četvrtak, 30. travnja 2015.

Sreća je u malim stvarima (4)


Priroda i ja nikako na zelenu granu. Ja nju volim, a ona mene ne. Kad bih mogla birati kako bih provela slobodan dan, definitivno bih izabrala popodne uz knjigu ispod zelene krošnje. No, ovih dana mogu o tome samo sanjati jer me pelud napada sve u šesnaest. Možda ste pomislili da pretjerujem i da ne znate nikoga tko toliku muku muči s peludnom alergijom, ali vjerojatno svi koje poznajete, a koji od nje pate, piju tablete ili druge lijekove koji im pomažu da iz bitke izađu kao pobjednici. Trudnice se moraju žrtvovati pa je jedini lijek izolacija - u zatvorenim prostorima. Ipak, svako malo pobjegnem van i dam proljeću još jednu priliku. Tako sam Prizore iz seoskog života Amosa Oza poželjela pročitati u dvorištu, uz zvuk susjedovog traktora i kosilice za travu, dok ptičice pjevaju, a gice rokću. Oza volim još iz srednjoškolskih dana, otkad sam pročitala Moj Michael, osvojio me. U Prizorima je ispričao nekoliko priča o ljudima iz malog mjesta, ljudima koji žive obične života, a čuvaju neobične tajne i gaje emocije obojene tužnim tonovima. Oz je majstor u tome, gotovo psiholog koji analizirajući druge liječi samoga sebe. Pročitajte! Uz roštilj!


Ovoga travnja ugodno sam se družila na sastanku book cluba i još jednom se uvjerila u slojevitost ženske psihe! Harper Lee nadahnula nas je na razgovor o roditeljstvu, djetinjstvu, predrasudama, smrti, demokraciji, pa čak i Hitleru! U američkom stilu, uz vino/čaj, počastile smo se chocolate chip cookiesima (recept je ovdje - pravim ih bez kakaa), i to najjednostavnijim, najbržima za napraviti i najukusnijim cookiesima te vrste. Jedva čekam sljedeći sastanak!


U 20. tjednu trudnoće konačno sam se pretvorila u trudnicu! Nevjerojatno je što se dogodi ženskom tijelu u tom drugom stanju - početkom tjedna nitko nije primijetio moj trbuščić, a već krajem tjedna svi su se zagledali u njega! Bebine ludorije osjetim sve češće, još uvijek tiho i lagano, ali dovoljno da osjetim da sam - mama. Big mamma :)


Nedavno je moj mladi muž napunio 29 godina! Poklonila sam mu, između ostalog, knjigu Ja, tata iz Irske u kojoj hrvatski zet Paul O'Grady progovara o radosti roditeljstva na tipični muški način, a počastili smo se sladoledima, tortom i svečanim ručkom u osječkom restoranu Bijelo plavi - toplo preporučujemo! 
Ipak, najljepši poklon, sigurna sam, koji je moj muž primio ovog rođendana, odlazak je na pregled ultrazvukom sa mnom - od toga dana moj je muškarac još svjesniji naše bebe, štoviše, ona mu je omiljeni sugovornik ovih dana! Saznali smo i spol našeg zlata - više o tome u sljedećim postovima!


Peludna groznica prislila me ovog tjedna da grlo liječim i špinanim šećerom (za dummies - otopiti dvije žlice šećera pa dodati šalicu mlijeka i miješati dok se karamelizirani šećer ne otopi), prirodnim lijekom naših baka koji veseli malene, a velike vraća u djetinjstvo. Šteta što je zima iza nas, jer ovim napitkom valjalo bi se grijati u hladnim zimskim noćima. Sjetite ga se ako vjetar ohladi svibanjske dane! Do tada, uživajte u suncu i u neradnim danima - ja hoću, pogotovo zato što nakon produženog vikenda idem na porodiljni dopust!

petak, 17. travnja 2015.

Sreća je u malim stvarima (3)

Neki su ljudi sretni kad putuju svijetom, neke veseli susret s prijateljima, neki nabace osmijeh čim osjete miris pokošene trave. I meni malo za sriću treba - tek malo piškota, slatkog vrhnja, prvih jagoda s tržnice i mili zvuk miksera!


Shopping ne volim, uvijek hodam trgovačkim centrom na rubu plača, pogotovo sada kad sam nabacila nekoliko trudničkih kilograma (iako mi svi već idu na živce jer mi govore da mi se ne vidi da sam trudna) i gotovo sva garderoba mi je beskorisna! Da bude još gore, čak me i pojedine cipele žuljaju! Zato, ovaj tjedan sam se počastila novim balerinkama, s mašnicom, naravno! Ipak, najdraži dio shoppinga mi je kad dragi i ja odmorimo noge i živce i osvježimo se slatkim pićem - preporučujem ovu osvježavajuću vodu s okusom kruške!


Ovog tjedna, hvala Bogu, televizijski program preplavile su nogometne utakmice s raznih strana svijeta pa sam mogla pogledati Titanic na miru, a da ne gnjavim muža da sa mnom uživa u vještim rukama Jacka Dawsona - po tisućiti put. Uvijek jednako dirljiv, uvijek jednako uzbudljiv - definitivno jedan od najboljih filmova ikada.


Volim knjige u kojima se prepliću priče nekoliko likova, a svaka je pisana jedinstvenim jezikom i stilom. Uvijek zanimljiva Zadie Smith u knjizi o sjeverozapadnom dijelu Londona, u kojem je odrasla, ispripovjedala je zgode nekoliko likova, a u svakoj od njih pronašla sam komadić sebe, ali i pitanja koja tek čekaju svoje odgovore.

"Ako ćemo biti zaista objektivni, žena je kriva što nikad nisu razgovarali o djeci. Iz nekog joj razloga nikad  nije palo na pamet da sva ta beskrajna i divna jebačina vodi određenom, sasvim očitom cilju. Nju je strah tog cilja. Budi objektivna! Čega se imaš bojati? ima to neke veze sa smrću, vremenom i godinama. Jednostavno: meni je u mojoj glavi uvijek osamnaest, osamnaest mi je, i ako ništa ne učinim, ako budem mirna, ništa se neće promijeniti, uvijek će mi biti osamnaest. Zauvijek. Vrijeme će stati. Nikad neću umrijeti. Vrlo je banalan, taj strah. U današnje ga vrijeme svi imaju. Što još? Dovoljno je sretna u ovom trenutku u kojem su. Osjeća da zaslužuje upravo to što ima, ni više, ni manje. Svaka promjena prijeti kobnim narušavanjem ravnoteže. Zašto se ovaj trenutak mora promijeniti?"



Lani smo već u ovo doba muž i ja pijuckali vino ili višnjevaču na balkonu s pogledom na more. Danas nam pogled puca na osječki Zrinjevac i mnoštvo lega i legica na biciklima - što je u Šibeniku, gradu s milijun skala, nezamisliv prizor. Ne mogu piti alkohol, a dostojna zamjena za čašicu je sladoled - i to moj omiljeni od sorte King - Double! Živjeli!


Proljeće! Ovo slatko pulsiranje i treperenje u trbuhu mogla bi biti bebica koja štuca ili se na drugi način pokušava javiti nama, zbunjenim roditeljima. Nema ljepšeg osjećaja!

Petak! Vrijeme je za opuštanje i za pink look - cotton candy lak i Avonov ruž u nijansi Pout. Kraj tjedna začinit ćemo veselom mjuzom i iščekivanjem kazališne poslastice Ivane Šojat Kuči - Understadta! Napokon!

Uživajte u vikendu!

petak, 10. travnja 2015.

