Preskoči na glavni sadržaj

Dođi sa vatrom

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka.


Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltaru. Fra Ivica, kojeg znam još iz framaških dana, pričao je lijepo o blagdanu Pedesetnice koju na svoj način slave i židovi i kršćani. Židovi ga slave kao dan kad su od Boga primili 10 zapovjedi, a mi ga slavimo kao dan kad je po prvi put Duh Sveti sišao na ljude, ne pojedinačno, nego na zajednicu, slavimo ga kao rođendan Crkve jer otad Crkva ima poslanje naviještati Radosnu Vijest. Izgubila sam se u svojim mislima, a fra Ivica je, k tome, počeo propovijedati da se ne znamo moliti, da su nam nakane često pogrešne, a da bismo trebali moliti zaziv Duha Svetoga i napiti se na izvoru rijeke žive vode. Nije puno vremena prošlo a počela sam se raspadati - pjesme koje sam u prisutnosti tih istih ljudi naučila pjevati kidale su moje siromašno srce na komadiće.


Katekizam Katoličke Crkve kaže nam: „Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred ‘Kraljem slave’ (Ps 24,9.10) pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je ‘uvijek od nas veći’. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.” (KKC 2628) 


Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nema skrivanja, ono si što jesi, bio ti dostojan ili ne. U Božjoj prisutnosti ne možeš glumiti, i to je ono što me plaši. To je ono zbog čega ja plačem na klanjanju, slomljena pod teretom svega u čemu sam griješila. Plačem jer nemam snage predati Isusu sve što imam, cijeli svoj život - predajem Mu samo svoje brige i probleme, On sluša, ali ja Ga ne čujem. Ne volim davati obećanja koja neću ispuniti, i nisam bolje niti zaslužila, znam. Suzama olakšanja se praznim, a trebala bih se napuniti Duhom Svetim. Njegova riječ do mene ne dopire, nisam je dostojna.


A onda pogledam svoju sestru, kleči kraj mene, i učini mi se tako sigurnom u svoju vjeru, nepokolebljiva. Gledam druge prijatelje, pjevače, mame, bake, sestre i braću - neki brišu suze, neki se smiju, neki pjevaju iz petnih žila, neki su sklopili oči. Svatko od njih susreo se s Isusom na svoj način, uhvatim se kako im zavidim.

Ja vam nisam teolog, nemam o tim stvarima pojma, moj vam život ne može poslužiti kao inspiracija za život u vjeri, da nekoga tko ne vjeruje da je Isus živ moram razuvjeriti, nisam sigurna da bih pronašla riječi, ali jedno znam - susrećem živu Ljubav svakog dana u ljudima oko sebe. Svi oni vode svoje bitke, imaju svoje probleme, nastoje prebroditi teškoće, ali uvijek pronalaze ljubavi za druge - ljube bezuvjetno, opraštaju mnogo, vjeruju neizmjerno. 

Možda mi kroz njih Bog ipak progovara.

Kad god ti se netko iskreno obraduje, kad te zagrli, kad te se sjeti, kad ti pomogne, kad se pomoli za tebe - u njemu možeš prepoznati Krista, i možeš Ga pustiti u svoj život. Čak i ako ne vjeruješ u Boga, dobrota, milost i ljubav tvojih bližnjih može te učiniti boljim, novim, pa znaš to i sam. Imam sreću što sam odrasla u obitelji, i u zajednici koja me uvijek prima k sebi, u kojoj nikad nisam gost, imam sreću što me voli i prihvaća takvu kakva jesam, nema to svatko - samo onaj tko se, makar bojažljivo, usudi biti Božji, onaj tko se odvaži prepustiti rijekama žive vode.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca