Šljokičasta žena

Kako u torbici valja nositi čokoladicu, flaster ili nešto treće što momentalno podiže razinu energije, ublažava bol ili omogućuje bijeg iz stvarnosti, valja u torbici nositi i knjigu. Za ne daj Bože. Najdraže su mi one perolake, koje se mogu pročitati u jednom danu. Grad od papira - Dominique Fortier Nije me zainteresirala biografija kanadske spisateljice, nego tema njezinog romana - američka pjesnikinja Emily Dickinson. "Jednostavno rečeno: je li bolje imati znanje i iskustvo nužne da se opišu onakvima kakve stvarno jesu ili pak zadržati slobodu da ih izmislimo?" pita se autorica pišući ovu neobično lijepu knjižicu. Iako je glavni lik ovog djela Emily Dickinson, nije riječ o biografiji, nego tek o zapisu o životu obitelji Dickinson iz Emilyine perspektive. Ova zbirka vinjeta iz života tjeskobne pjesnikinje iz 19. stoljeća koja je voljela biljni svijet više od ljudskog, koja je proživjela čitav spektar emocija živeći u svojoj sobi "na komadiću papira veličine dlana"

Istina jest, postojao je samo jedan razlog da pročitam ovu knjigu, i isti taj razlog sprječavao me u čitanju - Fleetwood Mac. Iako sam kroz srednju školu protrčala u zvonaricama, lanenim košuljama i narukvicama od drvenih perlica, bila sam sve, samo ne tipični hipik (srednju školu pohađala sam početkom 2000.-tih, da ne bude zabune). Iako odveć neporočna, u mnoštvu metalaca i punkera, bila sam luda za Dylanom i Joan Baez, pokušavala sam naučiti svirati gitaru (epilog: bila sam prelijena i netalentirana), bila vegetarijanac, obožavala sam "Kosu", sanjala sam o radu u Amnesty Internationalu (pro bono, naravno, jer kome još treba novac!), čitala o američkoj borbi za građanska prava iako sam Selmu i Montgomery teško pronalazila na karti, protivila se ratu u Vijetnamu koji je okončan desetljeće prije mog rođenja. Ali nisam slušala Fleetwood Mac - oni su za mene bili bend iz devedesetih ("Everywhere" i "Little lies" su se vrtjele na 88,7 MHz cijelo moje djetinjst

"Naša mama opsjednuta je piscima! Uvijek priča da je čiko-Duh-u-močvari išao u njezinu školu, tjera nas da se divimo stopedeset godina staroj kući Ivane Brlić Mažuranić i uvjerava nas da je bila na kavi s tetom koja je napisala "Selinu i mrakove", koju nam je čitala dok smo bili mali... Mislim da si ona umišlja da je jedan od njih, iako je u životu napisala samo jednu jedinu slikovnicu!" pričat će moja djeca za koju godinu, u najneprikladnijim situacijama, dakako. Ne mogu si pomoći - onako kako se vole biografije glazbenika ili povijesnih velikana, ja volim priče iz života pisaca. Tražim u njima taj zanos, te ideje i to intimno što im pomaže da iskroje priču u koju će vjerovati i oni sami, ali i njihovi čitatelji. Ove tri knjige spontano sam posudila u knjižnici i tek naknadno uvidjela svoju predvidljivu i ukalupljenu narav - sve tri knjige na neki način govore o romantičnom činu pisanja. Forsiranje romana-reke - Dubravka Ugrešić Roman Dubravke Ugrešić dobio je 1988

"Moja majka umrla je onoga trena kada me rodila, tako da cijeloga života nije bilo ničega što bi stajalo između mene i vječnosti; za mojim leđima uvijek je bio taman, crn vjetar." Što to ima u tim prvim rečenicama koje govore o smrti nečije majke da nas momentalno privuku? Sve, i ništa, ne znam, rekao bi vjerojatno Camusov antijunak, ali tako me privukla i Jamaica Kincaid prvom rečenicom iz "Autobiografije moje majke". U intervjuima ova zanimljiva autorica podrijetlom iz karipske Antigue ne propušta govoriti o svojoj majci kao svojoj kreatorici. Naime, njezina ju je majka, strastvena čitateljica, kao trogodišnjakinju odvlačila u knjižnicu, pa i naučila čitati - riječi, ali ne i slova. U njezinim se riječima redovito zrcali zahvalnost, ali u ovom je romanu ne nalazimo - nije riječ o autofikciji. Majka naše junakinje umrla je rađajući ju, a takav gubitak čitatelju momentalno nudi intimnost za kojom čezne posežući za lijepom književnošću. Otac ju je dao na čuvanje žen

Dom kulture, Našice. Prosinac 2007. Maja i ja, ako se dobro sjećam. Nemamo pojma ni tko je Neil Gaiman niti što je "Zvjezdana prašina", ali volimo napuniti torbice grickalicama i krckati dva sata dok gledamo film. Glumci odlični, pustolovina, ljubav, humor, soundtrack za poželjeti, bajkovite lokacije - oduševljenje se nastavlja, i kad god je "Zvjezdana prašina" na televizijskom programu, ja sazivam familiju pred TV ekran riječima: "Ali to je najbolji obiteljski film ikada!" Prgava familija koluta očima, a ja gledam, ponovno, oduševljena.  Koliko god voljela filmsku verziju, filmska naslovnica knjige odbijala je moju snobovsku malenkost. No, sudba kleta (čtaj: moje žene iz book cluba) htjela je da pročitam "Zvjezdanu prašinu" pa sam prionula. Nije fantastika moj žanr, uvjeravam se, a onda sva zatreperim na taj once-upon-a-time-moment kojeg Neil Gaiman uporno i uvjerljivo omogućuje svojim čitateljima već prvim retkom. "Bio jednom jedan mladić

Mogla bih sa svakim razdobljem svog života povezati neko stablo. Mogla bih reći da je jedino što pamtim iz đurđenovačkog vrtića stablo puno krušaka, krušaka koje zrelošću prizivaju pčele, koje naposljetku zadaju nekoliko uboda dječaku koji bespomoćno plače dok ostala djeca bježe kao muhe bez glave. Mogla bih reći da mi se plače kad netko spomene mušmulu jer se sjetim klupice u plotu preko koje sam prelazila iz dvorišta u bakinu bašću, na početku koje bi me dočekalo razgranato stablo mušmule. Mogla bih vam pričati o utjesi koju mi pružaju Dorine breze, o poljupcima kojih su se nagledali hrastovi u perivoju Pejačevića. Mogla bih reći da mi je omiljeno mjesto na mom prvom radnom mjestu bilo podnožje starog brijesta kojeg su bijele vrbe sa zavišću gledale iz poplavljenog rita. Mogla bih vam reći da sam podstanarski stančić preko puta šibenske Stare ceste izabrala za život samo zato jer mu je ulaz čuvalo stablo smokve. Ako ona tu prezimljuje, ako ona tu uspijeva rasti - prezimit ću i ja, ra