Preskoči na glavni sadržaj

S nobelovcem ne možeš pogriješiti

Nakon vrckavog trendy Guillaumea Mussoa, morala sam se uhvatiti za nešto poznato, pouzdano, utješno. Ispekla sam banana bread (recept), skuhala čaj i gotovo se instinktivno latila čitanja knjižice Kazua Ishigura koja mi krasi policu, jer - postoji li bolji izbor od jednog nobelovca?


Moja ljubav prema Ishigurovim djelima rodila se davnih dana, a zapečaćena je knjigom Nikad me ne ostavljaj koju smatram jednom od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Ima nešto u tim Japancima što me uvijek iznova osvaja. Njihov način pripovijedanja, stvaranje atmosfere pomoću glazbe (koliko sam glazbenika počela slušati zahvaljujući referencama Murakamija i Ishigura!), njihova upbeat čežnja i čudan humor ono su u čemu uživam, pogotovo u danima kad se kišno jugo susretne s PMS-om (It's a real thing!), jedno dijete me krivi za kišno vrijeme, a drugo vrišti i baca se po podu čim ga krivo pogledam, ili ne-daj-Bože, ne dopustim mu da slisti kutiju keksa prije ručka. Ne, neću isprobati The Candy Challenge sa svojom djecom, thank you.


Pročitala sam davno Ishigurova Nokturna: Pet priča o glazbi i sutonu, ali njegova djela valja čitati ponovno - i na izvornom jeziku, i u prijevodu, i letimično, i studiozno. Jedna od priča iz Noktura jest i Come rain or come shine, tj. I po kiši i po suncu, prema standardu iz The Great American Songbook kojeg je proslavio Ray Charles, izdana u Faber stories biblioteci. Glavni lik priče jest Raymond, nimalo perspektivni četrdesetsedmogodišnjak koji dolazi u posjet svojim prijateljima s fakulteta, bračnom paru Emily i Charlieju. Dok se sa sjetom prisjeća kako je na studiju s Emily, the one that got away i jedinom osobom koja je dijelila njegov glazbeni ukus, znao slušati Saru Vaughan i maštati, Charlie mu zadaje neobičan zadatak - pokazati se u najlošijem svjetlu kako bi, usred bračne krize, Charlie u usporedbi s njim zasjao i još jednom se uvukao u Emilyino srce. Možda vam ovo ne zvuči kao osobito intrigantan uvod, ali moram reći da je Kazuo Ishiguro ovdje od najjednostavnije premise uspio stvoriti minijaturu koja će vas nasmijati i ponukati da se zapitate o cipelama koje ste spremni skuhati za svoje prijatelje, ukratko - oduševiti lijepim, ritmičnim, i potpuno nepredvidljivim tekstom. Jedan je kritičar rekao da se Kazuo Ishiguro namjerno poigrava sentimentalnim motivima, ali nemojte niti pomišljati da su njegova djela bezrazložno patetična ili da su njegova stilska rješenja slična ičemu što ste ranije čitali. Iako Nokturna nisu u rangu s Nikad me ne ostavljaj, volim ih pročitati s vremena na vrijeme - kad mi zatreba podsjetnik na moć kratke priče, kad se želim potpuno izgubiti u pročitanom, kad se zaželim te sočne originalnosti kojom je ovaj britanski nobelovac japanskog podrijetla obogatio svijet književnosti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...