Kad odrastem, bit ću mama (2)

Kako se približavam sredini trajanja ovog stanja u kojem sam se zatekla, osjećam svetu dužnost prenijeti svoju "mudrost" na sve žene koje planiraju postati, za početak, trudnice, a potom, i majke. Ukoliko vas zanima kako se osjeća trudnica, a niste imale koga pitati, ovo je post za vas.


Iako još nemate razvijen majčinski instinkt, već u trudnoći morate se brinuti za svoje dijete. Ne preporuča se unos kofeina, pogotovo u prva tri mjeseca, morate paziti na unos šećera (ali valja imati na umu da čokolada dobro utječe na bebin psihofizički razvoj!), ne smijete piti alkohol, pušiti cigarete (tko god vam kaže da nije dobro da trudnica naglo prestane pušiti - laže! naime, ako prestanete pušiti u trudnoći vaše dijete će u trenutku poroda više biti opskrbljeno kisikom, a kad budete dojili, u vašem mlijeku neće biti nikotina!), niti jesti prezačinjenu hranu, ne smijete pitu tablete za alergiju, a ako vas zaboli glava, smijete popiti tabletu Lupoceta. Nije preporučljivo bojiti kosu niti svoje tijelo opterećivati drugim kemikalijama, pogotovo u prvim mjesecima (ja nisam ni nokte lakirala prvih mjeseci - paničarka), dok se bebini organi formiraju. Primjerice, mnoge će žene pohrliti kupiti kremice, mlijeko ili losion protiv strija, no, morate znati da ni za jednu od krema nije dokazano da čini kožu elastičnijom, pa niti da ne utječu štetno na plod! Sve što nanosite na kožu dolazi i do bebice! Ako vas brinu strije, valja znati da su one produkt genetike i nema čarobne kreme koja će vas od njih spasiti. Prijatelj farmaceaut, štoviše, za elastičnost kože preporučio mi je najobičnije bademovo ulje koje se može kupiti u svakoj ljekarni.

Jedna od zanimljivijih stvari koja će vam se dogoditi u trudnoći je da ćete postati predmet od javnog interesa. Naime, samim tim što ste trudni, pa makar i samo par tjedana, ljudi će smatrati da je legitimno postavljati vam pitanja tipa "Koliko često piškiš?, "Rita li se beba?", "Kako će se zvati beba?" te, meni omiljeno, "Jedeš li kisele krastavce sa šlagom?“ Iz nekog razloga, svi misle da se beba od prvog dana rita u trbuhu, da mama odmah zna spol svog djeteta i da trudnice jedu odvratnoće. Na sva ta pitanja ću odgovoriti strpljivo, lijepo je što se ljudi interesiraju za novi život, ali potreba ljudi da mi popipaju trbuh, kao da sam neki Grgur Ninski ili čarobna svjetiljka - izluđuje me! Nisam voljela da me ljudi pipkaju prije, a posebno ne volim sada - u tom trbuhu je moje dijete, my precious, hej! Naravno, neke trudnice vole da ih se pipka, ta Instagram je pun žena koje ponosno hastagaju babybump, pa ljudi osjećaju obvezu da pomiluju njihov trudnički trbuh, ali nisu sve žene takve - imajte to na umu sljedeći put kad vam prstići polete!


Prva polovica trudnoće čudno je razdoblje. Često je ljudima neugodno pitati jeste li trudni ili ste se samo udebljali jer, još uvijek niste vrsni primjerak božice plodnosti, nego samo žena koja se malo zaokružila. Istotako, gdje je onaj sjaj o kojem babe pričaju? Još uvijek češće izbjegavam zrcala, čekajući taj glow. Koža lica zabrijala si da je u pubertetu, a saniranje čvimbi već me umara. O žilama koje su isplivale na površinu mojih grudi neću ni početi - you get the point. Tijelo se mijenja i žena se neprestano mora podsjećati na činjenicu da u njoj raste malo biće zbog kojeg će se isplatiti svaka muka - svaki pokvareni zub, svaka ispala vlas, svaki natečeni prst.


