Preskoči na glavni sadržaj

Dolce vita DIY

Za moje idealno putovanje nisu potrebni ni putovnica ni prometno sredstvo - potrebno je samo okrenuti stranicu knjige koja me čekala na polici gradske knjižnice. Samo jedna stranica i ja mogu lizati gelato na Španjolskim stubama kao Audrey Hepburn, kupati se u fontani Trevi kao u Fellinijevom filmu (kome lažem, nikad ja ne bih tako remetila javni red i mir!), naručivati un espresso (per favore) ili uživati u pizzi Liz-Gilbert-style, jer Italija mi je često guilty pleasure destinacija - bar posredno, putem umjetnosti.

I moje Vinske mušice nedavno su poželjele otputovati u Italiju - najprije gledajući Jane Fondu i njezino vremešno društvo u drugom nastavku filma Book club, a onda i čitajući američki bestseler iz devedesetih. Kad je "Pod suncem Toskane" objavljena, izdavač je, iznenađen, nazvao autoricu Frances Mayes i rekao: "Roman se prodaje nevjerojatnom brzinom, vjerojatno zbog naslovnice!" Autorica mora da je bila polaskana ovim komplimentom, a izdavač mora da se šokirao još više kad je holivudska redateljica poželjela memoare dotad nepoznate sveučilišne profesorice i pjesnikinje pretvoriti u film s Diane Lane u glavnoj ulozi. Iako film prikazuje priču razvedene žene koja renovirajući talijansku vilu želi obnoviti vlastiti život, pa se, naravno, zaljubljuje u Talijana, na samom početku romana jasno je da je život real-life Frances Mayes bio nešto drugačiji...



"Zar ne bi bila ludost ne kupiti tu ljupku kuću po imenu Bramasole?"

Naime, nakon kraha prvog braka, već sredovječna autorica započela je ljubavnu vezu s Edom, također sveučilišnim profesorom, koji je dijelio njezinu očaranost Italijom. Nakon što su godinama na godišnjem odmoru običavali iznajmljivati kuće u Italiji, poželjeli su jednu takvu u svom vlasništvu, a izbor je pao je na dvjesto godina staru vilu u ruralnoj Cortoni - poznatu pod imenom Bramasole (tal. čeznuti za suncem). Ideja se činila divnom u teoriji, ali talijanski (i poljski) majstori su nonšalantni, vrijeme je u Italiji relativan pojam, i Mayesovima postaje jasno da će popravak njihovog gnijezda potrajati.

"Zašto mi se ta zadaća čini zabavnom, dok prepravci u mojoj kuhinji u San Franciscu izazivaju duboki potres u mojoj duševnoj ravnoteži?"

Frances Mayes zanimljiva je žena koja pažnju poklanja sitnicama i koja, tipično američki, umije napisati odu patlidžanu i jajima s talijanske tržnice. Pišući o staroj kući i njezinim nekadašnjim zamišljenim stanovnicima autorica nas poziva u svoj uzbudljivi, novi život, u kojem ona "postoji u nekoj drugoj inačici", pa nam se čini da ljeto u Bramasoleu traje vječno. Uživanje u erotičnim breskvama s mascarponeom i mrvicama amaretti keksa, dozrijevanje smokava, uređivanje vrta uz zvuke zrikavaca, ispijanje prosecca pod brajdom vinove loze - sve se to čini čarobnim u ovoj potrazi za mjestom pod suncem. Možda pisanje o talijanskom ferragostu i nije težak zadatak - nije Mayes toliko vješt pisac koliko su toskanski čempresi prikazani u raznim medijima učinili svoje - ali Frances se ipak mora priznati umirujući učinak strastvenog književnog adagija zbog kojeg će čitatelj, kojem mediteranska-pomalo-atmosfera odgovara, posegnuti i za nastavkom ovog romana. Ukratko, ova knjiga bit će vam ili dosadna ili meditativna, ovisi o vašem karakteru i raspoloženju.  Kad moja mater pod slavonskim nebom (čitaj: nepodnošljiva sparina u kombinaciji s komarcima) upali kosilicu (ili/i trimer) i dva dana provede koseći dvorište puno voćaka i cvijeća, dok ćaća okolo šetucka i kiducka zaperke, svi se bojimo da će izdahnuti od teške fizikalije koja podrazumijeva svakakve psovke na račun trave koja raste k'o lblesava, ali hej, kad to isto rade Francis i Ed, u Toskani! - onda je to romantika, mia carina!

"Mislim da za većinu Talijana vrijeme protječe sporije nego za nas. Čemu žurba? Nakon što se sagradi, zgrada će stajati dugo, jako dugo, vjerojatno tisuću godina. Dva tjedna ili dva mjeseca više-manje nije bitno."


Poželjela sam poći u passaggiatu, sresti poznata lica na piazzi, popiti naprstak espressa, gestikulirati do mile volje i saditi oleandre, komorač i lavandu, živjeti negdje gdje prošlost živi rame uz rame sa sadašnjošću, a ponajviše sam poželjela živjeti ležerno kao Talijani - ne shvaćati život tako ozbiljno. Čitajući, razmišljala sam o putovanjima i odredištima i shvatila da mi je žao što Hollywood nije prepoznao koliko je Ed bitan u cijeloj Francesinoj priči pa ga je zamijenio mlađahnim talijanskim galebom. Dijelovi teksta u kojima Frances govori o Edu koji se u Italiji pretvori u drugog čovjeka, koji pije slatki espreso naiskap i vozi kao Alberto Ascari, a uvečer čita o kompostu i obrezivanju voćaka, najmiliji su mi. Možda Frances voli Bramasole, gleda ju kao kuću koja štiti njezine sanjarije, ali mislim da nije talijanska vila njezino mjesto pod suncem - njezino utočište je taj samozatajni profesor koji ju voli dovoljno da bi s njom tri godine vlastitim rukama na godišnjem odmoru, k tome, obnavljao kuću Bogu iza nogu. Čini se da će se ponekad ljudi usuditi otisnuti na pučinu misleći da traže svoje nutrine, a često će shvatiti da nisu tražili ono skriveno u sebi, nego su čeznuli za prepoznavanjem samog sebe u drugom čovjeku. 

"Ja raj zamišljam kao dvosatni objed s Edom."


"Mogli biste pomisliti da ste gotovi sa starim kućama," kaže nam Primo, "ali one nikada nisu gotove s vama."

Nakon golemog uspjeha "Pod suncem Toskane", Frances je postala počasna građanka Cortone  i napisala nastavak - memoare "Bella Toscana" (a knjige o Italiji piše i dan danas). U nastavku nam Frances daje do znanja da je Bramasole postala polazišna točka, i sigurna luka, za putovanja njezine obitelji po Italiji. U Edovom društvu Frances posjećuje Siciliju i uživa u sicilijanskim specijalitetima (kao i u "Pod suncem Toskane", velikodušno ih dijeli sa čitateljima), Veneciju i njezinu "preuzvišenu vodu", upijajući svoje prvo proljeće u Italiji, uvjerena da joj talijanska ležernost nikad neće dosaditi. Knjigu nisam dovršila - Frances Mayes odveć je vješta u smirivanju mojih nemira pa me malo i uspavala - čekaju me druge pustolovine, s istim odredištem, doduše, jer Italija...

"A kad negdje stignemo, putovanje u srce tame na dnu naše duše započne ili ne započne."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se