Šljokičasta žena

U školi smo čitali Poeove pjesme, " Gavrana ", ili " Annabel Lee " (neka se prevoditelji ne ljute, ali ove pjesme zvuče čarobno upravo na izvorniku), više se ne sjećam, i zaključili da je umro onako kako je živio i da zbog toga nije dostojan naše gimnazijske pažnje - mrtav pijan, u baltimoreovskom jarku. Nastavnici hrvatskog jezika nije palo na pamet da bi se grupu pobunjenih mladaca (guram tu sintagmu još o srednjoškolskih dana, ali malo tko zna o čemu pričam) moglo zainteresirati za književnost upravo pričom o Edgaru Allanu Poeu - neobičnom čovjeku koji je jedva držao glavu iznad vode života, a svejedno je začetnik čak dva književna žanra! Ostao je siroče s dvije godine (majku je ubila tuberkuloza, a otac ga ja napustio), a posvojili su ga imućni Allanovi, otud njegovo drugo prezime. Iako ga je Frances  Allan jako voljela, njezin suprug John s mladim i gordim se Edgarom samo sukobljavao, a naposljetku ga se i odrekao. Nitko nam je nije rekao da je Poea smrt zatekl

Nakon filozofije Sheile Heti trebalo mi je ležernije utješno štivo, a, ako se mene pita, nema utješnijeg od priče koja je nagrađena Pulitzerovom nagradom. Naime, Pulitzerova se nagrada za fikciju dodjeljuje američkom autoru za roman koji se bavi američkim načinom života (u posljednje vrijeme, ta je kategorija proširena i na autore koji nisu državljani SAD-a) - što bi bio jedan od mojih omiljenih žanrova. "Vježbe disanja", roman voljene američke spisateljice Anne Tyler, objavljen je 1988., a otad je ova plodna autorica iz Baltimorea u Marylandu živjela uglavnom povučeno, rijetko dajući intervjue (takva bih žena ja voljela biti, rječita na papiru, a uživo nenametljivo elegantna i samozatajna, no, što se može). Roman opisuje jedan (dug) dan sredovječnog bračnog para Moran, Maggie i Ire. Opisujući njihove jutarnje rituale i spremanje za put, jer uputili su se na pokop muža Maggiene prijateljice iz djetinjstva, Anne Tyler poprilično detaljno započinje pripovijest o običnom životu

Nije mi jasno zašto, ali jedna od najčitanijih objava na ovom gotovo jedanaest godina starom blogu jest "Moja prva Margaret Atwood"  pa sam inspirirana time odlučila stvoriti seriju "prvih". Za početak sam odabrala još jednu suvremenu razvikanu kanadsku književnicu - Sheilu Heti. Sheila Heti uvrštena je u "The New Vanguard", listu New York Timesa koja se sastoji od petnaest svjetskih pisaca koji oblikuju način na koji čitamo i pišemo fikciju u 21. stoljeću. Ukratko, o Sheili Heti pričaju i čitatelji i kritičari i pisci, pa tko sam ja da se ne zainteresiram za nju! "Čista boja" njezin je posljednji roman, preveden je i kod nas, i, k tome, dostupan u knjižnici - sudba je odlučila!  U podcastima i intervjuima Sheila Heti voli napomenuti da htjela izbjeći stavljanje ovog romana u određenu ladicu - takvog eksperimentiranja se u pravilu bojim, ali Željka Znatiželjka u meni jača je od straha. Roman me na samom početku omađijao - autorica opisuje Božje s

Jedna osebujna gospođa, gospođa Lidija, predložila je da u čitateljskom klubu ovaj mjesec čitamo Ulica Charing Cross 84 , must read svakog knjigoljupca, a ja sam se tom idejom oduševila - jer sam imala izliku pročitati nastavak tog klasika iz 1970., "The Duchess of Bloomsbury Street", koji sam naručila iz Blackwell's Bookshopa (free shipping), slavne oxfordske knjižare, osnovane u 19. stoljeću, koja se spominje i u knjizi, btw. Prije toga, pogledala sam i ekranizaciju "Ulice Charing Cross 84", ali ostadoh razočarana. Na početku filma, Anne Bancroft, koja glumi američku spisateljicu Helene Hanff, stiže u London radi nedovršenog posla i prisjeća se kako je sve počelo - oglasom Marks and Co., londonskih knjižara specijaliziranih za stare knjige, na koji se javila, tražeći rijetke rabljene knjige. Film bi bez Bancroft i Anthonyja Hopkinsa, koji glumi Franka Doela, bio nepodnošljivo dosadan, što ne iznenađuje, jer riječ je o adaptaciji epistolarnog romana, ali esen

U posljednje vrijeme rijetko čitam domaće autorice, neću lagati. Kao i pjevačica u usponu, odjednom ih se stvorilo više nego mogu popratiti. Nekako pretpostavljam da sve naginju istoj struji - novom ženskom valu s kojim ja ne znam što bih, iskreno. Ni Dora Šustić nije iznimka, dalo se zaključiti iz brojnih razgovora s mladom autoricom. Ipak, činjenica da je njezina knjiga "Psi" osvojila Nagradu Drago Gervais, da su iz hrpe nepotpisanih rukopisa izabrali baš nju, izdvojila ju je iz mase. (Ako niste ranije shvatili, sviđa mi se pomisao da tekst čitamo i cijenimo samo na temelju njegovog sadržaja.) Nije škodilo ni što je ovaj roman reklamiran kao roman o milenijalcima (u mojoj glavi, milenijalci su oni koji se oduševljavaju albumom " Millenium " Backstreet Boysa) - kao fan " Normalnih ljudi " Sally Rooney, pohitala sam pročitati ga. Sam početak romana je tajanstven, smješten u egzotičnu Španjolsku, ali tempo ne poziva na flamenko, nego nosi elegični vapaj