subota, 31. svibnja 2014.

Moj Zagreb, tak imam te rad

Danas je dan grada Zagreba i slavi se blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, njegove zaštitnice. Na društvenim mrežama fetivi Zagrepčani, ali i posjetitelji Zagreba, nabrajaju što sve vole u Zagrebu, pa zašto ne bih isto učinila i ja? 


Zagreb sam prvi put posjetila u četvrtom razredu osnovne škole, i bio mi je grozan. Dijete iz provincije bilo je zgroženo bujicom ljudi koja se slijevala niz svaku ulicu i zgradama koje su se penjale u nebo, bez kraja. Počeo mi se uvlačiti u srce tek u srednjoj školi, kad bismo odlazili na Interliber (otud valjda moja navika da se iz Zagreba uuuuuvijek vratim s bar jednom knjigom) i Info sajam. Ondje sam kupila prvog Marqeza i prvu Vrkljanicu, ondje sam pogledala prvu (za sada i jedinu) operu – La Boheme – i nervozno iščekivala njen kraj ili barem intermezzo u kojem bi naš profesor iz informatike prestao hrkati. Što da vam velim, kulturno uzdizanje all the way.


Kratko vrijeme razmišljala sam o studiju komparativne književnosti, socijalnog rada ili edukacijsko rehabilitacijskim naukama, ali me balavu plašio odlazak u Zagreb, pa sam odlučila odabrati studij koji bi obuhvatio većinu mojih interesa, a koji bi mi jednog dana omogućio i zaposlenje – i odlučih se ostati u Osijeku, na studiju prava – pa eto mi na!

Zagreb je za mene otada veliki div kojeg pokušavam pripitomiti povremenim dolascima,upoznati ga i ispričati mu se što sam na njega svalila težinu svojih friško punoljetnih godina.


Prvi put sam u Zagrebu poželjela živjeti 2009. godine - taj dan obuzela me sveopća euforija, ptice su pjevale, oblaci su veselo plovili nebom, svi su bili raspoloženi, Bono je ljubio cure na aerodromu, Maksimir je bio u transu, nikakvo zlo nije se moglo dogoditi. Slično se ponovilo i sljedećih godina, na koncertima Bon Jovija i Gunsa, koji su mi bili izlika da skoknem do metropole.

Priznajem, najveći razlog zašto volim Zagreb jest što u njemu spavaju meni drage osobe – moja baby sister, moja Jelica koja me redovito long distance spašava i mnogi drugi.


Sestra se jedina usudila Zagreb obilaziti na neuobičajen način, zaobilazeći špicu i slična mjesta na koja izlaze celebrityji i modne blogerice, a provlačeći se kroz prečice i skrivene puteljke, istražujući uklete vile u predivnoj Nazorovoj ulici, šećući po Rokovom perivoju i Mirogoju koji čuva sve naše genijalce – od iliraca, Krleže, Šenoe, Lisinskog, Ivane Brlić Mažuranić do Dražena Petrovića i Siniše Glavaševića. Volim obilaziti groblja, a pored martinskog kraj templarske crkvice u kojoj su skrivene sve tajne mog odrastanja, mirogojsko mi je najljepše, iako smo ondje sestra i ja imale neobičan susret s izmaglicom nalik ljudskom liku. Osim Mirogoja, volim Tkalču (Cookie factory i pivo Grička vještica), volim žamor Dolca, mir Zrinjevca, volim Grič, galerije i muzeje koji poslužuju kavu i keksiće od lavande, izblijedjele natpise nekadašnjih pekara, stolara, čizmara, brijača, postolara i drugih obrtnika. Jeste li znali da u Novoj Vesi na broju 68 na istom mjestu već gotovo stotinu godina stoji ista pekara, a njezini vlasnici naraštaji su obitelj Trajković? Mnogi Zagrepčani navode je kao najbolju pekaru na svijetu, jer se kruh i peciva rade po tradicionalnoj recepturi koja je preživjela mnoge sisteme, ratove i revolucije. Zbog takvih stvari volim Zagreb - s jedne strane bučan, prenapučen, skučen, a s druge tako utješan, starinski, domaći.


U Zagrebu se počeo igrati nogomet, u njemu su začete hrvatske tvornice duhana, čokolade, filma, optičkog stakla, kave, likera, u njemu su svoje radove pokazali umjetnici poput Lenucija, Bollea, Hellmera i Fellnera, Pfaffa, Meštrovića, živjeli August Šenoa, Slavoljub Penkala, Lea Deutsch, Vlaho Bukovac, Marija Jurić Zagorka, Andrija Mohorovičić, a život izgubili mnogi naši velikani na čelu s Matijom Gubecom. Slaba sam na povijest i gotovo svi hrvatski gradovi čine mi se zanimljiviji ako ih gledam iz nekog povijesnog kuta, a Zagreb prednjači među njima. Svaka ulica odiše povijesnom bitnošću!

Toliko je toga za otkriti u njemu, i radujem se prvoj prilici za posjet belom Zagreb gradu.

četvrtak, 29. svibnja 2014.

Muke na neodređeno

Kad proživljavam emocionalnu krizu, često ne mogu za nju naći riječi. Pokušavam se sama uhvatiti u koštac s panikom i stresom, svjesna da ljudi zaziru od zabrinutih lica, ta uvijek se kaže – odbaci one koji unose negativu u tvoj život! Zaboravljaju ljudi da i ta negativa ima svoj uzrok i da je izlječiva. Ponekad joj je potreban zagrljaj, ponekad tišina, a ponekad lijepe riječi.

„Odjednom shvatimo da nas svi jednostavno ne mogu voljeti, da u ljudskim srcima ipak postoji, klija i buja zavist. Shvatimo da je tako malo ljudi koji nam jednostavno žele dobro, koji vole slušati euforije naših radosti, ljudi koji žalopojke naše slušaju kako bi nam pomogli, a ne da bi se nasladili spoznajom da se i mi ponekad batrgamo u kanalizacijskim odvodima nesreće... Shvatimo da je prijateljstvu opća imenica koja se rijetko sklanja u množini.“

Ovih dana liječile su me lijepe riječi Ivane Šojat Kuči - napokon sam pročitala njenu zbirku eseja I past će sve maske. Nisam sigurna u kojoj fazi života ju je stvarala, ali jedno je sigurno – ta žena upoznala je samoću, prepoznala je očaj, i nije ih nikada ignorirala.


Esejima ova Essekerka na izravan i autentičan način progovara o bojama samoće, o čovjekovim teretima, maskama, korijenima i pripadnosti narodu, o sjećanjima kojima se čovjek hrani, o gradu koji ih čuva u svom krilu, o Proustu kojeg oni bombardirani pubertetskim hormonima, vimlicama i ludošću ne mogu pročitati, a shvatiti još manje, o obiteljskim tajnama koje ne smijemo iznositi iz kuće, o samoći koja dovodi do ludila, o smrti koja krade vrijeme, o uskrsnuću u koje vjerujemo, o kršćanstvu, o bijesu, o prijateljstvu, otuđenju, o žrtvi, o babarogama, o roditeljstvu i strepnjama, o sivom gospodinu Očaju u odurnom kaputu smrdljiva klošara, o umjetnosti, o idejama i simbolima za koje smo vezani, o izdajama snova i darovitosti s kojima smo se rodili u svrhu prodaje, o želji čovjeka da pobjegne u divljinu, daleko od normi, slobodan da bude slobodan.

„U smrti, na smrtnoj postelji, ili kad na odru konačno zanijemimo, uvijek nas prate nečije suze, bol koja će oplakivati prazninu zbog našeg iščeznuća. Pri rođenju uvijek nas čekaju nečije ruke, ruke liječnika, babice, majčine ruke koje nas privijaju uz svoje grudi. Uvijek nas netko čeka ili ispraća. A ipak samo sami. Zato što ni one ruke, ni one suze ne znaju kako nam je. Uvijek postoji tajna koju ne možemo ni s kim podijeliti.“

„Nitko u samoći, istinskoj, dubokoj i mučnoj, nije spoznao sebe – spoznao je i otkrio samo vlastitu gorčinu, slabost, granice do kojih može izdržati, baš kao i razmjere tuđe ravnodušnosti.“

„Samoća zaskoči čovjeka i hrani se njime. Prvo pojede osmijeh, pa nadu, zatim smisao i vjeru, a bez smisla i vjere nema ni volje, ni snage, ni borbenosti, ni rječitosti, nema razloga zašto bismo otvorili ulazna vrata, spustili se stubama, prešli ulicu i kupili hljeb svagdašnji. Samoća je gost s kojim nitko ne sjeda za stol da bi objedoavo. Ona je avet koju čovjek uzaludno pokušava ugušiti u plićaku čaše. Ili moru gorčine.“

Kad god čitam njene tekstove divim se načinu na koji niže obične istrošene riječi u rečenice koje nalikuju aforizmima. Čini se kao da svaka njena riječ klizi mojim jezikom, i da me hrani na način kako samo riječi pjesnika to mogu. Rijetki su ljudi koji mi svojom nježnošću i empatijom izazovu onaj užasni ugly cry kakav žene prakticiraju samo u osamljenosti tuša, ali majka Understadta me uvijek gane.


Da se nije prst sudbine umiješao (Više je suza proliveno nad uslišanim molitvama, nego neuslišanima), ovih dana ja bih pakirala stvari i radovala se povratku kući (radost bi brzo izblijedjela kad bih shvatila da sam opet nezaposlena, ZNAM!). (Zašto su neki osuđeni na izbor između dva zla?) Umjesto toga, preselila sam se u treći podstanarski stan, ribam kupaonicu, slažem pekmeze u špajz, trudim se od hladnih bijelih zidova (nikad do sada nisam živjela između dosadnih bijelih zidova!) napraviti dom i trudim se pomiriti s onom riječi koju sam do sada ignorirala – neodređeno. 
Nekome tko nije živio daleko od kuće, pogotovo ne sasvim sam, nisu jasni moji problemi. Reći će mi da dramatiziram, da imam pogrešan stav i klišejizirati moju usamljenost na najgori mogući način. Nezahvalna sam i malodušna, ma sve mi je u teoriji kristalno jasno, ali zašto onda još uvijek u glavi odbrojavam dane i čekam da moj život počne? Do sada sam uvijek imala neki rok za koji bih se uhvatila, no, za što da se čovjek uhvati kad mu se neodređenost ispriječi na putu?

„Grad trpi nasilnike koji ne znaju, kojima nitko nije rekao da klupa – obična, natrula klupa ispod kandelabra ili stoljetnog, divljeg kestena može biti spomenik trenutku kad su prvi put udijelili poljubac, kad su poljubac prvi put primili. Nisu znali koliko je lijepo sjećati se oznojenih i mlakih dlanova prve ljubavi, imati mjesto za koje će čitav život vezivati onaj roj leptirića u utrobi. Zato, valjda, čupaju klupe, razbijaju kandelabre. Zato krše ljuljačke na čija su klatna za nekoliko desetljeća mogle sletjeti uspomene nečijeg djetinjstva.“

Lijep je ovo grad, ali ja nisam nikad bila go with the flow cura - meni treba korijenje, a ovdje ga nemam, a  nisam sigurna niti da ga želim pustiti. Ovdje nemam uspomena, meni je klupa samo klupa, zgrada je samo zgrada, sladoled samo sladoled – ovdje nisam igrala gumi gumi, ovdje nisam lizala Šoipove kivi i jagodu poslije nedjeljne mise, ovdje nisam sklopila prva prijateljstva, ovdje nisam dobila svoj prvi poljubac, spoznala sebe i odlučila što želim biti kad odrastem. Jasno mi je, vrijeme liječi sve, stvara nove uspomene, ali vrijeme i otupljuje, i u zaborav gura ono za što se grčevito držimo.

Riječi su kao ruke, kaže Ivana, a ovih dana bile su mi utješan zagrljaj. Lijepo je znati da te netko tamo daleko, gotovo potpuno nepoznat, razumije i, kao i ti, vjeruje da čovjek ima dovoljno ludosti, strpljenja i snage da preživi svako zlo. Ponekad je samo to dovoljno da, po ne znam koji put, pokupim rasute komadiće volje i krenem u novo sutra. 


„Različite kuće gradimo jer različitu građu odabiremo za ono što bi trebala biti jedinstvenost, samo nama svojstven životni labirint, samo naša utvrda,. U jednom smo, međutim, jednaki: svi mi želimo da se u vrtu, pokraj one potleušice, ljetnikovca ili dvoraca okreće vrtuljak s plastičnim konjićima, želimo neumorni vergl, šećernu vatu, cičavi smijeh djece i lavež pasa koji skaču kroz šarene, plastične kolutove.“

„Nahranite nekoga jednom lijepom riječju, napojite žednog pogledom, nemojte šutnuti psa zato što je šugav. Pogledajte oblak! Onaj tamo! Baš onu bijelu kovrču vlage na koju bi vaši snovi možda htjeli zasjesti prije nego što se pretvore u noćnu moru. Život je lijep. Život je...sve ono što zaboravljamo zaboravljajući druge...“

utorak, 27. svibnja 2014.

Stil koji će se kopirati

Kraj prošlog tjedna uljepšale su mi žene u grupi Žena ženi, koje s tolikom ljubavlju i brigom slažu pakete i potpora su ženama koje trenutno moraju zanemariti svoje sekundarne potrebe. Nadam se da ih naši paketi podsjećaju na snagu koju u sebi kriju!

Kad smo već kod žena, slijedi i jedan pravi ženskasti post, nek vas nadahne na slanje paketa (Hrvatskom poštom besplatno!) ženama koje čekaju povratak svojim kućama.

Prelijepa Gabrielle Union napokon je dobila glavnu ulogu! Njena serija hit je preko Atlantika, a ona glumi Mary Jane Paul, uspješnu televizijsku voditeljicu koja, iako ima slavu i novac, nema svoj život u svojim rukama. Ona ima vezu s oženjenim muškarcima, ima i prijatelja koji joj je uvijek na raspolaganju, radi stvari zbog kojih se kasnije kaje, a dekoracije koje joj krase kuću su inspirativni post it-i. Njena obitelj u još je većim neprilikama od nje, i jedino što joj doista polazi za rukom je brinuti se o njima - financijski i emotivno.


Being Mary Jane serija je koja se počela prikazivati početkom ove godine, a već je dobila zeleno svjetlo za drugu sezonu. Temelji se na životima Afroamerikanki, ali s njom se može poistovjetiti svaka mlada žena koja još nije pronašla pravi način da svoj život održi pod kontrolom. You can't have it all - pokazuje se i u ovoj priči. 


Jedan od razloga zašto je Mary Jane tako popularna, osim činjenice da i nema serija u kojima glavnu ulogu tumači Afroamerikanka, a živimo u 21. stoljeću, njezin je nepogrešivi stil kojeg Amerikanke već naveliko kopiraju.  Ukoliko volite ovakvu tematiku, i volite se igrati modom, ovo je serija koju trebate pogledati.

petak, 23. svibnja 2014.

Žena ženi

Žene ponekad znaju drugoj ženi zagorčati život, povrijediti je na načine kako to nijedan muškarac ne može. Ali, žene ponekad mogu i stvoriti val ljubavi i solidarnosti – ta spremnost, snaga i brižnost me uvijek iznova inspirira da i ja budem najbolja žena koja mogu biti!

Vukovarske i osječke profesorice, Lilijana Radobuljac i Ivana Kovač, otvorile su prije malo više 30 sati Facebook grupu ŽENA ŽENI, s ciljem pozivanja prijateljica da za žene stradale u poplavama spakiraju paketić ljubavi koji će sadržavati sve one sitnice u kojima žene uživaju, zbog kojih se, naposljetku, i osjećaju ženstveno i lijepo. Kao što to uvijek biva, kad nešto radiš iz ljubavi, onda ti se to dvostruko vrati! Grupa trenutno ima oko 4000 članica koje, oduševljene idejom, obilaze drogerije i pišu pisma podrške!

Možda je smiješno sjetiti se u takvoj situaciji osobe kao što je Super Silva, ali davno sam je čula kako u intervjuu govori da, kad god se osjećala najgore, kad je imala strašne faze života, da je imala potrebu srediti se i osjećati se lijepom. Nadam se da će se putem ovih paketa (koji se šalju poštom na Gradsku knjižnicu Vukovar, Trg Republike Hrvatske 1 i skupljaju na punktovima u gradovima diljem Hrvatske) žene koje trenutno ne mogu spavati u svom krevetu, i ne mogu piti kavu iz svojih šalica, kojima šoping nije ni na kraj pameti, koje ni ne razmišljaju o brijanju nogu, regeneriranju kose ili novom modnom trendu, osjećati lijepima i ponosnima što su žene! Držite se, žene, niste same! Kad se situacija smiri, krenut će i paketi s kućanskim potrepštinama, sigurna sam! Sve će se popraviti i bit će naša Slavonija ljepša nego ikad!
 
 

četvrtak, 22. svibnja 2014.

I luđaci zaslužuju ljubav

Kad me obuzme melankolija i beznadnost, tražim utjehu u filmskim svjetovima, pitajući se o čemu bih ovog trenutka razmišljala da živim u nekoj drugoj zemlji, da se zovem drugačije ili da se družim s drugim ljudima. 

Ovaj put, s watchliste sam skinula film Dedication (2007) - nezapaženi indie filmić o izgubljenim dušama. 

Ako volite Sheldona Coopera, voljet ćete i lik Henryja Rotha, pisca dječjih knjiga koji se ni ne pokušava boriti sa svojim opsesivno kompulzivnim poremećajem. On se ne vozi automobilima jer su kutije smrti, mrzi svoje roditelje, plaši se zmija i mrkve, misli da je život bolan, da su crna djeca slađa od bijele, on djeci govori da Djed Božićnjak ne postoji, voli filmove s japanskim čudovištima, praznovjeran je, kad ejakulira pada u depresiju i čudan je na još sto različitih načina. 

Nakon smrti suradnika, prisiljen je na novoj knjizi o dabru Martyju surađivati s ilustratoricom Lucy koja još uvijek ne zna što želi od života, a kojoj je novac jedina motivacija za suradnju s nepodnošljivim Henryjem, budući da joj vlastita majka naplaćuje stanarinu i prijeti izbacivanjem na ulicu.


Prvo redateljsko ostvarenje Justina Therouxa (da, lika koji nikako da oženi Jennifer Aniston!) ljupka je, ali i nelagodna romantična drama (i traje, za film savršenih, 90 minuta). 

Podsjetio me da većina nas luta ovim svijetom misleći da traže samoga sebe, ali istina jest - smiraj duše otkrijemo tek kad pronađemo - ne sebe - nego drugu osobu. Ponekad je ta osoba neurotična, neobična, neprilagođena, neobjašnjiva i nerazumljiva, ali ona savršeno popunjava naše pukotine i pomaže nam nositi našu prtljagu. To otkriće ne može nam zamijeniti ni akademski, ni profesionalni uspjeh, ni prijateljstva, niti svo bogatstvo ovog svijeta, i zato je to potraga uvijek vrijedna truda.


Dedication su filmski kritičari okarakterizirali kao romantičnu komediju za nihiliste, a mene je asocirala na mračniju verziju 500 days of summer. Anyway, Billy Crudup i Mandy Moore uspjeli su stvoriti kemiju ("Daaaaaj, poljubite se već jednom!") koja kao da je ostala neispričana do kraja, pa film gledatelja ostavlja s mnogim neodgovorenim pitanjima. Ipak, ovaj film zgodan je za pogledati na kraju radnog tjedna, kad na televiziji nema ništa pametno, i kad je najbolje ušuškati se ispod dekice. Po mogućnosti, s dragom osobom, ili nekim malim čupavcem.

srijeda, 21. svibnja 2014.

Inati se Slavonijo!

Opet me uhvatila manija popunjavanja obiteljskog stabla - kada postanem tjeskobna glede budućnosti, posvetim se prošlosti. Poplave koje su natopile naša slavonska polja, utišale zauvijek mukanje i roktanje, i ostavile bez doma 15000 Slavonaca prouzročile su u meni nemir i odvratnu bespomoćnost. Pomažemo svi namirnicama, higijenskim potrepštinama, odjećom, pozivima (0609011!!), ali kako stvarno pomoći ljudima koji su ostali bez svega što su stvarali cijeli život? Kako se uopće staviti u njihovu kožu kad u životu nismo krenuli od  nule? Za koji tračak nade se uhvatiti?

Svakodnevni poslovi mi se čini besmisleni, nemam volje ni za što daleko od Slavonije - more se plavi, sunce je upeklo, a ja ležim po cijele dane i pauze od dnevnih vijesti provodim proučavajući grane bakine obitelji - Petroviće, Mullere, Kasapoviće i Abramoviće koji su obrađivali lijepu šokačku zemlju davno prije nego li sam ja bila u planu. Bog zna kolike su poplave, suše, ratove i sisteme oni morali preživjeti da bih ja danas bila svoja, sita, slobodna!


Kad mi je u životu teško, sjetim se malenih žena od kojih sam potekla. U mojoj obitelji duga je tradicija zvana - tri kćeri. Naime, moja je šukunbaka Manda imala tri kćeri - moju prabaku Janju i njene sestre Anu i Franjku. Lozu je nastavila Janja rodivši tri kćeri (rodila ih je zapravo šest, između ostalog i blizanke, ali samo tri su preživjele djetinjstvo) - moju baku Julku i njene sestre Anicu i Veru. Moja je baka sredinom 20. stoljeća rodila kćer Janju, koja je umrla kao novorođenče - našu malu tetku, kako je od milja zovemo - te moju majku, njenu sestru, plus - nenadanog ujaka. Moja majka imala je čast nastaviti tu xx lozu stvorivši moje dvije mlađe sestre i moju malenkost. Koliko li je patnje i tuge pogodilo moje žene dok su stvarale obitelji! Rađale su i sahranjivale svoju djecu, ratovi su im ispraznili postelje, bile su gladne, žedne, a često su i same podlijegale bolestima. No, sigurna sam, bile su borci i danas bi s ponosom gledale na ono što su ispod neba ostavile za sobom.


Izgubim se ponekad gledajući požutjelu fotografiju šukunbake s tri kćeri, nastalu u dvorištu seoske škole. Zamislite moju sreću kada sam lani, u hrpi bakinih starih krpa pronašla požutjele dijelove njihove nošnje, i to iste one koje su nosile prije točno sto godina u školskom dvorištu. Čini mi se kao da nikada ranije nisam tako stvarno dodirnula svoje korijene! Dotaknuti slova koja su pratetke izvezle pod svjetlom petrolejke za mene je bilo ravno pronalasku svetog grala!


Život nikada nije bio lak, ali to ne znači da nije vrijedan življenja. Treba ga prigrliti kakav god bio, kakve god nevolje sa sobom nosio, jer svaki čovjek u sebi nosi sjeme budućnosti, koliko god se ona ponekad činila neizvjesnom. Nadam se da će Slavonci pronaći snagu u onima koji su se s prirodom borili prije njih, da će utjehu pronaći u nošnjama koje su za oštrih zima izvezle njihove šukunbake i pratetke, da će im biti lakše kad čuju zvuk tamburice i kad se ponovno, nakon što se pozdrave sa Savom, pozlate naša polja.

Visoka žuta žita 

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

                                                            D. Tadijanović

ponedjeljak, 19. svibnja 2014.

Vrištačica cipelama

Posvetila sam se osmišljavanju dekoracija za vjenčanje, a činjenica da još nisam pronašla cipele u kojima ću prošetati do oltara s vremena na vrijeme mi pokljuca po mozgu i stvori nervozu. Loša sam pri izboru cipela, kao da sam nesposobna prepoznati kvalitetu. Dogodi mi se često da kupim cipele koje mi se raspadnu nakon dva nošenja. Niske čizme, kojima sam ove zime bila oduševljena, raspale su se nakon dva mjeseca - ne samo da se ljepilo osušilo, nego su se i šuplje pete ispuhale - još uvijek ne mogu vjerovati. Prevarena! Stoga se užasavam kupnje cipela za vjenčanje - para koji bi trebao cijeli dan biti na mojim, na visoke pete nenaviknutim, stopalima, i ujedno savršeno upotpuniti moj svadbeni stayling. I naravno, ne lišiti me mjesečnih primanja. Ne znam hoću li se odlučiti gubiti vrijeme obilazeći iste te trgovine u kojima redovito kupujem nekvalitetne cipele ili ću svoje šuze naručiti preko e baya, ali jedno je sigurno - u njih ću se morati zaljubiti na prvi pogled, iliti na prvi korak.

Još u glavi nemam iskristaliziranu viziju, ali znam da ne želim špicaste, ne želim šljokice u neograničenim količinama (koliko god ih volim, na dan vjenčanja moram biti bar trunčicu classy) i ne želim da budu platforme. I ne želim da budu sve to u kombinaciji - to mi je noćna mora bridal cipela.


Iako sam klasičarka i nema mi ljepših cipela od elegantnih salonki, u obzir dolaze i zatvorenije sandale (one iz kojih mi prsti neće neukusno ispadati) sa slatkim remenčićima koji će mi stabilizirati plesne korake.


