Preskoči na glavni sadržaj

Što sjajni roditelji čine

Zavist. Osjećaj koji osjećamo prema drugima koji imaju nešto što smatramo da više pripada nama. Ipak, ja najviše zavidim ljudima na iskustvima koja su mi već pripadala, koja sam već doživjela, koja su one of a kind, neponovljiva. Zavidim im na sretnim vijestima, na danu vjenčanja, zavidim im na leptirićima koje osjetiš kad se zaljubiš, na prvom poljupcu, na suzama radosnicima koje su popratile onaj čarobni mokri štapić koji je pokazao plusić. Prošlo svršeno vrijeme, i sve drugo bio bi samo pokušaj oživljavanja uspomena koje su ta iskustva stvorila.

Nedavno je, tako, prijateljica sa mnom podijelila fotografiju svog čarobnog štapića. Trudna je. Beba. Bebica. Mala slatka bebica. U jednom trenutku topim se od dragosti, od sreće radi nje, zavidno pomišljam da se još jednom i sama upustim u tu avanturu, da osjetim te leptiriće, samo da osjetim taj miris tek rođenog djeteta, a onda se sjetim da već tri tjedna Franki objašnjavam da se neće zakašljati ako pojede nešto (jer se sjetila da se jednom zakašljala kad je natrpala kiflu u usta), sjetim se da ponekad prođe cijeli dan da ona ništa ne pojede, jer je tako odlučila, sjetim se da joj, doslovno, plaćam da pere zube - jer Zubić vila ostavlja novčiće ispod jastuka ako prije spavanja (bar prije spavanja) opereš zube, sjetim se da s Jurjem u nosiljci trčim preko cijelog parka i vičem "Silazi s te penjalice, zube ćeš si izbiti!", a ona se nasmije i zakorači još jednom, sjetim se da je pola sata grlim, dok ona vrišti nasred ulice, i uvjeravam da joj njen prijatelj Matej nije ukrao češalj, nego se češalj izgubio negdje među igračkama (a koji klinac si ga uopće nosila kod Mateja na igranje), sjetim se da se zadnja dva mjeseca Juraj noću budi prosječno deset puta, da tuli/cvili/plače čim izađem iz sobe, sjetim se da opet imam vaginalnu infekciju jer po noći tamanim čokoladu, sjetim se da svako malo zaspim u suzama jer sam toliko damn umorna i jer mogu planirati odmaranje za otprilike pet godine, sjetim se da sam odabrala biti majka, da sam odabrala biti prosječno dobra majka, koja se žrtvuje za dobrobit svog djeteta, i sjetim se da je to tako teško actually biti.


I tako i dalje ostajem svoja najgora noćna mora - žena koja o odgoju uči iz knjiga. Koja traži u knjigama ideje kako da nahrani svoju prkosnicu, koja u knjigama traži potvrdu da nije sve uprskala, da će ta djeca ipak jednog dana biti vrijedni, pošteni, ljubazni ljudi puni ljubavi. Srećom, postoje divne knjige koje su neki ljudi napisali, a drugi ljudi izdali - samo za mene. Harfina izdanja uvijek me oduševe, i sigurna sam da ću ih, malo po malo, sve pročitati. Ovaj put prostudirala sam knjigu Što sjajni roditelji čine Erice Reischer, psihologinje koja je na pristupačan, kratak i precizan način pojasnila 75 jednostavnih strategija za odgoj uspješne djece.

Primjetila sam da je netko na Goodreadsu prokomentirao da su metode dr. Reischer "phony", da ne može zamisliti da postoji obitelj koja bi razgovarala s djecom na način kako se čini u knjizi. Ta osoba mora da nema djece, ili da su joj djeca anđeličići jer mi se učinilo da razgovore, o kojima govori ova doktorica, neprestano vodim s Frankom. Trudim se imati razumijevanja kad je ona tužna jer je izgubila nocviće koje joj je ostavila Zubić vila, trudim se suosjećati kad se boji da će se zakašljati ako pojede komadić mrkve, iako nikada ne strepi da će se zakašljati od čokolade - jer moj osnovni lajt motiv jest prihvaćanje moje djece kakva jesu, i u tome sam baš loša. Baš baš baš, kako kaže, Juraju omiljena, Domenica. Loša, ali uporna. Iz petnih žila trudim se poštovati njihov mali dječji svijet, držati ga netaknutim, ne pokušavati ih uvući u svoj svijet u kojem roditelji diktiraju neka pravila koja su osmišljena da bi djeca bila zdrava, pametna i sretna u životu (ma kome to treba!) - i svakog dana moram odlučiti da će to biti dobar dan, go with the flow, neću vikati, neću izgovarati otrovne fraze, bit ću totalno kul, i zen, i sve to. Ima dana kad uspijem u svojoj namjeri, ali većinom se osjećam strašno neuspješnom i iscrpljenom. Kako li sam samo pomislila da će mi to roditeljstvo ići? Ta djeca su rođena da me muče! "Neželjeno ponašanje je zapravo samo eksperimentiranje ili neuspješan pokušaj djeteta da se zadovolji neka njegova potreba", kaže autorica ove inspirativne knjige. "Odaberi ne djelovati prema osjećajima, kad si ljut, djeluj konstruktivno, alternativne odgovore planiraj unaprijed", piše. Zamisli da si uljudan recepcionar koji je na poslu uljudan bez obzira na stres. Koji sedativ da pri tome koristim, doktorice? To ne piše. Ne piše ni kako da uvjerim dijete da se neće zakašljati ako pojede ručak koji sam skuhala.


Možda knjige nemaju odgovore na sva pitanja, možda je pitanja previše, ali Što sjajni roditelji čine podsjeća na neke od divnih metoda na koje roditelji često zaborave, kao što je npr. ono čarobno "Razgovarat ćemo o tome sutra, kad se smirimo", kao što je dopuštanje djeci da se dosađuju (ooooo, I like that!) jer, ako se roditelj nauči nositi s nelagodom djeteta, i dijete će se naučiti nositi s njom, ili kao što je metoda utemeljena na, po meni, najsnažnijoj rečenici u knjizi - "Discipliniranje se može provesti ljubavlju".


Lakše je izgraditi snažnu djecu nego popraviti pokvarene ljude, netko je rekao. Hm, je li? Odgojiti snažno i sretno dijete iznimno je važan i težak zadatak, zadatak na kojem počiva sve što jesmo, sve što ostavljamo ovom svijetu. (No pressure!) Ono što moramo imati na umu jest da, koliko god velika bila naša odgovornost, velika je i naša moć - a znanje je moć, moć koja se stječe učenjem, iskustvom, trudom, strpljenjem, ljubavlju i vjerom u našu djecu, i nas same - nas prolazne, nas koji ćemo žaliti na svim ovim danima, za svim neponovljivim metodama mučenja kojima su nas naša mala djeca izložila.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...