Ne sjećam se koliko sam bila stara kad sam s mamom prvi put gledala film Imitacija života, ali sjećam se da je plakala. Mama je uvijek plakala gledajući filmove o tamnoputim ljudima kakve, sigurna sam bila, nikad u životu nije ni srela. Ne sjećam se koliko sam bila stara kad sam prvi put ja plakala gledajući glumicu Loru Meredith kako se sprijateljuje s tamnoputom Annie Johnsons, ali sjećam se da sam tog dana osjetila u svom srcu bol uzrokovanu nepravdom, istu bol koja je morila moju majku, koja je odrasla na šokačkom štaglju, u selu poznatom po tamnoputim Romima. Prije toga nisam shvaćala da se ljudi razlikuju po boji kože - kad je netko prvi put spomenuo da je Tina Turner crnkinja, bila sam šokirana, meni je bila pjevačica nalik svim drugima.
Možda je mama svjedočila predrasudama koje su Romi, s kojima je išla u školu, osjećali na svojoj koži, a možda ih je i sama imala prema njima, ali na pitanje predrasuda na temelju boje kože je uvijek bila osjetljiva, pa sam bila i ja. Nisam znala drugačije. Moja opsesija borbom za slobodu i građanska prava osobito je došla do izražaja u srednjoj školi kad sam počela čitati sve što se ticalo Rose Parks i Martina Luthera Kinga. Na zidu sobe imala sam napisan citat koji stoji na njegovom nadgrobnom spomeniku, o njemu sam napisala brojne školske referate, i sanjala sam o danu kad će Amerika shvatiti kakvog čovjeka je izgubila, a možda i da će jednog dana za svog predsjednika izabrati čovjeka tamne kože koji će se zalagati za mir i jednaka ljudska prava.
Htjela sam biti borac za ljudska prava, htjela sam stajati na ulici za nešto što je moralno ispravno, htjela sam promijeniti tijek povijesti. Ništa nisam učinila, ali u meni još tinja taj plamen djeteta koji vjeruje da pravde još može biti na ovom svijetu. Ovih sam dana posebno inspirirana jer čitam Autobiografiju Martina Luthera Kinga. Najčudnija je to autobiografija koju sam čitala jer ju nije sam Martin doista posložio, ali napisao ju jest. Naime, Clayborne Carson, profesor povijesti na Stanfordu i direktor Kingova arhiva, ovu je autobiografiju sastavio od dokumenata, govora, pisama, javnih izjava koje je Martin Luther King izgovorio tijekom svog, nažalost, prekratkog života. Autobiografija kreće od samog odrastanja malog Martina, rođenog u obitelji baptističkih svećenika (drugo zanimanje gotovo da i nije poznavao!). Već tijekom odrastanja, a posebno tijekom studija sociologije, Martin je vodio računa o tome da bude sve suprotno od slike crnca koju je narod, ograničen segregacijom, imao u svojim glavama. Bio je uvijek uredan, ulaštenih cipela, nikad nije kasnio, obrazovanje mu je bilo iznimno važno, a o majci i ocu govorio je kao o velikim uzorima. Osim u vlastitoj obitelji, uzore je pronalazio u knjigama. Za građanski neposluh prvi put čuo je od Henryja Davida Thoreau, autora kultnog Waldena, koji je svoj ogled Građanski neposluh napisao još 1849. godine. Ipak, njegova najveća inspiracija proizlašla je iz predavanja Mordecaija Johnsona, pedagoga i pastora s Howard sveučilišta, na kojem je prvi put čuo u Mahatmu Gandhija. Proučio je njegovo djelo i zaključio da je moguće dati snažan otpor zlu, i to - ljubavlju. Premisa je to kojom se vodio bojkot autobusa u Montgomeryju koji nesvjesno započela krojačica umornih nogu, Rosa Parks, odbivši se ustati u autobusu da bi svoje mjesto ustupila bijelcu, a koji je rezultirao odlukom Vrhovnog suda o zabrani segregacije u autobusima 1956. U Autobiografiji Martin opisuje događaje, ali i svoje strepnje, kojima se borba za građanska prava nastavila u Birminghamu, gradu u kojem je rasizam poprimao navjerojatne razmjere - kulturne i one utemeljene na zakonima. Bombe u kućama vođa nenasilnog pokreta, tjeranje studenata i djece s ulice šmrkovima vode i psima i beskrajan niz nezakonitih uhićenja doveli su do Marša na Washington i "I have a dream" govora, odnosno do Civil rights acta 1964. Iste godine Martin je dobio Nobelovu nagradu za mir, a potom organizirao marš od Selme do Montgomeryja (u tri dana oko 600 ljudi prešlo je gotovo 90 km da bi u Montgomeryju izborili pravo glasa), borio se protiv rata u Vijetnamu, a već 1968. je ubijen u Memphisu.
Nije se bojao smrti, iako mu je ona često prijetila - dapače, pomisao na kraj njegova života često ga je inspirirala da svoj život još više cijeni i da mu svrhu. Nije bio Superman - nije imao posebne moći, imao je samo trunčicu hrabrosti, vjeru u Ljubav i Boga na svojoj strani. Možda ne mijenjam svijet svakog dana, ali još uvijek imam puno učiti od dr. Kinga koji se prije svake bitke pomolio i pozvao Boga u pomoć, i ovu ću knjigu u izdanju Planetopije svako malo prelistati u potrazi za nadahnućem. Svatko od nas može ono što je običavao činiti, pa čak i ja. Mogu voljeti svog muža, pronaći u njemu utjehu i ohrabrenje, kao što ih je Martin pronalazio u svojoj Coretii, mogu se truditi svakog dana biti bolja od sebe same, kao što se Martin trudio za svoju dječicu koja i danas slijede njegov nauk, mogu svakog dana odlučiti biti neustrašiva, zaboraviti na kuknjavu, mogu svakog dana pozvati Boga da djeluje kroz mene, da se proslavi u mojim malim djelima dobrote, i da mi oprosti ona koja i nisu tako dobra. Mogu svakog dana Ljubav koristiti kao oruđe, kako nas je naučio dr. King, moćan govornik i hrabri čovjek koji je samo pokušavao voljeti i služiti čovječanstvu.
"Na životnom putu netko mora imati dovoljno razuma i morala da presiječe lance mržnje i zla. Ljubav je najbolje oruđe za takvo što. Čvrsto vjerujem da je ljubav sila koja preobražava, koja cijelu zajednicu može uzdići do novih obzora poštenja, dobre volje i pravde."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)