Preskoči na glavni sadržaj

Dom i svijet

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala."

"...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti."

Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje četiri stadija gradnje ovih istarskih poljskih zaklona

Maslina stara 150 godina

Nije se slučajno Vukovar provukao kroz moje porozne ljetne misli (sve je povezano, zar ne?) - u torbi sam u Vodnjan ponijela posljednju Pavličićevu, istu onu koju sam mu dala na potpis tek nakon što sam dvaput obišla cijeli izložbeni prostor Panonskog festivala (stidim se ljudi na pozornici). Iskreno, na more sam ju ponijela radi muža, misleći - to je prava muška knjiga - ali kad me nostalgija svladala, moje oborive predmnijeve i umišljeni žanrovi su se rasplinuli u ljetnoj žegi.

"Bio sam na mjestu na kojem sam volio biti, na mjestu gdje sam najviše ja, na mjestu, napokon, gdje sam možda trebao proživjeti život, a ipak ga nisam proživio."


"Ti si ja" započinje vraćanjem pisca u rodni Vukovar, i to 16. kolovoza 2016., na njegov sedamdeseti rođendan (iako on ne mari za rođendane). Dok prilazi dvorištu napuštene Ciglane, u njegovom glasu (doslovno - jer ovo kazivanje govori u diktafon) čujem pustolovni duh Hrvoja, Brace i Tuta. Dolazi s misijom - jer ondje se prije pedeset godina dogodio jedan sudbonosan susret koji će ovog junaka povesti u literarnu avanturu (i inventuru), i to iskrenu, da ne kažem - autobiografsku.

"...mješavina mirisa ljetnog bilja, ta slutnja soka, mliječi, cvata i ploda, to je bio miris moje mladosti, ili još točnije, upravo miris one godine koja i jest bila najvažnija u mome životu, to jest 1965."

Gradski muzej u palači Bettica iz 14. stoljeća - obilazak je besplatan


Psiha






Najmlađa palača u gradu - Gradska palača


Obožavam mjesta koja imaju svoju slasticu - Vodnjan ima Bumbarsku tortu, može se probati na Narodnom trgu iliti Piazzi

Što se to dogodilo devetnaestogodišnjem Pavlu u doba kad je svak uvjeren da "dodiruje cijeli svijet"? Nakon velike poplave, u ljeto 1965., s prijateljima Joškom i Kosom, pisac ima zadatak popisati ljude koji su raštrkani po gradu uslijed evakuacije u poplavi. U jednom trenutku, nađe se u dvorištu Ciglane i susreće starca za kojeg mu se čini da ne pripada njegovom vremenu - starac je on i on je starac.

"Ostaju sve mane, sve zablude, sve strasti, pa bi se čak moglo reći da je većina ljudi u starosti zaokupljena kojekakvim glupim sitnicama, a ne nekim velikim pitanjima. Važno im je da im juha ne bude ni neslana ni preslana, nego što se pitaju kamo vodi ljudski život i što naša egzistencija znači."

U ovom nimalo neobičnom (dok čitam, tako jasno vidim Pavla i vidim Paju, čujem im glas, i nema u tome ni trunke znanstvene fantastike) susretu mlađe i starije verzije pisca, otkrivaju se mnoge tajne - neke od njih vrelo su mudrosti, a neke služe u humoristične svrhe. Međutim, i jedne i druge otkrivaju Pavla Pavličića, sve njemu drago i sve njemu bitno - cušpajz uspomena, iskustava, mirisa i okusa, nostalgija i čežnji, općih i osobnih mjesta, velikih pitanja o smislu života, i o književnosti, naravno, onoj koja se "bavi zbiljom", koja "utječe na zbilju". Jer sve je književnost, i okus badema, i miris kaline, i šuškanje zrikavaca, i riječi koje biramo i razglednice koje pišemo (dok ljepim poštansku markicu sa slikom Kopačkog rita na razglednicu sa slikom kažuna, žiga me u prsima), svi smo mi junaci i svi smo mi zlikovci vlastitih priča - svi se u životu nađemo na čiklji, biramo smjer i način veslanja, donosimo odluke o plovidbama koje mijenjaju život. Jednog dana, voljela bih se osvrnuti na te odluke ne predbacujući si - potapšati se po ramenu, onako milo i blagonaklono kako se u razgovoru tapšu dva Pavla na vukovarskim ulicama.


Najuža i najkraća ulica u Istri

Karta murala (karta datira iz 2021., a murale je potrebno osvježiti)



Crkva svetog Blaža i najviši zvonik u Istri


Crkva svetog Blaža - poznata je po Svetim tijelima, četiri očuvana tijela svetaca i blaženika te 370 relikvija različitih svetaca - doista posebno iskustvo

Za restauraciju ove Posljednje večere bilo je potrebno 85000 sati

Replika Torinskog platna

Relikvija

Sve manje imam potrebu vratiti se u rodne Našice - promijenile su se, ja sam se promijenila. Ono nepromjenjivo ponijela sam sa sobom - dječak u kojeg sam se zaljubila kao djevojčica hodi sa mnom kroz život (ja sam sretan čovjek, suputnik je pronađen!). Uostalom, za velike povratke, kao i za velike inventure, treba biti spreman, kako nas uvjerava i Pavličić ovim romanom, koji je dugo čamio u ladici na Trešnjevci, kako veli njegova draga urednica. Sve u svoje vrijeme.

"Tebi je važan prostor i tebi ljudi samo smetaju. Zato voliš ove trenutke kad je sve prazno, jer u tom slučaju možeš naseliti ove ulice kakvim hoćeš likovima, kakvim hoćeš fantazijama. Možeš ih čak i oblikovati, mijenjati i miješati, možeš od njih napraviti onakav Vukovar kakav tebi treba."


Parkić, jer mi u svakom gradu moramo isprobati ljuljačke i tobogane

Miris kaline ispunjava groblje, jer ja u svakom mjestu volim posjetiti groblje



Predivni spomenici pričaju priče

"Ali sreća ne postoji kao trajno stanje, postoje samo sretni trenuci."


A dok to vrijeme ne dođe, veselim se neistraženim cestama, vidikovcima, kaldrmama, lutanju i pronalaženju, znajući da se uvijek imam gdje vratiti - ne nužno na sam početak, nego ondje gdje se ulice šire u avenije, gdje je sve manje dimnjaka, ali gdje lipe najljepše mirišu, gdje neustrašiva Drava kroji moj i dom i svijet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta