Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju

Imam neke svoje mušice. Volim kožicu koja se napravi na vrhu skuhanog pudinga, volim grudice u pireu od krumpira, skupljam okrhnute šalice, na aukcijama kupujem knjige koje nitko ne želi, a duša me boli kad vidim sandale i najlonke u kombinaciji. Važno je u životu znati što voliš, a što ne. Baš tako znam i da sam alergična na knjižne naslove tipa "Djevojka/Žena u/na/iz/koja...", baš kao što mrzim i filmske naslove tipa "Nijemi svjedok", "Slučajni svjedok", ili, ne daj, Bože, samo "Svjedok" (actually dobar film, ali nije u tome stvar!). Razumijem ja taj hint mističnosti koji žari i pali u prodaji knjiga, ali generični su mi ti naslovi, dosadni, već viđeni. Baš zato sam sigurna da knjigu ovog naslova never ever ne bih pročitala da mi se nije u Peekabook Book Boxu pojavila na kućnom pragu. Prijateljice su me odlučile iznenaditi za rođendan u doba socijalne distance, a najmanje što sam mogla učiniti jest pružiti priliku knjizi - "Djevojka iz močvare."

Ali, "Djevojka iz močvare," really? Zbog ovog naslovnog rješenja nisam ni povezala ovu knjigu s naslovom "Where the crawdads sing" koji me progoni na Book depositoryju već godinu dana! Potpuno sam previdjela da je riječ o knjizi autorice Delije Owens koja je do danas, zahvaljujući preporuci Reese Witherspoon (Reese je nova Oprah u svijetu book clubova, ako ste propustili memorandum!), prodana u četiri i pol milijuna primjeraka, i koja je dvije godine bila na vrhu svih ljestvica najpopularnijih romana u Sjedinjenim Državama. Ako bacite oko na osvrte na Goodreadsu, vidjet ćete da za ovu knjigu u američkim knjižnicama postoje liste čekanja koje broje i do petstotinjak ljudi. Wow!

Ipak, "Djevojka iz močvare?" Really?

Pitala sam sestru-zovi-jokera-kad-ne-znaš-engleski što bi bili ti crawdads, a ona reče: "Lobsteri, ali manji." Razumijem da naslov "Gdje lobsteri, ali manji, pjevaju" ne bi baš oduševio publiku izvan North Caroline, budući da se radi o regionalnom terminu za račiće, ali bitno je na samom početku istaknuti da glavni lik ove knjige zaslužuje malo poetičniji naslov. Jer, ne označava to famozno pjevanje močvarnih rakova samo prebivalište protagonistice Kye, nego i njezinu čežnju za majkom koja ju je napustila, spontano odšetavši u štiklama od lažne aligatorske kože, kao i najmračnije dijelove ljudske duše za kojima će Kya, neizbježno, kad bolje razmislim, posegnuti. Roman započinje pronalaskom leša poznatog lokalnog quarterbacka Chasea Andrewsa godine 1969. u močvari, a već u sljedećem poglavlju autorica vraća čitatelja u 1952. godinu, kada šestogodišnju Kyu, koja s obitelji živi u močvarnom području gradića Barkley Covea, napušta majka, a potom i braća i sestre, bježeći od oca alkoholičara i zlostavljača. Kya ostaje živjeti s ocem neko vrijeme, uživa u maglama i životinjskom svijetu močvare, a potom ju napušta i otac. Djevojčica ostaje sama, a da bi preživjela, skuplja dagnje koje prodaje Jumpinu i njegovoj ženi Mabel, jedinim ljudima na koje se oslanja za pomoć, vječito izbjegavajući mještane koji ju smatraju divljakušom - Djevojkom iz močvare. Odrastanje u takvim uvjetima, kao i Kyina fascinacija ponašanjem močvarnih životinja, njenim jedinim učiteljicama, bili bi dovoljni da pročitam ovu knjigu u jednom dahu, a upletanje ubojstva mlađahnog Chasea u priču samo je dodatno začinilo stvar. Moram biti iskrena, prijevod je, zapravo, odlično izveden, priča bosonoge Kye jest dirljiva i doista sam nestrpljivo čekala poglavlje u kojem će se sudbine Kye i Chasea spojiti, ali, kad se to dogodilo, entuzijazam me napustio, a sam kraj romana, koji je toliko obećavao, razočarao me. Nisam imala prevelika očekivanja, kraj je sasvim logičan, ali izveden nepotrebno žurno, pa je cijela Kyina štorija ostavila neuvjerljiv okus u mojim mušičastim ustima.

Nazvali su "Djevojku iz močvare" knjigom o preživljavanju, o neustrašivom duhu junakinje koja odrasta u uvjetima u kojima nitko ne bi smio odrastati, ali ne bih Kyu zvala heroinom - ona nikada zapravo nije imala izbora u svom životu, učinila je što se učiniti moralo. Što bih ja učinila da sam na njenom mjestu? Iskreno, razmišljala sam o tome, ali ne mogu ponuditi konkretan odgovor. Nitko ne zna za što je sposoban dok ne bude prisiljen saznati, i zato je ovo ipak knjiga u koju vrijedi zaviriti. Damn, bila bi ovo savršena knjiga za plažu - dovoljno zanimljiva da je prije završne scene ne poželite odložiti i osvježiti se u morskoj pjeni, a dovoljno pitka da stignete škicati i frajera na ručniku do vašeg (mislim na vašeg muža, dakako!) - šteta što za morski žal još uvijek trebamo propusnice.