Preskoči na glavni sadržaj

Ero dietro di te

"Ero dietro di te: znaš li što to znači u prijevodu? To znači Bila sam iza tebe. Zapravo je tijekom cijele večere sjedila za stolom iza nas i stalno me gledala bez moga znanja. Zanimljivo, upravo sam shvatio da je ta rečenica, ako se malo bolje zamislimo, posve simoblična. Mogla bi također značiti: "Sve to vrijeme, svih tih godina, bila sam tik iza tebe, blizu, a ti me nisi vidio. To između nas bilo je tako očito, ali svaki put smo se mimoišli."

Ima dana kad svog muža vidim drugim očima. Obično se to događa nakon što nas djeca kaotično probude iz sna, dok se pokušavamo organizirati, tko mora piškiti, tko mora sisati. Zaobilazimo se na pragovima soba našeg stana, pogledi nam se niti ne sretnu, a ja znam - opet sam se zaljubila u njega. Pa pogledaj ga! On je moja stijena, on je moja tišina, on je moj mir. U trenu mi se u mislima stvore naše prve SMS poruke sklepane na Siemensu C35 i na Nokiji 3310, i odmah mi je na usnama okus žvakaćih guma kojima je nespretno pokušao prekriti okus juice votke (omiljeno piće našičke mladeži 2001. godine), koju je popio netom prije našeg prvog poljupca. Shvaća da blesavo buljim u njega i pita: "Šta ti je?", a ja mu ne mogu riječima opisati leptiriće koje osjećam, ne mogu mu objasniti da sam se, ničime izazvana, opet zatelebala u njega, po stoti put, nakon osamnaest zajedničkih godina.


Možda sam zadnjih mjesec dana malo zaglavila s hrvatskim egzistencijalistima, s romanima u trapericama, s publicistikom o roditeljstvu, pa sam iz očaja posegnula za random knjigom nekog Francuza za kojeg nikad ranije nisam ni čula, ali Nicolas Fargues nije me razočarao. Na koricama je stajalo: "Sjajan roman o ljubavi i ljubomori na prvom mjestu francuskih ljestvica najprodavanijih naslova!", a ja sam tražila mušku perspektivu, tražila sam roman o odnosu muškarca i žene, o strasti, o ljubavi - i dobila sam, sve navedeno.

Gospodin Fargues studirao je književnost na Sorbonni, ali za uspjeh ovog romana nije zaslužna njegova diploma, usudila bih se reći, nego njegova urođena izravnost, putenost, teatralnost. Bila sam iza tebe zapravo je dijalog s jednim govornikom u kojem pripovjedač prepričava svoj bračni krah te susret s nepoznatom Talijankom koji mu je promijenio život.

".. jer, vidiš, čekao sam tridesetu da bih opet naučio plakati. Plačem gledajući svjetla Romanzea podno kuće, čemprese, noć, i mislim kako je glupo što se ne mogu sporazumjeti s voljenom ženom dok gledam krajolik stvoren za ljubav."


Tridesetogodišnji oženjeni, prevareni, Francuz podsjetio me na posljedice onog što zovemo - uzeti jedno drugo zdravo za gotovo. Podsjetio me i da muškarci i žene i nisu toliko različiti, da muškarci nisu stvoreni da bi podilazili ženi, da i oni imaju suze, da imaju želje i snove o svojoj ženi, da i oni mogu svisnuti, zaista svisnuti, da se sami ne mogu boriti ni za što, a posebno ne za zajedničku budućnost u paru. Prije svega, ova mi je narančasta knjižica pružila jedan zanimljiv uvid u muško-ženski odnos - perspektivu muškarca koji očajnički želi ugoditi ženi, u tolikoj mjeri da dio sebe vječito zatomljuje, zbog čega ona, pak, čezne upravo za tim komadićem njega kojeg ne može dobiti na dlanu. Pitam se, ugađa li i moj muž meni odveć? Čini li mi se zbog toga da još uvijek ima stvari koje o njemu ne znam, dok sam ja jedna dosadna otvorena knjiga, i zašto ja u tome uživam? Zaljubljujem li se u njega uvijek ponovno upravo zbog misterije koju on utjelovljuje? Je li to taktika, ili jedno od nas uvijek kolo vodi, odnosno, misli da vodi?

"Ludo: napokon sam svoj, ali više se ne prepoznajem. "Ja", je netko drugi."


Jedno je sigurno - bez obzira na ulogu koju igramo u ljubavnoj vezi, svi mi želimo pripadati, a još više želimo da netko pripada nama, to je ukorijenjeno u našim dubinama, prije nego li su nam uloge dodjeljene, a Fargues piše o toj ljudskoj potrebi tako autentično, iskreno, seksi, nimalo francuski. Čitajući ga, bila sam zahvalna jer u svog muža nikada ne moram sumnjati, jer imamo život u kojem nema mjesta za paranoične napade, pretrese i provjere poruka i e-mailova (a možda bismo mogli to iscenirati, dramatike radi?). Možda smo nekad davno i bili pretjerano ljubomorni na svakog tko provede minutu s onim drugim, ali smiješno bi bilo da u ovih osamnaest godina nismo sazreli, da nismo ostarjeli i prestali shvaćati život tako ozbiljno. 

Gledam ga dok drijema na kauču, pardon, gleda utakmicu. "Šta je sad?", pita me. "Nemoj pisati o meni!" Ma, ne pišem o tebi, pišem o jednom žgoljavom dječaku s okusom juice votke na usnama, onom, onom u kojeg sam se zaljubila prije nego li sam shvaćala što ljubav uopće jest. Hvala Bogu, on se u te stvari uvijek bolje razumio - uvijek me volio baš onako kako treba voljeti, uvijek sam mu bila blizu, i uvijek me vidio.

"Sjećam se da sam negdje pročitao, ne znam više gdje: "Sreća je kada je svjetlost dobra i kada nismo nužno svjesni da nam je lijepo." To je to, izgubljeno vrijeme, vrijeme općenito, nemoguća jednadžba vremena koje prolazi i koje bismo htjeli zaustaviti. Uvjeren sam da ljudi sigurno zbog toga žele živjeti u paru: da bi produljili što više te trenutke sreće, a da ih ne moraju neprestano tražiti u svojoj prošlosti, da bi pokušali malo zalediti doživljaj sa ženom koja nas je jednoga dana nagnala da sanjamo, unatoč vremenu koje nas otrežnjava. Jer sreća je žena, zar ne? Ne slažeš li se?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...