Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi Musso, a možda i zadnji

Nekako s proljeća, kad zamirišu jorgovani, sjetim se svoje prve, i jedine, ljubavi i osjetim neodoljivu želju za čitanjem romana ljubavne tematike. Nakon prebiranja po policama kućne biblioteke, zaključila sam da onome, tko bi o meni sudio prema sadržaju između korica mojih knjiga, ni na kraj pameti ne bi bilo da sam romantična osoba, ili da sam bar nekoć to bila (sad sam mama, veliki romantični izljevi ljubavi kakvima sam bila sklona kao teensica pali su na začelje moje to do liste). Osim Zime za dvoje, kojom sam 2003. gnjavila tadašnjeg dečka, sada muža, čitajući mu odlomke na klupici našičkog parka (da, o prvom seksu učila sam od Nicholasa Sparksa, guilty as charged), i par klasika, jedini roman iole ljubavne tematike koji sam našla bila je Djevojka od papira Guillaumea Mussoa, roman kojeg sam kupila za siću na nekom sajmu, upoznata s Mussoovom slavom. Tako to ide kod mene, kad se zaželim romantike, završim s Francuzom.

A lijepo sam rekla da neću više čitati romane s "djevojkom" u naslovu. Hm, da.


Ovaj roman nije ništa originalno onima koji su čitali Srce od tinte Cornelije Funke ili gledali film Ruby Sparks (hm, možda je Zoe Kazan scenarij plagirala nakon čitanja Mussoa), ali oživljavanje likova iz knjiga kod knjiških moljaca uvijek pali. Upravo se to dogodilu Tomu Boydu, popularnom piscu "Trilogije o anđelima", nakon što je bučno raskinuo ljubavnu vezu s jet set pijanisticom/manekenkom/starletom i progutao šaku tableta za spavanje - sporedni lik iz njegove knjige, promiskuitetna i neshvaćena Billie gola se za vrijeme oluje pojavila u njegovoj beach house, Charlie Parker style. Iako misli da je sišao s uma, Tom vrlo brzo biva uvjeren da je nepoznata mu djevojka doista lik kojeg je osmislio, a sve počinje imati smisla kad se otkrije da je treći dio trilogije, iz kojeg je Billie ispala, tiskan s greškom - tekst naprasno prestaje usred rečenice na 266. stranici romana, a ostatak knjige čine prazne stranice. Tom ponovno mora napisati treći dio trilogije da bi vratio Billie u svijet fikcije, a zauzvrat će mu Billie pomoći da vrati svoju ljubljenu Aurore. Njih dvoje započinju pustolovinu života - potragu za jedinim primjerkom knjige s greškom (obožavam bookcrossing kao pokret), a u sve su nekako umiješani i Tomovi prijatelji, policajka Carole i njegov agent Milo, koji čuvaju tajne Tomove prošlosti.


Riječ je light štivu kakvo vam je potrebno u tjednu kad vas vaše dijete svakodnevno časti tantrumima zbog ponovnog privikavanja na vrtić (osobito zanimljivi su tantrumi u parkiću u kvartu koje smo prezentirali susjedima - vrištanje, bacanje po podu, kompletan paket), ali nije mi jasno kako pisac takvih romana, u kojima niti jedan lik ne zagrebe ispod površine, postane planetarno popularan. Sorry, Musso, ali nije mi jasno. "Knjiga mora biti sjekira u zamrznuto more u nama" rekao je Kafka, ali Mussovu navodnu vještinu mogla bih usporediti možda sa švicarskim nožićem - ima tu raznih elemenata; akcije, tobožnje komedije, ljubavne drame, best friends forever zakletvi, ali sve skupa ostavilo je moje more itekako zaleđenim. Likovi su mi se učinili plitkima, a bučkuriš od fabule bio je neuvjerljiv. Srećom, imam bujnu maštu pa sam se se zahvaljujući Tomu Boydu i njegovim jadima prisjetila svega što smo u mladosti spremni činiti zbog ljubavi, i to ljubavi koja je nerealna i nezrela, ali vazda dramatična, ni ne sluteći da prava ljubav ne podrazumijeva uvijek dramu - da je prava ljubav uvijek u potrazi za mirom, a ne za nemirom, da više cijeni male geste, nego velike, da treba djela, a ne riječi. Međutim, kad se sljedeći put zaželim površnog ljubića, pogledat ću film. Da, da, u mojoj adaptaciji, Toma bi glumio Paul Rudd, a Billie vrckava Resse Witherspoon (note to self: nabaviti Reeseinu knjigu Whiskey in a teacup) - bio bi to baš slatki reunion nakon Overnight delivery (1998).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...