srijeda, 30. siječnja 2013.

Zrnce soli

„Child, child, do you not se? For each of us comes a time when we must be more than what we are.“
Lloyd Alexander

Bog me iz nekog čudnog razloga poslao u ovaj grad u kojem danas dišem. Da, slobodnom voljom odlučila sam prihvatiti izazov života, ali On je imao plan za mene i prije nego sam se našla pred teškom odlukom. Da, stigla sam ovdje ljuta - na Njega, na sebe, i na sve koji su mi se našli na putu. Ljudi me nisu razumjeli, neki su unatoč tome ostali uz mene, a neki su imali pametnijeg posla od slušanja mene kako kukam. Usamljenost je u meni proizvela brojne demone koji su me svakim danom sve više udaljavali od svega što je dobro – od prijatelja, od Boga, od mene same. Dok su u meni bujale bezvoljnost i beznadnost, bila sam prisiljena suočavati se sa životnim preprekama. Na meni je bilo da izaberem – ili ću odustati ili ću se zapitati koji je smisao tih prepreka i na koji način ću ih preskočiti. 


I onda se dogodilo: jedna žustra rasprava na neverending temu – Crkve – iz mene je izvukla sve ono za što nisam ni znala da jedva čeka izaći, a ja sam shvatila - nisam uopće toliko cinična, pesimistična, negativna, bez nade i bez vjere kao što sam mislila. Svaki čovjek vodi sa sobom i s Bogom bitke – težnja za Bogom nam je svima urođena i svi tražimo Istinu, čak i ako toga nismo svjesni. Ljudi koji nas ne razumiju takvi su jer nisu susreli Krista u svom životu, žive površno, ne poznaju Ga, nisu upoznati ni s vjerom u koju se zaklinju, niti s Crkvom koju sude samo prema negativnostima. Isprike, neznanje i strah od nepoznatog samo su neki od razloga zašto ne shvaćaju puninu Boga, i zašto ne razumiju zašto neke ljude, dokle god ima pozitivnih plodova, oni loši neće udaljiti od Boga i Njegove Crkve. Takvima, slijepima za Istinu, mediji će, stvarajući toksičnu atmosferu, manipulirati, a oni toga neće biti ni svjesni. 


Moja spoznaja o tome koliko sam blagoslovljena u svom životu navela me da skupim par misli na ovom blogu koji čita troje ljudi, a moje riječi objavljene su i na portalu Bitno.net, koji su mnogi proslijedili i na društvenim mrežama. U samo nekoliko sati, pokrenuo se, za mene neočekivani, val ljubavi i novih prijateljstva; javljali su mi se nepoznati ljudi koji dijele moje razmišljanje, zahvaljivali su mi na ohrabrenju i podijelili sa mnom radost što nisu sami u ovim vremenima, kad je ponekad teško svojim životom svjedočiti svoju vjeru te tako širiti radosnu vijest. Osoba koja se udaljila od Boga, i koja se nije s Bogom pomirila od svog vjenčanja, rekla mi je da je nadahnuta, da želi Boga bolje upoznati, približiti Mu se, zbog čeka i ja cijeli dan u sebi nosim onaj walking on sunshine osjećaj. Oni koji nisu razumjeli o čemu ja to pričam, nisu mi se javili, naglo su ostali bez riječi. Kolegici, čiji napad je i potaknuo milost Božju da djeluje kroz mene, na kavu sam donijela Youcat – katekizam za mlade, kako bih joj pomogla pronaći odgovore na pitanja koja ju muče i koja joj stoje na putu do Boga u svoj Njegovoj slavi. Nasmijala se, uzela ga u ruke i rekla mi da će mi downloadati sve negativno što je Crkva ikad učinila. Osmijeh sam objeručke prihvatila, a njena izjava neće me pokolebati – jer danas moj život ima smisao – i ja, mala ovčica, danas zaista jesam sol ove zemlje, svjetlost ovog svijeta!

ponedjeljak, 28. siječnja 2013.

One big happy family

Dijete sam katoličkih roditelja koji su me nazvali prema jednom od evanđelista. Prije nego sam znala slagati riječi u rečenice, čuvši molitvu Oče naš, izgovorila sam: „Lijepa pričica“, a u našoj peteročlanoj obitelji Isus je bio stalni gost, koji se nije morao niti najaviti, niti pokucati na ulazna vrata. U školi, i izvan škole, išla sam na vjeronauk i na dječji crkveni zbor u našoj franjevačkoj župi, a sa četrnaest godina postala sam i framašica. Odrasla sam u idiličnom gradu, u zajednici koja mi je pokazala značenje riječi „dom“, s prijateljima koji su svaku pridošlicu s dobrodošlicom primili u društvo. Živeći u franjevačkoj obitelji, često zaboravim u kakvom mračnom, žalosnom, obeshrabrenom, bezbožnom svijetu živim, a onda me jedna obična kava s mlijekom na to podsjeti.

