ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

End of an era

Sunce još grije, ali osjećam da je ljeto na izmaku, onako kako to inače i biva nakon Velike Gospe - kad ambrozija bukne i balci navru na nos. 

Zadnje dane ljeta iskorištavamo kod bake na selu - uživamo u predjesenskim plodovima - aroniji, koja je pobrana i prešana u sok, te lješnjacima koji će se naveliko sakupljati ovih dana. Kad si dijete, tlaka ti je kupiti šljive ili prati boce za kuhani paradajz (ne rajčicu, to je baš paradajz), a kad narasteš, počneš cijeniti sav taj trud, vrijeme i znoj koji tvoja obitelj ulaže u prirodu, da bi nam ona vratila istom mjerom. 




Osim što papamo i pijuckamo prirodno, kod bake smo i hvatali susjedovog zeca koji je pobjegao od kuće i tjednima spavao u našem vrtu. Zeko hop, zeko hop! Franka je razrogačila oči u čudu pri prvom susretu, a kad je skočio se izbezumila od vriskanja i veselja. Doma možda čujemo životinje iz Zoološkog vrta, ali ih nemamo priliku vidjeti na dnevnoj bazi. Ljubav je na selu!


Osim što uređujemo Frankinu sobicu, i moja djevojačka je dobila novo ruho i tako bar malo postala - soba za unuke. Da, postala sam junkie za naljepnice za zid - s E baya sam ih naručila i sebi, i Franki, i nećakinji... Odlično se uklope u prostor i uljepšaju ga, i to za sitne novce!


Neki dan smo proslavili famozni prvi rođendan naše djevojčice. Probudila se i ugledala pun stan baba i djedova, i odmah je znala da su svi tu zbog nje. Poput princezice je sjela u foteljicu i redom otvarala poklone, i besramno uživala u pažnji.

Ovih dana sam posebno emocionalna - gledam ju i ne mogu povjerovati da je prošlo godinu dana. Šavovi su zarasli, bolovi su prestali, Franka već brblja i hoda, a u mojim očima je još uvijek bebica. Bebica koju u četvrtak moram odvesti u jaslice. Srce mi pukne kad na to pomislim. Nisam spremna odvojiti se od nje, dati ju nekim nepoznatim tetama koje će ju hraniti, presvlačiti, uspavljivati... Lude smo mi, majke, koliko god nam je teško brinuti o bebi 24 sata na dan, svejedno se toga ne želimo odreći. Hm, mislim da ću se sakriti u neki kut u jaslicama, da je mogu gledati potajno, iako znam da bi mi srce popucalo i da ju čuje kako plače za mnom, a i da me u trenu zaboravi i uživa u igri s drugom djecom.

nedjelja, 21. kolovoza 2016.

Naš prvi rođendan

Uspjela sam! Dijete mi je živo i zdravo! Godina je iza nas i mogu (nakratko) stati na loptu i reći da je bila najveća i najteža u mom životu - u emocionalnom smislu. Nije se puno toga događalo, ta provela sam je doma, u trenerci, s bebom, i nije me bilo briga što se događa u svijetu. Ali, otkad je došla na svijet, moja Franka u meni je testirala sve granice, fizičke i psihičke, zbog nje sam izdržala neviđene bolove, za nju sam se iscrpljivala i brinula kao ni za koga do sada - takav intenzivan splet emocija može razumjeti samo žena koja je po prvi puta postala mama. Porod je bio težak, i prvi dani su bili teški, i nisam mogla sjediti tri tjedna zbog epiziotomije, i krvarila sam mjesec dana, a nju su mučili užasni grčevi i skokovi u razvoju, bilo je dana kad je plakala, a ja sam plakala skupa s njom, od nemoći, od straha da sam ju nepovratno zakinula u razvoju, bilo je dana kad nije kakala, bilo je dana (uh, njih je bilo puuuuno) kada je samo htjela biti na meni, sisati, spavati, samo se stisnuti uz mene, bilo je sati i sati nunanja, pjevanja, uspavljivanja, bilo je vrištanja, bilo je i nicanja zubića, bilo je nestrpljenja, mog i njezinog (mog više), bilo je živčanih slomova, bilo je padanja i onog najgoreg, nijemog plača uslijed kojeg ti se čini da se Zemlja prestala okretati, bilo je...i još je - svaki dan je neka nova borba! Nekih odluka koje sam donijela u trudnoći sam se držala kroz cijelu godinu - Franka još sisa, ne jede čokoladu ni grickalice, njena koža ne poznaje kozmetiku, tek sapun i bademovo ulje - a od nekih sam zamisli odustala odmah prve večeri u našem domu - morali smo joj uvaliti dudu varalicu jer bi inače danima i noćima bila priključena na mene, trčim na svako njeno meškoljenje i ne mogu podnijeti njen plač, čak i ako to znači da godinu dana neću spavati, iako sam prije uvijek govorila da mame koje skaču na svaki djetetov mig nisu normalne. Bilo je teško, ali neću zaboraviti, ne želim ni pokušati, ni bol ni suze, nikada - zbog svega toga još više cijenim svaki osmijeh, svako zezanje, svaku foru, svaki mili pogled, svaku igru, svako veselje, sve ono zbog čega sam sigurna da sam stvorila radost i ljubav u tom malenom biću i da ih ono, nesebično, uzvraća i čini moj život smislenim.



Svaki dan je borba, ali i radost, svakog dana naučimo nešto novo - ja nju, a ona mene još više. Ipak, rođeni dan mora biti poseban, malo drugačiji od drugih, ne jer će Franka pamtiti, nego zato što ćemo ga mi pamtiti. Na maloj obiteljskoj proslavi želimo zahvaliti Bogu na ovom malom čudu koje je uljepšalo naš život. Danas mame iznajmljuju rođendaonice, animatore, hrpetine balona s helijem, naručuju se torte na nekoliko katova i dječji rođendan se brzo pretvori u big fat kičasti cirkus, dok slavljenici bauljaju umrljani čokoladom i pitaju se što se događa, kraj uzvanika koji luduju kao da su pušteni s lanca, nimalo ne obraćajući pažnju na tortu, ili neku vrst autoriteta. Ne sjećam se svojih prvih rođendana, nemam ni fotografiju, ali u jedno sam sigurna - uvijek mi je tortu pravila mama, s puno ljubavi. Ne znam ni jesam li imala svijećice na torti, niti se sjećam poklona, balona sigurno nije bilo, ali znam da je bilo predivno. To želim i svojoj djevojčici - želim joj napraviti tortu, i želim da to bude samo njen dan, uz njoj najbliže ljude, bez gužve i pretjerivanja - da se smije i uživa u ljubavi svoje obitelji.

nedjelja, 7. kolovoza 2016.

Back to reality

Često se ljudi ubediraju pri povratku s mora, ali ne i mi! Naše dijete vrišti od sreće kad ugleda naš stan, propuže ga cijelog uzduž i poprijeko, kao da ne zna što bi od veselja, a ni mi skupa s njom.



Prvi dan doma nastavili smo u istom tonu - sa sladoledom, a već drugi dan bacili smo se na spremanje stana i planiranje aktivnosti za ovaj mjesec. Bacili smo se na uređivanje Frankine sobice, obišli širu obitelj, provela sam vrijeme s obje sestre nakon dugo vremena, s mužem romantično šetala i ljubila se na starim stazama, odrezala šiške nakon sedam godina, a usput sam i završila na hitnoj i shvatila da je vrijeme da se posvetim svom zdravlju, tako da imam pune ruke posla ovog kolovoza...




petak, 5. kolovoza 2016.

O sisama i sisavcima

Svjetski je tjedan dojenja pa, kao mama jedne male sisavice, osjećam svetu dužnost da podijelim sa svijetom (tj., s ovo troje ljudi koji prate moj blog) svoje iskustvo dojenja. Možda vam to sada ništa ne znači, no, čak i ako ni ne želite imati dijete, netko od vaših najdražih će ga imati, pa vam možda moje riječi pomognu da bolje razumijete dojilje i njihove priljepke.

Dojenje vam je danas jako moderno, tj. moderno ga je zagovarati kao najprirodniji i najjeftiniji način prehrane novorođenčadi. Kad se nađete u drugom stanju, na svakom koraku vas bombardiraju s prednostima dojenja i svaka trudnica još u trudnoći se zaklinje da će svoje dijete dojiti bar dvije godine, koliko preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. No, što se dogodi putem, gdje zapne?

Problem broj 1 - neznanje. Nekada su naše majke dojile mjesec, dva i odjednom bi im (dovraga i bez traga) nestalo mlijeko. Danas znamo da mlijeko ne može odjednom nestati jer se čitav sistem dojenja temelji na jednom pravilu - koliko beba sisa, toliko će mlijeka biti. No, žene prije dvadeset godina to nisu znale, pa su vrlo rano, možda već pri prvom skoku u razvoju, djecu napijale čajem ili vodom, zbog čega su djeca manje sisala i voila! - smanjila se potražnja, pa je i mlijeko nestalo iz ponude.


