Preskoči na glavni sadržaj

Moja prva ziherica


Krivim Spajsice. Da, krivim Mel B i Mel C, i Emmu i Victoriju, a posebno krivim Geri s ta njena vječno uzdignuta dva prsta i riječima "Girl power" na, kako bi rekla moja mama, nalarfanim, usnama. Još kao desetogodišnjakinju uvjerile su me da žene potpuno različitih afiniteta, stilova i karaktera mogu biti BFFs samo zato jer su - žene. Kao da to vjerovanje da friendship never ends nije bilo dovoljno, u srednjoj školi čitala sam feministice, mantrala retke koje je ispisala Mary Wollstonecraft, obožavala Gilmoreice, naveliko slušala Alanis i Janis i mislila si da smo mi, žene, glavne na ovoj kugli, da zajedno možemo pomaknuti planine. Vjerovala sam u to snažno sestrinstvo (Ya-Ya!) sve dok nisam postala majka, sve do trenutka kad su se moji poremećeni hormoni majčinstva susreli s hordom žena koje su morale iskomentirati svaki moj neiskusni mamasti potez.


Nepoznate bakice na ulici su mi htjele pipkati bebu, rodbina je dijelila savjete koji su bili hit za Titove vladavine, a od kolegica novopečenih majki oči su me boljele od kolutanja - stalno su imale potrebu govoriti o svojoj djeci, djeci koja su spavala, jela, bila napredna i sve drugo što moje dijete nije bilo, što ja nisam bila. Skokovi u razvoju, cjelodnevna nasisavanja, cjelonoćna buđenja, kašnjenje govora i neurotičnost mog djeteta često su me tjerali da pomoć potražim među strancima na Facebooku - jer nitko danas ne može biti neupućen i uspaničen u privatnosti svog doma, sada takve osjećaje dobrovoljno dijelimo s nepoznatim ljudima koji će nam, ili altruizma, ili vlastite glorifikacije, udijeliti savjet u svako doba dana i noći. Danas majka i otac ne mogu sami donijeti odluku ni o čemu glede svog djeteta - moraju se najprije posavjetovati u grupi o dojenju, grupi o domaćim kašicama za bebe, u grupi za nošenje bebe, grupi za razvojne igre, grupi za autosjedalice..., you get the point. Nemojte me krivo shvatiti, ima u tim grupama stvarno srdačnih ljudi i pametnih savjeta, ali na svaku pametnu objavu veže se nekoliko zločestih komentara. Primjerice, mama ponosno objavi fotografiju svog djetešca koje, zamuljano od glave do pete, jede zdravu domaću kašicu, a onda krene paljba - sjedi li to vaše dijete već, malo je prerano, je li to prskana jabuka ili eko, jela bi bolje da imate ovakvu žličicu, imate ih za kupiti...(umetni dućan), to će ju samo zatvoriti, nije vam dobro davati joj pekmez od jabuka, moje dijete vam... i tako sve dok svemoćni administrator ne zaključa komentare prije nego ponosna majka s početka priče dobije živčani slom. E to vam je moderno roditeljstvo.

Tko bi lud uopće pratio takve grupe, pitate se, a kamoli bio njihov aktivan član, je li tako? Razlog je, kako je zaključila autorica novog trilera izdavačke kuće Stilus knjiga, Aimee Molloy, kolektivna anksioznost koja danas pere roditelje, prvenstveno majke. Molloy je upravo jedna takva grupa, kojoj je pripadala kao majka dvoje djece, nadahnula da napiše svoj debitantski roman Savršena majka. Naime, oduševila ju je spoznaja da u svako doba dana i noći jedna žena može drugoj biti podrška u majčinstvu putem društvenih mreža, pa je napustila posao ghost writera, unajmila dadilju i rekla mužu: "Napisat ću roman". I bi tako, a njen triler, odnosno, tzv. domestic suspense roman, kritičari su već uvrstili u sveto trojstvo žanra uz Gone girl Gillian Flynn i The girl on the train Paule Hawkins. Ono što je kod njega najzanimljivije su, dakako, glavne akterice - četiri novopečene majke koje su se sprijateljile samo zato jer imaju djecu rođenu u svibnju. Nove mame - to vam je ta posebna vrsta prijateljstva, kaže jedna od žena u romanu u pokušaju da istakne važnost i povezanost takve patchwork družine. Nove mame, mame koje nemaju ništa osim osjećaja manje vrijednosti, koje moraju skinuti kilograme nagomilane u trudnoći, koje tobože isključivo doje, a doma dijete hrane adaptiranim mlijekom, mame koje se otimaju za broj laktacijske savjetnice, a vole se počastiti čašom vina na kraju dana, mame koje moraju sve, i biti profesionalke na svom radnom mjestu (bez kutka za dojenje), i biti supruge i domaćice u svom domu, mame koje na dnevnoj bazi izgriza krivnja jer su - nesavršene. Taj osjećaj nedostatnosti, koji, u pričama o kakici, spavanju i brizi za bebu, kriju jedna od druge, zajednički je svim članicama Svibanjskih majki - talentiranoj Collete koja je savršeno žensko, kulerici Nell koja vjeruje samo svom instinktu, Francie koja je maskota grupe, žena, majka, kraljica, i Winnie, samozatajnu samohranu majku. Roman prati priče svake od njih, ocrtava njihov životni ritam i probleme, pa ih sve okuplja na razuzdanoj večeri u veselom baru koja završava tragično - beba jedne od njih nestala je, što, pak, rezultira savršenim trenutkom za otkrivanje tajni naoko savršenih majki.


Možda vam ovaj triler neće promijeniti život, ali ponukat će vas na razmišljanje o grijesima koje krijemo, a koje mogu utjecati na našu djecu, o kolektivnoj anksioznosti, nesigurnostima i dvostrukim životima koje vodimo radi čežnje za lajkovima, o neiskrenostima i površnostima kojima ugrožavamo svoju djecu, i svoja prijateljstva. Možda Savršena žena neće biti najpopularniji triler ove godine, možda sam se samo ja gubila u isprekidanim poglavljima pisanima iz različitih perspektiva (ironije li, čini se da roman nije prikladan za majke koje nisu spojile 3 sata sna u komadu od 2014. godine), ali ima tu Little big lies vibru i Gillian-Flynn-tko-je-tu-lud štimung - baš onaj koji vam je potreban da biste uživali u njoj kao u večernjoj poslastici, nakon što ste strpali djecu u krevet, dok slušate muža kako stenje jer Liverpool gubi od Barce - daleko od barova, ljama, alkohola i samodopadnih mama.

TEKST OBJAVLJEN ZA PORTAL ZIHER.HR (klik na link)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...