Kao petnaestogodišnja gimnazijalka glumila sam u predstavi Theovo putovanje, postavljenoj na daskama višenamjenske dvorane Srednje škole Izidora Kršnjavoga u Našicama, prema knjizi Francuskinje Catherine Clement. Nisam ja bila nadarena za glumu, dapače, ali voljela sam naše kvazikazališne probe, i voljela sam temu o kojoj smo nehotice, zaneseni svojim tinejdžerskim brigama i glupiranjima, progovarali svima koji su htjeli slušati. Glavni lik predstave bio je, pogađate, Theo - dječak koji boluje od neizlječive bolesti kojeg teta Marta, koju sam utjelovila ja, odvodi na put oko svijeta. Naša predstava bila je usredotočena na dio Theovog putovanja koji se
odvijao u Jeruzalemu, u Starom gradu koji je podijeljen na muslimansku,
židovsku, kršćansku i armensku četvrt. Budući da Jeruzalem ima važno mjesto u predaji judaizma, kršćanstva i islama, što je kroz povijest izazivalo brojne sukobe, Theo na svom putovanju susreće pripadnike navedenih religija koji mu odgovaraju na pitanja koja more svakog tinejdžera. Možda tu školsku predstavu nitko nije zapamtio, ali ja sam se tad prvi put susrela s riječima kao što su ekumenizam i međureligijski dijalog, a scenarij naše vjeroučiteljice Nine, koji je vrvio podacima kao što je onaj da Isusov grob tisuću godina čuva muslimanska obitelj, oduševio me i učinio da žeđam za izvorima vjere u kojoj sam rođena. Te sam godine odlučila prestati slijepo voljeti Lennonov Imagine - shvativši da svijet bez religija nije svijet u kojem želim živjeti. Ukratko, zbog jedne sam se knjige odvažila na putovanje života.
Nekoliko godina nakon Catherine Clement, knjigu čiji lajtmotiv je međureligijski dijalog napisala je Geraldine Brooks, prva Australka koja je dobila američkog Pulitzera (za roman March). Njen Narod knjige kazuje priču o Sarajevskoj hagadi, židovskom rukopisnom iluminiranom kodeksu koji potječe iz srednjovjekovne Španjolske, i jednoj od najljepših knjiga ovakve vrste na svijetu, koja se čuva u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Ideju za knjigu o njoj Brooks je dobila dok je kao ratna izvjestiteljica izvještavala za The New Yorker i The Wall Street Journal iz razorenog Sarajeva, a kako i ne bi kad je riječ o iznimno zanimljivom komadiću židovske povijesti. Naime, svake godine Židovi slave Pesah, praznik oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom seder večerom na kojoj se čita hagada - knjiga o oslobođenju, a ova Sarajevska smatra se luksuznim izdanjem kakvo si nije mogao priuštiti bilo tko. Sarajevska hagada i danas je obavijena velom tajne, ne zna se tko ju je stvorio, a činjenica da je preživjela španjolsku ekspanziju, prolazak kroz ruke rimokatoličkog cenzora, pa dolazak u Sarajevo i opstanak pod nacističkim režimom, kao i rat 1991. godine, čini ju simbolom oslobođenja Sarajeva koji golica maštu kako domaćima, tako i strancima.
Priču o Hagadi Brooks je odlučila ispričati kroz lik dr. Hanne Heath, australske konzervatorice koja rad na jednoj od najrjeđih i najtajanstvenijih knjiga na svijetu ne može odbiti. Roman započinje dolaskom Hanne u Sarajevo 1996. godine i susretom s Ozrenom, glavnim knjižničarem muzeja i spasiteljem Hagade, a kroz fragmente pronađene konzerviranjem Hagade - krilo kukca, perje i ruže, vinske mrlje, slanu vodu i bijelu dlaku - priča se nastavlja u Sarajevu 1940., Beču 1996. i 1894., u Veneciji 1609., španjolskoj Tarragoni 1492., i vodi sve do današnjeg Londona i Bostona. Iako legenda o Hagadi putuje vremenom i prostorom, njezina je pouka univerzalna i jasna - različite kulture utječu jedna na drugu i međusobno se obogaćuju, a svijet bez religija bio bi jedno čudno i isprazno mjesto, i zbog toga je ova knjiga vrijedna čitanja.
Koliko ova knjiga ima poklonika, toliko ima i kritičara, ali ja bih rekla da je Brooks korektno odradila posao. Većina priče o Sarajevskoj hagadi utemeljena je na znanstvenim saznanjima o njoj, dok su poglavlja Slana voda i Bijela dlaka fikcija kojom je autorica izorkestrirala i unutarnje borbe koje dr. Heath vodi na putu otkrivanja istine o svojoj obitelji. Ova je knjiga svibanjski izbor mog book cluba, Klasičara - jednostavno smo se zaželjeli autora sa svih strana svijeta - a Geraldine Brooks jedna je od rijetkih Aussie književnika prevedenih na našim prostorima. Narod knjige možda nikad neće postati klasik, ali ima potencijal odvesti čitatelja na nezaboravno putovanje nakon kojeg će se pitati o porijeklu svake knjige koju uzme u ruke. Mene? Davno sam se uvjerila da nisam žena od putovanja, ta draži mi je moj kauč, my spot, kako kaže Sheldon, ali, ako već nisam željna istražiti svijet, zašto sam toliko ovisna o širenju vidika ovim papirnatim stvarima koje zovemo knjige?
Koliko ova knjiga ima poklonika, toliko ima i kritičara, ali ja bih rekla da je Brooks korektno odradila posao. Većina priče o Sarajevskoj hagadi utemeljena je na znanstvenim saznanjima o njoj, dok su poglavlja Slana voda i Bijela dlaka fikcija kojom je autorica izorkestrirala i unutarnje borbe koje dr. Heath vodi na putu otkrivanja istine o svojoj obitelji. Ova je knjiga svibanjski izbor mog book cluba, Klasičara - jednostavno smo se zaželjeli autora sa svih strana svijeta - a Geraldine Brooks jedna je od rijetkih Aussie književnika prevedenih na našim prostorima. Narod knjige možda nikad neće postati klasik, ali ima potencijal odvesti čitatelja na nezaboravno putovanje nakon kojeg će se pitati o porijeklu svake knjige koju uzme u ruke. Mene? Davno sam se uvjerila da nisam žena od putovanja, ta draži mi je moj kauč, my spot, kako kaže Sheldon, ali, ako već nisam željna istražiti svijet, zašto sam toliko ovisna o širenju vidika ovim papirnatim stvarima koje zovemo knjige?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)