Zimi češće mislim na svoje mrtve - hladni dani odnijeli su mi neke od njih. Mislim na Hrvoja i njegove pune usne razvučene u osmijeh, na njegove nasmijane oči koje bi se stisnule između kapaka. Mislim na bockavu bradu, i na napeti trbuh mog djeda Zvonka, na kojeg sam naslanjala glavu, kao na jastuk. Mislim na njegova mršava kvrgava koljena u bolničkom krevetu, mislim na iščeznuće njegovog trbuha. Mislim na vodenaste oči bake Anice i na lik djeda Stipe, zgrbljen sjedi na ganjku. Mislim na Marija...ali ne sjećam se više ni njegovog lica ni njegovog glasa. Sjećam se strike koji me ljulja na prekriženoj nozi u našoj dnevnoj sobi. U sobi je upaljena samo zidna lampa koju nikada ne palimo - jesam li to samo sanjala?
Svi su oni šutljivci. U mojim nijemim sjećanjima, glasna je samo moja baka Julka. Čujem ju dok se izjutra umivam 'ladnom vodom, čujem ju kad polažem ribu na tavicu ("Riba j' gotova čim dotakne vatru."), čujem ju kako priča o svojoj Janji i o svom dadi. Priča o brenovanoj kosi i spavanju na ruki, o svemu što sam pažljivo zapisala u jedinoj knjizi koju ću ikada napisati. Kad mijesim tijesto, moji prsti postaju nalik na njezine, ukočene i smežurane - tijesto mi se lijepi na jagodice, tarem ga o brašnjave dlanove.
Nedostaje mi moja baka, nedostaje mi biti unukom. Ne čudi, stoga, što sam se u potrazi za štivom koje bi odgovaralo mom raspoloženju oduševila upravo knjigom "Bakica - Slike iz seoskoga života" iliti "Babička", češke književnice Božene Němcové. Kako je "Bakica" u gradskoj knjižnici dostupna samo u studijskoj čitaonici, pribavila sam ju preko Njuškala, za 2 eura, u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946., u prijevodu dr. Ljudevita Jonkea, osnivača katedre bohemistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Rođena kao Barbora Panklová 4. veljače 1820. u Beču, Němcova je djetinjstvo provela u Ratibořicama kod Česká Skalice (danas je ondje Muzej Božene Němcové). Prezime Panklová nadjenuli su joj kad se njezina majka Tereza Novotná udala za Johanna Pankla (suvremena istraživanja dovode u pitanje očinstvo Johanna Pankla i datum rođenja Božene Němcové). Obitelj se preselila u Ratibořice, gdje je radila na imanju kneginje Zaháňske (otac kao konjušar, a majka kao pralja), a kasnije im se pridružila i Terezina majka, Magdaléna Novotná rođena Čudová (1770. - 1841.), koja je pomagala u odgoju njihovo trinaestero djece, i na kojoj je Barbora utemeljila lik bakice u svom najpoznatijem djelu.
Sa samo sedamnaest godina slobodoumna Barbora se udala za Josefa Němca, starijeg državnog činovnika u carinskoj upravi, kojeg su joj namijenili roditelji. Brak nije bio sretan – često su se selili zbog njegovih nacionalističkih stavova, živjeli u siromaštvu i sukobljavali se. Josef je često bio nasilan prema supruzi i u nekoliko je navrata bježala od njega (čak i kroz prozor). Ipak, imali su četvero djece - sinove Jaroslava, Karela i Hyneka, te kćer Theodoru. Hynek je preminuo kao petnaestogodišnjak, što je Boženu posebno pogodilo, zbog čega je nakon njegove smrti pažnju više poklanjala Jaroslavu i Karelu, koji su se istaknuli u prosvjeti i hortikulturi, zanemarujući Theodoru koja se naposljetku školovala za učiteljicu i brinula za majku do njezine smrti.
