Preskoči na glavni sadržaj

Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju

Imam neke svoje mušice. Volim kožicu koja se napravi na vrhu skuhanog pudinga, volim grudice u pireu od krumpira, skupljam okrhnute šalice, na aukcijama kupujem knjige koje nitko ne želi, a duša me boli kad vidim sandale i najlonke u kombinaciji. Važno je u životu znati što voliš, a što ne. Baš tako znam i da sam alergična na knjižne naslove tipa "Djevojka/Žena u/na/iz/koja...", baš kao što mrzim i filmske naslove tipa "Nijemi svjedok", "Slučajni svjedok", ili, ne daj, Bože, samo "Svjedok" (actually dobar film, ali nije u tome stvar!). Razumijem ja taj hint mističnosti koji žari i pali u prodaji knjiga, ali generični su mi ti naslovi, dosadni, već viđeni. Baš zato sam sigurna da knjigu ovog naslova never ever ne bih pročitala da mi se nije u Peekabook Book Boxu pojavila na kućnom pragu. Prijateljice su me odlučile iznenaditi za rođendan u doba socijalne distance, a najmanje što sam mogla učiniti jest pružiti priliku knjizi - "Djevojka iz močvare."


Ali, "Djevojka iz močvare," really? Zbog ovog naslovnog rješenja nisam ni povezala ovu knjigu s naslovom "Where the crawdads sing" koji me progoni na Book depositoryju već godinu dana! Potpuno sam previdjela da je riječ o knjizi autorice Delije Owens koja je do danas, zahvaljujući preporuci Reese Witherspoon (Reese je nova Oprah u svijetu book clubova, ako ste propustili memorandum!), prodana u četiri i pol milijuna primjeraka, i koja je dvije godine bila na vrhu svih ljestvica najpopularnijih romana u Sjedinjenim Državama. Ako bacite oko na osvrte na Goodreadsu, vidjet ćete da za ovu knjigu u američkim knjižnicama postoje liste čekanja koje broje i do petstotinjak ljudi. Wow!


Ipak, "Djevojka iz močvare?" Really?


Pitala sam sestru-zovi-jokera-kad-ne-znaš-engleski što bi bili ti crawdads, a ona reče: "Lobsteri, ali manji." Razumijem da naslov "Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju" ne bi baš oduševio publiku izvan North Caroline, budući da se radi o regionalnom terminu za račiće, ali bitno je na samom početku istaknuti da glavni lik ove knjige zaslužuje malo poetičniji naslov. Jer, ne označava to famozno pjevanje močvarnih rakova samo prebivalište protagonistice Kye, nego i njezinu čežnju za majkom koja ju je napustila, spontano odšetavši u štiklama od lažne aligatorske kože, kao i najmračnije dijelove ljudske duše za kojima će Kya, neizbježno, kad bolje razmislim, posegnuti. Roman započinje pronalaskom leša poznatog lokalnog quarterbacka Chasea Andrewsa godine 1969. u močvari, a već u sljedećem poglavlju autorica vraća čitatelja u 1952. godinu, kada šestogodišnju Kyu, koja s obitelji živi u močvarnom području gradića Barkley Covea, napušta majka, a potom i braća i sestre, bježeći od oca alkoholičara i zlostavljača. Kya ostaje živjeti s ocem neko vrijeme, uživa u maglama i životinjskom svijetu močvare, a potom ju napušta i otac. Djevojčica ostaje sama, a da bi preživjela, skuplja dagnje koje prodaje Jumpinu i njegovoj ženi Mabel, jedinim ljudima na koje se oslanja za pomoć, vječito izbjegavajući mještane koji ju smatraju divljakušom - Djevojkom iz močvare. Odrastanje u takvim uvjetima, kao i Kyina fascinacija ponašanjem močvarnih životinja, njenim jedinim učiteljicama, bili bi dovoljni da pročitam ovu knjigu u jednom dahu, a upletanje ubojstva mlađahnog Chasea u priču samo je dodatno začinilo stvar. Moram biti iskrena, prijevod je, zapravo, odlično izveden, priča bosonoge Kye jest dirljiva i doista sam nestrpljivo čekala poglavlje u kojem će se sudbine Kye i Chasea spojiti, ali, kad se to dogodilo, entuzijazam me napustio, a sam kraj romana, koji je toliko obećavao, razočarao me. Nisam imala prevelika očekivanja, kraj je sasvim logičan, ali izveden nepotrebno žurno, pa je cijela Kyina štorija ostavila neuvjerljiv okus u mojim mušičastim ustima.


Nazvali su "Djevojku iz močvare" knjigom o preživljavanju, o neustrašivom duhu junakinje koja odrasta u uvjetima u kojima nitko ne bi smio odrastati, ali ne bih Kyu zvala heroinom - ona nikada zapravo nije imala izbora u svom životu, učinila je što se učiniti moralo. Što bih ja učinila da sam na njenom mjestu? Iskreno, razmišljala sam o tome, ali ne mogu ponuditi konkretan odgovor. Nitko ne zna za što je sposoban dok ne bude prisiljen saznati, i zato je ovo ipak knjiga u koju vrijedi zaviriti. Damn, bila bi ovo savršena knjiga za plažu - dovoljno zanimljiva da je prije završne scene ne poželite odložiti i osvježiti se u morskoj pjeni, a dovoljno pitka da stignete škicati i frajera na ručniku do vašeg (mislim na vašeg muža, dakako!) - šteta što za morski žal još uvijek trebamo propusnice.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...
Objavi komentar
Pročitajte više

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...
Objavi komentar
Pročitajte više