srijeda, 29. siječnja 2014.

Art dummies

Možda ste primijetili da Facebookom kruže postovi s komentarom: "The idea is to occupy Facebook with art, breaking the monotony of photos of lunch, sushi and sports. Whoever likes this post will receive an artist and has to publish a piece by that artist with this text. I got (ime umjetnika)!". Ne mogu vam opisati koliko sam oduševljena tom idejom - divno bi bilo da ljudi svakodnevno stavljaju citate knjiga koje (stvarno) čitaju, nepopularnu glazbu, fotografije slikara, djela kipara i dr.! Svima nam je to prilika da se malo informiramo na kreativnom području, daleko od uobičajenih dosadnih selfie-ja, a možda i sami pronađemo izvor inspiracije.


O umjetnosti pojma nemam. U srednjoj školi smo imali mladu nadobudnu profesoricu likovne kulture koja nas je gnjavila zadaćama u kojima smo trebali crtati fotelje i stolice ili napraviti anatomiju jednog umjetničkog djela, i puno puta sam si pomislila kako bi bilo zanimljivo znati u svakom djelu prepoznati taj čarobni potez kistom koji ga razlikuje od slika wannabe umjetnika. Eh, da, boje Krika budile su u nama u to vrijeme bunt, Mona Lisu nismo nikad proniknuli, a o Picassu da ne govorim. Ubrzo su matematika i fizika zamijenile likovnu kulturu, a umjetnost je isparila iz mene. Danas mi nije žao što nisam stručni poznavatelj umjetničkih djela iz jednog jednostavnog razloga - kada bih imala znanje, ne bih djelo mogla promatrati prostim okom malog čovjeka koji jesam. 


Ne poznajem opuse slikara, nemam favorita, ne zanimaju me kritike stručnjaka, umjetnost procjenjujem putem jednostavnog pitanja - bi li voljela da mi je život kao ovaj koji je neki majstor naslikao? Zato volim Le bonheur de vivre Henryja Matissea (ne zbog golotinje, nego zbog toplih boja), Fridin autoportret s majmunčićem uz kojeg kao da nikada neće biti usamljena (totalni Roar iz 1938.!), a slaba sam i na Thomasa Kinkadea, čiju sliku svaki Amerikanac posjeduje u svom domu, a koji je ipak najpodcijenjeniji američki autor. 

Ipak, moj favorit je oduvijek bio Poljubac Gustava Klimta - takav život želim! Druga Klimtova djela nisu mi zanimljiva (što je izazvalo skandal u našoj kući jednog Božića kada mi je sestra poklonila neke Klimtove gole tete u slagalici), ali Poljubac mi progovara. Nježnost koja se ogleda na njenom licu privlači me toliko da bih mogla satima gledati u zlato koje se prelijeva platnom. Na mom bucket listu oduvijek stoji "Vidjeti Poljubac u Beču", a do tada - i reprodukcija koju mi je dragi poklonio bit će i više nego dovoljna!


A koja je vaša omiljena?

ponedjeljak, 27. siječnja 2014.

Glazba može umiriti divlju zvijer

Stvarno mi je nevjerojatno da se druge polovice prošle godine gotovo i ne mogu sjetiti, kao da sam zaradila amneziju. Ipak, kroz glazbu uredno spremljenu u folderima prisjećam se glazbenih poslastica koje sam pjevušila posljednih mjeseci, koliko me nije bilo u blogosferi. 

Moj glazbeni ukus je pomalo čudan, kreće se od pop pjesmuljaka pa do pokojnih legendi bluesa i countryja, pa ne čudi da moji favoriti nisu sinoć poharali Grammyje (iznimka su The civil wars i Kacey Musgarves) - rijetko kad moj ukus poprati i trend. Nije mi sjela Lorde, nisam luda ni za Daft punkom, Beyonce nije moj đir - glazba koju slušam možda nije najbolja po mjerilima glazbenih kritičara (ili mojih sestara), ali mene usrećuje. Ima dana kada me ne liječi ništa osim One thing One directiona i toga se ne sramim, tako jednostavno jest. Ipak, ljudi smo, skloni smo suditi jedni druge po raznim kriterijima, a jedan od njih je i glazba.

Što sam starija, to više primjećujem da ljudi pri upoznavanju više ne ispituju jedni druge: "Što slušaš?", a dok si tinejdžer, to je esecijalno pitanje. O ukusima se ne raspravlja, kažu, ali smatram da glazba ipak čini čovjeka, više nego frizura ili odijelo, i mora da postoji razlog zašto određena pjesma ili određeni glas dira dušu jedne osobe, a druge, pak, ne. Znatiželjka kakva jesam, proguglala sam i tu tematiku i pronašla brojne studije koje nedvojbeno u vezu dovode glazbeni ukus i čovjekovu osobnost.


Provedene su mnogo studije na ljudima raznih dobnih skupina i raznih mentaliteta, a najčešće su rezultati rekli da se osobe koje su sklone heavy metal, popu, hip hopu i soul glazbi smatra impulzivnim i spontanima osobama, sklonima nepromišljenom ponašanju te manje kreativnima. Optimisti, vesele osobe, uporne picajzle, pak, biraju blues, klasiku, jazz, alternativnu i elektronsku te funk glazbu. Takve osobe vole biti same, pomalo su hladne i distancirane. Samopouzdane su, žedne adrenalina, liberalne, kreativne i s obje noge na zemlji. Nimalo se ne iznenadih kad pročitah da se preferencije prema folk, rock i religioznoj glazbi povezuju s dimenzijama ličnosti koje opisuju pojedince sklone katastrofiziranju i vjerovanju da im drugi žele zlo. Ti čudaci racionalni su i ne vole iznenađenja, religiozni su i visoko moralni. Vjeruju u dobro u ljudima, velikodušni su i topli. Ako vam studije nalik ovima nisu razlog da proširite svoje glazbene horizonte, da slušate ono što prije nikada niste, da rastete uz glazbu - onda ne znam što jest!

U to ime, evo apsolutnih hitova moje playliste posljednjih mjeseci, koji dovoljno govore o mojim stanjima, brigama i mojoj esenciji.

POP


Katy mi je pomogla u nabrijavanju za pisani dio ispita. Džungla je upravo pred kraj ljeta postala hit, a meni je bila neizostavni dio svakog tuširanja.

Moja voljena luđakinja Sara Bareilles ipak se našla na listi nominiranih za album godine, što zasigurno zaslužuje budući da je svaki njezin album bolji od prethodnog! Jedan od najpodcijenjenijih vokala današnjice, uvijek duhovita Sara, zabljesnula je i na albumu Blessed unrest 2013. godine, dajući sve od sebe da ljude inspirira, da im podari hrabrost, da im iskroji romantične uspomene. Romantičnoj crti u meni sviđa se I choose you.

 

Ako još niste čuli za Karmin, trebali biste! Grupu čini sladak ljubavni par koji se proslavio svojim coverima na Youtubeu, od kojih je ovaj moj favorit, a uskoro im izlazi i album prvijenac, na kojem su nanizali svoje Acapella, Brokenhearted i dr. hitove.

 
ROCK
Ipak, kako se približavao usmeni dio ispita, smiriti me mogla jedino Stevie Nicks, najdraža mi vještica ;)


Znate onu scenu iz Jerry Maguirea kada Tom Crusie sluša Free fallin'? Premoćna je! Zato se često vraćam Tomu Pettyju, ali mi je ipak omiljena ova skladba.

 
INDIE
Slaba sam na sestre, pa su Haim (o kojima sam i prije pisala na blogu) jedne od snažnih žena čije glasove svakodnevno slušaju moji susjedi. The wire je jedna od onih pjesama koja me podsjeća na ljeto i koja me ugrije kad nastupi zima.


Amy je nešto između indieja i folka, što meni predstavlja savršeni spoj. Ima ona puno klasika, čujemo je u reklamama, ali kad pjeva tradiocionalnu Caledoniu o svojoj Škotskoj, srce mi se raspukne na milijun komadića. Često sam je slušala gledajući svoja zlatna polja, znajući da će doći dan kad ću ih opet morati napustiti.


FOLK
The civil wars dobili su četiri Grammyja sinoć, a otkad je njihov istoimeni album ugledao svjetlo dana, utjeha mi je i savršena podloga za lijena jutra dok vani puše bura.


Otkad sam slušala uživo The Cannons ovo ljeto u Šibeniku, kad god sam tužna, poslušam Molly Malone, mislim da nema žalosnije pjesme na ovoj našoj kugli. Niti jedna snimka ne može dočarati atmosferu koju je pjevajući acapella stvorio stari Cannon kad je zapjevao Molly. Ispočetka su ljudi pjevali uz njega, no, ubrzo su utihnuli i samo tiho plakali.


Kažu da Delta rae spaja gospel, blues i folk - obožavam takve kombinacije pa ne čudi da je njihov Carry the fire jedan od najslušanijih albuma u mojoj kući 2013. godine.


COUNTRY
Ne znam što je to u countryju, ali nijedan žanr glazbe ne zna ispričati ljubavnu priču kao country. U zadnje vrijeme često slušam Remember when Alana Jacksona i plačem kao mala beba. Kacey Musgarave samo je jedna od country cura koja je opjevala život u malenom gradu (i zaradila Grammy za country album godine), pa ju svakako poslušajte ove godine. Ipak, moj favorit su uvijek Lady Antebellum, koje najradije slušam dok autobusom putujem kući, prisjećajući se svih prepreke koje sam ljubavlju savladala.


nedjelja, 26. siječnja 2014.

Hej, šta ima?

Svijete dragi, mislio si da me više ovdje nećeš vidjeti, je li tako? Mislila sam to i ja! Ali, nedjelja je, prokleta nedjelja, pospremala sam stan, pripremila sve za posao u ponedjeljak, ispekla zobene kekse, napravila ručak, počastila se peel off maskom za lice i mirišim kao breskvica, isplakala sve suze, pogledala nekoliko Disneyevih crtića, pa rekoh - što bih sad mogla? Hm.


Slikati ne znam, a niti kukičati, jedino što znam je cijediti svoj mozak na tipkovnicu, pa evo, u slučaju da me se sjećate i zanima vas nastavak moje životne priče, here's what you've missed:

Dakle, negdje u svibnu prestala sam pisati blog, skupila svoje skripte i zakone i bacila se na posao. Ne sjećam se niti ljeta, niti jeseni, ali znam da sam učeći za pravosudni ispit postala korisnik farmaceutskih pripravaka, tako da se u mojoj sobi vrlo brzo nakupilo više tableta i vitamina, nego članaka i stavaka. Bilo je frustrirajuće učiti nešto po deseti put, a osjećati se kao da to vidiš prvi put u životu. I bilo je teško sjediti uz knjigu dok se drugi druže i bezbrižno uživaju u životu. Bilo je nemoguće zamisliti da ću se na ispitu sjetiti svega onoga što sam mjesecima bezuspješno pokušavala pohraniti u mozak. Malo je reći da sam bila luda, ali sve se, hvala Bogu, isplatilo! Velika potpora bile su mi prijateljice Marija, Jelica, Lidija i Jelena - kojima ovim putem zahvaljujem. Pozivi u svako doba dana i noći, plakanje, ponekad jednostrano, ponekad obostrano - od neprocjenjive je vrijednosti. Također, najveća hvala mom dragome i mojoj obitelji koji su trpjeli sa mnom, bili mi podrška iako nisu mogli ni zamisliti kroz što prolazim (nisu pravnici, hvala Bogu!), plakali sa mnom, šetali sa mnom po snijegu i kiši, kad god je trebalo razbistriti glavu. Sve mi je to pomoglo da povjerujem da sam sposobna za uspjeh i da 2. prosinca položim dugosanjani pravosudni ispit - i to s rezultatom od 87 bodova! 


I što sada, pitate se? Nakon ispita shvatiš da živiš u državi gdje se uspjeh ne nagrađuje promaknućem, povišicom, pa niti radnim mjestom, shvatiš da se ovdje trud ne cijeni i da ćeš se morati još dobrano pomučiti da bi radio ono što voliš i što zaslužuješ raditi. Shvatiš da ti pravosudni ispit neće otvoriti nijedna vrata i da si opet na početku.

Ipak, kraj godine dočekala sam sretna, odlučna da budem gospodar svoje sudbine i da 2014. godina bude moja godina! Put autobusom od Slavonije do Šibenika traje ponekad i deset sati, i ponekad mi putem znaju pasti svakakve ideje na um. Kad još k tome dodate da je kraj godine, da putujete s ljubavi vašeg života, onda je valjda neizbježno da putem shvatite da više ne želite čekati da vaš život počne, da više ne želite čekati da se stvari poslože, da vam netko da posao, da se preselite u grad koji volite, da više ne želite putovati svijetom, vidjeti piramide niti jesti creme brulee, nego da samo želite biti jedno s drugim, happily ever after. I tako smo nas dvoje odlučili da svadbu napravimo u jednoj velikoj dvorani, da nam svira bend iz Osijeka, da nam tamburaju fini dečki, da nas fotografira fotograf iz Đakova, da nam kumovi budu Tena i Josip, da 27. rujna kažemo pred Bogom svoje "Uzimam". Jesam romantičarka, ali više mi nisu bile potrebne velike riječi, niti iznenađenja, više nisam sanjala o zarukama, htjela sam samo brak - obitelj. Ipak, nakon što smo već cijelu svadbu organizirali, moj dragi dočekao me s prstenom u stanu punom svijeća i ružinih latica i priredio mi najveće iznenađenje u životu. Ako mislite da su totalno otrcane te prosidbe iz filmova, da je precmoljavo kad muškarac klekne i nježno kaže ženi da je želi činiti sretnom cijeli život, onda pojma nemate! Puno sam suza proplakala zbog svog dragog, ali u skoro trinaest godina, koliko samo zajedno, ovoliko suza radosnica nisam isplakala! 

 

Nikada nisam sumnjala u njegovu ljubav i želju da provede sa mnom život, ali čuti to u takvoj atmosferi zaista je više nego što djevojka može poželjeti - to je uspomena koju ćemo, naborani, prepričavati unucima. Danas na ruci nosim srebrni prsten s biserčićem, baš kakav sam zamišljala otkad sam pročitala da su bisere zaručnici darivali mnogo prije nego su dijamanti stupili na scenu. Gledam ga i mislim kako sam sretna što imam nešto tako vrijedno u životu - tako rijetko - prvu ljubav koja će trajati cijeli život.


Tako smo se zaručili i službeno, zaključali katanac ljubavi, ključ bacili u more i pokrenuli novi trend u Šibeniku, obavijestili prijatelje i rodbinu, počeli sanjati o svadbenoj torti i birati pjesmu uz koju ćemo otplesati prvi ples kao muž i žena. Ali, sudbo kleta, nakon što smo tek počeli živjeti zajedno, moj dragi je bio prisiljen vratiti se kući na neko vrijeme, a ja sam opet ostala živjeti svoj tangled život u Šibeniku. Dane ću ispuniti knjigama i filmovima, snovima o savršenoj haljini i sitnicama koje mi pomažu da prebrodim samoću, a koje ću i podijeliti s vama. Pa, ako nemate pametnijeg posla, znate gdje me možete naći!