Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od prosinac, 2016

Mali novogodišnji knjiški izazov

Sretna Nova godina! Novi početak je pred nama, i svaki pravi knjiški moljac pripremio je popis knjiga koje su must read u ovih 365 dana (yeah, we know how to party). Na moj knjiški challenge nadahnuli su me dragi ljudi s kojima provodim dane. Krenulo je sa blind datom s knjigom kojeg smo zaigrali povodom rođendana book cluba. Ja sam nepoznatom obdareniku zapakirala Tišina, rastanak Marice Bodrožić (baš lijepa i draga mi knjiga), a meni je netko spakovao knjigu Ako se usudite kraljice ljubića, za koju nisam nikada ranije niti čula, Kresley Cole. Bila sam baš vidno razočarana, jer stvarno ne čitam ljubiće, ali nisam je htjela zamjeniti - ta je knjiga pronašla put do mene i ima da je pročitam, ne zvala se ja... Nakon tog nesretnog spoja ljubavnog romana i mene sirote, jedna od mojih šefica, kako volim reći, a točnije - moja mentorica, donijela mi je knjigu Dolores Clairborne - knjigu koja joj se iznimno svidjela, a čiji primjerak posjeduje. I već sam se krenula izvlačiti da stvarno ni

Kako sam postala Groundhog-day-kind-of-girl

Godina je na izmaku, a dok otkucava posljednja ura, volim proanalizirati ono što ostavljam iza sebe. Kako vi procjenjujete uspjeh? Je li vam se ove godine dogodilo nešto posebno uzbudljivo, ili lijepo? Ili se želite što prije oprostiti od ove godine? Hm, meni se ništa nije dogodilo - samo sam bila mama. I Bogu hvala na tome! Znam da je to iskustvo koje si ne može svatko priuštiti, jer, iako je od neprocjenjive vrijednosti, ljudi smo, moramo od nečega živjeti, i ponekad nas određene obveze pritišću u pogrešno vrijeme. Godinu dana s mojoj mezimicom priuštilo mi je gorko slatke trenutke - bilo je tu slomova živaca, nekontroliranog plača (više mog, nego njenog), onog mrmljanja "Bože, pomozi, ja to ne mogu" u bradu, muke po zubima, po virozama, po jelu, po grčevima, po nespavanju. Bilo je tu svega, a ponajviše ljubavi - one zbog koje se topite i plačete od sreće, one koja vam daje snagu za prijeći sve prepreke, one zbog koje zaspite iscrpljeni, ali s najvećim osmijehom na svijetu

Cin cin cin don don don!

U božićno vrijeme, primjetila sam, ljudi se doista raduju sitnicama. Vjerujem da vam ne treba ni Zagreb ni Beč da bi doživjeli čaroliju Božića. Gužva koja se stvara pred konkatedralom u 7 ujutro draža mi je od gužve u trgovačkom centru, pa sam ove godine sav shopping obavila u studenom. Iako su me dekoracije zločesto mamile, odlučila sam štimung u stanu, u kojem ionako sve stvari moraju stajati na najvišim policama, stvoriti sama. Brdo praznih staklenki iskoristila sam kao svijećnjake ili kao praktične spremnike za držanje ukrasa. Nisam baš prespretna s rukama, ali napravila sam i čestitke - točnije, umetnula fotografiju naše male obitelji u okvir čestitke (8 komada s kovertama može se naći u DM-u po cijeni od 14 kuna). Obožavam božićne čestitke, to mi je važan običaj kojeg želim brižno čuvati dokle god je Hrvatske pošte. Kod poklona se trudim biti praktična - uvijek je to nešto što je potrebno toj osobi i nešto što će ju razveseliti, ili joj barem zasladiti dan. Čes

