nedjelja, 26. siječnja 2014.

Hej, šta ima?

Svijete dragi, mislio si da me više ovdje nećeš vidjeti, je li tako? Mislila sam to i ja! Ali, nedjelja je, prokleta nedjelja, pospremala sam stan, pripremila sve za posao u ponedjeljak, ispekla zobene kekse, napravila ručak, počastila se peel off maskom za lice i mirišim kao breskvica, isplakala sve suze, pogledala nekoliko Disneyevih crtića, pa rekoh - što bih sad mogla? Hm.


Slikati ne znam, a niti kukičati, jedino što znam je cijediti svoj mozak na tipkovnicu, pa evo, u slučaju da me se sjećate i zanima vas nastavak moje životne priče, here's what you've missed:

Dakle, negdje u svibnu prestala sam pisati blog, skupila svoje skripte i zakone i bacila se na posao. Ne sjećam se niti ljeta, niti jeseni, ali znam da sam učeći za pravosudni ispit postala korisnik farmaceutskih pripravaka, tako da se u mojoj sobi vrlo brzo nakupilo više tableta i vitamina, nego članaka i stavaka. Bilo je frustrirajuće učiti nešto po deseti put, a osjećati se kao da to vidiš prvi put u životu. I bilo je teško sjediti uz knjigu dok se drugi druže i bezbrižno uživaju u životu. Bilo je nemoguće zamisliti da ću se na ispitu sjetiti svega onoga što sam mjesecima bezuspješno pokušavala pohraniti u mozak. Malo je reći da sam bila luda, ali sve se, hvala Bogu, isplatilo! Velika potpora bile su mi prijateljice Marija, Jelica, Lidija i Jelena - kojima ovim putem zahvaljujem. Pozivi u svako doba dana i noći, plakanje, ponekad jednostrano, ponekad obostrano - od neprocjenjive je vrijednosti. Također, najveća hvala mom dragome i mojoj obitelji koji su trpjeli sa mnom, bili mi podrška iako nisu mogli ni zamisliti kroz što prolazim (nisu pravnici, hvala Bogu!), plakali sa mnom, šetali sa mnom po snijegu i kiši, kad god je trebalo razbistriti glavu. Sve mi je to pomoglo da povjerujem da sam sposobna za uspjeh i da 2. prosinca položim dugosanjani pravosudni ispit - i to s rezultatom od 87 bodova! 


I što sada, pitate se? Nakon ispita shvatiš da živiš u državi gdje se uspjeh ne nagrađuje promaknućem, povišicom, pa niti radnim mjestom, shvatiš da se ovdje trud ne cijeni i da ćeš se morati još dobrano pomučiti da bi radio ono što voliš i što zaslužuješ raditi. Shvatiš da ti pravosudni ispit neće otvoriti nijedna vrata i da si opet na početku.

Ipak, kraj godine dočekala sam sretna, odlučna da budem gospodar svoje sudbine i da 2014. godina bude moja godina! Put autobusom od Slavonije do Šibenika traje ponekad i deset sati, i ponekad mi putem znaju pasti svakakve ideje na um. Kad još k tome dodate da je kraj godine, da putujete s ljubavi vašeg života, onda je valjda neizbježno da putem shvatite da više ne želite čekati da vaš život počne, da više ne želite čekati da se stvari poslože, da vam netko da posao, da se preselite u grad koji volite, da više ne želite putovati svijetom, vidjeti piramide niti jesti creme brulee, nego da samo želite biti jedno s drugim, happily ever after. I tako smo nas dvoje odlučili da svadbu napravimo u jednoj velikoj dvorani, da nam svira bend iz Osijeka, da nam tamburaju fini dečki, da nas fotografira fotograf iz Đakova, da nam kumovi budu Tena i Josip, da 27. rujna kažemo pred Bogom svoje "Uzimam". Jesam romantičarka, ali više mi nisu bile potrebne velike riječi, niti iznenađenja, više nisam sanjala o zarukama, htjela sam samo brak - obitelj. Ipak, nakon što smo već cijelu svadbu organizirali, moj dragi dočekao me s prstenom u stanu punom svijeća i ružinih latica i priredio mi najveće iznenađenje u životu. Ako mislite da su totalno otrcane te prosidbe iz filmova, da je precmoljavo kad muškarac klekne i nježno kaže ženi da je želi činiti sretnom cijeli život, onda pojma nemate! Puno sam suza proplakala zbog svog dragog, ali u skoro trinaest godina, koliko samo zajedno, ovoliko suza radosnica nisam isplakala! 

 

Nikada nisam sumnjala u njegovu ljubav i želju da provede sa mnom život, ali čuti to u takvoj atmosferi zaista je više nego što djevojka može poželjeti - to je uspomena koju ćemo, naborani, prepričavati unucima. Danas na ruci nosim srebrni prsten s biserčićem, baš kakav sam zamišljala otkad sam pročitala da su bisere zaručnici darivali mnogo prije nego su dijamanti stupili na scenu. Gledam ga i mislim kako sam sretna što imam nešto tako vrijedno u životu - tako rijetko - prvu ljubav koja će trajati cijeli život.


Tako smo se zaručili i službeno, zaključali katanac ljubavi, ključ bacili u more i pokrenuli novi trend u Šibeniku, obavijestili prijatelje i rodbinu, počeli sanjati o svadbenoj torti i birati pjesmu uz koju ćemo otplesati prvi ples kao muž i žena. Ali, sudbo kleta, nakon što smo tek počeli živjeti zajedno, moj dragi je bio prisiljen vratiti se kući na neko vrijeme, a ja sam opet ostala živjeti svoj tangled život u Šibeniku. Dane ću ispuniti knjigama i filmovima, snovima o savršenoj haljini i sitnicama koje mi pomažu da prebrodim samoću, a koje ću i podijeliti s vama. Pa, ako nemate pametnijeg posla, znate gdje me možete naći!

1 komentar:

  1. Jeeeeeeeeej, she back :)
    Čestitam, prsten je pre di van!

    OdgovoriIzbriši

Speak up! :)