Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles, u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!).
Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su pokapani kao sardine u velike masovne grobnice. Žrtve ratova, kuge i siromaštva gnojile su zemlju, koja je uzdisala i širila nesnosan smrad pariškim ulicama, sve dok relativno svježe položena tijela, osnažena plinovima i rahljenjem tla, nisu probila zid podruma kuće tik uz groblje. Nemaran i grub odnos prema preminulima dosegnuo je vrhunac - vlasti su zaključile da se groblje mora zatvoriti, da se grad mora pročistiti, no, kamo s kostima?
Projekt gradskih vlasti u kojem je stotinu grobara sljedećih dvanaest godina kosti s Innocents groblja iskapalo i premještalo u nepregledni niz tunela dvadeset metara ispod zemlje - u ono što danas zovemo pariškim katakombama - zaintrigiralo je pisca Andrewa Millera, pogotovo zato što je Pariz zaboravio svoje nevine mrtve s Innocents groblja, na kojem danas, kao nijemi podsjetnik, stoji tek Talijanska fontana.
Svoju priču Miller je odlučio ispričati iz perspektive mladog inženjera iz provincije, Jeana-Baptistea Barattea, mladića "od ideja, od ideala", koji po nalogu ministra iz Versaillesa, 1786. dolazi u Pariz izmjestiti groblje, omogućiti građanima čist zrak i lijepo uređen grad. Smješta se uz samo groblje, u sobici koju iznajmljuje obitelj Monnard, s kojima dijeli i obroke. U kući žive gospodin i gospođa Monnard, čija jela su, kako inženjer ubrzo primjećuje, zahvaćena smradom truleži, njihova služavka dlakavih podlaktica, Marie, i njihova kćer, Zigguette, koja Baratteove promjene ne dočekuje s entuzijazmom. Za izvedbu posla inženjer angažira marljive rudare iz Valenciennesa, koje vodi njegov stari kolega Lecoeur, i koji svake noći mukotrpno iskapaju rake duboke trideset metara, i koji se prema ljudskim ostacima moraju odnositi kao da su njihovi preci. Međutim, zateknuti količinom posla, rudari otvaraju lijesove kao ostrige, prebiru po predmetima ostavljenima pokojnicima za zagrobni život, a kosti, nabacane gusto u raku, dodaju si kao svežnjeve šiba. Osim inženjera, poslove nadziru i orguljaš grobljanske kapelice, Armand, stari grobar i njegova unuka Jeanne, ali i liječnik Guillotin, koji je zadužen za kosti, ali i za zdravlje rudara (da, isti onaj Gullotin koji nije izumio giljotinu, ali je zagovarao njezinu primjenu kao humaniju metodu, pa je ona poprimila njegovo ime).
Ako volite frankofono, a znate cijeniti i morbidnu stranu povijesti, ovaj roman bit će vam prava poslastica, naročito u ožujku, Mjesecu frankofonije. Od jutra na tržnici, na kojoj se kupci cjenkaju s trgovcima sira ili ribe, do večeri, koja započinje užigač svjetiljaka, Miller je izvanredno prikazao živost Rue aux Fers, koju, doduše, kvari vonj raspadanja, zadah prošlih života, ali i trulež korupcije i bijedi koji su doveli do Francuske revolucije, svega tri godine kasnije.
"A hrana Monnardovih, pak, ostaje, jednako neukusna kao uvijek. Čak ga i pita od jabuke nekako uspijeva podsjetiti na one srebrnaste gljivice koje rastu u najvlažnijim zakutcima podruma, ali svejedno uvijek počisti tanjur. To mu je, djelomice, navika koju mu je u najranijem djetinjstvu usadila očeva nadlanica, a poslije nje podebljale šibe i kazne laičke braće u Nogentu, ali djelomice se nakon gotovo pet tjedana u toj kući navikao na to, na sve to. Nakon večere povlači se u svoju sobu, svojem kućnom ogrtaču, stranici ili dvije Buffona. Potom liježe, gasi svijeću, izgovara katekizam. Ne pita se je li sretan ili nesretan. To pitanje odgađa. Na nepcu ima nekoliko čireva koje, ležeći u tami, gurka vrhom jezika. Je li njegov dah počeo smrdjeti? Bi li to osjetio? Ni za živu glavu ne može se sjetiti nikoga tko bi mu mogao pouzdano odgovoriti na to pitanje."
"Čak i kopajući zahode i jame za vatru već su iskopali stotinu ili više krupnih kostiju i nebrojene komadiće, neke bijele poput krede, druge sive, crne ili žute poput lisičarki. Jeanne pokupi jednu od manjih lubanja, iščeprka palcem grumen zemlje s njezina čela i ponovno je položi u travu kao da vraća ptića u gnijezdo. U njezinim postupcima ima nečeg blago zazornog, ali Jean-Baaptisteu jasno je da će se ona primjerom dalko jače dojmiti ljudi nego on riječima."
Možda je nekome ovaj trenutak u povijesti vrijedan zaborava, ali ja sam sretna što postoje ljudi koji povijest vide kao učiteljicu života, ljudi kao što je Andrew Miller, koji ne prezaju od pomalo gnjusnih tema, kako bi ukazali na ono što je važno, što je vrijedno, što trebamo primiti kao ostavštinu. Jer, čišćenje groblja dovelo je do transformacije - ne samo Pariza, nego i nesigurnog inženjera koji se u obavljanju svog zadatka morao suočiti i s moralnim propadanjem, ali i smoći hrabrost i zamoliti za ljubav. Smrt nikada čovjeku nije ugodna, ali je uvijek poticajna - pokazat će se.
Roman je ovo koji obiluje olfaktornim i auditornim slikama, ali i pomalo grotesknim prizorima kao što je npr. onaj u kojem orguljaš svira u crkvi u kojoj se sablasno stišću rudari s pariškim damama noći koje ih dolaze razvedriti i osokoliti za daljnji rad. Eterični jezik Andrewa Millera, njegova zdrava znatiželja i mašta te intrigantna povijest Pariza zaslužni su za ovo djelo iz kojeg vrišti uznemirujuća i utješna misao - doista, "ne postoji ništa na svijetu što ne može biti rastavljeno". Međutim, dok je ljudskosti, ono vrijedno može se ponovno sastaviti, sjajnije nego ikada - dodala bih.
"U dnu desete rake leže ostaci tridesetero, četrdesetoro djece. Stvarno nema vremena za točniji izračun. Guillotin i Thouret ocijene da su djeca umrla u dobi od četvrte do desete godine. Manetti, kad ga upitaju za mišljenje, kimne. Epidemija u sirotištu u Plessyju - 1740.? Ili 1741. Ne bi se mogao zakleti. Djeca su u raku položena glavom do susjedovih nogu, kao šđto su najvjerojatnije spavala u sirotištu. Radnici su pogođeni. Uvlače dim iz lula, dodiruju amajlije. Doktori pokupe nekoliko lubanja i naslažu ih kao glavice zelja ili pastrnjaka u jednu od Jeanninih pltenih košara pa ih odnesu u radionicu...
...Odvede ga do svjeverozapadnoga kuta groblja, blizu mjesta gdje je bila prva zajednička grobnica koju su ispraznili.
- Vidite? - kaže pokazujući sitne žute cvjetiće s listićima koji izgledaju kao točkaste, zelene lopatice i , nadomak njih, više biljke grimiznih cvjetova.
- Sjemenje je bilo zakopano - kaže. - Kopanjem ste ga oživjeli. Inženjer zuri u njih, u te žute i grimizne cvjetove. Ne kaže ništa. Duboko je pogođen."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)