Jedna od najuspješnih propagandi koju su muškarcima prenijeli američki filmovi je ona o uspaljenim trudnicama. Zbog takvih ludorija, svaki muškarac sanja o danu kad neće moći doći k sebi od iscrpljenosti koju je zaradio zbog svoje trudnice. No, ono što mnogi ne znaju jest da je vrlo uobičajeno da ženi u trudnoći, posebno u prva tri mjeseca, uopće nije do seksualnih aktivnosti! Iako joj se tijelo tek s vremenom transformira u trudničko, žena je već u prvim tjednima pospana, umorna, zabrinuta za bebu, a ako tome dodate i mučnine i iscrpljenost, jasno vam je da joj je seks zadnji na pameti. No, dobra vijest za sve je da se razina hormona mijenja tijekom devet mjeseci pa su moguće svakakve promjene raspoloženja, pa tako i seksualnog!


Prvih tjedana trudnoće bila sam uvjerena kako sam za ulogu majke stvorena. No, kako su dani odmicali, a ja na ulici susretala novopečene majke koje odlično barataju s bebačima i s gomilom baby opreme, shvatila sam da o djeci nemam pojma. Ne znam jesu li za djecu bolje platnene ili jednokratne pelene, ne zna koliko često i koliko dugo treba dojiti dijete, ne znam zašto djeca prvih dvanaest mjeseci ne smiju jesti čokoladu, kako djetetu očistiti nos ili odrezati nokte, što mi sve treba za dijete, kakva sjedalica za auto je najbolja...pobogu, kako ću se brinuti o tom djetetu??! Stoga, uhvatila sam se knjige, saslušavanja mama i baka (ali s oprezom, jer u nekim smo stvarima pametniji nego smo to bili u prošlom stoljeću!), a predbilježili smo se i na tečaj za trudnice. Uz to, guglala sam žabnjake i odlučila svim silama se održati na životu primjerak koji sam udomila ovaj tjedan. Iako se još bojim da sam nesposobna majka jer ne osjetim pokrete svoje bebe, informiranje mi pruža osjećaj sigurnosti - možda ipak i ne budem najgora mama na svijetu.


četvrtak, 9. travnja 2015.

Kad odrastem, bit ću mama

Kako se približavam sredini trajanja ovog stanja u kojem sam se zatekla, osjećam svetu dužnost prenijeti svoju "mudrost" na sve žene koje planiraju postati, za početak, trudnice, a potom, i majke. Ukoliko vas zanima kako se osjeća žena od trenutka začeća, a niste imale koga pitati, ovo je post za vas.


Nazovimo to moje stanje drugim, a ne blaženim, jer, osim spoznaje da u meni raste novi život (čega još nisam u potpunosti svjesna budući da još uvijek ne osjetim pokrete bebe), fizičke pojave koje prate trudnoću i ne čine od žene blaženicu, prije nervoznjaču kojoj se kvare zubi, opada kosa i koja se nekontrolirano deblja.

Kao i mnoge druge žene, i ja sam bila uvjerena da ću od trenutka začeća osjećati da se nešto u meni promjenilo - da ću znati da sam trudna. Ne samo da nisam imala pojma, nego sam i nakon godišnje kontrole kod ginekologa cmizdrila jer su baš sve druge žene u čekaonici bile trbušaste - sve, osim mene (tad sam bila trudna oko tri tjedna). Dragi je mislio da me pere PMS, a čak i kad mi je menstruacija izostala, nisam se osjećala trudno. Mislila sam da ću, ako sam trudna, imati jutarnje mučnine, baš kao što ih imaju žene u filmovima (nekim čudom, one nikada ne vode računa o svojim ciklusima, nego za trudnoću saznaju tek onog jutra kad zagrle wc školjku, unatoč činjenici da mučnine u pravilu krenu tek oko sedmog tjedna trudnoće. No, za svoju bebu saznala sam pet dana nakon izostanka menstruacije, kad sam napravila test, jer me nekoliko noći zaredom budila bol slična menstruacijskoj (poznata kao implementacijska bol, koja zna biti popraćena i oskudnim krvarenjem). Filmske mučnine? Nisu nikada niti došle, Bogu hvala!


