Preskoči na glavni sadržaj

Draga buduća majko,

Draga buduća majko,

možda se bojiš poroda i misliš da on predstavlja teži dio postajanja majkom. Možda imaš osjećaj da si stvorena za ovu ulogu, ali istina jest da te ništa u tvome dosadašnjem životu nije na nju moglo pripremiti. Možda si čvrsto odlučila da ćeš biti stroga i strpljiva majka, možda već u glavi imaš i neki set pravila na kojima ćeš inzistirati, ali vjeruj mi, ako si kao ja, ubrzo ćeš shvatiti da tvoje strogo lice najčešće rastužuje tvoje dijete. I bez obzira što će se ono pokazivati za njegovo dobro, teško će ti pasti ta spoznaja, i upoznat ćeš osjećaj zvan krivnja - štoviše, postat ćete nerazdvojne. Zbog nje ćeš početi sumnjati u svaku svoju odluku, uvijek će ti se činiti da za svoje dijete ne činiš dovoljno, da si daleko od savršene majke koja si htjela biti. Činit će ti se da nisi dovoljno blaga srca niti blaga glasa, činit će ti se da svom djetetu nisi dovoljno čvrst oslonac niti autoritet, i ova tvoja nova uloga učinit će ti se kao potpuni promašaj. Ako si kao ja, razočarat ćeš se u samu sebe kao nikad ranije. Gledat ćeš druge majke i biti uvjerena da one uvijek znaju što treba učiniti - kako treba smiriti tantrume, kako treba obrisati suze, kako na kreativne načine usmjeravati svoje dijete, kako uživati u svakom trenutku provedenom s djetetetom, kako treba nahraniti dijete, što djetetu treba reći u kojem trenutku, kako djetetu biti uzor, kako učiniti da dijete bude poslušno i samostalno. Ne znaju niti one, bit će ti jasno valjda, ali svejedno ćeš se uspoređivati s njima. Krivnja, neuspjeh i zavist često će te kidati, komadić po komadić, i pomislit ćeš: "Je li mi ovo zaista trebalo?"


Ipak, koliko god budeš iscrpljena, koliko god puta budeš sanjala o trenutku za sebe u danu, jer svatko ga zaslužuje - kad svoje rođeno prvi put ostaviš u jaslicama, sjedit ćeš u autu i plakati neko vrijeme, jer će ti pomisao na sate provedene bez tvog djeteta biti nepodnošljivo bolna. Koliko god se dani činili dugi, a iznimno su dugi kad si svake minute u danu nekome toliko potreban, život će ti se učiniti prekratkim - tvoje će dijete prebrzo odrasti, a ti bi mogla propustiti toliko toga zbog umora i frustracije. Shvatit ćeš što je Steven Tyler mislio otpjevavši "I don't wanna miss a thing", ali svejedno nećeš uživati u svakom momentu majčinstva, svejedno ćeš viknuti na svoje dijete, svejedno ćeš se se pitati jesi li mogla više i bolje, svejedno ćeš zaplakati isfrustriranim plačem jer tvoje dijete nije briga što si skuhala ručak koji je zdrav, tvoje dijete nije briga što si nisi spavala noćima, tvoje dijete nije briga što ništa ne stižeš i što druga djeca s dvije godine vode dubokoumne razgovore, dok tvoje jedva da te zazove "mama."

Ipak, koliko god ti se puta bude učinilo da majčinstvo izvlači ono najgore iz tebe, sjeti se - kad svoje dijete prvi put primiš u naručje, krvavo i uplakano, a ono se umiri na tvojim grudima, kad ga prvi put spustiš u njegov krevetić u vašem malom domu, a ono zaspi s ručicama iznad glave, kad ti se tvoje dijete prvi put nasmije, kad se tvoje dijete uspije popeti stubama vaše zgrade, kad prvi put pokaže prstom na slikovnicu i kaže "jež", kad prvi put vidiš da tvoje dijete grli prijatelja u vrtiću, kad tvoje dijete prvi put samo napiše čestitku baki, svaki put kad se tvoje dijete na kraju dana pomoli "Bože, hvala ti na mami i tati", svaki put kad te zagrli i kaže da te nikome ne da, znat ćeš. Znat ćeš da se radost koju ti je pokazalo tvoje dijete ni sa čim na svijetu ne može usporediti, znat ćeš da si stvorila ljubav, da si u životu učinila nešto dobro, znat ćeš da si nekome sve što mu u životu treba. Znat ćeš da nema ničeg što bi radije bila nego - majka. Znat ćeš, ako si kao ja.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...