„Zašto se Crkva buni zbog nekog izbornog predmeta u školi ili plakata za kazališnu predstavu, a šuti dok se broj nezaposlenih povećava iz dana u dan? Zašto svećenici za oltarom pričaju o politici, a trebali bi nam približiti duhovnu sferu života? Zašto svećenici ne poštuju celibat i zlostavljaju djecu, a nama se prikazuju kao moralne vertikale? Zašto je toliko gladnih i siromašnih u svijetu, a svećenstvo spava bezbrižno u skupim palačama i vozi se u skupim autima? Zašto su časne sestre ne bi mogle biti svećenice? Kako ljudi koji žive u predbračnoj čistoći pridonose miru u svijetu? I kad je točno Isus rekao da se prije braka ne smije stupiti u spolne odnose? Zašto bi moj osobni odnos s Bogom imao ikakve veze s Crkvom?“, samo su neka od pitanja kolega s kojima pijem kavu, onih koji tvrde da vjeruju u Boga, a da Crkvu ne priznaju kao bitan faktor u svom životu (osim kad je trebaju oblatiti).

"Često možeš vidjeti žice duž ulica. Prije nego što kroz njih prođe struja, nema svjetla. Žica, to smo ti i ja. Struja je Bog! Mi imamo moć pustiti da kroz nas prođe struja i tako unijeti u svijet svjetlo: ISUSA – ili se oduprijeti da budemo upotrijebljeni pa tako dopustiti da se širi mrak." - Majka Terezija


Samo sam jedan od članova svoje obitelji, ali trudim se u nju uložiti sve što imam: svoj osmijeh, svoju snagu, svoje nadahnuće, pa i plaću koju zaradim. Ako me netko iz obitelji treba, bit ću tu za njega, poklonit ću mu sve što imam ne razmišljajući o svojoj koristi, jer braća i sestre dijele kuću, ogrijev, vodu, hranu, odjeću, dijele pobjede i poraze, smijeh i suze. Tata upravlja našom kućnom blagajnom, ipak je on najstariji. Ali, ako nam krov prokišnjava, svi ćemo pridonijeti u skladu s onim što imamo, popravit ćemo ga zajedno, pa to je naša kuća. Mama je najbolja kuharica u kući, ali ako je netko gladan, skuhat ću mu i ja jelo za koje mislim da najbolje kuham. Ako je neki član moje obitelji bolestan, pobrinut ću se da brzo ozdravi. Ako je netko nesretan, pokazat ću mu sve za što treba biti zahvalan. U ljubavi ću ih nastojati zaštititi od svega zlog, jer samo tako se iskreno voli. Prije donošenja važne odluke, zapitat ću se vrijeđa li moj izbor moju obitelj ili bilo koju drugu osobu, bi li se moji roditelji ponosili mnome, jer vrijednosti koje su mi usadili moji su korijeni - bez njih sam suho drvo, srušit ću se. Moji mama, tata i sestre najdragocjenije su što imam, i ne dam nikome da protiv njih kaže ijednu riječ. Čak i ako pogriješe, samo ja, kao član obitelji, mogu ih pokuditi, jer na isti način i oni meni pomažu da se popravim. Znajući da imaju više vrlina, nego mana, oprostit ću im, molit ću s njima, molit ću se za njih. Bez obzira na njihove nedostatke, mami i tati dugujem život, a sestre me nadahnjuju da budem bolji čovjek. Molim se i čitam Riječ Božju, ali Ona jače odjekuje kada se čita naglas, za obiteljskim stolom. O Njoj još dugo nakon čitanja raspravljamo, savjetujemo jedni druge kako bismo Je imali snage živjeti sutra na fakultetu, na radnom mjestu. Uvjerena sam da poznajem Boga, da znam u što vjerujem, ali tek me njihova lica uvjere – On je tu s nama, s Njim smo sigurni. Svoju zahvalnost nastojimo pokazati tako što pomažemo i drugim obiteljima, kako bismo živjeli umnažajući svoje bogatstvo i svoju radost. Volim svoju obitelj i zahvalna sam Bogu što sam dio nje - znam da ona bez mene ne bi bila ista, i uvjerena sam da moj život bez nje ne bi imao smisla.

Crkva je moja obitelj, za nju bi dala i svoj glas i svoje slabašne ruke, i svoju malu plaću, jer u što ću uložiti sve, ako ne u svoju obitelj? Znam da će moja obitelj zagrliti mene i sve ostale slabašne karike, i svojim zagrljajem grijati ovu našu planetu. Licemjerno li je govoriti o tome što bi pojedinac trebao dati društvo, ako i sam nisi spreman pridonijeti tom društvu. Tužno li je tražiti samo ružno u svemu i ne vidjeti Ljepotu. Ružno li je ne poznavati Riječ Božju, a o Njoj pričati iza leđa, omalovažavati je, širiti tračeve. Besmisleno je ne voljeti svoje braću i sestre i osuđivati ih samo zato jer su pogriješili, kao da i sam nisi grešan. Nesretno je živjeti kao umišljeni pravednik, uvjeravati se da ti obitelj nije potrebna, misliti da si sam sebi dovoljan, da si važniji od drugih, a ne dopustiti drugima da te inspiriraju, da te vrate na pravi Put, da ti pokažu kako biti zahvalan, kako biti blagoslovljen. Beznačajno je ljubiti svoje mišljenje više nego Istinu, koja bi te mogla ozdraviti, zahvaljujući kojoj bi mogao otvoriti oči i vidjeti – cijelo vrijeme bio si u krivu.

subota, 26. siječnja 2013.

The tune she hums

Blue jean baby, L.A. lady, već na prve riječi, čvrsto zažmirim, i tamo sam, sunce grije moj osmijeh, pali moju kosu, rado bih zaplesala u pijesku.


