Preskoči na glavni sadržaj

I want it that way

U posljednje vrijeme rijetko čitam domaće autorice, neću lagati. Kao i pjevačica u usponu, odjednom ih se stvorilo više nego mogu popratiti. Nekako pretpostavljam da sve naginju istoj struji - novom ženskom valu s kojim ja ne znam što bih, iskreno. Ni Dora Šustić nije iznimka, dalo se zaključiti iz brojnih razgovora s mladom autoricom. Ipak, činjenica da je njezina knjiga "Psi" osvojila Nagradu Drago Gervais, da su iz hrpe nepotpisanih rukopisa izabrali baš nju, izdvojila ju je iz mase. (Ako niste ranije shvatili, sviđa mi se pomisao da tekst čitamo i cijenimo samo na temelju njegovog sadržaja.) Nije škodilo ni što je ovaj roman reklamiran kao roman o milenijalcima (u mojoj glavi, milenijalci su oni koji se oduševljavaju albumom "Millenium" Backstreet Boysa) - kao fan "Normalnih ljudi" Sally Rooney, pohitala sam pročitati ga.


Sam početak romana je tajanstven, smješten u egzotičnu Španjolsku, ali tempo ne poziva na flamenko, nego nosi elegični vapaj protagonistice koja je nešto izgubila, ali ne odustaje od potrage ("Susjeda je rekla da ga ostavim u stanu kao najdražu haljinu koju te strah uzeti na put da se ne bi izgubila, a ja sam ga namjerno uzela sa sobom. Spremila sam ga u torbu skupa s dnevnikom i Džamiljinom ljubavi i nosila ga posvuda, po avionima, vlakovima, autobusima, javnim zahodima, kavama, birtijama, hotelima, ulicama, krevetima."). Prije nego se zaputila u Andaluziju, dvadesetjednogodišnja se Dora zaputila u Prag, na studij filma i televizije. Putem, nesreća na željezničkoj pruzi otkriva zlokoban ton ovog romana, ali i razmišljanja protagonistice svojstvena svakoj mladoj privilegiranoj osobi ("Nikad nisam saznala kako se čovjek zvao ni zašto je skočio. Nikad me to nije previše zanimalo. Zanimala me moja priča, vlastita interpretacija njegova života. Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti."). Već na samom početku, jasno mi je - Dora (ni živa ni izmišljena) nikad nije slušala Backstreet Boyse, ona je prekul za to. Ona predstavlja one koji su siti svoje domaje, kojima je svijet pozornica, a nebo granica. Iako samo četiri godine starija, moja je generacija bila drugačija, mi nismo vidjeli ništa loše u konvencijama po kojima su živjeli naši roditelji, uz pokoju iznimku. Dorina se generacija usudila izaći iz tih okvira (u kojima ne tvrdim da mi je bilo loše, ja doista volim okvire, okviri su my thing) - ležerno se oprostila s društvom i s vjetrom u kosi, samouvjerena i slobodna, razigrana i otvorena stigla u magloviti Prag. Ondje, osim hmelja i jeseni, u zraku nalazi i umjetnost - ondje su svi odreda gladni kozmopoliti i bave se umjetnošću, a ona njihove živote ne doživljava kao imitacije stvarnosti, nego samu sebe ubija u pojam, onako kako činimo prije nego spoznamo od čega smo sazdani, silno želeći stvoriti autentično djelo vrijedno pažnje.

U romanu se izmjenjuju poglavlja o razuzdanom životu nadobudne studentice koja nestrpljivo čeka budućnost, koju privlači spodoba u obliku starijeg neprilagođenog fotografa i udovca Leona, koja provocira život da bi imala materijal za scenarij filma, i zrelija poglavlja smještena u Andaluziju, koju Dora posjećuje naknadno, a iz kojih čitatelj pokušava iščitati o Leonovom životu - ti komadići tuđeg života čitatelja svrbe ispod kože, mizerni su, nedostatni, iz njih se ne da ni naslutiti o ljubavi o kojoj ovdje mora da je riječ, tek o patnji koja ostaje nakon nje, ali zahvaljujući tim komadićima ovaj roman listamo onako kako listamo napete krimiće. Jasno nam je whodunit, ali želimo znati how.


Dora Šustić probadajuće je iskrena u svom pismu. Nekoć smo taj stil nazivali provokativnim, ali on doista nije pisan da provocira, nego da oživi papirnati odnos, da oživi aktere priče koji, kako priča odmiče, venu pred očima čitatelja. Da bi se približila Leonu, Dora se distancira od same sebe ("Htjela sam da me upozna, da zapamti neke moje osobine, o kojima će pričati sljedećoj djevojci."), zbog čega ovo nije erotsko-ljubavni roman, nego suvremeni roman o sazrijevanju. Netko bi mogao reći da je ovaj tekst sirov ("Morala sam se snažno usredotočiti na opuštanje vaginalnih mišića kako bih se uspjela popiškiti. Došao je za mnom, sjeo na rub kade i gledao me dok piškim. Zatim mi se približio, i ja sam ga privukla za bedra prema sebi i stavila njegovo spolovilo u svoja usta.") - naša nam tijela i njihova gibanja znaju priuštiti neugodu i sram - ali mi je Dorin (prerealan, ali i nadrealan) opis koitusa za vrijeme menstrualnog krvarenja jedan od najintimnijih i najljepših opisa ljubavnog čina koji sam ikada pročitala, moram reći. Uostalom, kao i u "Normalnim ljudima", takve konstrukcije ovdje funkcioniraju, grade priču, pretvaraju ju u istinit događaj koji kod čitatelja budi osjećaje, kakvi god ti osjećaji bili. Ti momenti neugodnosti i nesigurnosti, gladi i žeđi za drugim bićem stvaraju intiman odnos koji priželjkujemo, kakve god živote vodili, u kakve god vrijednosti se kleli.

Ovakvim temama žene gotovo uvijek pristupaju žešće nego muškarci (hm, može li blaži izričaj podnijeti ovu dozu ranjivosti?), pa se čini da ovo nije lijepa knjiga, iako jest riječ o komadu lijepe književnosti - jer sam vidjela prašku maglu, jer sam hodala uz galgose, jer protagonistica ispituje, traži odgovore, ali miri se i s tim da ih nema, jer su tužni dijelovi u kojima se identitet protagonistice gubi, ali su predivni oni dijelovi u kojima se nalazi, jer potiče na maštanje o strasti, ali i o osjećaju praznine koji ostane nakon nje. Osjećaju koji nas, svejedno, othranjuje pod stare dane. Čitajući je, u to sam uvjerena, prisjetit ćete se svoje mladosti (ako ne i ludosti) i, ako je sreće, zaključiti da ste sretniji danas, s kim god i gdje god jeste, s rasklimanim kralješcima i slabijim vidom, ali sa srcem koje je živjelo.


"Sjećam se da sam pomislila, gledajući ga kraj sebe kako nema pojma o čemu razmišljam, da je ovo naš savršeni trenutak, nešto što ne postoji na njezinim fotografijama, nešto što će proći kao i ti savršeni trenuci zalijepljeni na noćnom ormariću koji nas, manje važne djevojke, podsjećaju da su bili savršeniji od naših savršenih trenutaka. Znala sam da nećemo trajati, vidjela sam kako je prolazan osjećaj savršenstva, ali u toj sam prolaznosti na trenutak pronašla smiraj."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta