Preskoči na glavni sadržaj

Romantično ljeto (3)

Rekla bih da je knjiga na plaži (još uvijek) popularan modni detalj. "Kuća orhideja" Lucinde Riley, "Život nije fer" Miike Nousiainen, Agathino "Ubojstvo Rogera Ackroyda", Papisa Ivana" Donne Woolfolk Cross, "Razmišljaj kao redovnik" Jaya Shettyja, nezaobilazni "Mostovi okruga Madison", sve popularnija "Profesorica" Freide McFadden i "Mračna mjesta" Gillian Flynn samo su neki od naslova koje sam vidjela u rukama kluba čitača na plaži. Sve su to zanimljive knjige s dozom misterije koje umiju ukrasti pažnju čitatelja okruženog ljudima, ali kad pomislim na savršenu knjigu za čitanje u zvizdan, pomislim na bizarne knjige Patricije Highsmith, kao što je "Duboka voda".

Victor Van Allen neobičan je momak. Ne voli plesati, jer plesati voli njegova žena. U svojoj garaži uzgaja kojekakve biljke, stjenice i puževe, a zgodnim muškarcima koji se zateknu u blizini njegove žene uz cerek govori rečenice kao: "Ali, ja ne gubim vrijeme na udaranje ljudi po nosu. Ako nekoga ne podnosim, ja ga ubijem." Vic zna da njegova supruga Melinda, prema kojoj je osjećao "kombinaciju prezira i privrženosti", u izmišljenom Little Wesleyu pronalazi vremena za izvanbračne aktivnosti, ali Vic toliko uživa u "reputaciji strpljivog sveca sklonog praštanju" da joj to tolerira - dok se frustracija u njemu nakuplja.



"Ponovno je ušao u garažu i iznio van, jednu po jednu, svoje tri velike staklenke s vrtnim puževima. Svaka je staklenka bila pokrivena mrežastim bakrenim poklopcem koji je propuštao kišu, ali ne i puževe da izmile i pobjegnu. Puževi su obožavali kišu. Nagnuo se nad jednu staklenku i pogledao puževe koje je zvao Edgar i Hortense, kako su se polako približavali jedno drugomu, dizali glave, ljubili se i slizavali. Vjerojatno će se pariti u toku popodneva, kad kišica počne probijati kroz mrežicu. Parili su se otprilike jednom tjedno i bili istinski zaljubljeni, pomisli Vic. Edgar nije Vic. htio pogledati niti jednog drugog puža osim Hortense, kao što niti Hortense nije nikada htjela pristati ne pokušaje drugih puževa da je poljube. Tri četvrtine od oko tisuću puževa koje je imao bili su njihovi potomci. Bili su vrlo pažljivi jedno prema drugomu prema kad bi bilo koje od njih lijegalo jajašca, što je znalo potrajati i po dvadeset i četiri sata. Vicu se činilo da je Hortense lijegala puno češće od Edgara i zato joj je dao žensko ime. Bila je to istinska ljubav, mislio je Vic, iako se radilo o gastropodima. Sjetio se jedne rečenice iz knjiga Henrija Fabera, u kojoj govori o puževima koji prelaze zidove vrta da bi našli partnera. Vicu padne na pamet da nikad sam nije provjerio taj njegov eksperiment, no da bi to trebalo napraviti."



Ovog sam se ljeta zaželjela literature koja će me inspirirati na sanjarenje - ultimativni oblik opuštanja. Možda se knjiga Patricije Highsmith čini kao neobičan odabir, ali pisanje Patricije Highsmith omamljujuće je kao sunce nad našim glavama u podne - detaljnim opisom unutarnjih previranja likova ona plete mrežu i privlači čitatelja, uznemirujućim scenama kako puževa koji gmižu tako i scene ubojstva ona paralizira žrtvu, i čitatelj je bespomoćan. Volim tu vedru sitničavost kojom Patricia Highsmith opisuje svoje likove (njezin gospodin Ripley jedan je on najzanimljivijih likova u književnosti!). Ona poznaje njihov čudnovati psihopatski um i s lakoćom ga uspijeva približiti čitatelju. Majstorica je atmosfere tihe prijetnje, uznemirujućeg raspadanja. Dok čitam "Duboku vodu", nemam osjećaj da se Highsmith vodila ikakvim šablonama - čitam originalnu ideju u originalnoj izvedbi.

Da, da, "Duboka voda" preteča je domestic suspensa kakav danas čitamo i volimo. Zapravo, kraljica domestic supsense žanra ili domestic noira, Gillian Flynn, rekla je da joj je ovo najdraža knjiga. Čudno je da danas itko Patriciju Highsmith svrstava u kategoriju najdražeg autora jer je u svoje vrijeme bila relativno omražena, posebno u Americi. Vazda namrgođena i namjerno izolirana od društva, imala je ljubavne veze i s muškarcima i sa ženama, ali je i samu sebe prezirala zbog homoseksualnosti. Imala je poremećen odnos i s vlastitom majkom, cijeli život bila alkoholičarka, a naposljetku su joj presudile boljke.



Baš kao i Vic, i Patricia Higsmith uzgajala je puževe, a kruži legenda da ih je jednom ponijela sa sobom i na koktel party. Ekscentrična Patricia Highsmith očito je imala sa svojim likovima dijelila koju poremećenu crtu - njezini su likovi iznimno odlučni u svojim namjerama i anksiozni nakon ostvarenja nedjela, a čitatelja, kao i slavnog Hitchcocka, koji je adaptirao njezin prvi roman, "Strangers on a Train", kopkaju takvi umovi.

Iako ovaj roman ima moderni prizvuk (Vic je moderni muškarac - on uživa u kućanskim poslovima i školovanju šestogodišnje kćeri, dok Melinda šalabaza okolo i sprijateljuje se sa svakim novopridošlim muškarcem u gradu), sviđa mi se vintage konfirmizam svojstven za američko društvo pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je "Duboka voda" i objavljena. Šarmantno pomaknutu vibru otkrivaju pop reference kao što je ona grupe The Teddy Bears, Melindin modni detalj - cigaršpic, ali i koktel zabave kojima Van Allenovi neumorno prisustvuju. Filmsku adaptaciju s Benom Affleckom i Anom de Armas jesam gledala, ali Ben je bio poprilično dosadan Victor Van Allen (uostalom, čitava adaptacija neobično podsjeća na "Gone Girl" već spomenute Gillian Flynn, u čijoj filmskoj verziji Ben Affleck također glumi) - original Patricije Highsmith, pak, omamit će vas poput ljetnog koktelčića!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...