Subotnje popodne u meni budi dijete, samo bih se poigravala onime što sam voljela davnih godina, vratila se u te bezbrižne dane. I nema ljepšega nego tada pronaći utjehu u već pogledanom filmu, vratiti se likovima koji ne bude loša sjećanja, nego samo vode u neki čarobni, nestvarni svijet.
Almost famous gledala sam nekoliko puta i svaki put sam se zaljubila u nešto drugo u njemu. Kao srednjoškolka koja je voljela Simona i Garfunkela, voljela sam Anitu koja pokušava majci objasniti kako je njhova glazba poezija. Ali, Elaine se nije dala, Simon i Garfunkel su obični drogeraši, i točka. 



Kao maturantica voljela sam Penny Lane, ne zato što je "obožavateljica banda", nego zato što ipak ode u svoj Maroko, i na svoj neobičan način živi punim plućima do kraja života (bar sam tako ja zamišljala). Hm, voljela sam i Russella, iz očitih razloga - emocionalno nedostupni muškarci koje je nemoguće promijeniti većini ženskih bića su privlačan izazov.
Sanjala sam o tome i da postanem rock novinar, ali bila sam naivnija od Williama Millera, i nisam imala želju saznati što moji glazbeni idoli rade u slobodno vrijeme, samo sam htjela utopiti se u njihovoj glazbi.
Ovaj put, zaljubila sam se u nju, L.A. lady, ballerinu, tiny dancer. Neko vrijeme sestra mi govori kako je Elton John poseban, kako se u njemu krije nešto više od djedice koji voli ljubičasta odijela i dečke. Možda on i jest genijalac, ne bih znala, nisam njegov fan, ali danas je Tiny dancer u meni probudila mir koji mi je trebao, baš onakav kakav je stvorila i u najljepšoj sceni Almost famousa, koju ja kao takvu nikad ranije nisam prepoznala. Kao single, Tiny dancer u SAD-u jedva je dosegla 41. mjesto na top ljestvici, dok u Johnovoj zemlji nije bila ni izdana kao single. Ona vas neće osvojiti na prvo slušanje, ali na dvadeset i šesto ispunit će prazno mjesto u vama koje će joj pristajati kao da ste ga čuvali samo za nju. Serenity now :)




Šalom!

Danas će mediji biti prepuni fotografija zainteresirane svjetine koja je petak navečer odlučila provesti u muzejima. Besplatan ulaz te marketing manifestacije Noć muzeja na tren su pretvorili Hrvate u pristojne građane koji se vole kulturno se uzdizati. No, kakva je doista naša kultura? 
Danas se umjetnost percipira kao nešto puno uzvišenije od čovjeka, što vidimo iz bezbrojnih rasprava o Gavellinoj predstavi, cenzuri, vjerskim i umjetničkim slobodama. Koja od njih dvije je važnija i na temelju kojeg kriterija bismo trebali to odrediti? Zar nije sasvim ljudski, ukoliko nekoga povrijedimo, ispričati mu se te otkloniti izvor njegovog vrijeđanja, pa makar taj izvor predstavljao umjetničko remek djelo koje nama ima neprocjenjivu vrijednost?
Daleko od noći muzeja i njihovih (ne)kulturnih posjetitelja, podsjetimo se još jedne činjenice koja o čovjeku i društvu govori više nego posjet ikojoj kulturnoj ustanovi. 
27. siječnja svijet se sjeća holokausta, jer se borba čovjeka sa zlom ne smije zaboraviti. Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. 1.3 millijuna ljudi nisu doživjeli taj dan - umrli su u Auschwitzu goreći u pećima, od gladi, zaraznih bolesti, pojedinačnih egzekucija i medicinskih eksperimenata. 
Grozote Auswitza i drugih koncentracijskih logora opisao je i u knjizi "Noć" nobelovac Ellie Wiesel na temelju svojih osobnih iskustava. Nakon što je dugo godina "šutio jer je imao previše stvari za reći", u knjizi koju svatko u životu mora pročitati i doživjeti, skrojio je priču o ocu i sinu koji nam kroz mračnu i neizvjesnu noć pričaju dirljivu priču o bezuvjetnoj ljubavi.




Riječ holokaust označava žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se spaljuje cijela životinja, no, za sve nas danas ona označava zločin genocida nad Židovima te sustavno istrebljivanje homoseksualaca, duševnih bolesnika, političkih protivnika, poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika te drugih grupa za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. U holokaustu je ubijeno 5.29 do 6 milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu, a ukupan broj žrtava holokausta se procjenjuje na 11 milijuna (neke procjene govore i o 26 milijuna ljudi) čime je nacistički režim zauvijek izmijenio sliku Europe. 

Ovoga vikenda sjetite se hrabrih muškaraca, žena i djece koji su u koncentracijskim logorima izgubili sve ono što mi uzimamo zdravi za gotovo - obitelj, prijatelje, dostojanstvo, život. Zapalite njima u spomen paljenicu, neka se širi plamen mira, i neka se nikad ne zaboravi.

četvrtak, 24. siječnja 2013.

Isplati li se?

Je li vam poznato ime Anđele Bešlić, ili Kristine Šušnjare? Ukoliko zadnjih nekoliko godina niste pratili vijesti na televiziji ili u novinama, onda vam je bar zasigurno poznato ime Antonije Bilić. Ono što je ovim djevojkama zajedničko jest da su živjele s naivnim pogledom na svijet, ne razmišljajući uopće o zlikovcima koji hodaju njihovim gradom ili koji žive u njihovom susjedstvu, a presudila im je njihova drskost i borbeni duh kojim su se do posljednjeg daha odupirale svojim ubojicama. Željele su okusiti slobodu, nisu htjele da ih nedostatak vozačke dozvole, automobila ili vozni red javnog prijevoza ograničava, pa su u želji da se susretnu s prijateljima, ili iz raznih drugih banalnih razloga, odlučile stati uz cestu i podignule palac. Mora da su se obradovale kad je ljubazni stranac ili poznanik usporio te ponudio prijevoz, sigurno su odahnule i nasmijale se toj dobroj duši. Kratko je trajala njihova bezbrižnost jer već nekon pola sata vožnje s prepredenim napasnicima, njihovo srce je zakucalo posljednji put. Anđelu je silovao te tukao do smrti Ivan Bulj, osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine, da bi njeno tijelo našli mjesec dana kasnije u kamenjaru nedaleko od njezine kuće. Kristinu je povezao te pokušao silovati njen poznanik, Luka Pezelj, pa kad to zbog njenog opiranja nije uspio učiniti, izudarao je osamnaest puta francuskim ključem te ostavivši je gotovo potpuno golu u šikari prekrivenoj granjem, izmrcvarivši je u tolikoj mjeri da je mogla biti identificirana samo putem otisaka prstiju, zbog čega danas služi zatvorsku kaznu u trajanju od 31 godinu. Antonijina priča dobila je svoj epilog prije dva mjeseca, a njen slučaj podsjetio je Hrvatsku na zločince koji, zbog dvojnog državljanstva, kupuju u dućanu u našem kvartu, piju kavu u kafiću u koji zalazimo, koji plaćaju račune tik do nas, a sve to dok bježe pred zakonom susjednih nam država. 


Ono što mi se mota glavom, dok čitam o tragičnim sudbinama ovih djevojaka, naivnost je koja ih je odvela u smrt, a njihovim obiteljima promijenila živote. Dok živimo svoju svakodnevicu, ne obaziremo se oko sebe, nastojimo ne misliti o zlu koje kroči stazama kojima prolazimo na putu do svojih domova, trudimo se ne gledati nepoznate ljude na ulici. Svaki dan u Hrvatskoj nestane najmanje jedna osoba, i svi smo uvjereni - to se dogodilo nekoj drugoj obitelji, mojoj se to ne može dogoditi. Ovim postom nisam željela upropastiti vam popodne, nego podsjetiti na dragocjenost koju imate - život! Ne ugrožavajte ga hodajući sami/e neosvjetljenim ulicama, ukoliko nemate prijevoz od najbližih vam osoba, ostanite u svom toplom domu, jer nijedan izlazak, kava ili susret nije važniji od života koji je pred vama. Podsjetite na to svoje sestre, i braću, prijatelje i rodbinu, posebno ako znate da imaju naviku spontano hvatati prijevoz ili šetati sami/e. 

Anđela bi danas imala 28 godina, Kristina 26, Antonia bi idući mjesec navršila 19 godina. Je li se taj pogled na život kroz ružičaste naočale, to traženje dobroga u ljudima, zaista isplatilo?

srijeda, 23. siječnja 2013.

Šibenske lekcije

Znate onu "Danas je prvi dan ostatka tvog života"? Budući da se danas navršava godišnjica moga života i djelovanja u Šibeniku, mogli bismo reći da je danas, za mene, upravo taj dan! Prije točno 366 dana, dan je bio tmuran, neprijateljski raspoložen, a ja sam bila na rubu suza svake minute svog prvog radnog dana. Upuštanje u pothvat "selidba na drugi kraj zemlje trbuhom za kruhom" donijelo mi je neke od najtežih odluka u životu, ali izbora nije bilo - s nadom u bolje sutra pozdravila sam se s najdražima i odselila se u Dalmaciju koju sam dotad znala samo kao mjesto za ljetovanje. S odmakom od godinu dana ne mogu reći je li se sve isplatilo, i nisam sigurna hoću li ikada moći odgovoriti na to pitanje. Ipak, danas slavim svoju pobjedu - tu sam, naučila sam puno o životu, o sebi, živa sam!


O mentalitetu
Slušala sam puno o mentalitetu, no, nisam vjerovala u njegovo postojanje, pa niti u njegov značaj. Nadala sam se da ću, kad već počinjem neki novi život, sresti i neke nove ljude s kojima ću ostvariti neraskidivo prijateljstvo za cijeli život, ljude koji će mi približiti ovaj nepoznati teren, običaje, uljepšati mi šibenske dane. Nakon godinu dana, mogu reći da se moja očekivanja nisu ostvarila, unatoč mom otvorenom duhu i sposobnosti lakog sklapanja prijateljstava. U susretima sa Šibenčanima naučila sam sljedeće: uvjereni su da su gostoljubivi, druželjubivi, otvoreni, veliki zabavljači, i misle da su po tom čuvenom mentalitetu slični Slavoncima, međutim - one, koji možda i jesu takvi, ja nisam upoznala. Šibenčani su pasivni u svemu, pa čak i u govoru (pa tako govore a e, ist, sis, aj i dr.), pa ne čudi to da je stvaranje dubljih odnosa s ljudima u ovom kraju tlaka, pogotovo ako je ružno vrime. Stranci tako ovdje nikada neće biti prihvaćeni, niti će ih se primiti u život ili kuću, a ako baš imate sreću u životu, srest ćete, kao ja, jedno prijateljsko lice koje će vas pustiti u svoju (hm, ipak ne neposrednu) blizinu, i na tome biti iznimno zahvalni!


