Šljokičasta žena

Ljeti postajem jako povodljiva - dovoljno je bilo da me Frances Mayes navuče na Italiju i da tridesetak puta na dan vidim na televiziji Timothéeja Chalameta kao novo lice Bleu de Chanel i već posuđujem "Zovi me svojim imenom", tobože ljubavni roman kojeg na internetima obožavaju svi mladi knjiški moljci, pogotovo otkad je filmska verzija ovog romana postala kultno indie ostvarenje. Nakon mnogo godina, Elio se prisjeća boravka u Italiji kada mu je bilo sedamnaest godina, kada je provodio ljeto s roditeljima u njihovoj talijanskoj vili, a u goste im je stigao dvadesetčetverogodišnji Oliver, mladi znanstvenik kojem je Eliov otac pomagao srediti rukopis prije objavljivanja. Za Elia, koji se nalazi na pragu svojih nesigurnosti, dolazak samosvjesnog Olivera, u lepršavoj plavoj košulji razdrljenog ovratnika, mijenja sve. U tekstu koji je nalik dnevničkim zapisima, razaznajemo Eliovu opsesiju - i ranije mu se svidio jedan dječak, ali taj osjećaj privrženosti još uvijek mu je str

Za moje idealno putovanje nisu potrebni ni putovnica ni prometno sredstvo - potrebno je samo okrenuti stranicu knjige koja me čekala na polici gradske knjižnice. Samo jedna stranica i ja mogu lizati gelato na Španjolskim stubama kao Audrey Hepburn, kupati se u fontani Trevi kao u Fellinijevom filmu (kome lažem, nikad ja ne bih tako remetila javni red i mir!), naručivati un espresso (per favore) ili uživati u pizzi Liz-Gilbert-style, jer Italija mi je često guilty pleasure destinacija - bar posredno, putem umjetnosti. I moje Vinske mušice nedavno su poželjele otputovati u Italiju - najprije gledajući Jane Fondu i njezino vremešno društvo u drugom nastavku filma Book club , a onda i čitajući američki bestseler iz devedesetih. Kad je "Pod suncem Toskane" objavljena, izdavač je, iznenađen, nazvao autoricu Frances Mayes i rekao: "Roman se prodaje nevjerojatnom brzinom, vjerojatno zbog naslovnice!" Autorica mora da je bila polaskana ovim komplimentom, a izdavač mora da se

Rijetko se događa da, nakon što pogledam film, poželim pročitati njegov književni predložak. Ali, nakon što sam pogledala "Na Zapadu ništa novo" ( 2022 ), živo me zanimalo kako je Erich Maria Remarque , Nijemac živopisnog imena i životopisa, koncipirao knjigu po kojoj je snimljen dramatični film koji prati nekoliko perspektiva, a čija glazba i režija su na mene ostavili dojam. Naravno, morala sam pribaviti staro izdanje ovog romana iz 1966. (izdavač Otokar Keršovani), koje izgleda kao da je prošlo sito i rešeto, a kad sam uvidjela da je ovaj klasik uglavljen u svega 190 stranica, mom čuđenju nije bilo kraja. "Nalazimo se devet kilometara iza linije fronta", rečenica je kojom - s neba pa u rebra - započinje priča Paula Bojmera (moje izdanje pisano je "po Vuku", pa ću ja i ovaj osvrt pisati tako). Punih želudaca, nekoliko se njemačkih vojnika primirilo na improviziranim klozetima usred livade na zapadnom frontu . Oni čitaju pisma svojih najmilijih dok vrše n