Preskoči na glavni sadržaj

Dođi sa vatrom

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka.


Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltaru. Fra Ivica, kojeg znam još iz framaških dana, pričao je lijepo o blagdanu Pedesetnice koju na svoj način slave i židovi i kršćani. Židovi ga slave kao dan kad su od Boga primili 10 zapovjedi, a mi ga slavimo kao dan kad je po prvi put Duh Sveti sišao na ljude, ne pojedinačno, nego na zajednicu, slavimo ga kao rođendan Crkve jer otad Crkva ima poslanje naviještati Radosnu Vijest. Izgubila sam se u svojim mislima, a fra Ivica je, k tome, počeo propovijedati da se ne znamo moliti, da su nam nakane često pogrešne, a da bismo trebali moliti zaziv Duha Svetoga i napiti se na izvoru rijeke žive vode. Nije puno vremena prošlo a počela sam se raspadati - pjesme koje sam u prisutnosti tih istih ljudi naučila pjevati kidale su moje siromašno srce na komadiće.


Katekizam Katoličke Crkve kaže nam: „Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred ‘Kraljem slave’ (Ps 24,9.10) pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je ‘uvijek od nas veći’. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.” (KKC 2628) 


Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nema skrivanja, ono si što jesi, bio ti dostojan ili ne. U Božjoj prisutnosti ne možeš glumiti, i to je ono što me plaši. To je ono zbog čega ja plačem na klanjanju, slomljena pod teretom svega u čemu sam griješila. Plačem jer nemam snage predati Isusu sve što imam, cijeli svoj život - predajem Mu samo svoje brige i probleme, On sluša, ali ja Ga ne čujem. Ne volim davati obećanja koja neću ispuniti, i nisam bolje niti zaslužila, znam. Suzama olakšanja se praznim, a trebala bih se napuniti Duhom Svetim. Njegova riječ do mene ne dopire, nisam je dostojna.


A onda pogledam svoju sestru, kleči kraj mene, i učini mi se tako sigurnom u svoju vjeru, nepokolebljiva. Gledam druge prijatelje, pjevače, mame, bake, sestre i braću - neki brišu suze, neki se smiju, neki pjevaju iz petnih žila, neki su sklopili oči. Svatko od njih susreo se s Isusom na svoj način, uhvatim se kako im zavidim.

Ja vam nisam teolog, nemam o tim stvarima pojma, moj vam život ne može poslužiti kao inspiracija za život u vjeri, da nekoga tko ne vjeruje da je Isus živ moram razuvjeriti, nisam sigurna da bih pronašla riječi, ali jedno znam - susrećem živu Ljubav svakog dana u ljudima oko sebe. Svi oni vode svoje bitke, imaju svoje probleme, nastoje prebroditi teškoće, ali uvijek pronalaze ljubavi za druge - ljube bezuvjetno, opraštaju mnogo, vjeruju neizmjerno. 

Možda mi kroz njih Bog ipak progovara.

Kad god ti se netko iskreno obraduje, kad te zagrli, kad te se sjeti, kad ti pomogne, kad se pomoli za tebe - u njemu možeš prepoznati Krista, i možeš Ga pustiti u svoj život. Čak i ako ne vjeruješ u Boga, dobrota, milost i ljubav tvojih bližnjih može te učiniti boljim, novim, pa znaš to i sam. Imam sreću što sam odrasla u obitelji, i u zajednici koja me uvijek prima k sebi, u kojoj nikad nisam gost, imam sreću što me voli i prihvaća takvu kakva jesam, nema to svatko - samo onaj tko se, makar bojažljivo, usudi biti Božji, onaj tko se odvaži prepustiti rijekama žive vode.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta