Preskoči na glavni sadržaj

Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju

Imam neke svoje mušice. Volim kožicu koja se napravi na vrhu skuhanog pudinga, volim grudice u pireu od krumpira, skupljam okrhnute šalice, na aukcijama kupujem knjige koje nitko ne želi, a duša me boli kad vidim sandale i najlonke u kombinaciji. Važno je u životu znati što voliš, a što ne. Baš tako znam i da sam alergična na knjižne naslove tipa "Djevojka/Žena u/na/iz/koja...", baš kao što mrzim i filmske naslove tipa "Nijemi svjedok", "Slučajni svjedok", ili, ne daj, Bože, samo "Svjedok" (actually dobar film, ali nije u tome stvar!). Razumijem ja taj hint mističnosti koji žari i pali u prodaji knjiga, ali generični su mi ti naslovi, dosadni, već viđeni. Baš zato sam sigurna da knjigu ovog naslova never ever ne bih pročitala da mi se nije u Peekabook Book Boxu pojavila na kućnom pragu. Prijateljice su me odlučile iznenaditi za rođendan u doba socijalne distance, a najmanje što sam mogla učiniti jest pružiti priliku knjizi - "Djevojka iz močvare."


Ali, "Djevojka iz močvare," really? Zbog ovog naslovnog rješenja nisam ni povezala ovu knjigu s naslovom "Where the crawdads sing" koji me progoni na Book depositoryju već godinu dana! Potpuno sam previdjela da je riječ o knjizi autorice Delije Owens koja je do danas, zahvaljujući preporuci Reese Witherspoon (Reese je nova Oprah u svijetu book clubova, ako ste propustili memorandum!), prodana u četiri i pol milijuna primjeraka, i koja je dvije godine bila na vrhu svih ljestvica najpopularnijih romana u Sjedinjenim Državama. Ako bacite oko na osvrte na Goodreadsu, vidjet ćete da za ovu knjigu u američkim knjižnicama postoje liste čekanja koje broje i do petstotinjak ljudi. Wow!


Ipak, "Djevojka iz močvare?" Really?


Pitala sam sestru-zovi-jokera-kad-ne-znaš-engleski što bi bili ti crawdads, a ona reče: "Lobsteri, ali manji." Razumijem da naslov "Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju" ne bi baš oduševio publiku izvan North Caroline, budući da se radi o regionalnom terminu za račiće, ali bitno je na samom početku istaknuti da glavni lik ove knjige zaslužuje malo poetičniji naslov. Jer, ne označava to famozno pjevanje močvarnih rakova samo prebivalište protagonistice Kye, nego i njezinu čežnju za majkom koja ju je napustila, spontano odšetavši u štiklama od lažne aligatorske kože, kao i najmračnije dijelove ljudske duše za kojima će Kya, neizbježno, kad bolje razmislim, posegnuti. Roman započinje pronalaskom leša poznatog lokalnog quarterbacka Chasea Andrewsa godine 1969. u močvari, a već u sljedećem poglavlju autorica vraća čitatelja u 1952. godinu, kada šestogodišnju Kyu, koja s obitelji živi u močvarnom području gradića Barkley Covea, napušta majka, a potom i braća i sestre, bježeći od oca alkoholičara i zlostavljača. Kya ostaje živjeti s ocem neko vrijeme, uživa u maglama i životinjskom svijetu močvare, a potom ju napušta i otac. Djevojčica ostaje sama, a da bi preživjela, skuplja dagnje koje prodaje Jumpinu i njegovoj ženi Mabel, jedinim ljudima na koje se oslanja za pomoć, vječito izbjegavajući mještane koji ju smatraju divljakušom - Djevojkom iz močvare. Odrastanje u takvim uvjetima, kao i Kyina fascinacija ponašanjem močvarnih životinja, njenim jedinim učiteljicama, bili bi dovoljni da pročitam ovu knjigu u jednom dahu, a upletanje ubojstva mlađahnog Chasea u priču samo je dodatno začinilo stvar. Moram biti iskrena, prijevod je, zapravo, odlično izveden, priča bosonoge Kye jest dirljiva i doista sam nestrpljivo čekala poglavlje u kojem će se sudbine Kye i Chasea spojiti, ali, kad se to dogodilo, entuzijazam me napustio, a sam kraj romana, koji je toliko obećavao, razočarao me. Nisam imala prevelika očekivanja, kraj je sasvim logičan, ali izveden nepotrebno žurno, pa je cijela Kyina štorija ostavila neuvjerljiv okus u mojim mušičastim ustima.


Nazvali su "Djevojku iz močvare" knjigom o preživljavanju, o neustrašivom duhu junakinje koja odrasta u uvjetima u kojima nitko ne bi smio odrastati, ali ne bih Kyu zvala heroinom - ona nikada zapravo nije imala izbora u svom životu, učinila je što se učiniti moralo. Što bih ja učinila da sam na njenom mjestu? Iskreno, razmišljala sam o tome, ali ne mogu ponuditi konkretan odgovor. Nitko ne zna za što je sposoban dok ne bude prisiljen saznati, i zato je ovo ipak knjiga u koju vrijedi zaviriti. Damn, bila bi ovo savršena knjiga za plažu - dovoljno zanimljiva da je prije završne scene ne poželite odložiti i osvježiti se u morskoj pjeni, a dovoljno pitka da stignete škicati i frajera na ručniku do vašeg (mislim na vašeg muža, dakako!) - šteta što za morski žal još uvijek trebamo propusnice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...