Valja reći da 95% žena može dojiti, dakle, sve osim onih koje zbog određenih medicinskih razloga to ne mogu. Ipak, zašto broj dojene djece u Hrvatskoj nakon prvih nekoliko mjeseci znatno opada te je nakon 3 mjeseca dojeno 58 posto, a nakon 6 mjeseci života samo 19 posto djece? Ukoliko nemate zdravstvenu prepreku, da biste dojili najvažnija je - želja, i još važnije, upornost. Svi u glavi imamo sliku majke koja doji bebu i pritom izgleda spokojno i krasno, ali reći ću vam istonu - dojenje je krvav posao, i nije tako divno, iscrpljujuće je - i fizički i psihički! Puno je lakše smutiti adaptirano mlijeko i staviti flašicu bebi u usta. Pogoditi ispravan položaj za sisanje, izdržati bebin plač u skoku u razvoju (3., 6. i 9. tjedan, pa opet 3., 6. i 9. mjesec najčešće, kad se beba opskrbljuje za nadolazeće razdoblje i pokušava izvući veće količine mlijeka), sate i sate na dojci - jer to znači dojiti na zahtjev (doslovno je bilo dana da bih cijeli dan dojila i ništa drugo ne bih stigla napraviti), živjeti s nedostatkom sna (jer se jako često sisavci bude po noći radi sisanja, dok se bebe na adaptiranom mlijeku nikada ne bude tako učestalo, štoviše, većinom spavaju u komadu do jutra), preživjeti mastitise i zastoje, soorove, blistere i bolove, i neprestano se propitkivati "Mogu li ja to?" - to je stvarno teško. I bilo je stotine dana kad sam plakala skupa s Frankom, i kad sam legla sa suzama, uvjerena da sve radim pogrešno, i kad sam htjela odustati, ma čak sam jednom i smućkala Bebimil - ali moja ga Franka nije htjela piti. I hvala Bogu što nije! Ne mogu reći hoće li mi se sva muka i trud isplatiti - no, za sada je ona izuzetno zdravo i veselo dijete, u svojih 11 mjeseci nije bila nijednom bolesna, mi ni ne znamo što znači kad dijete ima povišenu temperaturu. A zato i dojim, i izdržala sam sve teške dane - jer je to najbolje za moje dijete - jedino glede toga nemam dilema!


Dojenje jest prirodno, ali predstavlja veliku žrtvu - dojiljama je štošta uskraćeno, i moraju uvijek biti na oprezu što unose u svoje tijelo (mnoge lijekove, npr. ne smiju piti jer se izlučuje u mlijeko). Ipak, najviše žrtvuju svoje vrijeme - ako dojite, isključivo vi hranite svoje dijete, ne možete ga utrapiti baka servisu i otići na vikend putovanje s mužem - no, zauzvrat ćete dobiti predivnu vezu s djetetom koju flašica ne može stvoriti. Pogotovo ako dojite na duge staze - kad je dijete sposobno pokazati svoje oduševljenje dojkama, odnosno, kad postane očito da ga majčine grudi i tješe i zabavljaju - svim majkama od srca želim da dožive tu radost!


Nakon teškog početka i svog uloženog truda, mogu još savjetovati buduće dojilje da piju puno vode, i da piju vitamine, posebno željezo - jer potrebna je fizička i psihička snaga za uspješno dojenje! Ja sam se nakon razdoblja babinja osjećala dobro pa sam prestala piti prenatalne (koje piju i dojilje) vitamine, pa mi je imunitet trenutno na zabrinjavajućoj razini - ne dopustite da vam se to dogodi - budite zdrave da bi vam i djeca bila zdrava!


Sad sam već u fazi da se ljudi iznenade kad čuju da još (oni naglase to - JOŠ) dojim, pitaju me često koliko ću JOŠ dojiti. Franka jede svu hranu, i pravi je gurman, ali mlijeko jede jedino mamino (sir, jogurt i slično neće ni okusiti, a kravlje mlijeko se savjetuje djeci dati tek nakon navršene godine jer je alergeno), pa ćemo vidjeti... S djecom ionako ne možeš ništa planirati, možeš se samo (pokušati) prilagoditi njihovom tempu i ritmu i (pokušati) uživati u svakom danu, onom dobrom, ali i onom lošem.

utorak, 2. kolovoza 2016.

Ovdje sam

Vjerojatno ste u moru blockbustera propustili filmić Zacha Braffa, znate, onog glavnog lika iz Scrubsa? Nije on samo lik iz Scrubsa, nego je i redatelj, a za svoj debitantski redateljski pothvat - Garden state - dobio je brdo nagrada i postao mainstream sve indie pixie dream mladeži.


Dugo se čekao "nastavak" Garden statea, ali se dočekao - nakon deset godina Zach i njegov brat Adam napisali su scenarij o glumcu, ocu, sinu i mužu koji na raskrižju svog života nastoji pohvatati konce i posložiti prioritete. U Wish I was here (2014) Aidana Blooma odglumio je sam Braff, ženu mu je odigrala Kate Hudson (u jednoj od svojih ponajboljih uloga, ako se mene pita), dok mu je Josh Gad (ako gledate Frozen redovito kao mi, poznato vam je ime, i glas) utjelovio brata. No, na stranu s poznatim imenima, glavne zvijezde ovog filma djeca su gospodina Blooma - kći koja je ortodoksna Židovka, i sin koji ima crve u guzi.


Aidan je zanimljiv lik koji se bori za posao, dok mu svi oko njega prigovaraju da bi trebao uzdržavati svoju obitelj, brine o djeci dok mu žena pokušava shvatiti što ju čini sretnom, nagovara brata na pomirenje s ocem koji umire - ipak, on kao da propušta svoj život. Obitelj, snovi, ljubav, gubitak - sve su to teme ovog podcijenjenog filma Zacha Braffa.


Sam naslov me jako zaintrigirao - Wish I was here - i natjerao da promislim jesam li zaista prisutna u svakom trenutku svog života. Koliko prijatelja zanemarimo zbog posla, koliko vremena potrošimo na tehnologiju, umjesto da ga provedemo sa svojom djecom. Mislimo da trčimo za nekim snom, a ustvari samo obavljamo automatski neki posao da bismo platili račune. Uskoro počinjem raditi, a Franku ću svakog dana voditi u jaslice, i strah me svih tih obveza koje će se sručiti na mene odjednom, ali nadam se da ću svakog dana uspjeti zastati, duboko udahnuti i sa smješkom uživati u svemu što život nosi, nadam se da ću biti - ovdje.



ponedjeljak, 1. kolovoza 2016.

Tko je izmislio ljetovanje s bebom?

Jeeeeeeej, ljetovanje s bebom - rekao je nitko nikada! Znate one romantične šetnje, gledate kako sunce tone u more, ili plivate zajedno satima i spontano odlučite ostati na plaži cio dan, ili se, pak, bez konkretnog cilja zaputite autom cestama koje tek treba otkriti? Ako imate dijete, sve to zaboravite! Vaša jutra bit će kaotična, kavu nećete piti na balkonu s pogledom na more, nego dok trčite za svojom puzačicom, i vrlo vjerojatno, kad se već ohladi, na plažu ćete nositi svu silu opreme, od bazenčića, igračkica do banane i keksića, hrabro ćete pokušati ući u vodu i uvjeriti bebu koja vrišti (da, svih 14 dana) da je voda baš prikladne temperature, a onda ćete trčati kući, kuhati ručak dok beba spava, pa popodne sve ispočetka, i tako sve do navečer, kada ćete šetnje uz zalazak sunca zamijeniti kupanjem bebe i stavljanjem iste na počinak. Je, iscrpljujuće je, doista je, i ne dajte da vas itko uvjeri u suprotno, ali ima i putovanje s bebom svojih čari - njezin zarazni smijeh, cuclanje praznog korneta (sa samo jednim zubićem) ili oduševljenje kad spazi da spavate kraj nje (jer niste doma i niste željeli kupiti prijenosni krevetić) ono su zbog čega će vam odlazak na more biti nezaboravan.





























Nismo dugo bili u Istri, koja me toliko podsjeća na Italiju, pa smo se posebno radovali ovom ljetovanju. Bilo je to lijepih 14 dana u kojima smo uspjeli uživati u svom djetetu, a i opustiti se nasamo. Pogledali smo čak i tri filma, obišli Poreč poput pravih turista (Poreč ima lijepe prozore, i svaki put kad sam tamo, pretjeram sa slikanjem), posjetili moju sestru na filmskom festivalu u Motovunu, jeli puno sladoleda i stvorili baš lijepe uspomene. Iako nama guza voli vidjeti puta, znamo da je Franka najsretnija kad smo na okupu, gdje god bili, i kad tata može cijeli dan ljubiti mamu, a ne ići na posao.