Preskoči na glavni sadržaj

Moje putovanje u Svetu zemlju

Kao petnaestogodišnja gimnazijalka glumila sam u predstavi Theovo putovanje, postavljenoj na daskama višenamjenske dvorane Srednje škole Izidora Kršnjavoga u Našicama, prema knjizi Francuskinje Catherine Clement. Nisam ja bila nadarena za glumu, dapače, ali voljela sam naše kvazikazališne probe, i voljela sam temu o kojoj smo nehotice, zaneseni svojim tinejdžerskim brigama i glupiranjima, progovarali svima koji su htjeli slušati. Glavni lik predstave bio je, pogađate, Theo - dječak koji boluje od neizlječive bolesti kojeg teta Marta, koju sam utjelovila ja, odvodi na put oko svijeta. Naša predstava bila je usredotočena na dio Theovog putovanja koji se odvijao u Jeruzalemu, u Starom gradu koji je podijeljen na muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku četvrt. Budući da Jeruzalem ima važno mjesto u predaji judaizma, kršćanstva i islama, što je kroz povijest izazivalo brojne sukobe, Theo na svom putovanju susreće pripadnike navedenih religija koji mu odgovaraju na pitanja koja more svakog tinejdžera. Možda tu školsku predstavu nitko nije zapamtio, ali ja sam se tad prvi put susrela s riječima kao što su ekumenizam i međureligijski dijalog, a scenarij naše vjeroučiteljice Nine, koji je vrvio podacima kao što je onaj da Isusov grob tisuću godina čuva muslimanska obitelj, oduševio me i učinio da žeđam za izvorima vjere u kojoj sam rođena. Te sam godine odlučila prestati slijepo voljeti Lennonov Imagine - shvativši da svijet bez religija nije svijet u kojem želim živjeti. Ukratko, zbog jedne sam se knjige odvažila na putovanje života.


Nekoliko godina nakon Catherine Clement, knjigu čiji lajtmotiv je međureligijski dijalog napisala je Geraldine Brooks, prva Australka koja je dobila američkog Pulitzera (za roman March). Njen Narod knjige kazuje priču o Sarajevskoj hagadi, židovskom rukopisnom iluminiranom kodeksu koji potječe iz srednjovjekovne Španjolske, i jednoj od najljepših knjiga ovakve vrste na svijetu, koja se čuva u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Ideju za knjigu o njoj Brooks je dobila dok je kao ratna izvjestiteljica izvještavala za The New Yorker i The Wall Street Journal iz razorenog Sarajeva, a kako i ne bi kad je riječ o iznimno zanimljivom komadiću židovske povijesti. Naime, svake godine Židovi slave Pesah, praznik oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom seder večerom na kojoj se čita hagada - knjiga o oslobođenju, a ova Sarajevska smatra se luksuznim izdanjem kakvo si nije mogao priuštiti bilo tko. Sarajevska hagada i danas je obavijena velom tajne, ne zna se tko ju je stvorio, a činjenica da je preživjela španjolsku ekspanziju, prolazak kroz ruke rimokatoličkog cenzora, pa dolazak u Sarajevo i opstanak pod nacističkim režimom, kao i rat 1991. godine, čini ju simbolom oslobođenja Sarajeva koji golica maštu kako domaćima, tako i strancima.


Priču o Hagadi Brooks je odlučila ispričati kroz lik dr. Hanne Heath, australske konzervatorice koja rad na jednoj od najrjeđih i najtajanstvenijih knjiga na svijetu ne može odbiti. Roman započinje dolaskom Hanne u Sarajevo 1996. godine i susretom s Ozrenom, glavnim knjižničarem muzeja i spasiteljem Hagade, a kroz fragmente pronađene konzerviranjem Hagade - krilo kukca, perje i ruže, vinske mrlje, slanu vodu i bijelu dlaku - priča se nastavlja u Sarajevu 1940., Beču 1996. i 1894., u Veneciji 1609., španjolskoj Tarragoni 1492., i vodi sve do današnjeg Londona i Bostona. Iako legenda o Hagadi putuje vremenom i prostorom, njezina je pouka univerzalna i jasna - različite kulture utječu jedna na drugu i međusobno se obogaćuju, a svijet bez religija bio bi jedno čudno i isprazno mjesto, i zbog toga je ova knjiga vrijedna čitanja.

Koliko ova knjiga ima poklonika, toliko ima i kritičara, ali ja bih rekla da je Brooks korektno odradila posao. Većina priče o Sarajevskoj hagadi utemeljena je na znanstvenim saznanjima o njoj, dok su poglavlja Slana voda i Bijela dlaka fikcija kojom je autorica izorkestrirala i unutarnje borbe koje dr. Heath vodi na putu otkrivanja istine o svojoj obitelji. Ova je knjiga svibanjski izbor mog book cluba, Klasičara - jednostavno smo se zaželjeli autora sa svih strana svijeta - a Geraldine Brooks jedna je od rijetkih Aussie književnika prevedenih na našim prostorima. Narod knjige možda nikad neće postati klasik, ali ima potencijal odvesti čitatelja na nezaboravno putovanje nakon kojeg će se pitati o porijeklu svake knjige koju uzme u ruke. Mene? Davno sam se uvjerila da nisam žena od putovanja, ta draži mi je moj kauč, my spot, kako kaže Sheldon, ali, ako već nisam željna istražiti svijet, zašto sam toliko ovisna o širenju vidika ovim papirnatim stvarima koje zovemo knjige?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...