Kad vidi pozitivan test za trudnoću, žena je u pravilu trudna već mjesec dana (trudnoća se računa od posljednje menstruacije). Svaka od nas želi odmah pohrliti liječniku koji će tu vijest potvrditi, ali valja znati da se preporuča kod ginekologa ići tek nakon šest tjedana trudnoće - tek tada je trudnoća vidljiva na ultrazvuku. Ako ne možete dočekati, možete izvaditi krv i koncentracija hormona beta HCG će potvrditi vaše sumnje. Ipak, ništa vas ne može uvjeriti u to da ćete postati majka kao malo srce koje kuca na ekranu ultrazvuka, a taj se doživljaj isplati čekati!

U trenutku kad saznate da ste trudni, poželjet ćete sa svima podijeliti tu vijest! Nijedna vijest do tada nije bila ovako važna! Ipak, još neko vrijeme će vas pratiti strah jer je mogućnost spontanog pobačaja veća u prva tri mjeseca trudnoće (zbog toga često žene podijele vijest uz napomenu "nemoj nikome reći", pa im nemojte to zamjeriti). Prvome sam za trudnoću rekla mužu, budućim bakama i djedovima, sestrama i šogoru, a nakon što je ginekologinja potvrdila vijest, i ostalim prijateljima i rodbini koje svakodnevno viđam. Šefu i kolegama rekla sam u prvom tjednu drugog tromjesečja, kad sam bila sigurna da je opasnost prošla.

Nemojte čitati previše o trudnoći, one vas mogu preopteretiti. Sve se svodi na uzimanje folne kiseline i drugih vitamina (koje će vam prepisati ginekolog), povećani unos voća i povrća, puno kretanja i puno spavanja.


Upravo zbog spavanja, čak i ako imate urednu trudnoću i osjećate se dobro, past će vam na pamet otići na porodiljni dopust. Nisam spavalica, ali u prva tri mjeseca trudnoće jedva sam čekala vratiti se s posla i ispružiti se. Popodne bih ubila oko na dva sata, a navečer išla s mužem u šetnju. Mnoge žene kažu da se nikada nisu tako dobro naspavale kao u trudnoći - valjda je to osmišljeno kako bi se tijelo odmorilo dovoljno da lakše izdrži sve besane noći popraćene bebinim plačem.

Jedan od razloga zašto je lakše biti na porodiljnom dopustu je i odlazak k liječniku usred radnog dana. Budite spremne na to da ćete, pored ginekoloških pregleda (za koji imate pravo jedan slobodan dan mjesečno, ukoliko najavite pregled poslodavcu i naknadno ga dokažete), biti primorane obilaziti mnoge druge liječnike, npr. stomatologe (i da, smijete primiti injekciju lokalne anestezije!), hematologe, trasfuziologe i dr. Valja imati na umu da imate pravo na godišnji odmor, na određeni broj dana plaćenog, ali i neplaćenog dopusta, a da vam, za vrijeme porodiljnog dopusta zbog komplikacija u trudnoći naknada plaće maksimalno može iznositi oko 4.250,00 kn - ukoliko imate najmanje godinu dana neprekidnog radnog staža i ukoliko je inače veća od tog iznosa. Pa si izračunajte možete li si priuštiti cjelodnevno drjemuckanje ili ste primorane otići na posao - ukoliko ste dovoljno sretne da posao uopće imate.


