Preskoči na glavni sadržaj

Ero dietro di te

"Ero dietro di te: znaš li što to znači u prijevodu? To znači Bila sam iza tebe. Zapravo je tijekom cijele večere sjedila za stolom iza nas i stalno me gledala bez moga znanja. Zanimljivo, upravo sam shvatio da je ta rečenica, ako se malo bolje zamislimo, posve simoblična. Mogla bi također značiti: "Sve to vrijeme, svih tih godina, bila sam tik iza tebe, blizu, a ti me nisi vidio. To između nas bilo je tako očito, ali svaki put smo se mimoišli."

Ima dana kad svog muža vidim drugim očima. Obično se to događa nakon što nas djeca kaotično probude iz sna, dok se pokušavamo organizirati, tko mora piškiti, tko mora sisati. Zaobilazimo se na pragovima soba našeg stana, pogledi nam se niti ne sretnu, a ja znam - opet sam se zaljubila u njega. Pa pogledaj ga! On je moja stijena, on je moja tišina, on je moj mir. U trenu mi se u mislima stvore naše prve SMS poruke sklepane na Siemensu C35 i na Nokiji 3310, i odmah mi je na usnama okus žvakaćih guma kojima je nespretno pokušao prekriti okus juice votke (omiljeno piće našičke mladeži 2001. godine), koju je popio netom prije našeg prvog poljupca. Shvaća da blesavo buljim u njega i pita: "Šta ti je?", a ja mu ne mogu riječima opisati leptiriće koje osjećam, ne mogu mu objasniti da sam se, ničime izazvana, opet zatelebala u njega, po stoti put, nakon osamnaest zajedničkih godina.


Možda sam zadnjih mjesec dana malo zaglavila s hrvatskim egzistencijalistima, s romanima u trapericama, s publicistikom o roditeljstvu, pa sam iz očaja posegnula za random knjigom nekog Francuza za kojeg nikad ranije nisam ni čula, ali Nicolas Fargues nije me razočarao. Na koricama je stajalo: "Sjajan roman o ljubavi i ljubomori na prvom mjestu francuskih ljestvica najprodavanijih naslova!", a ja sam tražila mušku perspektivu, tražila sam roman o odnosu muškarca i žene, o strasti, o ljubavi - i dobila sam, sve navedeno.

Gospodin Fargues studirao je književnost na Sorbonni, ali za uspjeh ovog romana nije zaslužna njegova diploma, usudila bih se reći, nego njegova urođena izravnost, putenost, teatralnost. Bila sam iza tebe zapravo je dijalog s jednim govornikom u kojem pripovjedač prepričava svoj bračni krah te susret s nepoznatom Talijankom koji mu je promijenio život.

".. jer, vidiš, čekao sam tridesetu da bih opet naučio plakati. Plačem gledajući svjetla Romanzea podno kuće, čemprese, noć, i mislim kako je glupo što se ne mogu sporazumjeti s voljenom ženom dok gledam krajolik stvoren za ljubav."


Tridesetogodišnji oženjeni, prevareni, Francuz podsjetio me na posljedice onog što zovemo - uzeti jedno drugo zdravo za gotovo. Podsjetio me i da muškarci i žene i nisu toliko različiti, da muškarci nisu stvoreni da bi podilazili ženi, da i oni imaju suze, da imaju želje i snove o svojoj ženi, da i oni mogu svisnuti, zaista svisnuti, da se sami ne mogu boriti ni za što, a posebno ne za zajedničku budućnost u paru. Prije svega, ova mi je narančasta knjižica pružila jedan zanimljiv uvid u muško-ženski odnos - perspektivu muškarca koji očajnički želi ugoditi ženi, u tolikoj mjeri da dio sebe vječito zatomljuje, zbog čega ona, pak, čezne upravo za tim komadićem njega kojeg ne može dobiti na dlanu. Pitam se, ugađa li i moj muž meni odveć? Čini li mi se zbog toga da još uvijek ima stvari koje o njemu ne znam, dok sam ja jedna dosadna otvorena knjiga, i zašto ja u tome uživam? Zaljubljujem li se u njega uvijek ponovno upravo zbog misterije koju on utjelovljuje? Je li to taktika, ili jedno od nas uvijek kolo vodi, odnosno, misli da vodi?

"Ludo: napokon sam svoj, ali više se ne prepoznajem. "Ja", je netko drugi."


Jedno je sigurno - bez obzira na ulogu koju igramo u ljubavnoj vezi, svi mi želimo pripadati, a još više želimo da netko pripada nama, to je ukorijenjeno u našim dubinama, prije nego li su nam uloge dodjeljene, a Fargues piše o toj ljudskoj potrebi tako autentično, iskreno, seksi, nimalo francuski. Čitajući ga, bila sam zahvalna jer u svog muža nikada ne moram sumnjati, jer imamo život u kojem nema mjesta za paranoične napade, pretrese i provjere poruka i e-mailova (a možda bismo mogli to iscenirati, dramatike radi?). Možda smo nekad davno i bili pretjerano ljubomorni na svakog tko provede minutu s onim drugim, ali smiješno bi bilo da u ovih osamnaest godina nismo sazreli, da nismo ostarjeli i prestali shvaćati život tako ozbiljno. 

Gledam ga dok drijema na kauču, pardon, gleda utakmicu. "Šta je sad?", pita me. "Nemoj pisati o meni!" Ma, ne pišem o tebi, pišem o jednom žgoljavom dječaku s okusom juice votke na usnama, onom, onom u kojeg sam se zaljubila prije nego li sam shvaćala što ljubav uopće jest. Hvala Bogu, on se u te stvari uvijek bolje razumio - uvijek me volio baš onako kako treba voljeti, uvijek sam mu bila blizu, i uvijek me vidio.

"Sjećam se da sam negdje pročitao, ne znam više gdje: "Sreća je kada je svjetlost dobra i kada nismo nužno svjesni da nam je lijepo." To je to, izgubljeno vrijeme, vrijeme općenito, nemoguća jednadžba vremena koje prolazi i koje bismo htjeli zaustaviti. Uvjeren sam da ljudi sigurno zbog toga žele živjeti u paru: da bi produljili što više te trenutke sreće, a da ih ne moraju neprestano tražiti u svojoj prošlosti, da bi pokušali malo zalediti doživljaj sa ženom koja nas je jednoga dana nagnala da sanjamo, unatoč vremenu koje nas otrežnjava. Jer sreća je žena, zar ne? Ne slažeš li se?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...