Preskoči na glavni sadržaj

Draga buduća majko,

Draga buduća majko,

možda se bojiš poroda i misliš da on predstavlja teži dio postajanja majkom. Možda imaš osjećaj da si stvorena za ovu ulogu, ali istina jest da te ništa u tvome dosadašnjem životu nije na nju moglo pripremiti. Možda si čvrsto odlučila da ćeš biti stroga i strpljiva majka, možda već u glavi imaš i neki set pravila na kojima ćeš inzistirati, ali vjeruj mi, ako si kao ja, ubrzo ćeš shvatiti da tvoje strogo lice najčešće rastužuje tvoje dijete. I bez obzira što će se ono pokazivati za njegovo dobro, teško će ti pasti ta spoznaja, i upoznat ćeš osjećaj zvan krivnja - štoviše, postat ćete nerazdvojne. Zbog nje ćeš početi sumnjati u svaku svoju odluku, uvijek će ti se činiti da za svoje dijete ne činiš dovoljno, da si daleko od savršene majke koja si htjela biti. Činit će ti se da nisi dovoljno blaga srca niti blaga glasa, činit će ti se da svom djetetu nisi dovoljno čvrst oslonac niti autoritet, i ova tvoja nova uloga učinit će ti se kao potpuni promašaj. Ako si kao ja, razočarat ćeš se u samu sebe kao nikad ranije. Gledat ćeš druge majke i biti uvjerena da one uvijek znaju što treba učiniti - kako treba smiriti tantrume, kako treba obrisati suze, kako na kreativne načine usmjeravati svoje dijete, kako uživati u svakom trenutku provedenom s djetetetom, kako treba nahraniti dijete, što djetetu treba reći u kojem trenutku, kako djetetu biti uzor, kako učiniti da dijete bude poslušno i samostalno. Ne znaju niti one, bit će ti jasno valjda, ali svejedno ćeš se uspoređivati s njima. Krivnja, neuspjeh i zavist često će te kidati, komadić po komadić, i pomislit ćeš: "Je li mi ovo zaista trebalo?"


Ipak, koliko god budeš iscrpljena, koliko god puta budeš sanjala o trenutku za sebe u danu, jer svatko ga zaslužuje - kad svoje rođeno prvi put ostaviš u jaslicama, sjedit ćeš u autu i plakati neko vrijeme, jer će ti pomisao na sate provedene bez tvog djeteta biti nepodnošljivo bolna. Koliko god se dani činili dugi, a iznimno su dugi kad si svake minute u danu nekome toliko potreban, život će ti se učiniti prekratkim - tvoje će dijete prebrzo odrasti, a ti bi mogla propustiti toliko toga zbog umora i frustracije. Shvatit ćeš što je Steven Tyler mislio otpjevavši "I don't wanna miss a thing", ali svejedno nećeš uživati u svakom momentu majčinstva, svejedno ćeš viknuti na svoje dijete, svejedno ćeš se se pitati jesi li mogla više i bolje, svejedno ćeš zaplakati isfrustriranim plačem jer tvoje dijete nije briga što si skuhala ručak koji je zdrav, tvoje dijete nije briga što si nisi spavala noćima, tvoje dijete nije briga što ništa ne stižeš i što druga djeca s dvije godine vode dubokoumne razgovore, dok tvoje jedva da te zazove "mama."

Ipak, koliko god ti se puta bude učinilo da majčinstvo izvlači ono najgore iz tebe, sjeti se - kad svoje dijete prvi put primiš u naručje, krvavo i uplakano, a ono se umiri na tvojim grudima, kad ga prvi put spustiš u njegov krevetić u vašem malom domu, a ono zaspi s ručicama iznad glave, kad ti se tvoje dijete prvi put nasmije, kad se tvoje dijete uspije popeti stubama vaše zgrade, kad prvi put pokaže prstom na slikovnicu i kaže "jež", kad prvi put vidiš da tvoje dijete grli prijatelja u vrtiću, kad tvoje dijete prvi put samo napiše čestitku baki, svaki put kad se tvoje dijete na kraju dana pomoli "Bože, hvala ti na mami i tati", svaki put kad te zagrli i kaže da te nikome ne da, znat ćeš. Znat ćeš da se radost koju ti je pokazalo tvoje dijete ni sa čim na svijetu ne može usporediti, znat ćeš da si stvorila ljubav, da si u životu učinila nešto dobro, znat ćeš da si nekome sve što mu u životu treba. Znat ćeš da nema ničeg što bi radije bila nego - majka. Znat ćeš, ako si kao ja.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...