utorak, 15. kolovoza 2017.

Nabor u mom vremenu

Otkad imam Franku, sve češće se u knjižarama zaustavljam na odjelu s dječjim knjigama. Promatram ih, prevrćem po rukama, zamišljam koju bih joj mogla pročitati, koju bi ona sama izabrala s police, pitam se koja će joj promijeniti život - jer knjige koje pročitamo kao djeca ostanu u nama cijelog života, i vječito nas podsjećaju na dječju radost i dječje snove. Zbog knjiga ja danas ne mogu vidjeti zemičku, a da ju ne poželim strpati u džep poput Heidi, zbog knjiga ne mogu jesti trešnje, a da se ne sjetim Milog Djeteta, zbog knjiga se nasmijem samoj sebi u brk kad upoznam nekog Nikolu, jer odmah pomislim na Nikolu s prikolicom (nisam bila cura za Ježevu kućicu, Ćopić me osvojio s Orlovima).


Što više skupljam knjige koje će Franka jednog dana uzimati s police, umirući od želje da sazna kakva čuda one kriju, sve više shvaćam da postoji puno predivnih dječjih knjiga koje nikada nisam pročitala. Neke od njih su svjetski klasici, a do mene, oholice koja misli da ima pravo zvati se ljubiteljicom knjiga, nisu nikada stigle. Jedna od njih je i knjiga Nabor u vremenu Amerikanke Madeleine L'Engle, objavljena davne 1963. godine, koja mi je pažnju privukla samo zbog najave za njenu ekranizaciju u kojoj, između ostalih, glumi i Oprah. Mea culpa, mea maxima culpa. Ovaj znanstveno fantastični roman dio je Vremenskog kvarteta, a njegov glavni lik je Meg, problematična djevojčica, pogrešno smatrana priglupom, koja s bratom Charlesom Wallaceom i prijateljem Calvinom O'Keefeom putuje kroz pet dimenzija i pokušava pronaći svog tatu znanstvenika kojemu se izgubio svaki trag nakon što je za vladu radio na tajnoj misiji. Zaplet započinje kad kuću Murryjevih posjete tri starice - luckasta gospođa Štoštica, mudra gospođa Tkoštica i mucavica gospođa Gdještica. Na nagovor čudnih gospođa zbunjeno i preplašeno društvo posjećuje planete Uriel, Ixchel i Camazotz i otkriva tajnu o kojoj ovisi rezultat borbe između Crnila i Svjetla.


Knjiga je pisana stilom koji će oduševiti svako dijete - jednostavnim jezikom koji progovara o znanosti, radnjom koja se dramatično kotrlja, napetom atmosferom i poukama koje nisu uvijek nailazile na odobravanje. Naime, iako se Nabor u vremenu u Americi čita kao dio školske lektire, Madeline L'Engle kršćani su kritizirali zbog nametanja ideja univerzalnog kršćanstva, a ateisti su joj zamjerali previše religioznih simbola u pričama. Ja joj ne zamjeram ništa - svidjelo mi se što ističe drugačijost i mane osobe kao ključne faktore u borbi protiv zla, a revolucionarna mi je misao o vojsci dobra koju predvodi Isus s Leonardom da Vincijem - nekako bih voljela i samu sebe smatrati vrijednom te vojske. Nabor u vremenu preporučila bih svima - velikima i malima - čitajte ju uz kakao i sendviče s jetrenom paštetom i namazom od sira, pekmezom ili sa salatom i rajčicom, i po mogućnosti - jedne hladne olujne noći.


"I da znate, djeco, nismo jedini", ubacila se gospođa Štoštica, tješiteljica. "Bore se posvuda po svemiru, po cijelom tom beskrajnom prostranstvu, moji dragi, kakav je to uzvišen i uzbudljiv boj. Znam da je vama teško shvatiti pojam veličine u smislu da je vrlo malo razlike u veličini najmanjeg mikroba i najveće galaksije. Mislite na taj način, pa vam možda neće zvučati neobično da su neki od našh najboljih boraca upravo s vašeg planeta, a to je tako mali planet, mileni, na rubu malene galaksije. Možete biti ponosni što se tako iskazao."
"Koji su to naši borci?" upita Calvin.
"No, zlato, ta moraš ih znati", reče gospođa Štoštica.
Naočale gospođe Tkoštice pobjedonosno su zablistale: "I zasja svjetlo u tami; i tama ga ne zahvati."
"Isus!", reče Charles Wallace. "Ma naravno, Isus!"
"Naravno, reče gospođa Štoštica. "Hajde dalje, Charles, srčeko. Bilo je i drugih. Svi naši veliki umjetnici. Bili su nam poput svjetionika"
"Leonardo da Vinci?" natuknuo je Calvin upitnim tonom. "I Michelangelo?"
"I Shakespeare", ubacio se Charles Wallace, "i Bach! I Pasteur i Marie Curie i Einstein!"
Sada je i Calvinov glas zvučao samouvjereno: "I Schweitzer i Gnadhi i Buda i Beethoven i Rembrandt i Sveti Franjo!"


"Budi toliko pristojan, pa me poslušaj do kraja." Ton gospođe Štoštice bio je vrlo oštar tako da je Calvin nakratko prestao vrtjeti nogom po tlu popu razdraženog ždrijepca. "Taj je oblik strogo određen, zar ne?"
"Da."
"Sastoji se, rekla bih, ood četrnaest stihova u jampskom pentametru. To je vrlo strogo zadana forma, nije li?"
"Da", potvrdio je Calvin.
"I stihovi se trebaju rimovati po vrlo krutim pravilima. I ako pjesnik je učini sve točno tako, to neće biti sonet, zar ne?"
"Tako je", opet je potvrdio Calvin.
"Ali, u granicama tog strogo zadanog oblika, pjesnik ima potpunu slobodu reći što ga volja, zar ne?"
"Da", opet je potvrdio Calvin.
"Pa..." reče gospođa Štošica.
"Pa što?"
"Ah, ne budi glup, dječače!" otresla se gospođa Štoštica. "Savršeno ti je jasno na što ciljam!"
"Hoćete usporediti naše živote sa sonetom. Zadan oblik, ali unutar njega sloboda?"
"Da", reče gospođa Štoštica. "Dobio si oblik, ali sonet moraš napisati sam. Isključivo o tebi ovisi što ćeš reći."



srijeda, 9. kolovoza 2017.

Svi smo mi Stoner, ili, hvala Bogu, ipak nismo

"Najveći američki roman za koji nikada niste čuli", piše na koricama knjige Johna Williamsa - na sada već legendarnom Stoneru. Knjiga je objavljena još davne 1965. godine, a u nas, Hrvata, prevedena je lani i opjevana je po svim portalima i blogovima koji se bave književnošću, pa čak i prozivana najboljom knjigom 2016. godine. I kako da je onda i sama ne uzmem u ruke?



William Stoner nije junak svoje priče, on je samo - čovjek. Skroman i tih čovjek koji je odrastao na farmi, i koji je, iznevjerivši roditelje farmere, odustao od poljoprivrede i posvetio svoj život - književnosti.

"Ta zar ne znate, gospodine Stoner?", upitao ga je. "Zar još niste shvatili istinu o sebi? Vi ćete biti nastavnik." Stoneru se učinilo da se Sloane iznenada jako udaljilo i da zidovi kabineta uzmiču. Imao je dojam da lebdi u širokom prostranstvu; začuo je vlastiti glas: "Jeste li sigurni?" "Siguran sam", blago je odgovorio Sloane. "Kako znate? Kako možete biti sigurni?" "To je ljubav, gospodine Stoner", vedro je odgovorio Sloane. "Zaljubljeni ste; sasvim jednostavno."


Postao je uistinu zaljubljeni Stoner profesor na sveučilištu u Missouriju, dijelio krigle piva s kolegama, uživao u plodovima svog rada znajući da nikada neće promijeniti nečiji život, da nikada neće postati nezaboravnim i obožavanim nastavnikom, i ne mareći. Nijedan čovjek nije otok, pa je tako i Stoner poželio bračnu družicu, i pronašao ju je u Edith iz koje je, budimo realni, brak izvukao sve najgore. Imali su i djevojčicu, ali sreća ih zaobišla, a oni se nisu ni trudili ponovno je pronaći ili, ne daj Bože, izgraditi iz temelja.
"Stoner je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku, u kojoj ćemo se, uz malo sreće, prepoznati", stoji, također, na koricama ove knjige koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim, i to iz raznih razloga. Ona je, bez sumnje, predivno napisana, jednostavno, pitko, poetski, čini se poput dnevnika drage i bliske nam osobe čije tajne misli nismo nikada proniknuli. No, na svu sreću, nisam se u njoj prepoznala - žalila sam Stonera, niti ne navijajući za njega, pomirivši se već na prvim stranicama s njegovim osobinama pseta na umoru. Da, obraduje se on tu i tamo kosti, ili sonetu, ili kolegici koja ga je zadesila usred krize srednjih godina, upoznaje on i strast i ljubavni zanos, ali i dalje je na umoru. On olako pušta sreću da mu isklizne iz ruku, kao da smatra da je na nju izgubio polagati pravo. Njegov život njegov je posao, njegova obožavana književnost koje se on grčevito drži do kraja, možda baš zato da se ne bi morao uhvatiti u koštac s pravom ljubavi - ljubavi prema drugom čovjeku. Ma razumijem ja njega, sve to je takva gnjavaža, zahtjeva toliko truda, emocija, vike i drame, kome to treba? Meni treba. Volim knjige, i nema mi dražeg uzeti nepročitanu knjigu u ruke i utonuti u nju, izgubiti se, pobjeći, ali kad bih morala birati između ravnodušnosti i sigurnosti te užasne boli i razočaranja koji su ponekad neizbježni u životu čovjeka koji se bori za sreću, izabrala bih dramu - uvijek. Recite da sam drama queen, ali život bi trebao biti više od ljubavi prema knjizi, cipelama ili novom autu. Život bi trebao biti jutro s voljenom osobom, skuhana kava i poljupci od kojih klecaju koljena, trebao bi biti osmijeh djeteta od kojeg nastojiš napraviti dobrog i poštenog čovjeka, trebao bi biti uživanje u zajedničkom pranju suđa, šetnji ili pjevanju uspavanki. Ma život bi trebao biti i suza na ramenu koje je uvijek tu, trebao bi podrazumijevati i grube riječi koje liječi zagrljaj, trebao bi uključivati i gubitak, kako bismo još više cijenili ono što svakog dana imamo u rukama. Život bi trebao biti više od knjige koje pada u tišinu sobe, dragi moj Stoneru, i žao mi je što to nisi nikada shvatio.


"No pred Williamom Stonerom budućnost je bila svijetla, sigurna i nepromjenjiva. Nije ju doživljavao kao protok događaja, mijenu i izvor različitih mogućnosti, nego kao područje koje mu se prostire pod nogama i čeka da ga on istraži. Doimala mu se poput velike sveučilišne knjižnice na koju se mogu nadograditi nova krila, mogu joj se dodati nove knjige i iz nje iznijeti stare, ali njezina će prava priroda u suštini ostati nepromijenjena. Vidio je budućnost u ustanovi za koju se opredijelio i koju je još uvijek nedovoljno razumio; bilo mu je jasno da će se on sam u toj budućnosti promijeniti, ali samu je budućnost doživljavao kao sredstvo, a ne predmet promjene. "


"Edithina odjeća bila je neuredno razbacana po podu pokraj kreveta, a pokrivač nemarno zbačen; ležala je potpuno razodjevena na bijeloj, nezgužvanoj plahti, blistajući na svjetlu. Njezino nago, raskrečeno tijelo bilo je opušteno i puteno te je sjalo poput blijedog zlata. Približio se krevetu. Čvrsto je spavala, ali na igri svjetlosti i sjene činilo se da njezine blago razmaknute usnice oblikuju nečujne riječi pune strasti i ljubavi. Dugo je stajao i promatrao je. Osjetio je uzdržano sažaljenje, nesigurno prijateljstvo i blisko poštovanje; također je osjetio klonulu tugu, znajući da pogled na nju više ne može probuditi u njemu agoniju žudnje koju je nekoć poznavao, znajući da ga njezina nazočnost više nikad neće ganuti onako kao nekad. Tuga je popustila i on ju je nježno pokrio, utrnuo svjetlo i uvukao se u krevet pokraj nje."

"Dok je radio na sobi, koja je polako počela dobivati oblik, shvatio je da je godinama, ni sam to ne znajući, imao u sebi zaključanu jednu sliku, poput sramotne tajne, sliku koja je naoko predstavljala mjesto, ali je zapravo predstavljala njega samoga. I tako je, uređujući svoju radnu sobu, zapravo pokušavao urediti sebe sama. Bruseći stare daske za police, promatrajući kako površinske neravnine nestaju i kako se sivkasti tragovi vremena ljušte i otkrivaju srž drveta te konačno i bogatu čistoću zrna i teksture - popravljajući pokućstvo i slažući ga po sobi, zapravo je polako oblikovao sam sebe, sam je sebe dovodio u red, sam je sebe činio mogućim."

"U četrdeset trećoj godini života William Stoner naučio je ono što su drugi, mnogo mlađi, naučili prije njega; da osoba koju zavoliš u prvom trenutku nije osoba koju voliš na kraju i da ljubav nije svršetak puta, nego proces u kojem jedna osoba nastoji upoznati drugu."

petak, 4. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan posljednji

Deset dana je prošlo i sad bih ja nostalgično trebala uzdahnuti i izreći neki klišej kao što je "Sve što je lijepo, kratko traje", ali neću to učiniti. Kao prvo, ne vjerujem u tu konstataciju, jer neke zaista lijepe stvari traju vječno, a kao drugo, nema tog mjesta na kojem bi mi bilo ljepše nego kod kuće. Nedostaje mi moj krevet, moja kuhinja, moja perilica za suđe, moj balkon, moj suncokret koji je procvjetao netom prije našeg odlaska na put. 



Napravili smo sve s popisa "Stvari koje se moraju učiniti na moru" - čitali ženske časopise i u skladu s njihovim preporukama štitili kožu od sunca, jeli puno sladoleda, pili puno kave, obilazili znamenitosti, pisali razglednice, nosili hrpu rekvizita na plažu, a bome smo se i okupali u moru. Uz sve to, preživjeli smo i Frankin morski režim (ne)spavanja, a i susreli se s divnim noćnim tantrumima koji su trajali i po nekoliko sati (zamislite scenu iz Egzorcista) - a najbolje od svega je što smo svakog trenutka u posljednjih deset dana bili zajedno. 


Cijela ova priča o ljetu ostat će samo naša, ne bakina, ne djedova, samo naša - ostat će u sjećanju naše male obitelji koja neće pamtiti samo sretne dane, nego će pamtiti baš sve - svaki pad, svaku suzu, svaku viku, svaku dreku, svaki osmijeh i svaki zagrljaj. 


četvrtak, 3. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan deveti

Prošlog sam mjeseca mahnito guglala o Ernestu Hemingwayu - gdje se rodio, tko ga je nazvao Papa, što li je u životu strašno doživio da si je oduzeo život omiljenom puškom za lov - sve me zanimalo. Njegova me književnost nije posebno dirnula, ali on kao čovjek od krvi i mesa mi se učinio kao jedan od najzanimljivijih ljudi koji su ikada šetali ovom planetom. Svi znaju legendarne priče o njemu - da je ukrao pisoar iz omiljenog bara jer je tvrdio da mu pripada s obzirom koliko je ondje urinirao, da je bio agent KGB-a, da je u Key Westu imao šestoprstu mačku čiji potomci i sada ondje mijauču, da je preživio antraks, malariju, rak kože i još tisuću boleština pa i dvije avionske nesreće. No, kako je živio prije nego je postao legenda?


Rođen je u kući svoga djeda u Illinoisu, a otac, koji je također skončao od svoje ruke, bio je liječnik, dok mu je majka bila pjevačica koja se karijere odrekla u korist svoje velike obitelji. Ernest nije bio glazbeno talentiran, a poslije srednje škole zaposlio se kao reporter. Kao vozač Crvenog križa u Prvom svjetskom ratu spašavao je druge vojnike i riskirao svoj život pod kišom šrapnela. Poslije rata je živio od osiguranja, a u Chicagu je 1920. upoznao gospođicu Hadley Richardson koja će, i nakon četiri vjenčanja i tri razvoda, u njegovoj biografiji ostati zapamćena kao njegova velika ljubav.

Hadley je imala mnogo zajedničkog s mladim Ernestom - otac joj je bio farmaceut koji je počinio samoubojstvo zbog financijskih poteškoća, a majka joj je bila pjevačica, baš kao i Ernestu, koji je ubrzo nakon njihovog prvog susreta izjavio da je ona djevojka kojom će se oženiti. Ona je bila žena koju je trebao, koja je vjerovala u njega, koja mu je predstavljala tračak nade u ratom ranjenom svijetu. Zainteresirala me Hadley više od ostalih Ernestovih žena - gledala sam njene fotografije i učinila mi se odvažnom i inspirativnom, ženom za sva vremena. Srećom, jednako joj se divila i Paula McLain, autorica ovogodišnjeg hita Dosegnuti sunce. Njena knjiga Gospođa Hemingway (u originalu: The Paris wife) jedna je od knjiga koje sam izabrala za ljetovanje.


Nosila sam je za sobom posvuda, baš kako i dolikuje avanturistički nastrojenoj Hadley, i mogu samo žaliti što je ranije nisam uzela u ruke, jer takva knjiga se sama čita. Već na prvim stranicama začarala me priča o njenom i Hemingwayevom životu u Parizu u dvadesetim godinama, kad su fleperice vladale scenom sa svojim bubikopf frizurama i žarko narumenjenim obrazima, a mladi je Hemingway vrijedno tipkao na svom stroju priču o fiesti svetog Fermina u Pamploni. Mogu ih vidjeti, šeću do svog stana u Latinskoj četvrti, sjede u bistrou s Joyceom, pozdravljaju Picassa koji je u prolazu. Paula McLain savršeno je popunila sve praznine koje je ostavio Hemingway sa svojim A sunce izlazi - jednostavnim ženskim pismom slikovito je dočarala svakodnevicu mladih ljudi koji su lutali Parizom poslije rata, i upravo zato, Gospođa Hemingway nije samo priča o jednoj ljubavi, nego i o cijeloj generaciji - generaciji koja jest bila too much - too much pijana, too much nezrela, too much nespremna za stvarni život, ali i koja je, ako ništa drugo, zaslužila naše - ne žaljenje, nego razumijevanje i poštovanje - ne samo zbog preživljavanja, ne zbog ratnih junaštava, nego zbog svojih ispričanih i neispričanih priča.

"Nije više bilo povratka u rodni kraj, barem ne u onom bitnom smislu, i to je bio bit Pariza. I to što nismo mogli prestati piti ili razgovarati, ili ljubiti pogrešne osobe bez obzira na to što smo se time upropaštavali. Neki su od nas bili vidjeli lica mrtvaca i pokušavali izbrisati iz sjećanja svaku pojedinost. Ernest je bio jedan od tih. Običavao je reći da je u ratu umro samo načas; da mu je duša napustila tijelo poput nekakva svilenog rupčića iskliznuvši iz njega i lebdeći mu iznad grudi. Bila se vratila nezvana i često sam se pitala je li mu pisanje način spoznavanja da mu je duša ipak tamo, opet na svojem mjestu. Da sam sebi izgovori, ako već ne želi nikom drugom, da je bio vidio to što jest i iskusio tu grozotu te svejedno nastavio živjeti. Da je bio umro, ali više nije bio mrtav."