Ovogodišnja inventura

Kraj je godine i većina nas preispituje svoj život - jesam li nekoga povrijedio, jesam li sijao mržnju, kakav sam bio prema samome sebi, jesam li bio ohol, licemjeran ili zavidan, ili sam bio sve od navedenog? Toliko vremena utrošimo razmišljajući o sebi, za to kao da uvijek imamo vremena, zar ne? Međutim, kad trebamo izanalizirati svoj odnos prema Bogu, eh, onda smo prezaposleni. U ovo predbožićno vrijeme lakše nam je otići na gradski trg pa popiti kuhano vino, nego se u tišini pripremiti za božićnu ispovijed i čiste duše dočekati Božić. Ipak, neprestano me baš ovogodišnji grijesi kopkaju i ne daju mi mira, a tiču se upravo odnosa prema Bogu.  "Hoćete li odgajati djecu u vjeri?", pitao nas je svećenik pred oltarom prije više od dvije godine. "Hooooćemo!", odgovorili smo, ni ne sluteći što taj odgoj, a kamoli odgoj u vjeri, podrazumjeva. Otkad sam rodila, moj život se promijenio. Više nemam onu slobodu koju sve majke uzimaju zdravo za gotovo u svojim predmaj

Knjiga kao poklon

Čitam na Goodreadsu komentare obožavatelja pisane riječi na temu koja je najbolja knjiga koja im je poklonjena. Navode oni Čudo (sama sam si ga kupila), pa Tajni vrt (sama sam si ga kupila), nastavljaju s Malim ženama (sama sam si ju kupila).... You got the point. Većinu omiljenijih knjiga sam si sama poklonila. Ipak, buljim u policu s knjigama i vadim knjige koje mi nešto znače po svom sadržaju (jer su po posvetama na koricama sve mi jednako drage)... I shvatim da mi je većinu najdražih poklonila jedna osoba. Tu osobu, uz svoju majku, smatram i uvelike odgovornom za moju ljubav prema knjigama jer sam je, poput mlađe sestre, u mnogočemu kopirala, pa sam tako kao desetogodišnjakinja i stala gutati djela Agathe Christie - moralo se, jer ju je moja sestrična Martina čitala. Prva knjiga koje se sjećam da sam je baš dobila na poklon (jer nisu mi roditelji na taj način uručivali knjige - sve su bajke bile naše, sve smo sestre i ja dijelile i nismo niti jednu knjigu svojatale - osim Hl

O Božiću i izgubljenim trenucima

Svake godine u prosincu tražim prigodno štivo - čitam o božićnim kolačićima, božićnim puloverima, prelistavam Gjalskog i utjehu nalazim u Dickensu. Ove godine kupila sam, povodom blagdana, knjigu popularne Cecilije Ahern, čiji opus ne poznajem - baš da vidim u čemu je štos. Knjiga se reklamirala kao knjiga o čaroliji Božića, a zove se Svake godine. OK, ima tu čarolije, no ne kakvu za Božić priželjkujemo. Radi se o zbirci priča. Prvu pripovijeda ukras anđela na božićnoj jelci, kojeg gospodar svake godine, kada ga za Božić posjete djeca, skida s tavana i postavlja na vrh jelke. Odande on promatra braću i sestre koji se svake godine sve više udaljuju jedni od drugih. Vjerujem da svi za Božić idete kući, vraćate se svojim prvim Božićima. Ali, nadam se da ne čekate blagdane da bi se susreli s obitelji, pretužna mi je ta pomisao - da su braća i sestre stranci jedni drugima, a da roditelje i njihovu prolaznost niti ne doživljavaju. "Svake godine uvijek je sve isto, ali to i

Advent svuda, samo ne u srcu

Svima koji me poznaju i prate moj blog poznata je moja privrženost Gilmoreicama - nekima tek TV serija, a meni vječna utjeha i inspiracija. Prije 15 godina snimila sam na VHS kazetu epizodu Lorelai's first day at Chilton i zaljubila se u njihov brbljavi svijet, u taj odnos majke i kćeri, u gradić u kojem svak svakog zna. Otad su se Gilmoreice na dnevnoj bazi vrtile na našem TV ekranu, i često sam, ovisno o raspoloženju ili potrebi, birala točno određenu epizodu za koju sam znala da će me pokrenuti. Zajedno s Lorelai sanjala sam o savršenom muškarcu, zajedno s Rory planirala sam upis na fakultet... Malo je reći - uz Gilmoreice sam odrasla, zaljubila se, diplomirala, bila nezaposlena, zaposlila se, odselila na drugi kraj zemlje, položila pravosudni ispit, udala se za svoju prvu i jedinu ljubav, vratila se kući, postala majka. Ipak, vijest o revivalu me zabrinula. Serija je završila, imala sam svoj closure, i sviđalo mi se što je kraj serije bio očekivan, bez iznenađenja, pri