Na sudu se zna reći da se na kaznenom odjelu zli ljudi ukazuju u svom najboljem izdanju, dok se na obiteljskom odjelu dobri ljudi pretvaraju u svoje monstruozne verzije. Iako je ravnodušnost osjećaj suprotan osjećaju ljubavi, kad se ljudi razilaze, kad dijele djecu i imovinu koju su zajedno stvarali - teško pronalaze mrvu ravnodušnosti jedno za drugo. Njihove razlike pretvaraju ih u krnje ljude koji se osnažuju uzajamnom razarajućom mržnjom. Otvarajući knjigu "Vezice" talijanskog pisca Domenica Starnonea pomislila sam - ovo je knjiga dostojna obiteljskog odjela općinskog suda.
Sklona sam talijanskoj književnosti, i iako je tradicionalno čuvam za ljetne dane, "Vezicama" nisam mogla odoljeti. Naime, u siječnju sam se našla u svijetu Jhumpe Lahiri, koja se smjelo iz Amerike preselila u Italiju prije desetak godina, s namjerom da razmišlja i piše isključivo na talijanskom jeziku. Na tom putu počela je prijateljevati s Domenicom Starnoneom, kojeg naziva najvećim živućim talijanskim autorom (pored žive Elene Ferrante?!), radi kojeg je učinila iznimku i u ulozi prevoditeljice se vratila materinskom engleskom jeziku - nastojeći američkim čitateljima približiti upravo njegov roman "Vezice".
Riječ je o triptihu koji započinje pismima prezrene žene. Još ne znamo njezino ime, ali saznajemo da je suprug napustio nju i njihovo dvoje djece nakon dvanaest godina braka. Njezin suprug, Aldo, tridesetčetverogodišnji je beskičmenjak koji se zaljubio u devetnaestogodišnju ženu, koji uživa u novostečenoj slobodi, zaboravljajući čak i na svoju djecu, Sandra i Anu, koje ravnodušno prepušta supruzi. U svojim pismima ona ga relativno pribrano pokušava urazumiti, svjesna da je "nekadašnja radost jenjala", da su se promijenili, razdvojili jedno od drugoga, ali, za razliku od njega, ne vidi rješenje u građenju nečega novoga s drugom osobom, ne bira ići linijom manjeg otpora. Kroz pisma ne razabiremo Aldovu verziju priče, ali iz riječi njegove supruge shvaćamo da je on čovjek koji "nikad neće biti ono što želi, nego ono što ga snađe".
"Navodiš mi primjer stuba. Sjeti se - kažeš - što činimo uspinjući se stubama. Stopala stupaju jedno za drugim onako kako su nas učili u djetinjstvu. No radost prvih koraka izgubljena je. Odrastajući, prilagodili smo se hodu naših roditelja, starije braće i sestara, osoba s kojima smo bili povezani. Noge sad koračaju uzbrdo slijedeći usvojene navike. A napetost, osjećaji i sreća koračanja izgubljeni su baš kao i jedinstvenost hoda. Krećemo se vjerujući da je pokret nogu naš, no nije tako, uz nas se tim stubama penje mala povorka kojoj smo se prilagodili i sigurnost nogu puki je rezultat naše prilagodbe. Ili ćemo promijeniti korak - zaključuješ - iznova otkrivajući radost početaka ili ćemo sebe osuditi na najsivlju normalnost."
Drugi dio knjige, pak, pisan je iz Aldove perspektive, ali iz perspektive ostarjela čovjeka koji se, kako saznjemo, nakon ljubavnog brodoloma, nakon četiri godine razdvojenosti, vratio svojoj supruzi - Vandi. Iako su zajedno pola stoljeća, oni ne dijele životnu radost, nego tek kućanstvo i suzdržanost. Vanda je "organizatorica svakodnevnog života", a Aldo joj prepušta sve - on izabire šutnju, ne talasa, jer jednom je već povrijedio svoju obitelji. Godine gutanja prijezira ispisane su u izvanrednom prikazu muškarca koji nikad nije bio iskren ni prema sebi ni prema članovima svoje obitelji, pravdajući nesreću odabirom, shvaćajući da nikad nije uistinu obratio pozornost na svoju suprugu. Suočen s krhotinama vlastita života, bit će primoran vidjeti stvari onakvima kakve one jesu.
Posljednji pripovjedački glas pripada Ani, njihovoj odrasloj kćeri. Ona je odabrala život bez djece, ali iz dana u dan proživljava rane koje su joj u djetinjstvu zadali roditelji, dok njezin stariji brat, bar se tako čini, ne mari za njih. Njezino poglavlje iznjedrilo je poantu, zakulisni život njezinih roditelja.
"Bilo mi je teško objasniti. Na koncu sam promrmljao da mi je teško nositi se sa svim potrebama naše djece onako kako oduvijek čini ona. Pogrešno je shvatila, pomislila je da se želim vratiti obitelji. Razvedrila se, počela je govoriti o novoj ravnoteži koju bismo nas četvero morali pronaći. Odmahnuo sam glavom i rekao:
- Moram se reorganizirati.
U djeliću sekunde Vanda je u mojim očima pročitala kakvu snage crpim iz zadovoljstva koje nema veze s njom i iznenada spoznala da me ništa neće zadržati, čak ni djeca. Shavtio sam, u tih nekoliko časaka, da je to što joj činim posebno okrutno i stoga sam pobjegao, da se ne moram suočiti s tom činjenicom."
Iako ovaj roman odabirom teme podsjeća na "Dane zaborava" Elene Ferrante, jednu od mojih najdražih knjiga, između te dvije knjige postoji jasna razlika (uostalom, tema napuštanja i ispitivanja institucije braka specifična je upravo za talijanske autore, kao u npr. "Ne miči se" Margaret Mazzantini, ispisanoj u identičnoj maniri). Razliku između Starnonea i Ferrante pokušavam razaznati jer se već deset godina nagađa da su Domenico Starnone i/ili njegova supruga Anita Raja povezani s identitetom Elene Ferrante, što on u svojim intervjuima komentira tek smiješkom i rečenicom: "JA nisam Elena Ferrante", tobože odbijajući govoriti u suprugino ime. Čitajući prvu glavu "Vezica" jasno sam razlikovala njegov pokušaj pisanja iz ženske perspektive, koja mi se učinila odveć "muški" racionalnom, suzdržanom, od izuzetno "ženskog" pisma Elene Ferrante, koje je sirovo, strastveno, eruptivno. Doduše, kod oboje je obitelj središte zanimanja, ali Ferrate ne vidi izlazak iz obitelji kao rješenje - njezini su likovi vezani za obitelj, čak i kad je ona strukturalno jalova, dok Starnone vidi obitelj kao zamku, od koje se (muškarac) može odvojiti. Ferrante često progovara o preljubu kao početku potrage za identitetom, o nametnutim ulogama žene u braku, dok Starnone u "Vezicama" samo razočarano poručuje - preljub ne donosi sanjanu slobodu.
Izvanredan je ovo roman za mlade zaručnike, za odsutne muževe i za dominantne žene, jer prokazuje igre moći za kojima svi posežemo u svojim najpotrebitijim trenucima, lišeni sposobnosti prepoznavanja svojih potreba i njihovog artikuliranja. Starnone "Vezicama" podsjeća da život brzo dođe svome koncu, a da je moguće provesti ga ni ne primjećujući svog partnera, u braku koji počiva na klimavim temeljima, na koje se naslanjaju čvrsti zidovi straha od napuštanja i od nesavršenosti, zaboravljujući i mogućnost suživota s osobom uz koju bismo slobodno bivali i rasli prema nebu, nepokolebljivo, poput dvije isprepletene stabljike.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)