Preskoči na glavni sadržaj

Dom i svijet

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala."

"...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti."

Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje četiri stadija gradnje ovih istarskih poljskih zaklona

Maslina stara 150 godina

Nije se slučajno Vukovar provukao kroz moje porozne ljetne misli (sve je povezano, zar ne?) - u torbi sam u Vodnjan ponijela posljednju Pavličićevu, istu onu koju sam mu dala na potpis tek nakon što sam dvaput obišla cijeli izložbeni prostor Panonskog festivala (stidim se ljudi na pozornici). Iskreno, na more sam ju ponijela radi muža, misleći - to je prava muška knjiga - ali kad me nostalgija svladala, moje oborive predmnijeve i umišljeni žanrovi su se rasplinuli u ljetnoj žegi.

"Bio sam na mjestu na kojem sam volio biti, na mjestu gdje sam najviše ja, na mjestu, napokon, gdje sam možda trebao proživjeti život, a ipak ga nisam proživio."


"Ti si ja" započinje vraćanjem pisca u rodni Vukovar, i to 16. kolovoza 2016., na njegov sedamdeseti rođendan (iako on ne mari za rođendane). Dok prilazi dvorištu napuštene Ciglane, u njegovom glasu (doslovno - jer ovo kazivanje govori u diktafon) čujem pustolovni duh Hrvoja, Brace i Tuta. Dolazi s misijom - jer ondje se prije pedeset godina dogodio jedan sudbonosan susret koji će ovog junaka povesti u literarnu avanturu (i inventuru), i to iskrenu, da ne kažem - autobiografsku.

"...mješavina mirisa ljetnog bilja, ta slutnja soka, mliječi, cvata i ploda, to je bio miris moje mladosti, ili još točnije, upravo miris one godine koja i jest bila najvažnija u mome životu, to jest 1965."

Gradski muzej u palači Bettica iz 14. stoljeća - obilazak je besplatan


Psiha






Najmlađa palača u gradu - Gradska palača


Obožavam mjesta koja imaju svoju slasticu - Vodnjan ima Bumbarsku tortu, može se probati na Narodnom trgu iliti Piazzi

Što se to dogodilo devetnaestogodišnjem Pavlu u doba kad je svak uvjeren da "dodiruje cijeli svijet"? Nakon velike poplave, u ljeto 1965., s prijateljima Joškom i Kosom, pisac ima zadatak popisati ljude koji su raštrkani po gradu uslijed evakuacije u poplavi. U jednom trenutku, nađe se u dvorištu Ciglane i susreće starca za kojeg mu se čini da ne pripada njegovom vremenu - starac je on i on je starac.

"Ostaju sve mane, sve zablude, sve strasti, pa bi se čak moglo reći da je većina ljudi u starosti zaokupljena kojekakvim glupim sitnicama, a ne nekim velikim pitanjima. Važno im je da im juha ne bude ni neslana ni preslana, nego što se pitaju kamo vodi ljudski život i što naša egzistencija znači."

U ovom nimalo neobičnom (dok čitam, tako jasno vidim Pavla i vidim Paju, čujem im glas, i nema u tome ni trunke znanstvene fantastike) susretu mlađe i starije verzije pisca, otkrivaju se mnoge tajne - neke od njih vrelo su mudrosti, a neke služe u humoristične svrhe. Međutim, i jedne i druge otkrivaju Pavla Pavličića, sve njemu drago i sve njemu bitno - cušpajz uspomena, iskustava, mirisa i okusa, nostalgija i čežnji, općih i osobnih mjesta, velikih pitanja o smislu života, i o književnosti, naravno, onoj koja se "bavi zbiljom", koja "utječe na zbilju". Jer sve je književnost, i okus badema, i miris kaline, i šuškanje zrikavaca, i riječi koje biramo i razglednice koje pišemo (dok ljepim poštansku markicu sa slikom Kopačkog rita na razglednicu sa slikom kažuna, žiga me u prsima), svi smo mi junaci i svi smo mi zlikovci vlastitih priča - svi se u životu nađemo na čiklji, biramo smjer i način veslanja, donosimo odluke o plovidbama koje mijenjaju život. Jednog dana, voljela bih se osvrnuti na te odluke ne predbacujući si - potapšati se po ramenu, onako milo i blagonaklono kako se u razgovoru tapšu dva Pavla na vukovarskim ulicama.


Najuža i najkraća ulica u Istri

Karta murala (karta datira iz 2021., a murale je potrebno osvježiti)



Crkva svetog Blaža i najviši zvonik u Istri


Crkva svetog Blaža - poznata je po Svetim tijelima, četiri očuvana tijela svetaca i blaženika te 370 relikvija različitih svetaca - doista posebno iskustvo

Za restauraciju ove Posljednje večere bilo je potrebno 85000 sati

Replika Torinskog platna

Relikvija

Sve manje imam potrebu vratiti se u rodne Našice - promijenile su se, ja sam se promijenila. Ono nepromjenjivo ponijela sam sa sobom - dječak u kojeg sam se zaljubila kao djevojčica hodi sa mnom kroz život (ja sam sretan čovjek, suputnik je pronađen!). Uostalom, za velike povratke, kao i za velike inventure, treba biti spreman, kako nas uvjerava i Pavličić ovim romanom, koji je dugo čamio u ladici na Trešnjevci, kako veli njegova draga urednica. Sve u svoje vrijeme.

"Tebi je važan prostor i tebi ljudi samo smetaju. Zato voliš ove trenutke kad je sve prazno, jer u tom slučaju možeš naseliti ove ulice kakvim hoćeš likovima, kakvim hoćeš fantazijama. Možeš ih čak i oblikovati, mijenjati i miješati, možeš od njih napraviti onakav Vukovar kakav tebi treba."


Parkić, jer mi u svakom gradu moramo isprobati ljuljačke i tobogane

Miris kaline ispunjava groblje, jer ja u svakom mjestu volim posjetiti groblje



Predivni spomenici pričaju priče

"Ali sreća ne postoji kao trajno stanje, postoje samo sretni trenuci."


A dok to vrijeme ne dođe, veselim se neistraženim cestama, vidikovcima, kaldrmama, lutanju i pronalaženju, znajući da se uvijek imam gdje vratiti - ne nužno na sam početak, nego ondje gdje se ulice šire u avenije, gdje je sve manje dimnjaka, ali gdje lipe najljepše mirišu, gdje neustrašiva Drava kroji moj i dom i svijet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gorki život Božene Němcové

Zimi češće mislim na svoje mrtve - hladni dani odnijeli su mi neke od njih. Mislim na Hrvoja i njegove pune usne razvučene u osmijeh, na njegove nasmijane oči koje bi se stisnule između kapaka. Mislim na bockavu bradu, i na napeti trbuh mog djeda Zvonka, na kojeg sam naslanjala glavu, kao na jastuk. Mislim na njegova mršava kvrgava koljena u bolničkom krevetu, mislim na iščeznuće njegovog trbuha. Mislim na vodenaste oči bake Anice i na lik djeda Stipe, zgrbljen sjedi na ganjku. Mislim na Marija...ali ne sjećam se više ni njegovog lica ni njegovog glasa. Sjećam se strike koji me ljulja na prekriženoj nozi u našoj dnevnoj sobi. U sobi je upaljena samo zidna lampa koju nikada ne palimo - jesam li to samo sanjala? Svi su oni šutljivci. U mojim nijemim sjećanjima, glasna je samo moja baka Julka. Čujem ju dok se izjutra umivam 'ladnom vodom, čujem ju kad polažem ribu na tavicu ("Riba j' gotova čim dotakne vatru."), čujem ju kako priča o svojoj Janji i o svom dadi. Priča o b...

Američki san (4)

Ne znam kako kod vas, ali u našem kućanstvu jednostavno pitanje kao što je "Zašto se hot dog zove hot dog?" može dovesti do predavanja o američkoj povijesti, odnosno priči o europskim doseljenicima koji su, uz brojne gastronomske poslastice, u Ameriku donijeli i krvoločni nagon za otimanjem zemlje i uništavanjem starosjedilačkog stanovništva. Dok djeci pričam o bolestima, ratovima, nasilju, prisilnim preseljenjima i smještanjima Indijanaca u rezervate, gledaju me razrogačenih očiju, misle da izmišljam (ili misle - pobogu, mama, samo me zanimalo tko je hot dog nazvao tim smiješnim imenom) - njima je nezamislivo da ljudi umiju biti tako zli, a ja mislim - bilo bi vrijeme za malo Native American literature. U srednjoj školi sam pročitala knjigu jednog pisca koji se u to vrijeme predstavljao kao Indijanac (u međuvremenu je njegovo podrijetlo dovedeno u pitanje) - Owla Goingbacka - i njome se oduševila. Roman se zvao " Crota ", a bio je savršeni spoj misterije, trilera ...

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Zimovanje u Italiji

Na sudu se zna reći da se na kaznenom odjelu zli ljudi ukazuju u svom najboljem izdanju, dok se na obiteljskom odjelu dobri ljudi pretvaraju u svoje monstruozne verzije. Iako je ravnodušnost osjećaj suprotan osjećaju ljubavi, kad se ljudi razilaze, kad dijele djecu i imovinu koju su zajedno stvarali - teško pronalaze mrvu ravnodušnosti jedno za drugo. Njihove razlike pretvaraju ih u krnje ljude koji se osnažuju uzajamnom razarajućom mržnjom. Otvarajući knjigu "Vezice" talijanskog pisca Domenica Starnonea pomislila sam - ovo je knjiga dostojna obiteljskog odjela općinskog suda. Sklona sam talijanskoj književnosti, i iako je tradicionalno čuvam za ljetne dane, "Vezicama" nisam mogla odoljeti. Naime, u siječnju sam se našla u svijetu Jhumpe Lahiri , koja se smjelo iz Amerike preselila u Italiju prije desetak godina, s namjerom da razmišlja i piše isključivo na talijanskom jeziku. Na tom putu počela je prijateljevati s Domenicom Starnoneom, kojeg naziva najvećim živućim...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...