Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi Musso, a možda i zadnji

Nekako s proljeća, kad zamirišu jorgovani, sjetim se svoje prve, i jedine, ljubavi i osjetim neodoljivu želju za čitanjem romana ljubavne tematike. Nakon prebiranja po policama kućne biblioteke, zaključila sam da onome, tko bi o meni sudio prema sadržaju između korica mojih knjiga, ni na kraj pameti ne bi bilo da sam romantična osoba, ili da sam bar nekoć to bila (sad sam mama, veliki romantični izljevi ljubavi kakvima sam bila sklona kao teensica pali su na začelje moje to do liste). Osim Zime za dvoje, kojom sam 2003. gnjavila tadašnjeg dečka, sada muža, čitajući mu odlomke na klupici našičkog parka (da, o prvom seksu učila sam od Nicholasa Sparksa, guilty as charged), i par klasika, jedini roman iole ljubavne tematike koji sam našla bila je Djevojka od papira Guillaumea Mussoa, roman kojeg sam kupila za siću na nekom sajmu, upoznata s Mussoovom slavom. Tako to ide kod mene, kad se zaželim romantike, završim s Francuzom.

A lijepo sam rekla da neću više čitati romane s "djevojkom" u naslovu. Hm, da.


Ovaj roman nije ništa originalno onima koji su čitali Srce od tinte Cornelije Funke ili gledali film Ruby Sparks (hm, možda je Zoe Kazan scenarij plagirala nakon čitanja Mussoa), ali oživljavanje likova iz knjiga kod knjiških moljaca uvijek pali. Upravo se to dogodilu Tomu Boydu, popularnom piscu "Trilogije o anđelima", nakon što je bučno raskinuo ljubavnu vezu s jet set pijanisticom/manekenkom/starletom i progutao šaku tableta za spavanje - sporedni lik iz njegove knjige, promiskuitetna i neshvaćena Billie gola se za vrijeme oluje pojavila u njegovoj beach house, Charlie Parker style. Iako misli da je sišao s uma, Tom vrlo brzo biva uvjeren da je nepoznata mu djevojka doista lik kojeg je osmislio, a sve počinje imati smisla kad se otkrije da je treći dio trilogije, iz kojeg je Billie ispala, tiskan s greškom - tekst naprasno prestaje usred rečenice na 266. stranici romana, a ostatak knjige čine prazne stranice. Tom ponovno mora napisati treći dio trilogije da bi vratio Billie u svijet fikcije, a zauzvrat će mu Billie pomoći da vrati svoju ljubljenu Aurore. Njih dvoje započinju pustolovinu života - potragu za jedinim primjerkom knjige s greškom (obožavam bookcrossing kao pokret), a u sve su nekako umiješani i Tomovi prijatelji, policajka Carole i njegov agent Milo, koji čuvaju tajne Tomove prošlosti.


Riječ je light štivu kakvo vam je potrebno u tjednu kad vas vaše dijete svakodnevno časti tantrumima zbog ponovnog privikavanja na vrtić (osobito zanimljivi su tantrumi u parkiću u kvartu koje smo prezentirali susjedima - vrištanje, bacanje po podu, kompletan paket), ali nije mi jasno kako pisac takvih romana, u kojima niti jedan lik ne zagrebe ispod površine, postane planetarno popularan. Sorry, Musso, ali nije mi jasno. "Knjiga mora biti sjekira u zamrznuto more u nama" rekao je Kafka, ali Mussovu navodnu vještinu mogla bih usporediti možda sa švicarskim nožićem - ima tu raznih elemenata; akcije, tobožnje komedije, ljubavne drame, best friends forever zakletvi, ali sve skupa ostavilo je moje more itekako zaleđenim. Likovi su mi se učinili plitkima, a bučkuriš od fabule bio je neuvjerljiv. Srećom, imam bujnu maštu pa sam se se zahvaljujući Tomu Boydu i njegovim jadima prisjetila svega što smo u mladosti spremni činiti zbog ljubavi, i to ljubavi koja je nerealna i nezrela, ali vazda dramatična, ni ne sluteći da prava ljubav ne podrazumijeva uvijek dramu - da je prava ljubav uvijek u potrazi za mirom, a ne za nemirom, da više cijeni male geste, nego velike, da treba djela, a ne riječi. Međutim, kad se sljedeći put zaželim površnog ljubića, pogledat ću film. Da, da, u mojoj adaptaciji, Toma bi glumio Paul Rudd, a Billie vrckava Resse Witherspoon (note to self: nabaviti Reeseinu knjigu Whiskey in a teacup) - bio bi to baš slatki reunion nakon Overnight delivery (1998).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...