Preskoči na glavni sadržaj

Ero dietro di te

"Ero dietro di te: znaš li što to znači u prijevodu? To znači Bila sam iza tebe. Zapravo je tijekom cijele večere sjedila za stolom iza nas i stalno me gledala bez moga znanja. Zanimljivo, upravo sam shvatio da je ta rečenica, ako se malo bolje zamislimo, posve simoblična. Mogla bi također značiti: "Sve to vrijeme, svih tih godina, bila sam tik iza tebe, blizu, a ti me nisi vidio. To između nas bilo je tako očito, ali svaki put smo se mimoišli."

Ima dana kad svog muža vidim drugim očima. Obično se to događa nakon što nas djeca kaotično probude iz sna, dok se pokušavamo organizirati, tko mora piškiti, tko mora sisati. Zaobilazimo se na pragovima soba našeg stana, pogledi nam se niti ne sretnu, a ja znam - opet sam se zaljubila u njega. Pa pogledaj ga! On je moja stijena, on je moja tišina, on je moj mir. U trenu mi se u mislima stvore naše prve SMS poruke sklepane na Siemensu C35 i na Nokiji 3310, i odmah mi je na usnama okus žvakaćih guma kojima je nespretno pokušao prekriti okus juice votke (omiljeno piće našičke mladeži 2001. godine), koju je popio netom prije našeg prvog poljupca. Shvaća da blesavo buljim u njega i pita: "Šta ti je?", a ja mu ne mogu riječima opisati leptiriće koje osjećam, ne mogu mu objasniti da sam se, ničime izazvana, opet zatelebala u njega, po stoti put, nakon osamnaest zajedničkih godina.


Možda sam zadnjih mjesec dana malo zaglavila s hrvatskim egzistencijalistima, s romanima u trapericama, s publicistikom o roditeljstvu, pa sam iz očaja posegnula za random knjigom nekog Francuza za kojeg nikad ranije nisam ni čula, ali Nicolas Fargues nije me razočarao. Na koricama je stajalo: "Sjajan roman o ljubavi i ljubomori na prvom mjestu francuskih ljestvica najprodavanijih naslova!", a ja sam tražila mušku perspektivu, tražila sam roman o odnosu muškarca i žene, o strasti, o ljubavi - i dobila sam, sve navedeno.

Gospodin Fargues studirao je književnost na Sorbonni, ali za uspjeh ovog romana nije zaslužna njegova diploma, usudila bih se reći, nego njegova urođena izravnost, putenost, teatralnost. Bila sam iza tebe zapravo je dijalog s jednim govornikom u kojem pripovjedač prepričava svoj bračni krah te susret s nepoznatom Talijankom koji mu je promijenio život.

".. jer, vidiš, čekao sam tridesetu da bih opet naučio plakati. Plačem gledajući svjetla Romanzea podno kuće, čemprese, noć, i mislim kako je glupo što se ne mogu sporazumjeti s voljenom ženom dok gledam krajolik stvoren za ljubav."


Tridesetogodišnji oženjeni, prevareni, Francuz podsjetio me na posljedice onog što zovemo - uzeti jedno drugo zdravo za gotovo. Podsjetio me i da muškarci i žene i nisu toliko različiti, da muškarci nisu stvoreni da bi podilazili ženi, da i oni imaju suze, da imaju želje i snove o svojoj ženi, da i oni mogu svisnuti, zaista svisnuti, da se sami ne mogu boriti ni za što, a posebno ne za zajedničku budućnost u paru. Prije svega, ova mi je narančasta knjižica pružila jedan zanimljiv uvid u muško-ženski odnos - perspektivu muškarca koji očajnički želi ugoditi ženi, u tolikoj mjeri da dio sebe vječito zatomljuje, zbog čega ona, pak, čezne upravo za tim komadićem njega kojeg ne može dobiti na dlanu. Pitam se, ugađa li i moj muž meni odveć? Čini li mi se zbog toga da još uvijek ima stvari koje o njemu ne znam, dok sam ja jedna dosadna otvorena knjiga, i zašto ja u tome uživam? Zaljubljujem li se u njega uvijek ponovno upravo zbog misterije koju on utjelovljuje? Je li to taktika, ili jedno od nas uvijek kolo vodi, odnosno, misli da vodi?

"Ludo: napokon sam svoj, ali više se ne prepoznajem. "Ja", je netko drugi."


Jedno je sigurno - bez obzira na ulogu koju igramo u ljubavnoj vezi, svi mi želimo pripadati, a još više želimo da netko pripada nama, to je ukorijenjeno u našim dubinama, prije nego li su nam uloge dodjeljene, a Fargues piše o toj ljudskoj potrebi tako autentično, iskreno, seksi, nimalo francuski. Čitajući ga, bila sam zahvalna jer u svog muža nikada ne moram sumnjati, jer imamo život u kojem nema mjesta za paranoične napade, pretrese i provjere poruka i e-mailova (a možda bismo mogli to iscenirati, dramatike radi?). Možda smo nekad davno i bili pretjerano ljubomorni na svakog tko provede minutu s onim drugim, ali smiješno bi bilo da u ovih osamnaest godina nismo sazreli, da nismo ostarjeli i prestali shvaćati život tako ozbiljno. 

Gledam ga dok drijema na kauču, pardon, gleda utakmicu. "Šta je sad?", pita me. "Nemoj pisati o meni!" Ma, ne pišem o tebi, pišem o jednom žgoljavom dječaku s okusom juice votke na usnama, onom, onom u kojeg sam se zaljubila prije nego li sam shvaćala što ljubav uopće jest. Hvala Bogu, on se u te stvari uvijek bolje razumio - uvijek me volio baš onako kako treba voljeti, uvijek sam mu bila blizu, i uvijek me vidio.

"Sjećam se da sam negdje pročitao, ne znam više gdje: "Sreća je kada je svjetlost dobra i kada nismo nužno svjesni da nam je lijepo." To je to, izgubljeno vrijeme, vrijeme općenito, nemoguća jednadžba vremena koje prolazi i koje bismo htjeli zaustaviti. Uvjeren sam da ljudi sigurno zbog toga žele živjeti u paru: da bi produljili što više te trenutke sreće, a da ih ne moraju neprestano tražiti u svojoj prošlosti, da bi pokušali malo zalediti doživljaj sa ženom koja nas je jednoga dana nagnala da sanjamo, unatoč vremenu koje nas otrežnjava. Jer sreća je žena, zar ne? Ne slažeš li se?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...