Boje koje dolaze u obzir su ivory, bijela i bež. Vjenčanica ima art deco pojas, pa se malo glamura može naći i na cipelama, sve dok i cipele ne budu u potpunosti čipkaste, kao i haljina - u ovom slučaju manje jest više, vjerujem.


Ako sve propadne, izvući ću Spice girls tenisice - they'll do the trick!

nedjelja, 18. svibnja 2014.

Holly Golightly kod svetog Lovre

Kad sam prvi put gledala Doručak kod Tiffanyja, pojma nisam imala da je genijalni Truman Capote Holly Golightly zamislio kao eskort damu - a bila sam i premlada da bih poznavala sam pojam. Glumila ju je prekrasna Audrey Hepburn i Holly je bila ikona. Živjela je kako je htjela, a društvo joj je pravio samo njen Mačak. Spavala je do podneva, a dan je znala provesti radeći ludosti, uvijek nastojeći doživjeti neko novo iskustvo. Trebale su mi godine da shvatim njenu tugu - ta što li joj je u životu moglo nedostajati toliko da tužno doručkuje pred Tiffanyjem? 


Godinama nakon što sam prvi put vidjela Holly u izlogu Tiffanyja, shvatila sam nužnost stvaranja tog savršenog mjesta - mjesta na kojem čovjeka nikakvo zlo ne može snaći, gdje ne postoje drugi ljudi, na kojem se pronalazi utjeha. Kad sam se doselila u Šibenik, bez ijednog poznatog lica u blizini, bila sam sigurna da ću svoj Tiffany pronaći u nekoj od šibenskih crkava. Srećom, u Šibeniku se na svakom kantunu nalazi neka crkva - samo je trebalo odabrati. Međutim, u svakoj od crkava spopale bi me suze koje ne bi prestajale teći, a šibenske gospođe iščuđavale bi se ne znajući da je sasvim normalno da usamljena furešta stvara scenu za vrijeme svete mise, kada je preplavi spoznaja da to nije crkva u koju je odlazila na misu sa svojom obitelji ili u kojoj je pjevala u zboru.

Svoj Tiffany pronašla sam slučajno, nedaleko crkve, ipak, skrivenog među skalama u blizini samostana svete Luce. Iznad franjevačkog samostana i crkve svetog Lovre nalazi se prekrasni srednjovjekovni vrt svetog Lovre - dom mnogih biljaka, od kojih su mi najdraži matičnjak (kojemu listovi limunasto mirišu) i predivne ruže koje imaju onaj starinski miris ruža kakav je danas, ponekad mi se čini, nestao s lica Zemlje. Stoga sam ovu predivnu nedjelju, nakon obilaska grada uz pratnju stručnog vodiča u sklopu Croatian travel festivala, provela sunčajući se u rajskom vrtu u kojem se ne čuju morski valovi i u kojem se potpuno izgubim u dobroj knjizi.


Uzela sam u ruke drugu knjigu mladog profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu, a koji je djetinjstvo proveo u Međimurju - Kristiana Novaka. Iskreno mogu reći, radosnog srca, nakon duge potrage, da me dugo nijedna knjiga nije oduševila kao Črna mati zemla. 


Pripovjedač je Matija Dolenčec koji je nakon nekoliko uspješnih romana doživio svojevrsnu stvaralačku blokadu. Nakon prekida ljubavne veze s strpljivom Dinom, on nastoji otkriti tajne duboko skrivene u njegovim sjećanjima, a koje ga ograničavaju u njegovom osobnom i profesionalnom životu. Naime, Matija je nakon djetinjstva u međimurskom selu i smrti oca, s obitelji preselio u Zagreb i sve slike iz njegovog djetinjstva su iščeznule - zbog čega je on prisiljen u svakodnevnom životu uvijek iznova kreirati svoje odrastanje, izmišljati priče i likove koji nisu nikada postojali.


Posebno mi se svidio dio knjige u kojem Matija prepričava razvoj veze s Dinom, koju je u nekim trenucima volio upravo očajno, svoje mentalne masturbacije i planiranje plagiranja Murakamija, ili fragmente sjećanja na baku koja se bojala Josipe Lisac i djetinjstva tijekom kojeg je bio uvjeren da se cijeli svijet vrti na neki zanimljiv način dok je on na misi ili u školi, a čim iz njih izađe, da svi nastave živjeti svojim dosadnim životima.

