Draga buduća majko,

Draga buduća majko,

možda se bojiš poroda i misliš da on predstavlja teži dio postajanja majkom. Možda imaš osjećaj da si stvorena za ovu ulogu, ali istina jest da te ništa u tvome dosadašnjem životu nije na nju moglo pripremiti. Možda si čvrsto odlučila da ćeš biti stroga i strpljiva majka, možda već u glavi imaš i neki set pravila na kojima ćeš inzistirati, ali vjeruj mi, ako si kao ja, ubrzo ćeš shvatiti da tvoje strogo lice najčešće rastužuje tvoje dijete. I bez obzira što će se ono pokazivati za njegovo dobro, teško će ti pasti ta spoznaja, i upoznat ćeš osjećaj zvan krivnja - štoviše, postat ćete nerazdvojne. Zbog nje ćeš početi sumnjati u svaku svoju odluku, uvijek će ti se činiti da za svoje dijete ne činiš dovoljno, da si daleko od savršene majke koja si htjela biti. Činit će ti se da nisi dovoljno blaga srca niti blaga glasa, činit će ti se da svom djetetu nisi dovoljno čvrst oslonac niti autoritet, i ova tvoja nova uloga učinit će ti se kao potpuni promašaj. Ako si kao ja, razočarat ćeš se u samu sebe kao nikad ranije. Gledat ćeš druge majke i biti uvjerena da one uvijek znaju što treba učiniti - kako treba smiriti tantrume, kako treba obrisati suze, kako na kreativne načine usmjeravati svoje dijete, kako uživati u svakom trenutku provedenom s djetetetom, kako treba nahraniti dijete, što djetetu treba reći u kojem trenutku, kako djetetu biti uzor, kako učiniti da dijete bude poslušno i samostalno. Ne znaju niti one, bit će ti jasno valjda, ali svejedno ćeš se uspoređivati s njima. Krivnja, neuspjeh i zavist često će te kidati, komadić po komadić, i pomislit ćeš: "Je li mi ovo zaista trebalo?"

Ipak, koliko god budeš iscrpljena, koliko god puta budeš sanjala o trenutku za sebe u danu, jer svatko ga zaslužuje - kad svoje rođeno prvi put ostaviš u jaslicama, sjedit ćeš u autu i plakati neko vrijeme, jer će ti pomisao na sate provedene bez tvog djeteta biti nepodnošljivo bolna. Koliko god se dani činili dugi, a iznimno su dugi kad si svake minute u danu nekome toliko potreban, život će ti se učiniti prekratkim - tvoje će dijete prebrzo odrasti, a ti bi mogla propustiti toliko toga zbog umora i frustracije. Shvatit ćeš što je Steven Tyler mislio otpjevavši "I don't wanna miss a thing", ali svejedno nećeš uživati u svakom momentu majčinstva, svejedno ćeš viknuti na svoje dijete, svejedno ćeš se se pitati jesi li mogla više i bolje, svejedno ćeš zaplakati isfrustriranim plačem jer tvoje dijete nije briga što si skuhala ručak koji je zdrav, tvoje dijete nije briga što si nisi spavala noćima, tvoje dijete nije briga što ništa ne stižeš i što druga djeca s dvije godine vode dubokoumne razgovore, dok tvoje jedva da te zazove "mama."

Ipak, koliko god ti se puta bude učinilo da majčinstvo izvlači ono najgore iz tebe, sjeti se - kad svoje dijete prvi put primiš u naručje, krvavo i uplakano, a ono se umiri na tvojim grudima, kad ga prvi put spustiš u njegov krevetić u vašem malom domu, a ono zaspi s ručicama iznad glave, kad ti se tvoje dijete prvi put nasmije, kad se tvoje dijete uspije popeti stubama vaše zgrade, kad prvi put pokaže prstom na slikovnicu i kaže "jež", kad prvi put vidiš da tvoje dijete grli prijatelja u vrtiću, kad tvoje dijete prvi put samo napiše čestitku baki, svaki put kad se tvoje dijete na kraju dana pomoli "Bože, hvala ti na mami i tati", svaki put kad te zagrli i kaže da te nikome ne da, znat ćeš. Znat ćeš da se radost koju ti je pokazalo tvoje dijete ni sa čim na svijetu ne može usporediti, znat ćeš da si stvorila ljubav, da si u životu učinila nešto dobro, znat ćeš da si nekome sve što mu u životu treba. Znat ćeš da nema ničeg što bi radije bila nego - majka. Znat ćeš, ako si kao ja.