O Šibeniku
Volim Šibenik, svaki dan ga otkrivam, prođem na putu s posla nekom drugom ulicom, nekim dosad mi nepoznatim skalama i butama. O njegovoj raskošnoj i zanimljivoj povijesti, sigurna sam, znam više nego moji vršnjaci koji su u njemu proveli cijeli svoj život. Obožavam šibenske tvrđave, pogled na more s njih, volim ljeto i blizinu Banja, volim staru gradsku jezgru i sedamnaest crkava u njoj, volim što je na svakom kantunu živjelo šibensko plemstvo, volim što su ovdje stolovali kraljevi, progonile se vještice, volim ljetne festivale, volim šibenske otoke, volim gradsku knjižnicu, volim katedralu i čarobnu krstionicu u kojoj me obuzme osjećaj koji ne mogu usporediti niti s jednim drugim. Hm, možda sam ipak stvorila neraskidivu vezu - s Gradom! 


O poslu
Činjenica jest, ako ste vježbenik, a još, k tome, na grbači države, nitko vas neće doživjeti, nikoga neće biti briga za ono za što vas taj posao priprema, što morate vidjeti ili naučiti. Onoliko koliko sami od sebe date, toliko ćete biti obogaćeni. Pa nastojte na svom prvom radnom mjestu sebe oplemeniti novim znanjima i vještinama, a onda će i kvalitetni mentori i kolege prepoznati vaš trud i znanje.

O prijateljima
Pravi prijatelj se poznaje u nevolji - nije samo poslovica, nego i jedna velika životna istina. Ljudi, koliko god voljeli vas, ne vole vaše probleme, depresiju, žaljenje, suze, pozive u pomoć. U društvu su traženi oni koji su  stalno dobro raspoloženi, nikada se ni na što ne žale, čini se da u svemu pronađu nešto pozitivno. Ali, nešto ću vam reći - ne postoje ljudi koji nemaju probleme, postoje samo oni koji ih skrivaju u strahu da će biti neshvaćeni, odbačeni, prezreni. Ako vam je netko prijatelj, saslušat će on vaše probleme, pa možda i neće likovati nad njima, ali postoji još nešto gore od toga - žalit će vas ili kao uzrok vašeg problema označiti vas - i  to, naravno, vama iza leđa, ili će vam možda, kad već prođe baka s kolačima, sasuti sve u lice. U situacijama kao što je moja, kad sami iskušavate svoje mogućnosti i sposobnosti, trebate podršku osoba koje volite, i ne možete si priuštiti biti neiskren, preteško vam je da biste izigravali uvijek nasmijanu osobu. Međutim, iskrenost će vam ponekad u životu pokazati tko je pravi prijatelj, a tko ne, i možda je dobro u to se uvjeriti što prije, kako biste još više cijenili sve one koji su uz vas u svakoj prilici, spremni da vam poklone svoje rame, svoju utjehu, svoju pažnju, svoje razumijevanje, pa i svoje probleme - da ih zajedno dijelite sve dok oni potpuno ne nestanu.


O ljubavi
Ljubav, ako je prava, preživjet će sve, a uz nju, i vi ćete preživjeti sve. Ljubav osobe koja vas voli, bit će ponekad i jedini razlog za ranojutarnje buđenje, odlazak na posao, cjelodnevnu usamljenost. Ako ste voljeni kao ja, samo taj razlog bit će vam i dovoljan.

O Bogu
Živjeti svaki dan s Bogom za mene je borba. Jedan dan Mu zamjeram, drugi sam bijesna na Njega, trećeg potpuno gubim vjeru, a četvrti dan već se vraćam u Očevo krilo, jer potpunu utjehu nemam ni u čemu drugome. Ono što me drži zadnjih godinu dana je sljedeća misao: "Da bismo dobili nešto što nikada nismo imali, moramo učiniti nešto što nikada nismo učinili. Kada nam Bog uzima nešto što ne možemo shvatiti, On nas ne kažnjava, već nam otvara ruke da primimo nešto još bolje. Božja volja nikada nas neće odvesti negdje gdje nas Božja milost neće zaštititi."


O sebi
Nisam sumnjala u sebe - nisam quitter i ne volim nedovršene poslove, izdržat ću sve. Ali, podcijenila sam svog protivnika, nisam znala da će biti tako teško, da će vrijeme prolaziti tako sporo, a da će ponekad proći dani da se ne nasmijem. Usamljenost je čovjeku najveći neprijatelj jer sam čovjek je nemoćan sukobiti se sa životom. Tek kad sam, boreći se sa suzama i bezvoljnošću, spoznala da nisam sama, da imam ljude koji me vole, bez obzira koliko sam od njih udaljena, uvidjela sam svoje bogatstvo i tek onda sam mogla zaista uživati u samoći, družiti se s njom, iskoristit je za stvari koje volim, njome se pripomoći pri kreiranju osobe koja želim postati, i koja ću postati - danas, sutra, za godinu dana.


