Preskoči na glavni sadržaj

Hej, šta ima?

Svijete dragi, mislio si da me više ovdje nećeš vidjeti, je li tako? Mislila sam to i ja! Ali, nedjelja je, prokleta nedjelja, pospremala sam stan, pripremila sve za posao u ponedjeljak, ispekla zobene kekse, napravila ručak, počastila se peel off maskom za lice i mirišim kao breskvica, isplakala sve suze, pogledala nekoliko Disneyevih crtića, pa rekoh - što bih sad mogla? Hm.


Slikati ne znam, a niti kukičati, jedino što znam je cijediti svoj mozak na tipkovnicu, pa evo, u slučaju da me se sjećate i zanima vas nastavak moje životne priče, here's what you've missed:

Dakle, negdje u svibnu prestala sam pisati blog, skupila svoje skripte i zakone i bacila se na posao. Ne sjećam se niti ljeta, niti jeseni, ali znam da sam učeći za pravosudni ispit postala korisnik farmaceutskih pripravaka, tako da se u mojoj sobi vrlo brzo nakupilo više tableta i vitamina, nego članaka i stavaka. Bilo je frustrirajuće učiti nešto po deseti put, a osjećati se kao da to vidiš prvi put u životu. I bilo je teško sjediti uz knjigu dok se drugi druže i bezbrižno uživaju u životu. Bilo je nemoguće zamisliti da ću se na ispitu sjetiti svega onoga što sam mjesecima bezuspješno pokušavala pohraniti u mozak. Malo je reći da sam bila luda, ali sve se, hvala Bogu, isplatilo! Velika potpora bile su mi prijateljice Marija, Jelica, Lidija i Jelena - kojima ovim putem zahvaljujem. Pozivi u svako doba dana i noći, plakanje, ponekad jednostrano, ponekad obostrano - od neprocjenjive je vrijednosti. Također, najveća hvala mom dragome i mojoj obitelji koji su trpjeli sa mnom, bili mi podrška iako nisu mogli ni zamisliti kroz što prolazim (nisu pravnici, hvala Bogu!), plakali sa mnom, šetali sa mnom po snijegu i kiši, kad god je trebalo razbistriti glavu. Sve mi je to pomoglo da povjerujem da sam sposobna za uspjeh i da 2. prosinca položim dugosanjani pravosudni ispit - i to s rezultatom od 87 bodova! 


I što sada, pitate se? Nakon ispita shvatiš da živiš u državi gdje se uspjeh ne nagrađuje promaknućem, povišicom, pa niti radnim mjestom, shvatiš da se ovdje trud ne cijeni i da ćeš se morati još dobrano pomučiti da bi radio ono što voliš i što zaslužuješ raditi. Shvatiš da ti pravosudni ispit neće otvoriti nijedna vrata i da si opet na početku.

Ipak, kraj godine dočekala sam sretna, odlučna da budem gospodar svoje sudbine i da 2014. godina bude moja godina! Put autobusom od Slavonije do Šibenika traje ponekad i deset sati, i ponekad mi putem znaju pasti svakakve ideje na um. Kad još k tome dodate da je kraj godine, da putujete s ljubavi vašeg života, onda je valjda neizbježno da putem shvatite da više ne želite čekati da vaš život počne, da više ne želite čekati da se stvari poslože, da vam netko da posao, da se preselite u grad koji volite, da više ne želite putovati svijetom, vidjeti piramide niti jesti creme brulee, nego da samo želite biti jedno s drugim, happily ever after. I tako smo nas dvoje odlučili da svadbu napravimo u jednoj velikoj dvorani, da nam svira bend iz Osijeka, da nam tamburaju fini dečki, da nas fotografira fotograf iz Đakova, da nam kumovi budu Tena i Josip, da 27. rujna kažemo pred Bogom svoje "Uzimam". Jesam romantičarka, ali više mi nisu bile potrebne velike riječi, niti iznenađenja, više nisam sanjala o zarukama, htjela sam samo brak - obitelj. Ipak, nakon što smo već cijelu svadbu organizirali, moj dragi dočekao me s prstenom u stanu punom svijeća i ružinih latica i priredio mi najveće iznenađenje u životu. Ako mislite da su totalno otrcane te prosidbe iz filmova, da je precmoljavo kad muškarac klekne i nježno kaže ženi da je želi činiti sretnom cijeli život, onda pojma nemate! Puno sam suza proplakala zbog svog dragog, ali u skoro trinaest godina, koliko samo zajedno, ovoliko suza radosnica nisam isplakala! 

 

Nikada nisam sumnjala u njegovu ljubav i želju da provede sa mnom život, ali čuti to u takvoj atmosferi zaista je više nego što djevojka može poželjeti - to je uspomena koju ćemo, naborani, prepričavati unucima. Danas na ruci nosim srebrni prsten s biserčićem, baš kakav sam zamišljala otkad sam pročitala da su bisere zaručnici darivali mnogo prije nego su dijamanti stupili na scenu. Gledam ga i mislim kako sam sretna što imam nešto tako vrijedno u životu - tako rijetko - prvu ljubav koja će trajati cijeli život.


Tako smo se zaručili i službeno, zaključali katanac ljubavi, ključ bacili u more i pokrenuli novi trend u Šibeniku, obavijestili prijatelje i rodbinu, počeli sanjati o svadbenoj torti i birati pjesmu uz koju ćemo otplesati prvi ples kao muž i žena. Ali, sudbo kleta, nakon što smo tek počeli živjeti zajedno, moj dragi je bio prisiljen vratiti se kući na neko vrijeme, a ja sam opet ostala živjeti svoj tangled život u Šibeniku. Dane ću ispuniti knjigama i filmovima, snovima o savršenoj haljini i sitnicama koje mi pomažu da prebrodim samoću, a koje ću i podijeliti s vama. Pa, ako nemate pametnijeg posla, znate gdje me možete naći!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...