Šljokičasta žena

Ne znam koliko sam bila stara kad je moja opsesija dobila megalomanske razmjere, ali otkad pamtim voljela sam se zavući u mamin ormar, i u njega sam uvijek zavirivala s jasnim ciljem. Mamin ormar bio je poput portala u drugi svijet, moja osobna Narnija. Ondje cijeli moj život mama drži svoje tajne - svoje dnevnike, stare fotografije u kutijama za cipele čije tvornice su odavno izbrisane s lica zemlje, svoje crteže, bilješke s pjesmama koje je voljela ili pisala, i svoju lektiru iz osmog razreda, blago na kojem se, zahvaljujući meni, nikada paučina nije stigla stvoriti. Naravno, nije mi vrag dao mira, pa sam kao dijete pročitala prvu rečenicu maminog tinejdžerskog dnevnika, užasnula se, i otad vjerujem da prokletstvo snađe svakoga tko čita tuđe dnevnike, poput Tutankamonove kletve. U dnevniku je, naime, pisalo - "Danas sam se cijeli dan izležavala". Iako se to čini kao tipična letargična pubertetska rečenica, meni, koja nikad nije vidjela mamu da leži, a kamoli da se i z l e

Nisam nikad imala ljetnu avanturu. Štoviše, u tinejdžerskim godinama, kad normalnim mladim bićima padaju morska ljubakanja na pamet, sama ideja ljetovanja nije me oduševljavala jer je predstavljala provođenje vremena s čitavom familijom u još manjem prostoru od onog u kojem ga provodimo tijekom godine. Dok su moje prijateljice škicale momke na plažama na kojima su njihovi roditelji kartali belu i jeli kruh s paštetom, ja bih se pri povratku s ljetovanja hvalila pročitanim opusom Agathe Christie ili Mary Higgins Clark. Najbliže ljetnoj romansi za moj pojam bilo je slušanje Vesne Pisarović na walkmanu i danonoćno SMS-anje s tadašnjim boyfriendom, a sadašnjim - mužem. Hm, da, jutro nam nikad nije donijelo kraj, a kad smo malo odrasli, i kad smo mogli zajedno ljetovati, ja sam redovito pronalazila razloge za svađu i pola bismo godišnjeg odmora od fakultetskih obveza proveli dureći se, dok je morski žal golicao maštu svakom drugom prosječnom pobunjenom mladcu. Tako je oduvijek bilo, more j

Ljudi vole lovačke priče. Ni sama ne znam zašto, al' baš vole! Nakon što sam zaradila diplomu pravnog fakulteta i nakon što sam godinu dana vrlo aktivno tražila posao, jer s pravničkim znanjem imaš taj "širok dijapazon" poslova na raspolaganju, dobila sam stručno osposobljavanje u Kopačkom ritu, močvari koju sam, prije razgovora za posao, posjetila jednom u svom životu. Moj posao nije imao veze s pravom, ali i dan danas pamtim ga kao jedno od najljepših iskustava u životu - sretan je onaj tko ima priliku raditi u prirodi, otkriti njene tajne. Moj posao sastojao se od kuhanja kave, prodaje ulaznica za park, i vođenja turističkih tura po parku. Na ulazu u park pričala sam posjetiteljima o pustari čija replika se nalazi na samom početku prijemnog centra, a u kojoj se mljela pšenica na old fashioned način - konjskom snagom, pokušavala sam glumiti samouvjerenost dok sam na vožnji turističkim brodom pripovjedala o babuškama, čudnim kineskim ribama koje se mogu mrijestiti s d

U četvrtom razredu osnovne škole jedan se moj razredni kolega pozdravio sa svima i rekao da s obitelji seli u Australiju. Moje znanje o Australiji tada se svodilo na video grupe Man at Work koji nisam razumjela i klokane - a nije ni danas puno šire. Naš kolega Mario vratio se u posjet tek kad smo svi debelo bili u studentskim jadima, a meni je, kao malom djetetu, bilo teško pojmiti udaljenost, ili idilične prilike, koji bi te od rodne grude držali cijelo desetljeće. Zato, neuku, jako me razveselila prelijepa naslovnica Znanja koja je krajem svibnja zavladala društvenim mrežama. Debitantski roman australske književnice Holly Ringland ukrašen je divljim cvijećem, kojim se Australija ponosi (u međuvremenu sam naučila ponešto iz par epizoda McLeodovih kćeri, priznajem), i jezikom cvijeća govori o tajnama, pa sam se iskreno obradovala otkrivanju jednog novog svijeta i upoznavanju likova u zemlji "Down under" u kojoj bujaju sve te zanimljive biljne i životinjske vrste. Spont