Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka.
Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltaru. Fra Ivica, kojeg znam još iz framaških dana, pričao je lijepo o blagdanu Pedesetnice koju na svoj način slave i židovi i kršćani. Židovi ga slave kao dan kad su od Boga primili 10 zapovjedi, a mi ga slavimo kao dan kad je po prvi put Duh Sveti sišao na ljude, ne pojedinačno, nego na zajednicu, slavimo ga kao rođendan Crkve jer otad Crkva ima poslanje naviještati Radosnu Vijest. Izgubila sam se u svojim mislima, a fra Ivica je, k tome, počeo propovijedati da se ne znamo moliti, da su nam nakane često pogrešne, a da bismo trebali moliti zaziv Duha Svetoga i napiti se na izvoru rijeke žive vode. Nije puno vremena prošlo a počela sam se raspadati - pjesme koje sam u prisutnosti tih istih ljudi naučila pjevati kidale su moje siromašno srce na komadiće.
Katekizam Katoličke Crkve kaže nam: „Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred ‘Kraljem slave’ (Ps 24,9.10) pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je ‘uvijek od nas veći’. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.” (KKC 2628)
Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nema skrivanja, ono si što jesi, bio ti dostojan ili ne. U Božjoj prisutnosti ne možeš glumiti, i to je ono što me plaši. To je ono zbog čega ja plačem na klanjanju, slomljena pod teretom svega u čemu sam griješila. Plačem jer nemam snage predati Isusu sve što imam, cijeli svoj život - predajem Mu samo svoje brige i probleme, On sluša, ali ja Ga ne čujem. Ne volim davati obećanja koja neću ispuniti, i nisam bolje niti zaslužila, znam. Suzama olakšanja se praznim, a trebala bih se napuniti Duhom Svetim. Njegova riječ do mene ne dopire, nisam je dostojna.
A onda pogledam svoju sestru, kleči kraj mene, i učini mi se tako sigurnom u svoju vjeru, nepokolebljiva. Gledam druge prijatelje, pjevače, mame, bake, sestre i braću - neki brišu suze, neki se smiju, neki pjevaju iz petnih žila, neki su sklopili oči. Svatko od njih susreo se s Isusom na svoj način, uhvatim se kako im zavidim.
Ja vam nisam teolog, nemam o tim stvarima pojma, moj vam život ne može poslužiti kao inspiracija za život u vjeri, da nekoga tko ne vjeruje da je Isus živ moram razuvjeriti, nisam sigurna da bih pronašla riječi, ali jedno znam - susrećem živu Ljubav svakog dana u ljudima oko sebe. Svi oni vode svoje bitke, imaju svoje probleme, nastoje prebroditi teškoće, ali uvijek pronalaze ljubavi za druge - ljube bezuvjetno, opraštaju mnogo, vjeruju neizmjerno.
Možda mi kroz njih Bog ipak progovara.
Kad god ti se netko iskreno obraduje, kad te zagrli, kad te se sjeti, kad ti pomogne, kad se pomoli za tebe - u njemu možeš prepoznati Krista, i možeš Ga pustiti u svoj život. Čak i ako ne vjeruješ u Boga, dobrota, milost i ljubav tvojih bližnjih može te učiniti boljim, novim, pa znaš to i sam. Imam sreću što sam odrasla u obitelji, i u zajednici koja me uvijek prima k sebi, u kojoj nikad nisam gost, imam sreću što me voli i prihvaća takvu kakva jesam, nema to svatko - samo onaj tko se, makar bojažljivo, usudi biti Božji, onaj tko se odvaži prepustiti rijekama žive vode.
❤
OdgovoriIzbriši