puževa koje je imao bili su njihovi potomci. Bili su vrlo pažljivi jedno prema drugomu prema kad bi bilo koje od njih lijegalo jajašca, što je znalo potrajati i po dvadeset i četiri sata. Vicu se činilo da je Hortense lijegala puno češće od Edgara i zato joj je dao žensko ime. Bila je to istinska ljubav, mislio je Vic, iako se radilo o gastropodima. Sjetio se jedne rečenice iz knjiga Henrija Fabera, u kojoj govori o puževima koji prelaze zidove vrta da bi našli partnera. Vicu padne na pamet da nikad sam nije provjerio taj njegov eksperiment, no da bi to trebalo napraviti."

Ovog sam se ljeta zaželjela literature koja će me inspirirati na sanjarenje - ultimativni oblik opuštanja. Možda se knjiga Patricije Highsmith čini kao neobičan odabir, ali pisanje Patricije Highsmith omamljujuće je kao sunce nad našim glavama u podne - detaljnim opisom unutarnjih previranja likova ona plete mrežu i privlači čitatelja, uznemirujućim scenama kako puževa koji gmižu tako i scene ubojstva ona paralizira žrtvu, i čitatelj je bespomoćan. Volim tu vedru sitničavost kojom Patricia Highsmith opisuje svoje likove (njezin gospodin Ripley jedan je on najzanimljivijih likova u književnosti!). Ona poznaje njihov čudnovati psihopatski um i s lakoćom ga uspijeva približiti čitatelju. Majstorica je atmosfere tihe prijetnje, uznemirujućeg raspadanja. Dok čitam "Duboku vodu", nemam osjećaj da se Highsmith vodila ikakvim šablonama - čitam originalnu ideju u originalnoj izvedbi.

Da, da, "Duboka voda" preteča je domestic suspensa kakav danas čitamo i volimo. Zapravo, kraljica domestic supsense žanra ili domestic noira, Gillian Flynn, rekla je da joj je ovo najdraža knjiga. Čudno je da danas itko Patriciju Highsmith svrstava u kategoriju najdražeg autora jer je u svoje vrijeme bila relativno omražena, posebno u Americi. Vazda namrgođena i namjerno izolirana od društva, imala je ljubavne veze i s muškarcima i sa ženama, ali je i samu sebe prezirala zbog homoseksualnosti. Imala je poremećen odnos i s vlastitom majkom, cijeli život bila alkoholičarka, a naposljetku su joj presudile boljke.

Baš kao i Vic, i Patricia Higsmith uzgajala je puževe, a kruži legenda da ih je jednom ponijela sa sobom i na koktel party. Ekscentrična Patricia Highsmith očito je imala sa svojim likovima dijelila koju poremećenu crtu - njezini su likovi iznimno odlučni u svojim namjerama i anksiozni nakon ostvarenja nedjela, a čitatelja, kao i slavnog Hitchcocka, koji je adaptirao njezin prvi roman, "Strangers on a Train", kopkaju takvi umovi.

Iako ovaj roman ima moderni prizvuk (Vic je moderni muškarac - on uživa u kućanskim poslovima i školovanju šestogodišnje kćeri, dok Melinda šalabaza okolo i sprijateljuje se sa svakim novopridošlim muškarcem u gradu), sviđa mi se vintage konfirmizam svojstven za američko društvo pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je "Duboka voda" i objavljena. Šarmantno pomaknutu vibru otkrivaju pop reference kao što je ona grupe The Teddy Bears, Melindin modni detalj - cigaršpic, ali i koktel zabave kojima Van Allenovi neumorno prisustvuju. Filmsku adaptaciju s Benom Affleckom i Anom de Armas jesam gledala, ali Ben je bio poprilično dosadan Victor Van Allen (uostalom, čitava adaptacija neobično podsjeća na "Gone Girl" već spomenute Gillian Flynn, u čijoj filmskoj verziji Ben Affleck također glumi) - original Patricije Highsmith, pak, omamit će vas poput ljetnog koktelčića!