Preskoči na glavni sadržaj

Art dummies

Možda ste primijetili da Facebookom kruže postovi s komentarom: "The idea is to occupy Facebook with art, breaking the monotony of photos of lunch, sushi and sports. Whoever likes this post will receive an artist and has to publish a piece by that artist with this text. I got (ime umjetnika)!". Ne mogu vam opisati koliko sam oduševljena tom idejom - divno bi bilo da ljudi svakodnevno stavljaju citate knjiga koje (stvarno) čitaju, nepopularnu glazbu, fotografije slikara, djela kipara i dr.! Svima nam je to prilika da se malo informiramo na kreativnom području, daleko od uobičajenih dosadnih selfie-ja, a možda i sami pronađemo izvor inspiracije.


O umjetnosti pojma nemam. U srednjoj školi smo imali mladu nadobudnu profesoricu likovne kulture koja nas je gnjavila zadaćama u kojima smo trebali crtati fotelje i stolice ili napraviti anatomiju jednog umjetničkog djela, i puno puta sam si pomislila kako bi bilo zanimljivo znati u svakom djelu prepoznati taj čarobni potez kistom koji ga razlikuje od slika wannabe umjetnika. Eh, da, boje Krika budile su u nama u to vrijeme bunt, Mona Lisu nismo nikad proniknuli, a o Picassu da ne govorim. Ubrzo su matematika i fizika zamijenile likovnu kulturu, a umjetnost je isparila iz mene. Danas mi nije žao što nisam stručni poznavatelj umjetničkih djela iz jednog jednostavnog razloga - kada bih imala znanje, ne bih djelo mogla promatrati prostim okom malog čovjeka koji jesam. 


Ne poznajem opuse slikara, nemam favorita, ne zanimaju me kritike stručnjaka, umjetnost procjenjujem putem jednostavnog pitanja - bi li voljela da mi je život kao ovaj koji je neki majstor naslikao? Zato volim Le bonheur de vivre Henryja Matissea (ne zbog golotinje, nego zbog toplih boja), Fridin autoportret s majmunčićem uz kojeg kao da nikada neće biti usamljena (totalni Roar iz 1938.!), a slaba sam i na Thomasa Kinkadea, čiju sliku svaki Amerikanac posjeduje u svom domu, a koji je ipak najpodcijenjeniji američki autor. 

Ipak, moj favorit je oduvijek bio Poljubac Gustava Klimta - takav život želim! Druga Klimtova djela nisu mi zanimljiva (što je izazvalo skandal u našoj kući jednog Božića kada mi je sestra poklonila neke Klimtove gole tete u slagalici), ali Poljubac mi progovara. Nježnost koja se ogleda na njenom licu privlači me toliko da bih mogla satima gledati u zlato koje se prelijeva platnom. Na mom bucket listu oduvijek stoji "Vidjeti Poljubac u Beču", a do tada - i reprodukcija koju mi je dragi poklonio bit će i više nego dovoljna!


A koja je vaša omiljena?

Primjedbe

  1. Ugodno me iznenadilo kad su me na naslovnici fb-a dočekale takve slike :D
    Sviđa mi se akcija :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Sličan problem iz srednje, osim što se radilo o staroj profi koja je predavala mojoj mami... Nisam naučila ništa posebno, ali sam tijekom faksa postala zainteresirana za 19. i 20.st, posebno Impresionizam, pa su mi najdraži Monet, Van Gogh, a imam i naušnice s ovim Klimtom jer je zaista poseban :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Sličan problem iz srednje, osim što se radilo o staroj profi koja je predavala mojoj mami... Nisam naučila ništa posebno, ali sam tijekom faksa postala zainteresirana za 19. i 20.st, posebno Impresionizam, pa su mi najdraži Monet, Van Gogh, a imam i naušnice s ovim Klimtom jer je zaista poseban :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...