Preskoči na glavni sadržaj

Hej, šta ima?

Svijete dragi, mislio si da me više ovdje nećeš vidjeti, je li tako? Mislila sam to i ja! Ali, nedjelja je, prokleta nedjelja, pospremala sam stan, pripremila sve za posao u ponedjeljak, ispekla zobene kekse, napravila ručak, počastila se peel off maskom za lice i mirišim kao breskvica, isplakala sve suze, pogledala nekoliko Disneyevih crtića, pa rekoh - što bih sad mogla? Hm.


Slikati ne znam, a niti kukičati, jedino što znam je cijediti svoj mozak na tipkovnicu, pa evo, u slučaju da me se sjećate i zanima vas nastavak moje životne priče, here's what you've missed:

Dakle, negdje u svibnu prestala sam pisati blog, skupila svoje skripte i zakone i bacila se na posao. Ne sjećam se niti ljeta, niti jeseni, ali znam da sam učeći za pravosudni ispit postala korisnik farmaceutskih pripravaka, tako da se u mojoj sobi vrlo brzo nakupilo više tableta i vitamina, nego članaka i stavaka. Bilo je frustrirajuće učiti nešto po deseti put, a osjećati se kao da to vidiš prvi put u životu. I bilo je teško sjediti uz knjigu dok se drugi druže i bezbrižno uživaju u životu. Bilo je nemoguće zamisliti da ću se na ispitu sjetiti svega onoga što sam mjesecima bezuspješno pokušavala pohraniti u mozak. Malo je reći da sam bila luda, ali sve se, hvala Bogu, isplatilo! Velika potpora bile su mi prijateljice Marija, Jelica, Lidija i Jelena - kojima ovim putem zahvaljujem. Pozivi u svako doba dana i noći, plakanje, ponekad jednostrano, ponekad obostrano - od neprocjenjive je vrijednosti. Također, najveća hvala mom dragome i mojoj obitelji koji su trpjeli sa mnom, bili mi podrška iako nisu mogli ni zamisliti kroz što prolazim (nisu pravnici, hvala Bogu!), plakali sa mnom, šetali sa mnom po snijegu i kiši, kad god je trebalo razbistriti glavu. Sve mi je to pomoglo da povjerujem da sam sposobna za uspjeh i da 2. prosinca položim dugosanjani pravosudni ispit - i to s rezultatom od 87 bodova! 


I što sada, pitate se? Nakon ispita shvatiš da živiš u državi gdje se uspjeh ne nagrađuje promaknućem, povišicom, pa niti radnim mjestom, shvatiš da se ovdje trud ne cijeni i da ćeš se morati još dobrano pomučiti da bi radio ono što voliš i što zaslužuješ raditi. Shvatiš da ti pravosudni ispit neće otvoriti nijedna vrata i da si opet na početku.

Ipak, kraj godine dočekala sam sretna, odlučna da budem gospodar svoje sudbine i da 2014. godina bude moja godina! Put autobusom od Slavonije do Šibenika traje ponekad i deset sati, i ponekad mi putem znaju pasti svakakve ideje na um. Kad još k tome dodate da je kraj godine, da putujete s ljubavi vašeg života, onda je valjda neizbježno da putem shvatite da više ne želite čekati da vaš život počne, da više ne želite čekati da se stvari poslože, da vam netko da posao, da se preselite u grad koji volite, da više ne želite putovati svijetom, vidjeti piramide niti jesti creme brulee, nego da samo želite biti jedno s drugim, happily ever after. I tako smo nas dvoje odlučili da svadbu napravimo u jednoj velikoj dvorani, da nam svira bend iz Osijeka, da nam tamburaju fini dečki, da nas fotografira fotograf iz Đakova, da nam kumovi budu Tena i Josip, da 27. rujna kažemo pred Bogom svoje "Uzimam". Jesam romantičarka, ali više mi nisu bile potrebne velike riječi, niti iznenađenja, više nisam sanjala o zarukama, htjela sam samo brak - obitelj. Ipak, nakon što smo već cijelu svadbu organizirali, moj dragi dočekao me s prstenom u stanu punom svijeća i ružinih latica i priredio mi najveće iznenađenje u životu. Ako mislite da su totalno otrcane te prosidbe iz filmova, da je precmoljavo kad muškarac klekne i nježno kaže ženi da je želi činiti sretnom cijeli život, onda pojma nemate! Puno sam suza proplakala zbog svog dragog, ali u skoro trinaest godina, koliko samo zajedno, ovoliko suza radosnica nisam isplakala! 

 

Nikada nisam sumnjala u njegovu ljubav i želju da provede sa mnom život, ali čuti to u takvoj atmosferi zaista je više nego što djevojka može poželjeti - to je uspomena koju ćemo, naborani, prepričavati unucima. Danas na ruci nosim srebrni prsten s biserčićem, baš kakav sam zamišljala otkad sam pročitala da su bisere zaručnici darivali mnogo prije nego su dijamanti stupili na scenu. Gledam ga i mislim kako sam sretna što imam nešto tako vrijedno u životu - tako rijetko - prvu ljubav koja će trajati cijeli život.


Tako smo se zaručili i službeno, zaključali katanac ljubavi, ključ bacili u more i pokrenuli novi trend u Šibeniku, obavijestili prijatelje i rodbinu, počeli sanjati o svadbenoj torti i birati pjesmu uz koju ćemo otplesati prvi ples kao muž i žena. Ali, sudbo kleta, nakon što smo tek počeli živjeti zajedno, moj dragi je bio prisiljen vratiti se kući na neko vrijeme, a ja sam opet ostala živjeti svoj tangled život u Šibeniku. Dane ću ispuniti knjigama i filmovima, snovima o savršenoj haljini i sitnicama koje mi pomažu da prebrodim samoću, a koje ću i podijeliti s vama. Pa, ako nemate pametnijeg posla, znate gdje me možete naći!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta