Preskoči na glavni sadržaj

Što sjajni roditelji čine

Zavist. Osjećaj koji osjećamo prema drugima koji imaju nešto što smatramo da više pripada nama. Ipak, ja najviše zavidim ljudima na iskustvima koja su mi već pripadala, koja sam već doživjela, koja su one of a kind, neponovljiva. Zavidim im na sretnim vijestima, na danu vjenčanja, zavidim im na leptirićima koje osjetiš kad se zaljubiš, na prvom poljupcu, na suzama radosnicima koje su popratile onaj čarobni mokri štapić koji je pokazao plusić. Prošlo svršeno vrijeme, i sve drugo bio bi samo pokušaj oživljavanja uspomena koje su ta iskustva stvorila.

Nedavno je, tako, prijateljica sa mnom podijelila fotografiju svog čarobnog štapića. Trudna je. Beba. Bebica. Mala slatka bebica. U jednom trenutku topim se od dragosti, od sreće radi nje, zavidno pomišljam da se još jednom i sama upustim u tu avanturu, da osjetim te leptiriće, samo da osjetim taj miris tek rođenog djeteta, a onda se sjetim da već tri tjedna Franki objašnjavam da se neće zakašljati ako pojede nešto (jer se sjetila da se jednom zakašljala kad je natrpala kiflu u usta), sjetim se da ponekad prođe cijeli dan da ona ništa ne pojede, jer je tako odlučila, sjetim se da joj, doslovno, plaćam da pere zube - jer Zubić vila ostavlja novčiće ispod jastuka ako prije spavanja (bar prije spavanja) opereš zube, sjetim se da s Jurjem u nosiljci trčim preko cijelog parka i vičem "Silazi s te penjalice, zube ćeš si izbiti!", a ona se nasmije i zakorači još jednom, sjetim se da je pola sata grlim, dok ona vrišti nasred ulice, i uvjeravam da joj njen prijatelj Matej nije ukrao češalj, nego se češalj izgubio negdje među igračkama (a koji klinac si ga uopće nosila kod Mateja na igranje), sjetim se da se zadnja dva mjeseca Juraj noću budi prosječno deset puta, da tuli/cvili/plače čim izađem iz sobe, sjetim se da opet imam vaginalnu infekciju jer po noći tamanim čokoladu, sjetim se da svako malo zaspim u suzama jer sam toliko damn umorna i jer mogu planirati odmaranje za otprilike pet godine, sjetim se da sam odabrala biti majka, da sam odabrala biti prosječno dobra majka, koja se žrtvuje za dobrobit svog djeteta, i sjetim se da je to tako teško actually biti.


I tako i dalje ostajem svoja najgora noćna mora - žena koja o odgoju uči iz knjiga. Koja traži u knjigama ideje kako da nahrani svoju prkosnicu, koja u knjigama traži potvrdu da nije sve uprskala, da će ta djeca ipak jednog dana biti vrijedni, pošteni, ljubazni ljudi puni ljubavi. Srećom, postoje divne knjige koje su neki ljudi napisali, a drugi ljudi izdali - samo za mene. Harfina izdanja uvijek me oduševe, i sigurna sam da ću ih, malo po malo, sve pročitati. Ovaj put prostudirala sam knjigu Što sjajni roditelji čine Erice Reischer, psihologinje koja je na pristupačan, kratak i precizan način pojasnila 75 jednostavnih strategija za odgoj uspješne djece.

Primjetila sam da je netko na Goodreadsu prokomentirao da su metode dr. Reischer "phony", da ne može zamisliti da postoji obitelj koja bi razgovarala s djecom na način kako se čini u knjizi. Ta osoba mora da nema djece, ili da su joj djeca anđeličići jer mi se učinilo da razgovore, o kojima govori ova doktorica, neprestano vodim s Frankom. Trudim se imati razumijevanja kad je ona tužna jer je izgubila nocviće koje joj je ostavila Zubić vila, trudim se suosjećati kad se boji da će se zakašljati ako pojede komadić mrkve, iako nikada ne strepi da će se zakašljati od čokolade - jer moj osnovni lajt motiv jest prihvaćanje moje djece kakva jesu, i u tome sam baš loša. Baš baš baš, kako kaže, Juraju omiljena, Domenica. Loša, ali uporna. Iz petnih žila trudim se poštovati njihov mali dječji svijet, držati ga netaknutim, ne pokušavati ih uvući u svoj svijet u kojem roditelji diktiraju neka pravila koja su osmišljena da bi djeca bila zdrava, pametna i sretna u životu (ma kome to treba!) - i svakog dana moram odlučiti da će to biti dobar dan, go with the flow, neću vikati, neću izgovarati otrovne fraze, bit ću totalno kul, i zen, i sve to. Ima dana kad uspijem u svojoj namjeri, ali većinom se osjećam strašno neuspješnom i iscrpljenom. Kako li sam samo pomislila da će mi to roditeljstvo ići? Ta djeca su rođena da me muče! "Neželjeno ponašanje je zapravo samo eksperimentiranje ili neuspješan pokušaj djeteta da se zadovolji neka njegova potreba", kaže autorica ove inspirativne knjige. "Odaberi ne djelovati prema osjećajima, kad si ljut, djeluj konstruktivno, alternativne odgovore planiraj unaprijed", piše. Zamisli da si uljudan recepcionar koji je na poslu uljudan bez obzira na stres. Koji sedativ da pri tome koristim, doktorice? To ne piše. Ne piše ni kako da uvjerim dijete da se neće zakašljati ako pojede ručak koji sam skuhala.


Možda knjige nemaju odgovore na sva pitanja, možda je pitanja previše, ali Što sjajni roditelji čine podsjeća na neke od divnih metoda na koje roditelji često zaborave, kao što je npr. ono čarobno "Razgovarat ćemo o tome sutra, kad se smirimo", kao što je dopuštanje djeci da se dosađuju (ooooo, I like that!) jer, ako se roditelj nauči nositi s nelagodom djeteta, i dijete će se naučiti nositi s njom, ili kao što je metoda utemeljena na, po meni, najsnažnijoj rečenici u knjizi - "Discipliniranje se može provesti ljubavlju".


Lakše je izgraditi snažnu djecu nego popraviti pokvarene ljude, netko je rekao. Hm, je li? Odgojiti snažno i sretno dijete iznimno je važan i težak zadatak, zadatak na kojem počiva sve što jesmo, sve što ostavljamo ovom svijetu. (No pressure!) Ono što moramo imati na umu jest da, koliko god velika bila naša odgovornost, velika je i naša moć - a znanje je moć, moć koja se stječe učenjem, iskustvom, trudom, strpljenjem, ljubavlju i vjerom u našu djecu, i nas same - nas prolazne, nas koji ćemo žaliti na svim ovim danima, za svim neponovljivim metodama mučenja kojima su nas naša mala djeca izložila.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...