"Gotovo je svatko mogao osjećati poput slikara šetajući u to doba pariškim ulicama potaknut svjetlošću i sjenama uzduž zgrada i mostova, koji su izgledali kao da vam žele slomiti srce, i ženama u Chanelovim crnim uskim haljinama, tako lijepima kao da su ih načinili kipari, koje su pušile i zabacivale glavu smijući se. Mogli smo ušetati u bilo koji cafe i iskusiti njegovu čudesnu zbrku naraučujući Pernodov apsint ili rum St. James sve dok ne bismo uronili u lijepu, magličastu opijenost i sreću zbog toga što smo na tome mjestu zajedno."

srijeda, 2. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan osmi

Nisam rođena za spontanost. Volim sve isplanirati i nastrano uživam čak i u izjalovljavanju planova - jer tad dolazi do izražaja moja snalažljivost - tada na red dolazi plan b. Da, ja sam žena za plan b. Obožavam preispitivati svoje prioritete i oštriti svoju odlučnost - koja je vrlo podcijenjena vrlina, samo da se zna. 

No, otkad sam mama, morala sam prestati biti cura za planove, sad sam go with the flow mama, bar to pokušavam biti jer moja je djevojčica kraljica spontanosti, i koliko god imala izražene stavove i najdosljednije je dijete koje znam (ne, ona još uvijek ne govori), svakog dana nas iznenadi nekom novotarijom, i svojim osjećajem za moment. 


Jučer je na pola staze na plaži sjela i izula sandale, i iako mrzi stati bosa na pijesak, i ne može podnijeti da joj kamenčići uđu u sandalu, ustala se i samo u peleni prošetala cijelom plažom. Uzela sam je u ruke i odnijela do plićaka oprati joj prljave noge. Niti ne razmišljajući, zakoračila sam držeći je u naručju i našle smo se u moru, a ona se nakon samo nekoliko minuta vrištanja smirila, pa čak i nasmijala. Ostale smo se namakati više od pola sata, a ja sam uživala gledajući je kako se snalazi u toj sasvim novoj i nepoznatoj situaciji. Nije samo mahala rukama i nogama kao što većina djece čini - prolazila je rukom kroz vodu s iznimnom pažljivošću, čudeći se svakom mjehuriću, i osjećaju lakoće koji do tada nije doživjela. 

Nije to velika stvar (iako smo napokon ušutkali dosadne babe koje svakodnevno ispituju je li se dijete na moru napokon okupalo), ali još jednom nas je uvjerila da u životu ništa ne valja raditi na silu, jer za sve postoji svoje vrijeme, pa tako i za toliko joj omraženo kupanje u velikoj lokvici zvanoj more.

utorak, 1. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan sedmi

Nemojte misliti da sam trekkie, kunem se da nisam, samo sam voljela gledati Voyager i kapetanica Kathryn Janeway mi je bila opasna ženska i mogući ženski uzor - ukoliko se ikad nađem u stresnim situacijama koje uključuju putovanje svemirom. 




No, u svemir neće vaša kapetanica skoro, ali sam skoknula do Poreča po stoti put. Znate kako je nemoguće u gradu koji se nikada ne mijenja pronaći neki novi kut gledanja? U Poreču si uvijek to pomislim - kava je još uvijek preskupa, konobari su prespori, još uvijek su na svakom uglu drangulije koje ljudi imaju potrebu kupovati na ljetovanju, još uvijek je sve puno jantara, još uvijek lijepi prozori krase romantičke i gotičke kuće ovog istarskog grada. 





Ipak, kad imaš dijete, htio - ne htio, ono ti otvori neke nove vidike. Tako smo ovaj put Poreč gledali očima djeteta i zapazili smo puno toga što nikad ranije nismo - ima puno parkova, i puno ljuljački, i tobogana, i djece, i klupica, i mačaka i fontana, a svi restorani imaju ventilatore za lustere, što ih čini jako zabavnima, naročito kad se okreću svi u isto vrijeme. Poreč smo obogatili novim uspomenama - ondje mi je muž kupio naušnice prije sto godina, u ovom bistrou smo jeli preskupi banana split, tu smo se slikali ono ljeto kad mi je čelo izgorilo na suncu, a ono je parkić u kojem je Franka skupljala kamenčiće. Vratit ćemo se i narednih godina, da vidimo je li se promjenio Poreč - ili smo se promjenili mi.