Ljubav biraj, sine

Moj je djed bio velik i jak kao div iz slikovnica. Trbuh mu je bio okrugao i napet kao bubanj, i kao mala sam voljela polagati glavu na njega, praveći se da je najudobniji jastuk. Pamtim da sam prve batine dobila od njega, ali i da me ljubio namjerno trljajući svoju bockavu bradu o moje obraze, sve dok me ne bi zabridjeli, a ja se počela mrštiti. Uvijek je fićukao po dvorištu i bez ikakvog bi povoda zapjevao neku staru narodnu pjesmu, kao da nema brige na svijetu koja bi njega morila. Tek što se pozdravio sa svojom dizel lokomotivom, sekiracija mu je pojela nekoć okrugli trbuh, a mama je, kad joj je doktor rekao: "Utroba mu je bila kao da je netko po njoj prosuo rižu", zauvijek mi ogadivši prosipanje riže na mladence, ispustila krikove kakve nikad ranije nisam čula. Nakon djedove smrti isključila je radio s kojeg su se vječito čule tamburice, i nikad ga više nije ponovno uključila. Život se nijemo nastavio, ali, iako se djedovog glasa više ni ne sjećam, još uvijek se, pri dolasku u bakino dvorište, zagledam u vrata štale, očekujući na njima djeda u njegovom plavom mantilu. Smrt često biva povodom za život, pa sam tek nakon djedove smrti počela baku ispitivati o duhovima s crno bijelih fotografija, kopati po prašnjavim ladicama njene trpeze poput strvinara, strepeći pred prolaznošću, pred nedovršenim poslovima, nepomirenim rukama, neokajanim grijesima, od smrti mojih najmilijih. Ostala sam gladna djedovih neispričanih priča za koje nisam marila kad je trebalo mariti. Izgubila sam ga prije nego li sam ga doista imala.

Nedugo nakon djedove smrti tetka je mami za rođendan, prekinuvši dugogodišnju tradiciju poklanjanja staklenih drangulija koje su skupljale prašinu u maminoj vitrini, poklonila knjigu tada nepoznate književnice. "Ona ti je tu, naša, legica", rekla je tetka. Legica se zvala Ivana Šojat, a knjiga koju je napisala zvala se Unterstadt. Prigrlila sam je već s prvom stranicom - bila je dokaz da za neke priče nikada nije kasno, da ih vrijeme neće pregaziti, da ih ljudi neće zaboraviti dokle god je pisane riječi. Bila je nešto novo, nešto utješno, nešto što sam trebala. Otada, kad god čitam Ivanine knjige, poželim se odvojiti od svijeta da ne bi kontaminirao samo za mene skrojene rečenice, i za čitanje svake nove knjige dugo se pripremam, čistim svoje čitalačko nepce od svega pročitanog, i izgubim se - ni Ezan nije bio iznimka.

"Slušaš me dok mudrujem i sigurno se pitaš kako li sam samo uz toliku mudrost mogao dospjeti u ovu kaljužu gdje ovi krilati, zujeći kukci ljude ubijaju žešće od do zuba naoružanih đaura. Na to ti, opet se gubim, mogu reći samo ovo: nije svako veličanstvo veličanstveno kako se čini, niti je svaka bijeda dno. Većina se stvari u životu ljudskom mjeri hvatom sreće, a ne mjerom onog što drugi vide ili misle."

Nakon  tri godine istraživanja i prikupljanja informacija i fotografija, Ezan je ugledao svjetlo dana u jesen 2018. godine, a sada se, između ostalog, nalazi u top pet finalista književne nagrade Tportala. Da Ivanu Šojat ne voli samo kritika, nego i publika dokazuje činjenica da je jedan od rijetkih čitanih domaćih autora u našim knjižnicama kojima vladaju romani engleskog i švedskog govornog područja. Zašto Hrvati prolaze pokraj kvalitetnih knjiga napisanih materinjim jezikom kao pokraj turskog groblja, nikad mi neće biti jasno, jer, upravo čitajući Ezan možemo pronaći novo oduševljenje bogatstvom našeg jezika, a Ivani Šojat zahvaliti na sposobnosti da tim istim jezikom barata tako inovativno, spretno ga stapajući s turcizmima koji su odavno dio nas, darujući nam ovaj put povijesni roman koji je više od povijesti Osmanskog Carstva u 16. stoljeću - roman je to o povijesti jedne duše, roman krvi i suza, junaka i kukavica, roman smrti i života. U Ezanu na molitvu poziva nekadašnji ratnik Osmanskog Carstva, Ibrahim, pravoga imena Luka, koji četrdeset dana prije smrti nastoji sinu ispričati svoju životnu priču - od njegovog oduzimanja majki, čije ime je zaboravio, do slavnih bitaka u kojima je morao sačuvati živu glavu, i ostati čovjek.

"U vihoru kao vatra bojevima ljutim vođen palio je jedan ratnik selo gdje je rođen. Sina majci iz naručja oteo je zulumčar, sada kune svoju sudbu što je janjičar", kaže stara pjesma, ali Ezan pokazuje drugu stranu medalje zvane danak u krvi (devširma) - pokazuje koja čast i prilika je to bila za kmetove siromašne Hercegovine, pokazuje koji izazov i napast je to bila za mlade ratnike koji su mogli zgrnuti silno bogatstvo, potpuno zaboravljajući križeve na majčinim nadlanicama. Da je važno u životu svemu naći mjeru te da u ratu nitko ne biva pobjednikom Ivana Šojat poetično naglašava gusto nacifranim rečenicama koje zapinju u grlu, koje treba pažljivo žvakati da bi ih se progutalo. Ovoj mističnoj ženi koja voli hodati po grobljima mnogi su izražavali zahvalnost jer je pošla stopama Andrića i Selimovića, ali ono što ovu pripovjedačicu izdvaja od drugih jest njena strast za životom koja, vjerujem, proizlazi iz iskustva smrti s kojom smo se svi, na ovaj ili onaj način, susreli, iako nismo svi iz tog susreta izvukli silu kakvu ona nosi u svom bitku. Jer, da ne znate baš ništa o autorici, mesnati sadržaj i precizni detalji Ibrahimove priče otkrili bi vam da je riječ o strastvenom umu koji žeđa za novim perspektivama i spoznajama, koji besramno uživa pružajući nam taktilnu i olfaktornu predodžbu mjesta i vremena kojima nikada nismo kročili. "Dah mu je bio topao poput tijela još žive ptice..., ...mirisao je žuto..., ...kose bujne kao sjenik u plamenu..., ...grudi kao tusti ognjem namirisani hljebovi...", govori ona dok opisuje Lukino putovanje u novi svijet, kulturu i jezik - putovanje u Ibrahima, potičući nas na razmišljanje o vlastitom životnom putovanju, o svima koje smo na njemu sreli, o svim vatrama o koje smo se opekli, o izborima koji su pred nas stavljeni.

"Hvatao sam zrak dok su me odvodili. Kao što rekoh, nisam se osvrtao. Nisam ni plakao. Neki, mlađi, plakali su. Ja sam treptao kapcima i zurio u nebo. Obrazi su mi se žarili od materinih dlanova koji su mi tad posljednji put prešli preko lica do sljepoočnica do brade. Kao da me otire, priprema za ulazak u kuću Božju, za noć ili nešto novo. Trebao sam je bolje promotriti. I nju i brda. Da ih bolje upamtim..."

Što je točno to što nas oblikuje i gdje bismo bili da smo u životu donijeli drukčije odluke, da se kotač sudbine zavrtio u drugom smjeru, pitanja su koja Ivana Šojat postavlja u ovom književnom spektaklu kojeg će zavoljeti čak i oni koji nisu fanovi turskih sapunica. Jer, Ibrahimov život nije sapunica, on je prebrutalan za prime time. Smrt i trulež, tuga i gubitak stalno se isprepliću dok Ibrahim broji dane do svoje tišine, dok pripovjeda o muškarcima kojima se divio i ženama koje su osluškivale svijet, ali ne treba ih prezirati, jer tuge nas oblikuju, tvrdi Ibrahim. Da ljudi najčešće zaboravljaju ono najvažnije, misleći da se podrazumijeva, da treba graditi, a ne rušiti, da te kroz život treba voditi srce, da je svijet mračno mjesto, da se treba bojati samog sebe, da valja uvijek birati ljubav, diviti se ljepoti, da nježno treba čuvati one koje voliš, a još nježnije one koji te vole...- nije me djed poučio, nije bilo vremena, a i nekoć sam mislila da sve znam, pa sam Ibrahimov glas slušala s posebnom pažnjom i zahvalnošću. 

Možda zaista nije bitno koliko nam je vremena darovano na ovom svijetu i možda nas ne oblikuju zelena brda ili ravnice, nego ljudi koje volimo, kojih se sjećamo. Možda naše priče izviru iz tuđih priča čak i kad toga nismo svjesni - možda je djedova pjesma u mojim pjesmama, možda se njegova radost ugnijezdila u moje srce dok sam mu glavu polagala na trbuh, i možda ne moram znati sve – dovoljno je što su moja sjećanja živa, što sam danas ovdje zbog njega, zbog ljubavi koju je uvijek birao. „Najveća je tuga kad se ne sjećaš ničega“, veli Ibrahim o tužnom Kemalu. Možda se više ne moram bojati neispričanih priča - naposljetku, ono na što svojim romanima Ivana Šojat uvijek podsjeća jest da ne vrijedi čovjek onoliko koliko ima priča za ispričati, nego vrijedi ako ih ima kome ispričati.

"Mnogo toga ne znamo, no to nam je za halaliti ako nam je potraga za mudrošću jedini svijetli put. Jer, svijet je mračno mjesto, uvijek je bio i vazda će biti, a mudrost je tanana nit svjetla koju je teško slijediti, a ne poludjeti od očaja. Evo, ponovno sam zalutao, misle su me odvele daleko od onog što sam ti kanio reći. Toliko toga htio bih ti reći. Da te poštedim prolaska istim, tegobnim predjelima. Roditelji koji ljube svoju djecu žele ih poštedjeti muka. Po svoj prilici, griješe kao i ja. Zaboravljaju da su baš kroz te muke izrasli u ljude kakvi jesu. Onaj koji nikad nije patio ne zna kako pate drugi. Onaj koji nikad nije krvario ne zna kako je čudan osjećaj gledati vlastitu krv, kako ti se pritom muti u glavi kao da istodobno i odlaziš i gledaš se kako ideš. I ne možeš se ščepati, zaustaviti."

Tekst prvotno objavljen na Ziher.hr