Preskoči na glavni sadržaj

Dođi sa vatrom

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka.


Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltaru. Fra Ivica, kojeg znam još iz framaških dana, pričao je lijepo o blagdanu Pedesetnice koju na svoj način slave i židovi i kršćani. Židovi ga slave kao dan kad su od Boga primili 10 zapovjedi, a mi ga slavimo kao dan kad je po prvi put Duh Sveti sišao na ljude, ne pojedinačno, nego na zajednicu, slavimo ga kao rođendan Crkve jer otad Crkva ima poslanje naviještati Radosnu Vijest. Izgubila sam se u svojim mislima, a fra Ivica je, k tome, počeo propovijedati da se ne znamo moliti, da su nam nakane često pogrešne, a da bismo trebali moliti zaziv Duha Svetoga i napiti se na izvoru rijeke žive vode. Nije puno vremena prošlo a počela sam se raspadati - pjesme koje sam u prisutnosti tih istih ljudi naučila pjevati kidale su moje siromašno srce na komadiće.


Katekizam Katoličke Crkve kaže nam: „Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred ‘Kraljem slave’ (Ps 24,9.10) pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je ‘uvijek od nas veći’. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.” (KKC 2628) 


Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nema skrivanja, ono si što jesi, bio ti dostojan ili ne. U Božjoj prisutnosti ne možeš glumiti, i to je ono što me plaši. To je ono zbog čega ja plačem na klanjanju, slomljena pod teretom svega u čemu sam griješila. Plačem jer nemam snage predati Isusu sve što imam, cijeli svoj život - predajem Mu samo svoje brige i probleme, On sluša, ali ja Ga ne čujem. Ne volim davati obećanja koja neću ispuniti, i nisam bolje niti zaslužila, znam. Suzama olakšanja se praznim, a trebala bih se napuniti Duhom Svetim. Njegova riječ do mene ne dopire, nisam je dostojna.


A onda pogledam svoju sestru, kleči kraj mene, i učini mi se tako sigurnom u svoju vjeru, nepokolebljiva. Gledam druge prijatelje, pjevače, mame, bake, sestre i braću - neki brišu suze, neki se smiju, neki pjevaju iz petnih žila, neki su sklopili oči. Svatko od njih susreo se s Isusom na svoj način, uhvatim se kako im zavidim.

Ja vam nisam teolog, nemam o tim stvarima pojma, moj vam život ne može poslužiti kao inspiracija za život u vjeri, da nekoga tko ne vjeruje da je Isus živ moram razuvjeriti, nisam sigurna da bih pronašla riječi, ali jedno znam - susrećem živu Ljubav svakog dana u ljudima oko sebe. Svi oni vode svoje bitke, imaju svoje probleme, nastoje prebroditi teškoće, ali uvijek pronalaze ljubavi za druge - ljube bezuvjetno, opraštaju mnogo, vjeruju neizmjerno. 

Možda mi kroz njih Bog ipak progovara.

Kad god ti se netko iskreno obraduje, kad te zagrli, kad te se sjeti, kad ti pomogne, kad se pomoli za tebe - u njemu možeš prepoznati Krista, i možeš Ga pustiti u svoj život. Čak i ako ne vjeruješ u Boga, dobrota, milost i ljubav tvojih bližnjih može te učiniti boljim, novim, pa znaš to i sam. Imam sreću što sam odrasla u obitelji, i u zajednici koja me uvijek prima k sebi, u kojoj nikad nisam gost, imam sreću što me voli i prihvaća takvu kakva jesam, nema to svatko - samo onaj tko se, makar bojažljivo, usudi biti Božji, onaj tko se odvaži prepustiti rijekama žive vode.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...