Šljokičasta žena

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka. Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltar

Mislim da je presudio online shopping odjeće i uporno nepronalaženje odgovarajuće veličine koje bi neizbježno vodilo k beskrajnim susretima s GLS dostavljačima koji bi bili zaduženi za vraćanje neželjenih artikala. Ne, možda je presudilo to što sam to jutro ušla u raskrižje, a na semaforu se upalilo crveno svjetlo. Možda bih to kasnije potpuno smetnula s uma da mi već kod sljedećeg semafora nije prišao ljutiti biciklist s dreadlocksima i dokrajčio me: "Prošla si na crveno, kravo!" Rekla sam mu, zbunjeno i pomalo hladno: "Dobro." Inače nisam vozač koji ugrožava druge u prometu, nisam se ponašala drsko - samo sam bila zadubljena u svoje misli. Bio je to jedan od onih dana kad se čovjek osjeća loše u svojoj koži bez očita razloga (dođe to svakih 28 dana), kao da je tog jutra teži nego dan prije. Znate kako ljudi impulzivno mijenjaju frizuru ili daju napraviti tetovažu kad ih stisne žuta minuta? Ja naručim dostavu knjiga, a celebrity autobigrafije su mi guilty pleasur

Nakon vrckavog trendy Guillaumea Mussoa, morala sam se uhvatiti za nešto poznato, pouzdano, utješno. Ispekla sam banana bread ( recept ), skuhala čaj i gotovo se instinktivno latila čitanja knjižice Kazua Ishigura koja mi krasi policu, jer - postoji li bolji izbor od jednog nobelovca? Moja ljubav prema Ishigurovim djelima rodila se davnih dana, a zapečaćena je knjigom Nikad me ne ostavljaj koju smatram jednom od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Ima nešto u tim Japancima što me uvijek iznova osvaja. Njihov način pripovijedanja, stvaranje atmosfere pomoću glazbe (koliko sam glazbenika počela slušati zahvaljujući referencama Murakamija i Ishigura!), njihova upbeat čežnja i čudan humor ono su u čemu uživam, pogotovo u danima kad se kišno jugo susretne s PMS-om (It's a real thing!), jedno dijete me krivi za kišno vrijeme, a drugo vrišti i baca se po podu čim ga krivo pogledam, ili ne-daj-Bože, ne dopustim mu da slisti kutiju keksa prije ručka. Ne, neću isprobati The

Nekako s proljeća, kad zamirišu jorgovani, sjetim se svoje prve, i jedine, ljubavi i osjetim neodoljivu želju za čitanjem romana ljubavne tematike. Nakon prebiranja po policama kućne biblioteke, zaključila sam da onome, tko bi o meni sudio prema sadržaju između korica mojih knjiga, ni na kraj pameti ne bi bilo da sam romantična osoba, ili da sam bar nekoć to bila (sad sam mama, veliki romantični izljevi ljubavi kakvima sam bila sklona kao teensica pali su na začelje moje to do liste). Osim Zime za dvoje , kojom sam 2003. gnjavila tadašnjeg dečka, sada muža, čitajući mu odlomke na klupici našičkog parka (da, o prvom seksu učila sam od Nicholasa Sparksa, guilty as charged), i par klasika, jedini roman iole ljubavne tematike koji sam našla bila je Djevojka od papira Guillaumea Mussoa, roman kojeg sam kupila za siću na nekom sajmu, upoznata s Mussoovom slavom. Tako to ide kod mene, kad se zaželim romantike, završim s Francuzom . A lijepo sam rekla da neću više čitati romane s "dje

Ne sjećam se koliko sam bila stara kad sam s mamom prvi put gledala film Imitacija života, ali sjećam se da je plakala. Mama je uvijek plakala gledajući filmove o tamnoputim ljudima kakve, sigurna sam bila, nikad u životu nije ni srela. Ne sjećam se koliko sam bila stara kad sam prvi put ja plakala gledajući glumicu Loru Meredith kako se sprijateljuje s tamnoputom Annie Johnsons, ali sjećam se da sam tog dana osjetila u svom srcu bol uzrokovanu nepravdom, istu bol koja je morila moju majku, koja je odrasla na šokačkom štaglju, u selu poznatom po tamnoputim Romima. Prije toga nisam shvaćala da se ljudi razlikuju po boji kože - kad je netko prvi put spomenuo da je Tina Turner crnkinja, bila sam šokirana, meni je bila pjevačica nalik svim drugima. Možda je mama svjedočila predrasudama koje su Romi, s kojima je išla u školu, osjećali na svojoj koži, a možda ih je i sama imala prema njima, ali na pitanje predrasuda na temelju boje kože je uvijek bila osjetljiva, pa sam bila i ja. Nisam

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends , i with a l

Draga buduća majko, možda se bojiš poroda i misliš da on predstavlja teži dio postajanja majkom. Možda imaš osjećaj da si stvorena za ovu ulogu, ali istina jest da te ništa u tvome dosadašnjem životu nije na nju moglo pripremiti. Možda si čvrsto odlučila da ćeš biti stroga i strpljiva majka, možda već u glavi imaš i neki set pravila na kojima ćeš inzistirati, ali vjeruj mi, ako si kao ja, ubrzo ćeš shvatiti da tvoje strogo lice najčešće rastužuje tvoje dijete. I bez obzira što će se ono pokazivati za njegovo dobro, teško će ti pasti ta spoznaja, i upoznat ćeš osjećaj zvan krivnja - štoviše, postat ćete nerazdvojne. Zbog nje ćeš početi sumnjati u svaku svoju odluku, uvijek će ti se činiti da za svoje dijete ne činiš dovoljno, da si daleko od savršene majke koja si htjela biti. Činit će ti se da nisi dovoljno blaga srca niti blaga glasa, činit će ti se da svom djetetu nisi dovoljno čvrst oslonac niti autoritet, i ova tvoja nova uloga učinit će ti se kao potpuni promašaj. Ako si kao ja

Imam neke svoje mušice. Volim kožicu koja se napravi na vrhu skuhanog pudinga, volim grudice u pireu od krumpira, skupljam okrhnute šalice, na aukcijama kupujem knjige koje nitko ne želi, a duša me boli kad vidim sandale i najlonke u kombinaciji. Važno je u životu znati što voliš, a što ne. Baš tako znam i da sam alergična na knjižne naslove tipa "Djevojka/Žena u/na/iz/koja...", baš kao što mrzim i filmske naslove tipa "Nijemi svjedok", "Slučajni svjedok", ili, ne daj, Bože, samo "Svjedok" (actually dobar film, ali nije u tome stvar!). Razumijem ja taj hint mističnosti koji žari i pali u prodaji knjiga, ali generični su mi ti naslovi, dosadni, već viđeni. Baš zato sam sigurna da knjigu ovog naslova never ever ne bih pročitala da mi se nije u Peekabook Book Boxu pojavila na kućnom pragu. Prijateljice su me odlučile iznenaditi za rođendan u doba socijalne distance, a najmanje što sam mogla učiniti jest pružiti priliku knjizi - "Djevojka iz mo

Kao petnaestogodišnja gimnazijalka glumila sam u predstavi Theovo putovanje, postavljenoj na daskama višenamjenske dvorane Srednje škole Izidora Kršnjavoga u Našicama, prema knjizi Francuskinje Catherine Clement. Nisam ja bila nadarena za glumu, dapače, ali voljela sam naše kvazikazališne probe, i voljela sam temu o kojoj smo nehotice, zaneseni svojim tinejdžerskim brigama i glupiranjima, progovarali svima koji su htjeli slušati. Glavni lik predstave bio je, pogađate, Theo - dječak koji boluje od neizlječive bolesti kojeg teta Marta, koju sam utjelovila ja, odvodi na put oko svijeta. Naša predstava bila je usredotočena na dio Theovog putovanja koji se odvijao u Jeruzalemu, u Starom gradu koji je podijeljen na muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku četvrt. Budući da Jeruzalem ima važno mjesto u predaji judaizma, kršćanstva i islama, što je kroz povijest izazivalo brojne sukobe, Theo na svom putovanju susreće pripadnike navedenih religija koji mu odgovaraju na pitanja koja more s

Mislim da sa sigurnošću mogu javno obznaniti - Juraj je naučio reći "mama." Ujutro, čim ga uzmem u ruke, privuče mi lice svojim ručicama i kaže te slatke riječi, pa slinava usta prinese mojima i kaže: "Mua!" Ovih je dana postao prava mala pričalica, i možda se vama to čini kao sasvim uobičajena pojava za dijete koje će za tri mjeseca navršiti dvije godine (say what?!), ali mi, koji smo više od dvije godine čekali da naša prvorođena kaže svoju prvu riječ ("vau!" i "vataj" bile su prve), jednostavno smo oduševljeni mamakanjem i oponašanjem životinja koje naš momčić izvodi! Možda sam previše pod utjecajem svih tih "kokoko", "kvakvakva", kao i čitanja knjigica o životinjama (te su mom sinu najdraže), ali prošlog sam si mjeseca pribavila knjižicu Mala filozofija ptica koje Planetopija još uvijek ima na akciji (hej, ona ušteđevina nastala uslijed apstinencije od kafića morala se negdje potrošiti!). Autori su Philippe J. Dubois