P.S. Ispričavam se ako sam ikoga uvrijedila svojim iskustvom i doživljajem, i svakako se radujem svakom pokušaju njihovog mijenjanja!

ponedjeljak, 21. siječnja 2013.

Stokke ili Bugaboo?

Kad pauzu na poslu provodiš s mladim odvjetnicama koje ili imaju dijete predškolske dobi ili su trenutno u blaženom iščekivanju svog prvoga novorođenčeta, moraš biti spreman na to da će velika minutaža tih istih kava biti zauzeta temom - majčinstva.


Koja su dječja kolica najbolja, Stokke ili Bugaboo? I što su uopće kišobran kolica? I znate li da dječja kolica koštaju nekoliko tisuća kuna? I da dječja oprema uključuje još stotinu sjedalica, hranilica, vrtića i drugih pomagala koja dijete preraste u najkraćem mogućem roku? I kolika je uopće naknada plaće na porodiljnom dopustu? I koja je najbolja dobna razlika između djece? I stigne li žena uopće imati više od jednog djeteta ako prvo nije rodila do tridesete? Je li danas normalno rađati u kasnim tridesetima ili će me svejedno gledati kao da sam pala s Marsa ukoliko budem sredovječna trudnica? U koje rodilište ići, treba li uzeti epiduralnu i gdje se uopće i pod kojim uvjetima ona može dobiti? Je li pametno da muž bude prisutan pri porodu? Kolika je mogućnost da u bolnici dođe do zamjene djece? Jesu li sva djeca tako zgužvana i ružna kad se rode i zašto svi razmaze svoju djecu, a prije nego su ih začeli su se zakleli da im neće dopustiti ovo ili ono?


Ne moram ni reći, od svih tih informacija, pitanja, odgovora i opisa porođajnih muka - zavrtjelo mi se u glavi! Kolegica nerotkinja i ja samo smo se pogledavale i vrpoljile na svojim stolicama. Ona je palila cigaretu za cigaretom, a ja sam u glavi računala koliko mi još plodnih dana preostaje i pitala se hoću li uopće stići imati dijete ukoliko još ikoji dan, tjedan, mjesec, ne daj Bože, godinu, potrošim na pravosudni ispit i potragu za poslom, umjesto da radim na svom potomstvu! Pa otkud sve to? Pa još jučer bila sam studentica i jedina problematika kojom sam se bavila bilo je polaganje ispita i odabiranje prave nijanse tekućeg pudera! Otkud sad sve te baby spike?! Koji točno dan je moj biološki sat, za kojeg sam do danas bila uvjerena da je jedna od velikih svjetskih zavjera, počeo otkucavati poput bombe i kad će točno eksplodirati?!

Mozgala sam tako o bebačima i tome zna li žena uopće kad je spremna majčinstvo, kad se ispred mene žena, boreći se na uskom šibenskom nogostupu s kišobranom, torbicom, namirnicama i vrećicom iz koje proviruju pelene, zaletjela u par srednjoškolaca koji se u zanosnom mladenačkom zagrljaju smijuljio na povratku iz šibenske gimnazije, kao da kiša ne lijeva, jugo ne puše - kao da ostatak svijeta ne postoji. Hm, ako još uvijek više zavidim njima, nego njoj, valjda to sve govori? ;)

Yihaaaaaaaaaa!

Bez obzira išli vi u kazalište ili ne, jedna je predstava koju trebate pogledati - Kauboje Teatra Exit! Glumci koji utjelovljuju Kauboje; Hrvoje Barišić, Ivana i Rakan Rushaidat, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Živko Anočić i Matija Antolić, ne glume u aktualnim sapunicama, ali njihova imena sigurno ćete nakon ove tri sata duge predstave zapamtiti. 



O Kaubojima svi pričaju još od 2008. godine, otkad su prvi put izvedeni, ali nisam bila sigurna po čemu su baš tako posebni. Znala sam da je redatelj predstave Saša Anočić, naš lega, koji je u nju dovukao još neke svoje lege, pa sam jedno znala - u kazalištu me čeka poznati osječki humor, koji je očito osvojio cijelu zemlju, s obzirom da su Kauboji osvojili sve nagrade koje predstava u Hrvatskoj može osvojiti, a od kojih su najvažnije Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje 2008. godine.


Priča o kaubojima započinje na audiciji na kojoj redatelj, u namjeri realizacije vestern mjuzikla, zaglavi s pet luzera, koji, koliko god bili zbunjeni, ipak imaju nekog glazbenog talenta, a očito i volje jer su se jedini na audiciju i prijavili. Ivanu, Bruni, Domagoju, Miodragu i Javoru pridružuje se ubrzo i nerazumljiva Marica (za mene najdivniji detalj predstave) sa svojim bratecom Jurom, pa dok redatelj muku muči sa svojim osobnim problemima, svaki od ovih luzera proživljava neku svoju životnu situaciju, koja zajedno sa sudbinama ostalih zgubidana tvori konačni proizvod - premijernu izvedbu redateljeve dugo sanjane predstave. Politički nekorektne dosjetke, osječko sprdanje, pa i obilje psovki, kombinacija su koja u publike izaziva glasni i nezaustavljivi smijeh, koji se stišava tek sa sljedećom scenom, u kojoj se humor prelijeva u mjuzikl, pa u vestern, pa opet u dramu, pa u akciju, i tako sve ispočetka. Predstava na trenutke podsjeća na jedan od najboljih irskih filmova, The Commitments, te na hollywoodski Oh brother, where art thou?, koji su zasigurno ostavili trag i na Anočiću, a možda ga i nadahnuli za ovu fuziju glazbe i vesterna. Osim same priče, fizička i psihička sprema glumaca, izniman talent za ples, pjesmu, pa i za strane jezike - ono su što će svakog gledatelja ostaviti u čudu, s mišićima zgrčenima od smijanja te suzama u oku.


