Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku, kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini.

Dug nam je život ostavio Cees Nooteboom, koji je kao dijete izgubio oca u bombardiranju Amsterdama u Drugom svjetskom ratu, tijekom "Hongerwinter" u kojoj je dvadeset tisuća ljudi izgubilo živote. Živjeti u poraću nije bilo lako, ali je Cees utjehu našao u knjigama - u katoličkim školama, u koje ga je slao očuh, čitao je Faulknera, kako stoji u njegovoj osmrtnici. Mladost je, pak, proveo putujući, što ga je oblikovalo i kao pisca i kao čovjeka, a bio je i istaknuti novinar.

Potaknut filozofskim pitanjima o prolaznosti, Nooteboom je 1980. napisao "Rituale", roman u kojem je glavni lik muškarac čudnog imena i čudnih sklonosti, Inni Wintrop. Roman je podijeljen u tri dijela i smješta Innija u tri razdoblja u njegovom životu, u kojima do izražaja dolazi Nooteboomova fascinacija ritalima u kojima ljudi traže smisao života.

"Je li sada bio potaknut na razmišljanje? Kao što je poznato, to je zarazno djelovalo. Onoliko dugo dok sam ništa ne činiš, tvoj život određuju ljudi i stvari koji se u njemu pojavljuju. Njihova je prisutnost uzrokovala sporu rijeku događaja koje poslije moraš vući za sobom, mrtve očeve, majke u inozemstvu, internate, skrbnike, a sada i tetu i skijaškog prvaka. S određenim je zadovoljstvo pomislio kako sada sam opet ništa ne mora činiti. Ali kako je onda došlo do toga - dok je on imao osjećaj kako sam ništa nije učinio i kako mu se dosad sve jednostavno događalo - da mu se život činio toliko dugim? Već je tsiućama godina postojao, i da je studirao zoologiju, bili bi to milijuni godina.. Nikakvo čudo da s takvom prošlošću ne možeš sve upamtiti, a istodobno je čudno ono što ipak upamtiš, a još je čudnija jednakost upamćenoga u kojem se osmrtnica njegova oca nalazila na istoj razini kao još mnogo toga, priključeni događaji, kao thalatta thalatta, raspeće i paljenje Reichstaga..."

U prvom poglavlju, 1963., Innija (Lav u horoskopu) vidimo u jednom očajnom trenutku u njegovom životnu burzovnog mešetara koji, k tome, piše i horoskop za novine i zanima se za antikvitete. Njegov odnos sa suprugom Zitom, ali i drugim ženama, morao ga je dovesti do tog turobnog trenutka.

U drugom se poglavlju, 1953., Inni druži s bivšim partnerom svoje tetke Therese, Arnoldom Taddsom, kojem je "vrijeme bilo majkom svih stvari", koji dan dijeli na odmjerene dijelove, a jedan skuhani obrok dijeli na osam obroka (jedan za svaki dan u tjednu, i jedan za psa). Njegov "odnos sa svijetom je propao" pa ga je on "visokim, oštrim tonovima odbijao od sebe kao da još njime vlada". Inniju je bio zanimljiv, iako je njihova komplementarnost drugima bila neshvatljiva - uz Arnolda Inni uči o tome kakav je život, (žene ga uče što on jest), o ganućima za kojima će kasnije u životu čeznuti.

"Dok su hodali vrtnim puteljkom Inni se osvrnuo prema kući, i još više nego dok je bio unutra osjećao je fanatičnu usamljenost na koju se taj čovjek osudio. Postojali su razni oblici patnje, i koliko god je Inni, kasnijom rekonstrukcijom, vjerojatno dosta toga morao propatiti, ipak je bilo neobično da je etat cru patnje tako jasno bio obznanjen nekome njegovoih godina, kao što se to sada događalo. Ne patnja kao događaj, nego kao samoodabrana, neopoziva kazna. Neopoziva jer nije bilo drugih uključenih u nju, budući da je taj čovjek, koji je tako energično i sportski koračao pored njega poput atleta koji je osvojio svjetski rekord, izgledao kao da pati od sebe samog, u sebi. Iako to tada nije mogao definirati, Inni je znao da ovdje ima posla sa zadahom smrti, područjem iz kojeg nije bilo povratka ako se u njega jednom, možda nesretnim slučajem ili jednostavno nepažnjom, zaluta."

Estetika egzistencijalno rastrojenog muškarca (je li muškarcima egzistencijalna kriza uvijek usko vezana za njihovo poimanje erotike?) najviše dolazi do izražaja u trećem poglavlju, koje, 1973., Inni provodi s Philipom Taadsom. "Svemir Philipa Taadsa bio je jednako samosvojan (sjajna riječ, zar ne?) kao i onaj njegova oca." Redovnički nastrojeni Philip voli Kawabatinih "Tisuću ždralova" (prva knjiga spomenuta na ovom blogu, btw!), a njegov način života rituale prikazuje kao zlokoban put u propast.

Keksi s ricottom

Iako kritika tvrdi da je ovaj roman inspiriran zen budizmom, ova je knjiga u mene unijela nemir (u mojoj glavi postoji čitav žanr knjiga koje izazivaju nemir). Na samom početku priuštila mi je nelagodu koja je jenjavala tek na momente. Inni mi se učinio kao lik koji silom želi osjetiti život na svojoj koži, a ipak ostaje zakinut za istiniti doživljaj svijeta. Njegove su misli opsesivne i neuhvatljive - čitatelj (ako je kao ja) ima osjećaj da je u glavi psihotičnog čovjeka, tek naposljetku shvaćajući da mora da ovako izgleda život u kojem nema spontanog prepuštanja, u kojem nema ni emocionalnog sloma ni emocionalnog oslobođenja. You got stuck in a moment and you can't get out of it, rekao bi Bono.

Iako je Nooteboom doveo rituale na zao glas, meni se i dalje neobično dopada ideja da se sakrijem iza tih sitnih rituala. Mogla bih skuhati espresso, i ispijati ga duže nego inače - jutarnja kava za mene je event. Mogla bih ispeći kolačiće s elegantnim štihom, mogla bih i ja, kao Tetiana, početi pirjati meso u mineralnoj vodi, mogla bih gledati "One Fine Day" po stoti put, mogla bih plesati uz "The Man I Need" na repeatu, mogla bih ukrasti poljubac, onaj koji umije oteti uzdah s usana, mogla bih zaboraviti na košaru s neopranim rubljem, mogla bih uvečer hidratantnom kremom omazati vrat (thanks a lot, Noro Ephron!), mogla bih ugasiti mobitel, ne mariti za poruke, za svijet - mogla bih cijeli dan sjediti s knjigom na krilu. Iako rituali u životu Innija Wintropa ili Arnolda Toddsa predstavljaju odsutnost života - bar onog njegovog nepredvidljivog, strastvenog, rizičnog dijela - rituali su, bar mi se tako čini, najiskreniji dio našeg bivanja. Trenuci u kojima ne moramo uvažavati druge, u kojima si bezobrazno ugađamo, sanjarimo. Ako već jesmo prolazni, nemam ništa protiv da upravo rituali budu ono u čemu jesmo, i u čemu ćemo biti prepoznatljivo samosvojni (sjajna riječ, zar ne?).