Pod utjecajem narodnog preporoda, Božena je napisala svoju prvu pjesmu, i to na češkom jeziku, dakako (njemački jezik bio je službeni jezik Habsburške Monarhije), "Ženama češkim". Kasnije izdaje "Narodne priče i legende" u sedam svezaka, te "Slovačke priče i legende" u deset svezaka, te brojne novele i pripovijetke, objavljivane u časopisima i zbornicima, kako se navodi u "O lijepim princezama i hrabrim vitezovima", izboru čeških i slovačkih priča Božene Němcové, koja je i kod nas prevedena, u izdanju Novinsko izdavačke ustanove Jednota iz (po češkoj manjini poznatog) Daruvara. Iako aktivna u narodnom preporodu, ali i u brojnim ljubavnim aferama, nakon što joj je muž ostao bez posla, Božena jedva preživljava - u tom najtežem periodu života piše "Bakicu", djelo koje danas poznaje svaki Čeh, djelo po kojem je postala simbol češkog kulturnog identiteta. Drugo izdanje "Bakice" dobila je u ruke dan prije smrti, preminuvši od tuberkuloze u 41. godini, u kući "U Tri Lipe" u Pragu (današnja ulica Na Příkopě 854). Pokopana je na Vyšehradu, groblju znamenitih Čeha.
Boženu Němcovu Kundera je nazvao majkom češke proze. Štoviše, godina objavljivanja "Bakice", 1855., smatra se godinom početka novije češke književnosti. Gledajući kroz prizmu hrvatske književnosti, Boženu bismo mogli uspoređivati i sa Zagorkom i s Jagodom Truhelkom i s Ivanom Brlić Mažuranić. Nije se pokoravala društvenim pravilima - imala je ljubavnike, bila strastvena pušačica cigara, zarađivala je pisanjem. Hrvatska enciklopedija kaže o njoj sljedeće: "Proučavala je folklorno stvaralaštvo češkoga i slovačkoga sela i među prvima prepoznala pučku bajku kao umjetnički artefakt. Prevodila je na češki bajke i narodne priče drugih slavenskih naroda, među kojima i hrvatske."
U ovom idiličnom romanu, nastalom u razdoblju u kojem romantizam susreće realizam, upoznajemo bakicu koja dolazi najstarijoj kćeri u pomoć u odgoju četvero djece, Barunke (koju se često tumači kao autoričin alter ego), Adelke, Jenika i Vilema (uz njih su uvijek i psi Sultan i Tyrl). Bakica je nalik svim seoskim ženama 19. (pa i 20.) stoljeća, kako češkim tako i slovačkim i hrvatskim, neopjevanim heroinama kakve izumiru. U bakicinom prozoru su pelargonije, na zidu slike svetaca, u kutu je bojadisana škrinja s perinama, na vratima limena škropionica s posvećenom vodom. Bakica ima bijelu maramu, tamno krzno s dugim naborima ozada, naboranu zelenu suknju od poluvunene tkanine, obrubljenu širokom vrpcom, crveni rubac s cvijećem, koji veže ispod bijele marame, ima bijelu pregaču, rogoznu torbicu, a na nogama su joj bijele čarape i crne papuče. Djeca ovakve bakice nikad ranije nisu vidjela, a ona im je još donijela i svibanjske mačiće i piliće te jabuke i pisanice. "Bakica je bila najbolja bakica!", viknuli su uglas. Kao i dječica, i čitatelj gotovo istog trena zavoli bakicu koja postaje stup obitelji Prošek, dok roditelji djece obavljaju poslove na vlastelinstvu dobre kneginje.
