Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od rujan, 2019

Where the girls are so pretty...

Neki dan sam vidjela snimku iz arhiva HRT-a na kojoj se anketira žene o ravnopravnosti, godine 1980. Simpatične ženice sve redom govore o teretu ravnopravnosti - o svom poslu, radnom vremenu i obvezama koje ih čekaju kod kuće, jer, "Znate kakvi su muškarci", kaže jedna od njih. Nije se puno toga promijenilo, ali jedna jest, bar iz moje perspektive - promijenili su se upravo ti muškarci. Muškarci su sada ravnopravniji sa ženama u svim obvezama izvan radnog vremena, kad im žene to dopuste, jer žene danas mogu sve same, i često moraju sve same, bar su se u to uvjerile.  Koliko god se trudila prepustiti suprugu kontrolu, ipak sam ja ta koja je noću budna, koja gura Neofen čepiće u male guze, i stavlja posteljinu na pranje u tri ujutro jer ju je netko popiškio, pa poplavi kupaonicu jer posteljina zapne u vratima, ja pakiram rezervnu odjeću za vrtić i iskuhavam čaše i dude, ja vozim djecu na drugi kraj grada u vrtić, a mobitel i sat ostavljam u košari za veš, jer kasnim na pos

Mala Italija u Unterstadtu

Iako obožavam rutinu, uvijek se veselim rujnu koji mi pomuti planove i iznenadi me. Ovaj put rujan je donio veliku promjenu u moj život - Franka je krenula u vrtić, a Juraj u jaslice. I ne, ne brinite, neću vas sada zadaviti žalopojkama, nisam od onih mama koje dramatiziraju pred vrtićem i čekaju da dijete prestane plakati u rukama nepoznate mu odgojiteljice. Dapače, prvog sam ih dana hrabro dovezla pred tu ofucanu zgradu u Donjem gradu, misleći samo na mogućnost uživanja u kavi u miru i tišini. Call me nemajka or whatever. Međutim, kad sam Jurja prvog dana pokupila iznemoglog od plača, i kad je Franka počela nabrajati imena svojih novih pijatelja (Joko, Bajbaja, Klaja), pogodilo me - nije ovo moja promjena, nije ovo početak nečeg novog u mom životu, nego u njihovom, a ja sam samo djelić toga svega, ja sam samo sporedni lik koji će s njima provoditi svega par sati na dan. Klišej je s razlogom - djeca tako brzo odrastu i sve ono što nam je nekada predstavljalo poteškoću, jednog će

Čudan naslov i što jezik ima s tim

Kad biste omiljenog pisca mogli nešto pitati, sigurno bi to bilo neko nadasve mudro pitanje kojim biste pokazali svoj intelekt i razumijevanje za njegov nenadmašni talent. Srećom (kako za koga, je l' te), živimo u doba tehnike koja omogućuje da svog omiljenog književnika, ukoliko je živ i iole se služi društvenim mrežama, uistinu pitate što god želite, pa sam tako i ja Julijanu Adamović, autoricu Divljih gusaka, jedinog domaćeg romana kojeg ove godine morate pročitati, između ostalog, pitala što voli čitati, mozgajući koji veliki umovi nadahnjuju velike umove (not very original, I know). Preporučila je Bunilo Laure Restrepo, koje je taman bila pročitala, i rekla da voli čitati Olgu Tukarczuk, Szilárda Borbélyja, Agotu Krištof i Danila Kiša, pa sam krenula, random odabirom, od Olge Tokarczuk. Čula sam za Knjige Jakubove, njen maestralni roman, tj. čula sam da ima 900 stranica, pa sam za prvu Tokarczuk odabrala Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju. Već zbog samog naziva