- Broj tri. "U slučaju prekida Dina Gajski i Matija Dolenčec moraju zajedno obići sljedeća mjesta: gdje su se prvi puta vidjeli, gdje su se prvi put poljubili"...
-"Gdje su se prvi puta držali za ruke, gdje su prvi puta osjetili da onaj drugi nije eterično biće čiji znoj ima ćif po deziću"...
- Kaj? Kad?
- Ono kad smo čekali tramvaj, poslije domjenka u Muzeju.
- Ozbiljno?
- Ejsss. Futo si ko veliki. Kiselo. Baš si bio muževan.
- Baš neugodnjak. Ti meni još nisi ni jednom smrduckala. Moraš se malo manje prati. I, zadnje: "mjesto gdje je jedno od njih prvi put shvatilo da više ništa neće biti kao prije".
- Mjesto gdje se za jedno od njih slika svijeta izvrnula.
- Na onom stubištu.
- Na onom stubištu.
- Vratit ćemo se tamo i ponoviti sve o čemu smo pričali te noći. Navući ćemo na sebe i stvari koje smo tada nosili. Nakon toga, ako treba, ponovit ćemo i sve ostalo. I SMS-ove sljedeći dan, i Cedevitu u pauzi za ručak, i sve po redu dane do onoga kad su počeli problemi.
- Vrtjet ćemo se u jednoj te istoj priči, ako treba do kraja života.
- Stotinu tisuća puta.
- E, ajmo sad napravit popis stvari od 4 ili 5 stvari koje moramo raditi da bismo ostali skupa.
- Može. Piši.

Na koji način je Matija povezan s očevom smrti, gubitkom prijatelja, osam samoubojstava, dva demona, lokalnim legendama i događajima iz 1991. pročitajte u ovoj knjizi koja će vas svojom nevjerojatnom lepezom osjećaja i riječima, za koje sam imala dojam da je svaka na svom mjestu, jednostavno progutati.

subota, 17. svibnja 2014.

10 stvari koje smo naučili od Vivian

Upravo gledam film I Don't Know How She Does It u kojem Sarah Jessica Parker glumi ženu koja pokušavati biti uspješna poslovna žena, ali i majka dvoje djece. Sorry, Jessica, ali poslije Carrie nijedna ti uloga nema smisla. Film je predosadan, a gledam ga samo zato što me u sudoperu čeka hrpa suđa za oprati. Subota navečer, a naša televizija nije sposobna u program ubaciti dobar film - ma neka to i bude onaj koji smo svi već gledali petsto puta, ali neka je barem vrijedan gledanja!
Danas sam s prijateljicom zaključila da dobre romantične komedije - one s Hugh Grantom, dakako - više nitko ne snima. Sad su popularni filmovi u kojima glume mliječne žlijezde i u kojima se tulumari do zore, a drugi dan se nitko ničega ne sjeća. Nema više antologijskih ljubavnih scena, nema više nezaboravnih likova, više nas niti jedna komedija ne može nasmijati, a ni iz jedne ljubavne priče na ekranu ne možemo izvući neku pouku.
Razmišljajući o light romantičnim filmovima koji su obilježili moju genaraciju, ne mogu a da se ne sjetim legendarne Zgodne žene s kojom je počelo jedno divno razdoblje mog života -'90.-te. Razlog zašto je Julia Roberts i danas tako voljena (i od muškaraca, i od žena) je upravo njena uloga prostitutke Vivian Ward koja je mene, kao i moje vršnjakinje, još dok sam bila curica poučila stvarima koje svaka žena treba znati:

1. Svaka žena u sebi krije komplekse, ali i ogroman potencijal, i ponekad je sve što treba netko tko će u nju vjerovati


2. Ljubljenje je preosobna stvar


3. Kondom štiti od prenosivih spolnih bolesti
4. Fancy pribor za jelo koristi se izvana prema unutra


5. Svaka žena misli da može promijeniti muškarca - niti jedna ne uspije


6. Prema svima valja biti pristojan


7. Nisu svi muškarci isti


8. Svakoj ženi najbolje stoji elegancija, i prirodna boja kose


9. Jagode treba jesti uz šampanjac
 
10. I bajke se ponekad ostvaruju