"Kad je bakica pekla kruh, bila je to svečanost za unučiće. Svaki put bi dobili lepinje i mali kruščić, punjen šljivama ili jabukama, što se prije nije događalo. Ali morali su se priviknuti, da paze na mrvice. "Mrvice idu u vatru", govorila bi bakica skupljajući sa stola mrvice i bacajući ih u vatru. Ali kad bi koje dijete namrvilo kruha po podu i bakica to vidjela, odmah bi mu zapovjedila, da pokupi mrvice, rekla: "Po mrvicama se ne smije gaziti, inače, kažu, plaču duše u čistilištu." Također joj je bilo krivo, kad bi vidjela, da kruh neravno režu: "Tko ne reže kruh ravno, taj se ni s ljudima ne slaže", govorila bi. Jednom je molio Jenjik, da mu bakica odreže sa strane malo korice, da on to voli jesti; no bakica to nije uradila, nego je rekla: "Zar nisi čuo, kad se kruh ovako u stranu zarezuje, da to zarezujemo Gospoda u petu? Bilo kako mu drago, ne privikavaj se izbirljivosti u jelu", i gospodin Jenjiček morao se odreći poslastice."
Baka kroji živote dječice, govori im o prirodi, o Bogu, o svojim susretima (npr. priča o tome kako je upoznala cara Josipa i gledala mu ravno u oči ("Vaš načelnik vjerojatno nema čistu savjest, pa zato ne može nikomu slobodno pogledati u oči")), o seoskim i narodnim legendama, npr. o djevojčici kojoj je u spomen podignuta crkvica kraj izvora ili o Viktorki koja petnaest godina živi u šumi. Bakica ih upoznaje s dobrim ljudima (mlinarom, travarkom, kćerkom gostioničara, gospođom šumaricom, putujućim trgovcima, upraviteljevom gospođom, djecom iz sušionice lana, šumarom Beyerom i dr.) i vodi ih svuda sa sobom - kako u dvorac u koji ih poziva kneginja tako i na razna proštenja, procesije, hodočašća (mjesto Devet križeva zaštićeni je nacionalni spomenik). Iako stvorena po uzoru na baku autorice, bakica predstavlja sve bogobojazne (i praznovjerne) ljude (moja baka Julka spavala je kraj Srca Isusova, a pričala o vilama ("Dobro veče, dobre žene, ja vas ne vidim, vi se men' uklon'te!" rekla bi izlijevajući vodu na dvorište u sumrak)), sol zemlje i svjetlo svijeta, koji su dijelili sve što su imali, držeći do kršćanskih dužnosti ("Čovjek mora imati srca za ljude, pa ga onda i oni vole."). Čitajući, naglas sam izgovarala bakicine poslovice, nastojeći ih bolje zapamtiti ("Čini đavlu dobro, on će te paklom nagraditi" ili "Izbirač dobije otirač"), dok sam, čitajući o bakinim uspomenama na koje joj "sjaj blažene uspomene zablistao u oku", gutala knedle, imajući na umu sve žene od kojih smo potekle, koje nisu puno tražile, a puno su pretrpile. Baš kako bakica svima, bez iznimke, nudi kruh i sol, tako i Božena Němcová čitateljima već gotovo dva stoljeća nudi djetinju nevinost, Božje milosrđe, nepokolebljivost ljudskog duha i pregršt emocija u ovoj knjizi koja je pravo književno blago, ali i etnografsko štivo koje ne poznaje granice vremena i prostora. Nakon čitanja ovog epohalnog djela, i to u veljači, u kojoj se u Hrvatskoj obilježava Mjesec češkog jezika, poželjela sam uroniti i u ostatak češke književnosti, u knjige Hašeka, Hrabala, Čapeka, Kundere, pa i Kafke, koji je, unatoč pisanju na njemačkom jeziku, pisac Praga, prekrasnog grada kojem bi se jednog dana voljela vratiti.
"Ta bit će to prije ili kasnije, da će sunce izlaziti i zalaziti nad mojom glavom, a ja ću bezbrižno spavati. Ali dok sam živa i Bog mi daje zdravlje, red je, da radim. Lijenčina stoji mnogo novaca. A nema čovjeka bez brige, jednog muči ovo, drugog ono, svaki nosi svoj križ, samo što svaki ne klone pod njim", rekla je bakica."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)