Preskoči na glavni sadržaj

Dolce vita DIY

Za moje idealno putovanje nisu potrebni ni putovnica ni prometno sredstvo - potrebno je samo okrenuti stranicu knjige koja me čekala na polici gradske knjižnice. Samo jedna stranica i ja mogu lizati gelato na Španjolskim stubama kao Audrey Hepburn, kupati se u fontani Trevi kao u Fellinijevom filmu (kome lažem, nikad ja ne bih tako remetila javni red i mir!), naručivati un espresso (per favore) ili uživati u pizzi Liz-Gilbert-style, jer Italija mi je često guilty pleasure destinacija - bar posredno, putem umjetnosti.

I moje Vinske mušice nedavno su poželjele otputovati u Italiju - najprije gledajući Jane Fondu i njezino vremešno društvo u drugom nastavku filma Book club, a onda i čitajući američki bestseler iz devedesetih. Kad je "Pod suncem Toskane" objavljena, izdavač je, iznenađen, nazvao autoricu Frances Mayes i rekao: "Roman se prodaje nevjerojatnom brzinom, vjerojatno zbog naslovnice!" Autorica mora da je bila polaskana ovim komplimentom, a izdavač mora da se šokirao još više kad je holivudska redateljica poželjela memoare dotad nepoznate sveučilišne profesorice i pjesnikinje pretvoriti u film s Diane Lane u glavnoj ulozi. Iako film prikazuje priču razvedene žene koja renovirajući talijansku vilu želi obnoviti vlastiti život, pa se, naravno, zaljubljuje u Talijana, na samom početku romana jasno je da je život real-life Frances Mayes bio nešto drugačiji...



"Zar ne bi bila ludost ne kupiti tu ljupku kuću po imenu Bramasole?"

Naime, nakon kraha prvog braka, već sredovječna autorica započela je ljubavnu vezu s Edom, također sveučilišnim profesorom, koji je dijelio njezinu očaranost Italijom. Nakon što su godinama na godišnjem odmoru običavali iznajmljivati kuće u Italiji, poželjeli su jednu takvu u svom vlasništvu, a izbor je pao je na dvjesto godina staru vilu u ruralnoj Cortoni - poznatu pod imenom Bramasole (tal. čeznuti za suncem). Ideja se činila divnom u teoriji, ali talijanski (i poljski) majstori su nonšalantni, vrijeme je u Italiji relativan pojam, i Mayesovima postaje jasno da će popravak njihovog gnijezda potrajati.

"Zašto mi se ta zadaća čini zabavnom, dok prepravci u mojoj kuhinji u San Franciscu izazivaju duboki potres u mojoj duševnoj ravnoteži?"

Frances Mayes zanimljiva je žena koja pažnju poklanja sitnicama i koja, tipično američki, umije napisati odu patlidžanu i jajima s talijanske tržnice. Pišući o staroj kući i njezinim nekadašnjim zamišljenim stanovnicima autorica nas poziva u svoj uzbudljivi, novi život, u kojem ona "postoji u nekoj drugoj inačici", pa nam se čini da ljeto u Bramasoleu traje vječno. Uživanje u erotičnim breskvama s mascarponeom i mrvicama amaretti keksa, dozrijevanje smokava, uređivanje vrta uz zvuke zrikavaca, ispijanje prosecca pod brajdom vinove loze - sve se to čini čarobnim u ovoj potrazi za mjestom pod suncem. Možda pisanje o talijanskom ferragostu i nije težak zadatak - nije Mayes toliko vješt pisac koliko su toskanski čempresi prikazani u raznim medijima učinili svoje - ali Frances se ipak mora priznati umirujući učinak strastvenog književnog adagija zbog kojeg će čitatelj, kojem mediteranska-pomalo-atmosfera odgovara, posegnuti i za nastavkom ovog romana. Ukratko, ova knjiga bit će vam ili dosadna ili meditativna, ovisi o vašem karakteru i raspoloženju.  Kad moja mater pod slavonskim nebom (čitaj: nepodnošljiva sparina u kombinaciji s komarcima) upali kosilicu (ili/i trimer) i dva dana provede koseći dvorište puno voćaka i cvijeća, dok ćaća okolo šetucka i kiducka zaperke, svi se bojimo da će izdahnuti od teške fizikalije koja podrazumijeva svakakve psovke na račun trave koja raste k'o lblesava, ali hej, kad to isto rade Francis i Ed, u Toskani! - onda je to romantika, mia carina!

"Mislim da za većinu Talijana vrijeme protječe sporije nego za nas. Čemu žurba? Nakon što se sagradi, zgrada će stajati dugo, jako dugo, vjerojatno tisuću godina. Dva tjedna ili dva mjeseca više-manje nije bitno."


Poželjela sam poći u passaggiatu, sresti poznata lica na piazzi, popiti naprstak espressa, gestikulirati do mile volje i saditi oleandre, komorač i lavandu, živjeti negdje gdje prošlost živi rame uz rame sa sadašnjošću, a ponajviše sam poželjela živjeti ležerno kao Talijani - ne shvaćati život tako ozbiljno. Čitajući, razmišljala sam o putovanjima i odredištima i shvatila da mi je žao što Hollywood nije prepoznao koliko je Ed bitan u cijeloj Francesinoj priči pa ga je zamijenio mlađahnim talijanskim galebom. Dijelovi teksta u kojima Frances govori o Edu koji se u Italiji pretvori u drugog čovjeka, koji pije slatki espreso naiskap i vozi kao Alberto Ascari, a uvečer čita o kompostu i obrezivanju voćaka, najmiliji su mi. Možda Frances voli Bramasole, gleda ju kao kuću koja štiti njezine sanjarije, ali mislim da nije talijanska vila njezino mjesto pod suncem - njezino utočište je taj samozatajni profesor koji ju voli dovoljno da bi s njom tri godine vlastitim rukama na godišnjem odmoru, k tome, obnavljao kuću Bogu iza nogu. Čini se da će se ponekad ljudi usuditi otisnuti na pučinu misleći da traže svoje nutrine, a često će shvatiti da nisu tražili ono skriveno u sebi, nego su čeznuli za prepoznavanjem samog sebe u drugom čovjeku. 

"Ja raj zamišljam kao dvosatni objed s Edom."


"Mogli biste pomisliti da ste gotovi sa starim kućama," kaže nam Primo, "ali one nikada nisu gotove s vama."

Nakon golemog uspjeha "Pod suncem Toskane", Frances je postala počasna građanka Cortone  i napisala nastavak - memoare "Bella Toscana" (a knjige o Italiji piše i dan danas). U nastavku nam Frances daje do znanja da je Bramasole postala polazišna točka, i sigurna luka, za putovanja njezine obitelji po Italiji. U Edovom društvu Frances posjećuje Siciliju i uživa u sicilijanskim specijalitetima (kao i u "Pod suncem Toskane", velikodušno ih dijeli sa čitateljima), Veneciju i njezinu "preuzvišenu vodu", upijajući svoje prvo proljeće u Italiji, uvjerena da joj talijanska ležernost nikad neće dosaditi. Knjigu nisam dovršila - Frances Mayes odveć je vješta u smirivanju mojih nemira pa me malo i uspavala - čekaju me druge pustolovine, s istim odredištem, doduše, jer Italija...

"A kad negdje stignemo, putovanje u srce tame na dnu naše duše započne ili ne započne."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...