Pri posljednjem aplauzu nećete žaliti ni za vremenom, ni za kunama - sjećanje na kaubojsku usnu harmoniku još će vas danima uspavljivati, a kauboje ćete poželjeti pogledati još bar jednom u životu - to vam garantiram!



nedjelja, 20. siječnja 2013.

I love Canada

Ima dana kad se probudiš na lijevu nogu, eh, pa meni je krevet postavljen tako da se svaki dan probudim na lijevu. Još kad je taj dan nedjelja, najgori dan za lonere, onda mi stvarno nema spasa. Osim ako skuham litre kave i poslušam Stars. Gets me every time


Kao sve što je dobro, a dolazi iz Kanade, i Stars su nedovoljno poznati i slušani, bar u mom okružju. Bend se sastoji od petorke prijatelja koja albume sklepa tako da mjesecima doslovno dijeli životni prostor. 


Svoj glazbeni ukus definiraju lepezom od Berlioza do Outkasta, a posebno vole New Order i Smithse. Kažu kritičari da im je zvuk prelijepi elokventni indie pop - ne bih se razumjela u to (sestra kaže da sam totalni indie neznalac) - znam samo da su mi instrumentali, poezija koju stvaraju i sjetni glas Amy Millan na prvo slušanje prirasli k srcu. 


Ono za što su zaslužili još jedan plus jest podatak da je njihova glazba dostupna za free download, što govori da glazbu stvaraju iz pure ljubavi. U trinaest godina postojanja izdali su sedam albuma, od kojih mi je najdraži The Five Ghosts. 


Ukoliko vam zvuče poznate, može biti da ste ih čuli na soundtracku serija kao što su Alias, O.C., Warehouse 13, Degrassi: The Next Generation, Gossip Girl, Vampirski dnevnici, Skins, Chuck, te filma Like Crazy, realističnog romantičnog filmića za sve ljubavnike koje razdvajaju oceani ili planine. Pa uživajte u nedjeljnoj kavici i ne zaboravite gledati zvijezde ;)

subota, 19. siječnja 2013.

On the road - again!


Tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja žalila sam što nisam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa i Beatlesa, u vrijeme štrajka autobusima koji je nesvjesno pokrenula Rosa Parks, u doba kad je Kosa premijerno prikaza na Broadwayu, u ljeto ljubavi, u dane kad se marširalo protiv rata u Vijetnamu. Neizmjerno sam se divila borcima za ljudska prava, oblačila široke lanene tunike i zvonarice, na svakom koraku sam branila sestre feministkinje, zagovarala jednakost svih ljudi, citirala Martina Luthera Kinga, zamišljala si da sviram gitaru s Bob Dylanom i Joan Baez u doba kad je glazba značila puno više nego znači danas, kad je svaki stih bio politička poruka, a svako javno izvođenje predstavljalo je rizik od provođenja noći u pritvoru.


 

Zbog moje opsjednutosti samim razdobljem, trebale su mi godine da shvatim da su hippyji bili sami sebi proturječni - tom free spirited narodu život se svodio na besposličarenje, uživanje u opijatima, upražnjavanju ispraznih seksualnih odnosa s bilo kim, bilo gdje, te u vječitom traganju za svojom esencijom. Željeli su otkriti sebe, sanjali su ljepši svijet, a zapravo zbog LSD-a i sličnih supstanci nisu bili ni svjesni vanjskih podražaja. Uvidjela sam da su bili lijenčine koje su odabrale lakši način življenja - slobodu je lako živjeti kada ti do ničega nije stalo pa te nitko ne može niti povrijediti, kada te nije briga za osjećaje drugih, kada te nije briga niti što će sutra s tobom biti. Tako sam se ja počela oblačiti kao prosječni tinejdžer, prestala sam sanjati o odlasku u Indiju, ali neke moje sixties ideje nikad me nisu napustile - još uvijek me nadahnjuje Martin Luther King Jr., još slušam Dylana i - još uvijek pokušavam pročitati Kerouacov roman Na cesti. 

Svaki put kad ga okrznem pogledom u knjižnici, zamjeram samoj sebi jer ga nisam do sada, ni iz petog pokušaja, uspjela pročitati. Beat generacija pisaca bila mi je predmet proučavanja u delikatnim hippy-wannabe godinama, a Na cesti je slovila kao njihova Biblija. Kad je objavljena 1957., Keruack se hvalio da ju je napisao u tri tjedna, tipkajući neprestano na papir u roli dugoj skoro četrdeset metara, što me strašno impresioniralo at the time, ali činjenica jest da je ideju o romanu utemeljenom na njegovom putovanju kroz Ameriku krojio u svojoj glavi petnaestak godina. Dugo je on taj roman osmišljavao, a još duže meni treba da ga pročitam - Salovo i Deanovo uzbudljivo putovanje Amerikom uvijek me - uspava. 



