Preskoči na glavni sadržaj

Dom i svijet

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala."

"...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti."

Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje četiri stadija gradnje ovih istarskih poljskih zaklona

Maslina stara 150 godina

Nije se slučajno Vukovar provukao kroz moje porozne ljetne misli (sve je povezano, zar ne?) - u torbi sam u Vodnjan ponijela posljednju Pavličićevu, istu onu koju sam mu dala na potpis tek nakon što sam dvaput obišla cijeli izložbeni prostor Panonskog festivala (stidim se ljudi na pozornici). Iskreno, na more sam ju ponijela radi muža, misleći - to je prava muška knjiga - ali kad me nostalgija svladala, moje oborive predmnijeve i umišljeni žanrovi su se rasplinuli u ljetnoj žegi.

"Bio sam na mjestu na kojem sam volio biti, na mjestu gdje sam najviše ja, na mjestu, napokon, gdje sam možda trebao proživjeti život, a ipak ga nisam proživio."


"Ti si ja" započinje vraćanjem pisca u rodni Vukovar, i to 16. kolovoza 2016., na njegov sedamdeseti rođendan (iako on ne mari za rođendane). Dok prilazi dvorištu napuštene Ciglane, u njegovom glasu (doslovno - jer ovo kazivanje govori u diktafon) čujem pustolovni duh Hrvoja, Brace i Tuta. Dolazi s misijom - jer ondje se prije pedeset godina dogodio jedan sudbonosan susret koji će ovog junaka povesti u literarnu avanturu (i inventuru), i to iskrenu, da ne kažem - autobiografsku.

"...mješavina mirisa ljetnog bilja, ta slutnja soka, mliječi, cvata i ploda, to je bio miris moje mladosti, ili još točnije, upravo miris one godine koja i jest bila najvažnija u mome životu, to jest 1965."

Gradski muzej u palači Bettica iz 14. stoljeća - obilazak je besplatan


Psiha






Najmlađa palača u gradu - Gradska palača


Obožavam mjesta koja imaju svoju slasticu - Vodnjan ima Bumbarsku tortu, može se probati na Narodnom trgu iliti Piazzi

Što se to dogodilo devetnaestogodišnjem Pavlu u doba kad je svak uvjeren da "dodiruje cijeli svijet"? Nakon velike poplave, u ljeto 1965., s prijateljima Joškom i Kosom, pisac ima zadatak popisati ljude koji su raštrkani po gradu uslijed evakuacije u poplavi. U jednom trenutku, nađe se u dvorištu Ciglane i susreće starca za kojeg mu se čini da ne pripada njegovom vremenu - starac je on i on je starac.

"Ostaju sve mane, sve zablude, sve strasti, pa bi se čak moglo reći da je većina ljudi u starosti zaokupljena kojekakvim glupim sitnicama, a ne nekim velikim pitanjima. Važno im je da im juha ne bude ni neslana ni preslana, nego što se pitaju kamo vodi ljudski život i što naša egzistencija znači."

U ovom nimalo neobičnom (dok čitam, tako jasno vidim Pavla i vidim Paju, čujem im glas, i nema u tome ni trunke znanstvene fantastike) susretu mlađe i starije verzije pisca, otkrivaju se mnoge tajne - neke od njih vrelo su mudrosti, a neke služe u humoristične svrhe. Međutim, i jedne i druge otkrivaju Pavla Pavličića, sve njemu drago i sve njemu bitno - cušpajz uspomena, iskustava, mirisa i okusa, nostalgija i čežnji, općih i osobnih mjesta, velikih pitanja o smislu života, i o književnosti, naravno, onoj koja se "bavi zbiljom", koja "utječe na zbilju". Jer sve je književnost, i okus badema, i miris kaline, i šuškanje zrikavaca, i riječi koje biramo i razglednice koje pišemo (dok ljepim poštansku markicu sa slikom Kopačkog rita na razglednicu sa slikom kažuna, žiga me u prsima), svi smo mi junaci i svi smo mi zlikovci vlastitih priča - svi se u životu nađemo na čiklji, biramo smjer i način veslanja, donosimo odluke o plovidbama koje mijenjaju život. Jednog dana, voljela bih se osvrnuti na te odluke ne predbacujući si - potapšati se po ramenu, onako milo i blagonaklono kako se u razgovoru tapšu dva Pavla na vukovarskim ulicama.


Najuža i najkraća ulica u Istri

Karta murala (karta datira iz 2021., a murale je potrebno osvježiti)



Crkva svetog Blaža i najviši zvonik u Istri


Crkva svetog Blaža - poznata je po Svetim tijelima, četiri očuvana tijela svetaca i blaženika te 370 relikvija različitih svetaca - doista posebno iskustvo

Za restauraciju ove Posljednje večere bilo je potrebno 85000 sati

Replika Torinskog platna

Relikvija

Sve manje imam potrebu vratiti se u rodne Našice - promijenile su se, ja sam se promijenila. Ono nepromjenjivo ponijela sam sa sobom - dječak u kojeg sam se zaljubila kao djevojčica hodi sa mnom kroz život (ja sam sretan čovjek, suputnik je pronađen!). Uostalom, za velike povratke, kao i za velike inventure, treba biti spreman, kako nas uvjerava i Pavličić ovim romanom, koji je dugo čamio u ladici na Trešnjevci, kako veli njegova draga urednica. Sve u svoje vrijeme.

"Tebi je važan prostor i tebi ljudi samo smetaju. Zato voliš ove trenutke kad je sve prazno, jer u tom slučaju možeš naseliti ove ulice kakvim hoćeš likovima, kakvim hoćeš fantazijama. Možeš ih čak i oblikovati, mijenjati i miješati, možeš od njih napraviti onakav Vukovar kakav tebi treba."


Parkić, jer mi u svakom gradu moramo isprobati ljuljačke i tobogane

Miris kaline ispunjava groblje, jer ja u svakom mjestu volim posjetiti groblje



Predivni spomenici pričaju priče

"Ali sreća ne postoji kao trajno stanje, postoje samo sretni trenuci."


A dok to vrijeme ne dođe, veselim se neistraženim cestama, vidikovcima, kaldrmama, lutanju i pronalaženju, znajući da se uvijek imam gdje vratiti - ne nužno na sam početak, nego ondje gdje se ulice šire u avenije, gdje je sve manje dimnjaka, ali gdje lipe najljepše mirišu, gdje neustrašiva Drava kroji moj i dom i svijet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...