Preskoči na glavni sadržaj

Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju

Imam neke svoje mušice. Volim kožicu koja se napravi na vrhu skuhanog pudinga, volim grudice u pireu od krumpira, skupljam okrhnute šalice, na aukcijama kupujem knjige koje nitko ne želi, a duša me boli kad vidim sandale i najlonke u kombinaciji. Važno je u životu znati što voliš, a što ne. Baš tako znam i da sam alergična na knjižne naslove tipa "Djevojka/Žena u/na/iz/koja...", baš kao što mrzim i filmske naslove tipa "Nijemi svjedok", "Slučajni svjedok", ili, ne daj, Bože, samo "Svjedok" (actually dobar film, ali nije u tome stvar!). Razumijem ja taj hint mističnosti koji žari i pali u prodaji knjiga, ali generični su mi ti naslovi, dosadni, već viđeni. Baš zato sam sigurna da knjigu ovog naslova never ever ne bih pročitala da mi se nije u Peekabook Book Boxu pojavila na kućnom pragu. Prijateljice su me odlučile iznenaditi za rođendan u doba socijalne distance, a najmanje što sam mogla učiniti jest pružiti priliku knjizi - "Djevojka iz močvare."


Ali, "Djevojka iz močvare," really? Zbog ovog naslovnog rješenja nisam ni povezala ovu knjigu s naslovom "Where the crawdads sing" koji me progoni na Book depositoryju već godinu dana! Potpuno sam previdjela da je riječ o knjizi autorice Delije Owens koja je do danas, zahvaljujući preporuci Reese Witherspoon (Reese je nova Oprah u svijetu book clubova, ako ste propustili memorandum!), prodana u četiri i pol milijuna primjeraka, i koja je dvije godine bila na vrhu svih ljestvica najpopularnijih romana u Sjedinjenim Državama. Ako bacite oko na osvrte na Goodreadsu, vidjet ćete da za ovu knjigu u američkim knjižnicama postoje liste čekanja koje broje i do petstotinjak ljudi. Wow!


Ipak, "Djevojka iz močvare?" Really?


Pitala sam sestru-zovi-jokera-kad-ne-znaš-engleski što bi bili ti crawdads, a ona reče: "Lobsteri, ali manji." Razumijem da naslov "Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju" ne bi baš oduševio publiku izvan North Caroline, budući da se radi o regionalnom terminu za račiće, ali bitno je na samom početku istaknuti da glavni lik ove knjige zaslužuje malo poetičniji naslov. Jer, ne označava to famozno pjevanje močvarnih rakova samo prebivalište protagonistice Kye, nego i njezinu čežnju za majkom koja ju je napustila, spontano odšetavši u štiklama od lažne aligatorske kože, kao i najmračnije dijelove ljudske duše za kojima će Kya, neizbježno, kad bolje razmislim, posegnuti. Roman započinje pronalaskom leša poznatog lokalnog quarterbacka Chasea Andrewsa godine 1969. u močvari, a već u sljedećem poglavlju autorica vraća čitatelja u 1952. godinu, kada šestogodišnju Kyu, koja s obitelji živi u močvarnom području gradića Barkley Covea, napušta majka, a potom i braća i sestre, bježeći od oca alkoholičara i zlostavljača. Kya ostaje živjeti s ocem neko vrijeme, uživa u maglama i životinjskom svijetu močvare, a potom ju napušta i otac. Djevojčica ostaje sama, a da bi preživjela, skuplja dagnje koje prodaje Jumpinu i njegovoj ženi Mabel, jedinim ljudima na koje se oslanja za pomoć, vječito izbjegavajući mještane koji ju smatraju divljakušom - Djevojkom iz močvare. Odrastanje u takvim uvjetima, kao i Kyina fascinacija ponašanjem močvarnih životinja, njenim jedinim učiteljicama, bili bi dovoljni da pročitam ovu knjigu u jednom dahu, a upletanje ubojstva mlađahnog Chasea u priču samo je dodatno začinilo stvar. Moram biti iskrena, prijevod je, zapravo, odlično izveden, priča bosonoge Kye jest dirljiva i doista sam nestrpljivo čekala poglavlje u kojem će se sudbine Kye i Chasea spojiti, ali, kad se to dogodilo, entuzijazam me napustio, a sam kraj romana, koji je toliko obećavao, razočarao me. Nisam imala prevelika očekivanja, kraj je sasvim logičan, ali izveden nepotrebno žurno, pa je cijela Kyina štorija ostavila neuvjerljiv okus u mojim mušičastim ustima.


Nazvali su "Djevojku iz močvare" knjigom o preživljavanju, o neustrašivom duhu junakinje koja odrasta u uvjetima u kojima nitko ne bi smio odrastati, ali ne bih Kyu zvala heroinom - ona nikada zapravo nije imala izbora u svom životu, učinila je što se učiniti moralo. Što bih ja učinila da sam na njenom mjestu? Iskreno, razmišljala sam o tome, ali ne mogu ponuditi konkretan odgovor. Nitko ne zna za što je sposoban dok ne bude prisiljen saznati, i zato je ovo ipak knjiga u koju vrijedi zaviriti. Damn, bila bi ovo savršena knjiga za plažu - dovoljno zanimljiva da je prije završne scene ne poželite odložiti i osvježiti se u morskoj pjeni, a dovoljno pitka da stignete škicati i frajera na ručniku do vašeg (mislim na vašeg muža, dakako!) - šteta što za morski žal još uvijek trebamo propusnice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...