Upravo iz navedenih razloga sam odlučila pogledati film Na cesti, pa da napokon otkrijem jesu li njih dvojica uopće našli što su tražili, ne misleći pritom na odredište, koje samo po sebi uopće nije bilo bitno. I znate što? Nakon 124 minute filma koji je tisuću puta dosadniji nego knjiga, uvidjela sam zašto mi Kerouac nikad nije prirastao k srcu - nikada nisam bila toliko razapeta između onoga što mi svijet nudi i onoga što ja osjećam u svom srcu kao ispravno, kao ono što mi je potrebno za rast, nikad nisam bila toliko očajno, tužno, bespomoćno izgubljena, i logično je da ne mogu razumjeti Sala i Deana. Sve što mogu jest poželjeti im sreću, a opet, ne znam ima li i to smisla ako znamo da su njihovi likovi personifikacije samog Kerouaca i Neala Cassadyja, koje su alkohol i droga dokrajčili pred kraj '60.-tih godina, u njihovim najboljim godinama. Možda ću pokušati pročitati Na cesti još jednom, samo njima u spomen. Sixth time's the charm!

petak, 18. siječnja 2013.

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)!

Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli. 


Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - volim sve po istinitom događaju!), a prema Trumanovom istraživanju, pri kojem mu je pomogla i draga mi Harper Lee (koja mu je bila prijateljica iz djetinjstva, a koju je potom potpuno izostavio iz pohvala i posveta u knjizi, smrad jedan!), zločina koji se zbio 14. studenog 1965. u Kanzasu i koji je šokirao tako mirnu i savršenu Ameriku. Navedenog dana nadobudni problematični momci Dick Hickock i Perry Smith došli su na posjed bogatog farmera Herba Cluttera u namjeri da mu pokupe lovu koju on navodno čuva u sefu, a s rezultatom - ubijenim gospodinom Clutterom, njegovom ženom Bonnie i njihovo dvoje djece, šesnaestogodišnjom Nancy i petnaestogodišnjim Kenyonom. Četiristo stranica nije mi bilo dovoljno pa je bilo neophodno proširiti istragu i na Google - kako je izgledao Perry, a kako Dick, kako Clutterovi, kako njihova kuća, a u kojem su ih položaju zatekli jutro nakon krvavog pohoda, kako je izgledao zatvor u kojem su smjestili ubojice, a što im je posluženo kao posljednji obrok prije izvršenja smrtne kazne (i što inače osuđenici naručuju, na koji način se najčešće danas izvršava smrtna kazna, kolika je uopće plaća krvnika koji je izvršava i dr.). Da, sve sam ih izguglala! I ne, nisam baš najbolje spavala tih dana!


P.S. Knjiga je odlična, samo naprijed, ali lakše malo s tim guglanjem!

četvrtak, 17. siječnja 2013.

Brand New Me

U prvom, a možda i posljednjem, postu ove godine, sretnu Novu godinu, slatka iznenađenja te rađanje divnih uspomena želim svojim čitateljima, a znam pouzdano da vas je dvoje sigurno! :) (Pa, pozdrav Ani i Maji!)

Nešto me prstići svrbe, kao i uvijek kad pročitam ili načujem nešto fino (Pitch Perfect - kažu, najbolji feelgood film u posljednjih 365 dana), pa poželim to podijeliti, pa evo nađoh se nad ovom praznom stranicom na bloggeru, koja kao da jedva čeka da ju ispunim riječima koje bi trebale biti inspirativne za ovu godinicu s nesretnim predznakom, među kojima bi se trebala naći i neka novogodišnja odluka koja će vam okrenuti svijet naglavačke, ali ako su vam očekivanja takva, moram odmah reći - sorry. 


U protekloj godini učinila sam po prvi puta mnoge stvari u životu, i bilo je teško, iscrpljujuće, u tolikoj mjeri da sam odlučila da ove godine moj život neće krojiti odluke, nego lijepi carpe diem momenti (da, uviđam ironiju!). Ipak, svaki dan je nepredvidljiv i nikad ne znaš na što ćete neka sitnica natjerati. Tako je i mene neiskrenost u bliskih ljudi primorala da donesem odluku: bit ću sama sebi najbolja prijateljica i moje najintimnije misli ostat će zaključane negdje duboko u mom srcu, a moji najteži trenuci - bit će samo moji trenuci. Ovog kišnog siječnja zaista volim svoju samoću, idem s njom i na kavu, i u kupovinu namirnica, kuhamo nas dvije zajedno ručak, zajedno gledamo filmove, zajedno pjevamo hitove Barden Bellas pod tušem, kao prave BFFs :)

"Voljela bih u životu bar šest mjeseci živjeti sama", rekla mi je prijateljica na kavi. I ja sam o tome sanjala nakon svake svađe s mamom ili tatom, dok sam kao srednjoškolka pisala dnevnik na balkončiću svoje djevojačke sobe, s pogledom na susjeda koji kosi travu, na djecu koja se igraju na ulici, na gospođe susjede koje se dovikuju preko plotova. Htjela sam biti samostalna - e pa, baby, živiš svoj san, pa ga bolje onda živi budna!