Mrzim shopping, da se razumijemo. Prvi odjevni predmet u koji sam uložila u trudnoći je bio veći grudnjak. Prvih tjedana garderobu nisam morala mijenjati, ali ulaskom u drugo tromjesečje trbuščić je počeo iskakati. Jednog jutra probudila sam se napuhnuta, ali truh, začudo, nisam mogla uvući kao što inače činim dok se uvlačim u hlače. Vrlo vjerojatno će vas u tom trenutku, kao i mene, uhvatiti panika, jer se nećete osjećati trudnom (prve bebine pokrete prvorotkinje osjete otprilike u 20. tjednu trudnoće), nego samo poput krafne koja buja iz dana u dan, a koja se ugodno osjeća samo u pidžami. Najbolji izbor zbog toga su haljine koje neće pritiskati trbuh i u kojima ćete se i vi, i beba, ugodno osjećati, a koje će vas spasiti od ranojutarnjih pokušaja kombiniranja outfita, pogotovo ako ste zaposlene i na poslu se ne možete pojaviti u trenerci, slatkim majicama za trudnice (mogu se naći trenutno u Mani npr.) ili tajicama.

Nastavit će se...

petak, 3. travnja 2015.

Kako sam se u Osijeku zaželjela Šibenika

Proljeće je, a u meni nemir - i to zbog alergije na pelud. Koliko ja volim stabla, toliko ona mene ne vole - a natjerala su me i da po prvi put, otkad sam se doselila u Osijek, s nostalgijom pomislim na Šibenik! Naime, ondje su mi užasno nedostajala godišnja doba, sve njihove boje i mirisi, ali pelud borova i maslina nije mi smetala. Ovdje, ringlovi su zaružičastili ulice, a ja, budući da uzgajam maleno biće u sebi, ne smijem popiti niti tabletu. Jedino što smijem konzumirati i što mi olakšava ove proljetne dane je Aqua maris ektoin - i zato ti, more, hvala!


Iako bih trebala boraviti u zatvorenim prostorijama, sunčani dani mame me van, pa smo tako i prošlu nedjelju dragi i ja proveli na svježem baranjskom zraku. Kako nam je sada Kopački rit gotovo prvi susjed, svaki slobodan trenutak možemo provesti ondje, slušajući pjev ptica koje čekaju da Drava i Dunav potope rit, šećući se kraj divljih svinja (a potom i bježeći od njih) i klopajući najfiniju hranu na kugli zemaljskoj. Koliko Dalmatinci vole svoje more i ribu, toliko ja volim naše moćne rijeke i njihove šarane, štuke i somove. Mljac! Nakon perkelta od soma zasladili smo se i kolačem od mrkve čiji recept dijelim s vama - Mrkvica torta.


Ovaj tjedan progutala sam po drugi put Ubiti pticu rugalicu, predivnu knjigu Harper Lee (jedva čekam Go set a watchman!), knjigu o kojoj razglabam s drugim knjigoljupkama u osječkom book clubu za nekoliko tjedana. Priču o Scout i Jemu, te njihovom ocu Atticusu, odvjetniku okrivljenika tamne boje kože, ovaj put sam gledala nekim drugim očima. Kad sam je prvi put pročitala bila sam nadobudna studentica prava kojoj je pravo bilo sinonim za pravdu. Sada, kad sam odrasla i shvatila da život nije fer (Jem je to odavno pokopčao), Atticusa sam mogla promotriti ne iz perspektive odvjetnika koji vjeruje u integritet sudova, nego iz perspektive oca koji se ne boji pokazati svojoj djeci brutalnost svijeta u kojem žive, a koji ih, ipak, uspijeva živim održati njihov nevini dječji pogled na svijet - i uvjeriti ih da ništa nije onakvim kakvim se na prvi pogled čini, a najmanje ljudi.


Ovo je prvi Uskrs koji provodim s mužem, i iako ćemo ga zapravo provesti doma, sa članovima šire obitelji, u svojoj maloj oazi mira ispekli smo kolače, opskrbili se mladim lukom (obožavam ići na tržnicu - osjećam se kao prava žena), obojali jaja, poklonili se pred Križem i unijeli u naš dom zahvalnost za sve čime nas je Bog obdario.
Nek vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!