Preskoči na glavni sadržaj

S nobelovcem ne možeš pogriješiti

Nakon vrckavog trendy Guillaumea Mussoa, morala sam se uhvatiti za nešto poznato, pouzdano, utješno. Ispekla sam banana bread (recept), skuhala čaj i gotovo se instinktivno latila čitanja knjižice Kazua Ishigura koja mi krasi policu, jer - postoji li bolji izbor od jednog nobelovca?


Moja ljubav prema Ishigurovim djelima rodila se davnih dana, a zapečaćena je knjigom Nikad me ne ostavljaj koju smatram jednom od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Ima nešto u tim Japancima što me uvijek iznova osvaja. Njihov način pripovijedanja, stvaranje atmosfere pomoću glazbe (koliko sam glazbenika počela slušati zahvaljujući referencama Murakamija i Ishigura!), njihova upbeat čežnja i čudan humor ono su u čemu uživam, pogotovo u danima kad se kišno jugo susretne s PMS-om (It's a real thing!), jedno dijete me krivi za kišno vrijeme, a drugo vrišti i baca se po podu čim ga krivo pogledam, ili ne-daj-Bože, ne dopustim mu da slisti kutiju keksa prije ručka. Ne, neću isprobati The Candy Challenge sa svojom djecom, thank you.


Pročitala sam davno Ishigurova Nokturna: Pet priča o glazbi i sutonu, ali njegova djela valja čitati ponovno - i na izvornom jeziku, i u prijevodu, i letimično, i studiozno. Jedna od priča iz Noktura jest i Come rain or come shine, tj. I po kiši i po suncu, prema standardu iz The Great American Songbook kojeg je proslavio Ray Charles, izdana u Faber stories biblioteci. Glavni lik priče jest Raymond, nimalo perspektivni četrdesetsedmogodišnjak koji dolazi u posjet svojim prijateljima s fakulteta, bračnom paru Emily i Charlieju. Dok se sa sjetom prisjeća kako je na studiju s Emily, the one that got away i jedinom osobom koja je dijelila njegov glazbeni ukus, znao slušati Saru Vaughan i maštati, Charlie mu zadaje neobičan zadatak - pokazati se u najlošijem svjetlu kako bi, usred bračne krize, Charlie u usporedbi s njim zasjao i još jednom se uvukao u Emilyino srce. Možda vam ovo ne zvuči kao osobito intrigantan uvod, ali moram reći da je Kazuo Ishiguro ovdje od najjednostavnije premise uspio stvoriti minijaturu koja će vas nasmijati i ponukati da se zapitate o cipelama koje ste spremni skuhati za svoje prijatelje, ukratko - oduševiti lijepim, ritmičnim, i potpuno nepredvidljivim tekstom. Jedan je kritičar rekao da se Kazuo Ishiguro namjerno poigrava sentimentalnim motivima, ali nemojte niti pomišljati da su njegova djela bezrazložno patetična ili da su njegova stilska rješenja slična ičemu što ste ranije čitali. Iako Nokturna nisu u rangu s Nikad me ne ostavljaj, volim ih pročitati s vremena na vrijeme - kad mi zatreba podsjetnik na moć kratke priče, kad se želim potpuno izgubiti u pročitanom, kad se zaželim te sočne originalnosti kojom je ovaj britanski nobelovac japanskog podrijetla obogatio svijet književnosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...