Preskoči na glavni sadržaj

Moja prva ziherica


Krivim Spajsice. Da, krivim Mel B i Mel C, i Emmu i Victoriju, a posebno krivim Geri s ta njena vječno uzdignuta dva prsta i riječima "Girl power" na, kako bi rekla moja mama, nalarfanim, usnama. Još kao desetogodišnjakinju uvjerile su me da žene potpuno različitih afiniteta, stilova i karaktera mogu biti BFFs samo zato jer su - žene. Kao da to vjerovanje da friendship never ends nije bilo dovoljno, u srednjoj školi čitala sam feministice, mantrala retke koje je ispisala Mary Wollstonecraft, obožavala Gilmoreice, naveliko slušala Alanis i Janis i mislila si da smo mi, žene, glavne na ovoj kugli, da zajedno možemo pomaknuti planine. Vjerovala sam u to snažno sestrinstvo (Ya-Ya!) sve dok nisam postala majka, sve do trenutka kad su se moji poremećeni hormoni majčinstva susreli s hordom žena koje su morale iskomentirati svaki moj neiskusni mamasti potez.


Nepoznate bakice na ulici su mi htjele pipkati bebu, rodbina je dijelila savjete koji su bili hit za Titove vladavine, a od kolegica novopečenih majki oči su me boljele od kolutanja - stalno su imale potrebu govoriti o svojoj djeci, djeci koja su spavala, jela, bila napredna i sve drugo što moje dijete nije bilo, što ja nisam bila. Skokovi u razvoju, cjelodnevna nasisavanja, cjelonoćna buđenja, kašnjenje govora i neurotičnost mog djeteta često su me tjerali da pomoć potražim među strancima na Facebooku - jer nitko danas ne može biti neupućen i uspaničen u privatnosti svog doma, sada takve osjećaje dobrovoljno dijelimo s nepoznatim ljudima koji će nam, ili altruizma, ili vlastite glorifikacije, udijeliti savjet u svako doba dana i noći. Danas majka i otac ne mogu sami donijeti odluku ni o čemu glede svog djeteta - moraju se najprije posavjetovati u grupi o dojenju, grupi o domaćim kašicama za bebe, u grupi za nošenje bebe, grupi za razvojne igre, grupi za autosjedalice..., you get the point. Nemojte me krivo shvatiti, ima u tim grupama stvarno srdačnih ljudi i pametnih savjeta, ali na svaku pametnu objavu veže se nekoliko zločestih komentara. Primjerice, mama ponosno objavi fotografiju svog djetešca koje, zamuljano od glave do pete, jede zdravu domaću kašicu, a onda krene paljba - sjedi li to vaše dijete već, malo je prerano, je li to prskana jabuka ili eko, jela bi bolje da imate ovakvu žličicu, imate ih za kupiti...(umetni dućan), to će ju samo zatvoriti, nije vam dobro davati joj pekmez od jabuka, moje dijete vam... i tako sve dok svemoćni administrator ne zaključa komentare prije nego ponosna majka s početka priče dobije živčani slom. E to vam je moderno roditeljstvo.

Tko bi lud uopće pratio takve grupe, pitate se, a kamoli bio njihov aktivan član, je li tako? Razlog je, kako je zaključila autorica novog trilera izdavačke kuće Stilus knjiga, Aimee Molloy, kolektivna anksioznost koja danas pere roditelje, prvenstveno majke. Molloy je upravo jedna takva grupa, kojoj je pripadala kao majka dvoje djece, nadahnula da napiše svoj debitantski roman Savršena majka. Naime, oduševila ju je spoznaja da u svako doba dana i noći jedna žena može drugoj biti podrška u majčinstvu putem društvenih mreža, pa je napustila posao ghost writera, unajmila dadilju i rekla mužu: "Napisat ću roman". I bi tako, a njen triler, odnosno, tzv. domestic suspense roman, kritičari su već uvrstili u sveto trojstvo žanra uz Gone girl Gillian Flynn i The girl on the train Paule Hawkins. Ono što je kod njega najzanimljivije su, dakako, glavne akterice - četiri novopečene majke koje su se sprijateljile samo zato jer imaju djecu rođenu u svibnju. Nove mame - to vam je ta posebna vrsta prijateljstva, kaže jedna od žena u romanu u pokušaju da istakne važnost i povezanost takve patchwork družine. Nove mame, mame koje nemaju ništa osim osjećaja manje vrijednosti, koje moraju skinuti kilograme nagomilane u trudnoći, koje tobože isključivo doje, a doma dijete hrane adaptiranim mlijekom, mame koje se otimaju za broj laktacijske savjetnice, a vole se počastiti čašom vina na kraju dana, mame koje moraju sve, i biti profesionalke na svom radnom mjestu (bez kutka za dojenje), i biti supruge i domaćice u svom domu, mame koje na dnevnoj bazi izgriza krivnja jer su - nesavršene. Taj osjećaj nedostatnosti, koji, u pričama o kakici, spavanju i brizi za bebu, kriju jedna od druge, zajednički je svim članicama Svibanjskih majki - talentiranoj Collete koja je savršeno žensko, kulerici Nell koja vjeruje samo svom instinktu, Francie koja je maskota grupe, žena, majka, kraljica, i Winnie, samozatajnu samohranu majku. Roman prati priče svake od njih, ocrtava njihov životni ritam i probleme, pa ih sve okuplja na razuzdanoj večeri u veselom baru koja završava tragično - beba jedne od njih nestala je, što, pak, rezultira savršenim trenutkom za otkrivanje tajni naoko savršenih majki.


Možda vam ovaj triler neće promijeniti život, ali ponukat će vas na razmišljanje o grijesima koje krijemo, a koje mogu utjecati na našu djecu, o kolektivnoj anksioznosti, nesigurnostima i dvostrukim životima koje vodimo radi čežnje za lajkovima, o neiskrenostima i površnostima kojima ugrožavamo svoju djecu, i svoja prijateljstva. Možda Savršena žena neće biti najpopularniji triler ove godine, možda sam se samo ja gubila u isprekidanim poglavljima pisanima iz različitih perspektiva (ironije li, čini se da roman nije prikladan za majke koje nisu spojile 3 sata sna u komadu od 2014. godine), ali ima tu Little big lies vibru i Gillian-Flynn-tko-je-tu-lud štimung - baš onaj koji vam je potreban da biste uživali u njoj kao u večernjoj poslastici, nakon što ste strpali djecu u krevet, dok slušate muža kako stenje jer Liverpool gubi od Barce - daleko od barova, ljama, alkohola i samodopadnih mama.

TEKST OBJAVLJEN ZA PORTAL ZIHER.HR (klik na link)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...