Preskoči na glavni sadržaj

Što sjajni roditelji čine

Zavist. Osjećaj koji osjećamo prema drugima koji imaju nešto što smatramo da više pripada nama. Ipak, ja najviše zavidim ljudima na iskustvima koja su mi već pripadala, koja sam već doživjela, koja su one of a kind, neponovljiva. Zavidim im na sretnim vijestima, na danu vjenčanja, zavidim im na leptirićima koje osjetiš kad se zaljubiš, na prvom poljupcu, na suzama radosnicima koje su popratile onaj čarobni mokri štapić koji je pokazao plusić. Prošlo svršeno vrijeme, i sve drugo bio bi samo pokušaj oživljavanja uspomena koje su ta iskustva stvorila.

Nedavno je, tako, prijateljica sa mnom podijelila fotografiju svog čarobnog štapića. Trudna je. Beba. Bebica. Mala slatka bebica. U jednom trenutku topim se od dragosti, od sreće radi nje, zavidno pomišljam da se još jednom i sama upustim u tu avanturu, da osjetim te leptiriće, samo da osjetim taj miris tek rođenog djeteta, a onda se sjetim da već tri tjedna Franki objašnjavam da se neće zakašljati ako pojede nešto (jer se sjetila da se jednom zakašljala kad je natrpala kiflu u usta), sjetim se da ponekad prođe cijeli dan da ona ništa ne pojede, jer je tako odlučila, sjetim se da joj, doslovno, plaćam da pere zube - jer Zubić vila ostavlja novčiće ispod jastuka ako prije spavanja (bar prije spavanja) opereš zube, sjetim se da s Jurjem u nosiljci trčim preko cijelog parka i vičem "Silazi s te penjalice, zube ćeš si izbiti!", a ona se nasmije i zakorači još jednom, sjetim se da je pola sata grlim, dok ona vrišti nasred ulice, i uvjeravam da joj njen prijatelj Matej nije ukrao češalj, nego se češalj izgubio negdje među igračkama (a koji klinac si ga uopće nosila kod Mateja na igranje), sjetim se da se zadnja dva mjeseca Juraj noću budi prosječno deset puta, da tuli/cvili/plače čim izađem iz sobe, sjetim se da opet imam vaginalnu infekciju jer po noći tamanim čokoladu, sjetim se da svako malo zaspim u suzama jer sam toliko damn umorna i jer mogu planirati odmaranje za otprilike pet godine, sjetim se da sam odabrala biti majka, da sam odabrala biti prosječno dobra majka, koja se žrtvuje za dobrobit svog djeteta, i sjetim se da je to tako teško actually biti.


I tako i dalje ostajem svoja najgora noćna mora - žena koja o odgoju uči iz knjiga. Koja traži u knjigama ideje kako da nahrani svoju prkosnicu, koja u knjigama traži potvrdu da nije sve uprskala, da će ta djeca ipak jednog dana biti vrijedni, pošteni, ljubazni ljudi puni ljubavi. Srećom, postoje divne knjige koje su neki ljudi napisali, a drugi ljudi izdali - samo za mene. Harfina izdanja uvijek me oduševe, i sigurna sam da ću ih, malo po malo, sve pročitati. Ovaj put prostudirala sam knjigu Što sjajni roditelji čine Erice Reischer, psihologinje koja je na pristupačan, kratak i precizan način pojasnila 75 jednostavnih strategija za odgoj uspješne djece.

Primjetila sam da je netko na Goodreadsu prokomentirao da su metode dr. Reischer "phony", da ne može zamisliti da postoji obitelj koja bi razgovarala s djecom na način kako se čini u knjizi. Ta osoba mora da nema djece, ili da su joj djeca anđeličići jer mi se učinilo da razgovore, o kojima govori ova doktorica, neprestano vodim s Frankom. Trudim se imati razumijevanja kad je ona tužna jer je izgubila nocviće koje joj je ostavila Zubić vila, trudim se suosjećati kad se boji da će se zakašljati ako pojede komadić mrkve, iako nikada ne strepi da će se zakašljati od čokolade - jer moj osnovni lajt motiv jest prihvaćanje moje djece kakva jesu, i u tome sam baš loša. Baš baš baš, kako kaže, Juraju omiljena, Domenica. Loša, ali uporna. Iz petnih žila trudim se poštovati njihov mali dječji svijet, držati ga netaknutim, ne pokušavati ih uvući u svoj svijet u kojem roditelji diktiraju neka pravila koja su osmišljena da bi djeca bila zdrava, pametna i sretna u životu (ma kome to treba!) - i svakog dana moram odlučiti da će to biti dobar dan, go with the flow, neću vikati, neću izgovarati otrovne fraze, bit ću totalno kul, i zen, i sve to. Ima dana kad uspijem u svojoj namjeri, ali većinom se osjećam strašno neuspješnom i iscrpljenom. Kako li sam samo pomislila da će mi to roditeljstvo ići? Ta djeca su rođena da me muče! "Neželjeno ponašanje je zapravo samo eksperimentiranje ili neuspješan pokušaj djeteta da se zadovolji neka njegova potreba", kaže autorica ove inspirativne knjige. "Odaberi ne djelovati prema osjećajima, kad si ljut, djeluj konstruktivno, alternativne odgovore planiraj unaprijed", piše. Zamisli da si uljudan recepcionar koji je na poslu uljudan bez obzira na stres. Koji sedativ da pri tome koristim, doktorice? To ne piše. Ne piše ni kako da uvjerim dijete da se neće zakašljati ako pojede ručak koji sam skuhala.


Možda knjige nemaju odgovore na sva pitanja, možda je pitanja previše, ali Što sjajni roditelji čine podsjeća na neke od divnih metoda na koje roditelji često zaborave, kao što je npr. ono čarobno "Razgovarat ćemo o tome sutra, kad se smirimo", kao što je dopuštanje djeci da se dosađuju (ooooo, I like that!) jer, ako se roditelj nauči nositi s nelagodom djeteta, i dijete će se naučiti nositi s njom, ili kao što je metoda utemeljena na, po meni, najsnažnijoj rečenici u knjizi - "Discipliniranje se može provesti ljubavlju".


Lakše je izgraditi snažnu djecu nego popraviti pokvarene ljude, netko je rekao. Hm, je li? Odgojiti snažno i sretno dijete iznimno je važan i težak zadatak, zadatak na kojem počiva sve što jesmo, sve što ostavljamo ovom svijetu. (No pressure!) Ono što moramo imati na umu jest da, koliko god velika bila naša odgovornost, velika je i naša moć - a znanje je moć, moć koja se stječe učenjem, iskustvom, trudom, strpljenjem, ljubavlju i vjerom u našu djecu, i nas same - nas prolazne, nas koji ćemo žaliti na svim ovim danima, za svim neponovljivim metodama mučenja kojima su nas naša mala djeca izložila.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...