Preskoči na glavni sadržaj

Što sjajni roditelji čine

Zavist. Osjećaj koji osjećamo prema drugima koji imaju nešto što smatramo da više pripada nama. Ipak, ja najviše zavidim ljudima na iskustvima koja su mi već pripadala, koja sam već doživjela, koja su one of a kind, neponovljiva. Zavidim im na sretnim vijestima, na danu vjenčanja, zavidim im na leptirićima koje osjetiš kad se zaljubiš, na prvom poljupcu, na suzama radosnicima koje su popratile onaj čarobni mokri štapić koji je pokazao plusić. Prošlo svršeno vrijeme, i sve drugo bio bi samo pokušaj oživljavanja uspomena koje su ta iskustva stvorila.

Nedavno je, tako, prijateljica sa mnom podijelila fotografiju svog čarobnog štapića. Trudna je. Beba. Bebica. Mala slatka bebica. U jednom trenutku topim se od dragosti, od sreće radi nje, zavidno pomišljam da se još jednom i sama upustim u tu avanturu, da osjetim te leptiriće, samo da osjetim taj miris tek rođenog djeteta, a onda se sjetim da već tri tjedna Franki objašnjavam da se neće zakašljati ako pojede nešto (jer se sjetila da se jednom zakašljala kad je natrpala kiflu u usta), sjetim se da ponekad prođe cijeli dan da ona ništa ne pojede, jer je tako odlučila, sjetim se da joj, doslovno, plaćam da pere zube - jer Zubić vila ostavlja novčiće ispod jastuka ako prije spavanja (bar prije spavanja) opereš zube, sjetim se da s Jurjem u nosiljci trčim preko cijelog parka i vičem "Silazi s te penjalice, zube ćeš si izbiti!", a ona se nasmije i zakorači još jednom, sjetim se da je pola sata grlim, dok ona vrišti nasred ulice, i uvjeravam da joj njen prijatelj Matej nije ukrao češalj, nego se češalj izgubio negdje među igračkama (a koji klinac si ga uopće nosila kod Mateja na igranje), sjetim se da se zadnja dva mjeseca Juraj noću budi prosječno deset puta, da tuli/cvili/plače čim izađem iz sobe, sjetim se da opet imam vaginalnu infekciju jer po noći tamanim čokoladu, sjetim se da svako malo zaspim u suzama jer sam toliko damn umorna i jer mogu planirati odmaranje za otprilike pet godine, sjetim se da sam odabrala biti majka, da sam odabrala biti prosječno dobra majka, koja se žrtvuje za dobrobit svog djeteta, i sjetim se da je to tako teško actually biti.


I tako i dalje ostajem svoja najgora noćna mora - žena koja o odgoju uči iz knjiga. Koja traži u knjigama ideje kako da nahrani svoju prkosnicu, koja u knjigama traži potvrdu da nije sve uprskala, da će ta djeca ipak jednog dana biti vrijedni, pošteni, ljubazni ljudi puni ljubavi. Srećom, postoje divne knjige koje su neki ljudi napisali, a drugi ljudi izdali - samo za mene. Harfina izdanja uvijek me oduševe, i sigurna sam da ću ih, malo po malo, sve pročitati. Ovaj put prostudirala sam knjigu Što sjajni roditelji čine Erice Reischer, psihologinje koja je na pristupačan, kratak i precizan način pojasnila 75 jednostavnih strategija za odgoj uspješne djece.

Primjetila sam da je netko na Goodreadsu prokomentirao da su metode dr. Reischer "phony", da ne može zamisliti da postoji obitelj koja bi razgovarala s djecom na način kako se čini u knjizi. Ta osoba mora da nema djece, ili da su joj djeca anđeličići jer mi se učinilo da razgovore, o kojima govori ova doktorica, neprestano vodim s Frankom. Trudim se imati razumijevanja kad je ona tužna jer je izgubila nocviće koje joj je ostavila Zubić vila, trudim se suosjećati kad se boji da će se zakašljati ako pojede komadić mrkve, iako nikada ne strepi da će se zakašljati od čokolade - jer moj osnovni lajt motiv jest prihvaćanje moje djece kakva jesu, i u tome sam baš loša. Baš baš baš, kako kaže, Juraju omiljena, Domenica. Loša, ali uporna. Iz petnih žila trudim se poštovati njihov mali dječji svijet, držati ga netaknutim, ne pokušavati ih uvući u svoj svijet u kojem roditelji diktiraju neka pravila koja su osmišljena da bi djeca bila zdrava, pametna i sretna u životu (ma kome to treba!) - i svakog dana moram odlučiti da će to biti dobar dan, go with the flow, neću vikati, neću izgovarati otrovne fraze, bit ću totalno kul, i zen, i sve to. Ima dana kad uspijem u svojoj namjeri, ali većinom se osjećam strašno neuspješnom i iscrpljenom. Kako li sam samo pomislila da će mi to roditeljstvo ići? Ta djeca su rođena da me muče! "Neželjeno ponašanje je zapravo samo eksperimentiranje ili neuspješan pokušaj djeteta da se zadovolji neka njegova potreba", kaže autorica ove inspirativne knjige. "Odaberi ne djelovati prema osjećajima, kad si ljut, djeluj konstruktivno, alternativne odgovore planiraj unaprijed", piše. Zamisli da si uljudan recepcionar koji je na poslu uljudan bez obzira na stres. Koji sedativ da pri tome koristim, doktorice? To ne piše. Ne piše ni kako da uvjerim dijete da se neće zakašljati ako pojede ručak koji sam skuhala.


Možda knjige nemaju odgovore na sva pitanja, možda je pitanja previše, ali Što sjajni roditelji čine podsjeća na neke od divnih metoda na koje roditelji često zaborave, kao što je npr. ono čarobno "Razgovarat ćemo o tome sutra, kad se smirimo", kao što je dopuštanje djeci da se dosađuju (ooooo, I like that!) jer, ako se roditelj nauči nositi s nelagodom djeteta, i dijete će se naučiti nositi s njom, ili kao što je metoda utemeljena na, po meni, najsnažnijoj rečenici u knjizi - "Discipliniranje se može provesti ljubavlju".


Lakše je izgraditi snažnu djecu nego popraviti pokvarene ljude, netko je rekao. Hm, je li? Odgojiti snažno i sretno dijete iznimno je važan i težak zadatak, zadatak na kojem počiva sve što jesmo, sve što ostavljamo ovom svijetu. (No pressure!) Ono što moramo imati na umu jest da, koliko god velika bila naša odgovornost, velika je i naša moć - a znanje je moć, moć koja se stječe učenjem, iskustvom, trudom, strpljenjem, ljubavlju i vjerom u našu djecu, i nas same - nas prolazne, nas koji ćemo žaliti na svim ovim danima, za svim neponovljivim metodama mučenja kojima su nas naša mala djeca izložila.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...