četvrtak, 26. ožujka 2015.

Retrica u podne

Jedan od najboljih načina za provesti tih tridesetak minuta odmora kojeg svaki radni čovjek zaslužuje je kava uz knjigu. Još kad mi oči ne bi bile natečene od peludi breze i graba koji cvijeta uz Dravu, eh, to bi bilo čisto savršenstvo!


Jedna od knjiga koja se našla na mom popisu knjiga za čitanje zahvaljujući Lorelai i Rory je I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya.


Ideju za epizodu They shoot Gilmores, don't they? gospođa Palladino, autorica Gilmoreica, dobila je upravo čitajući McCoyevu knjigu, američki klasik, "malo remek djelo". Kod nas, pak, navedenu knjigu nikada nisam susrela na polici knjižnice, iako je prevedena prije pola stoljeća. Kupila sam je na Interliberu za svega deset kuna!


Možda je knjiga o plesnom maratonu, kakvi su bili iznimno popularni u doba Depresije, danas aktualnija nego ikada ranije, jer jedino su je francuski egzistencijalisti cijenili kada je izdana. Danas se ljudi ne iscrpljujuju tjednima plešući za novčanu nagradu, ali prodaja intime na društvenim mrežama ili u realityjima oslikava jednako tužnu sliku našeg društva - društva u kojem ne postojiš ako drugi nemaju izravan uvid u tvoj život.

"Ajde da sjednemo i mrzimo cijeli svijet."


Depresivna i za živce teška priča o Robertu, koji, zarobljen u plesnoj dvorani, sanja o valovima, i Gloriji, koja se ne može pomiriti sa svijetom koji postavlja svoje kriterije uspjeha, još me jednom ponukala da odjavim svoj Facebook profil, jer život se ne može živjeti punim plućima dok ga motre oči koje se nadaju tuđoj nesreći. Iako zvuči nelogično od osobe koja svoj život opisuje na blogu (kojeg čita troje ljudi - pa se to ne računa kao dijeljenje intime sa širom javnosti) - voljela bih živjeti život s manje lajkova i sherova, a s više smajlića na živim licima! Dok ne skupim hrabrost, ludost, dok ne organiziram godišnjicu mature (jer toliko je lakše organizirati takve stvari putem Facebooka, zar ne?) i ne pronađem novi izgovor - uživat ću barem u mirnom dejtu s knjigom, daleko od news feeda i portala.

ponedjeljak, 23. ožujka 2015.

YOLO

Dok smo jutros kvocali jer nas je ponedjeljak opet pronašao, Osijekom su odjekivali pucnji. Bivši klijent ubio je odvjetnika.

Inače ne volim na blogu pisati o takvim stvarima, tome služe portali, ali tužan je ovo dan za sve moje kolege koji se trude obavljati svoj posao, i povlači mnogo pitanja, i to ne samo u našem poslu, nego u obavljanju svakog posla koji uključuje interakciju s ljudima - i to najopasnijom vrstom - onima koji nemaju što izgubiti. Ovakvi događaji sve nas ostavljaju bespomoćnima jer, doista, čini se kao da je zlo, sudbinu, zovite to kako želite, nemoguće izbjeći. Sve što možemo je živjeti život kao da nam je svaki dan posljednji dan - poštovati ljude oko sebe, nastojati obavljati svoj posao časno, lijegati sa čistom savjesti, truditi se unijeti pozitivne promjene u svoju okolinu, voljeti život i biti zahvalan na svakoj njegovoj minuti.

Pa, evo na čemu sam ja zahvalna posljednjih dana!

Ušla sam u 29. godinu života, proslavila s obitelji, daleko od glupih čestitki na Faceu (hm, maknete datum rođenja s Facebooka i odjednom vam i bliski prijatelji zaborave rođendan), radeći samo ono što volim - šećući, pjevajući, gledajući crtiće i živeći u bajci.

Najljepši poklon sam dobila od majke koja je moj uradak iz četvrtog razreda (male vezilje) uklopila u ukrasni jastučić koji jedva čekam pokazati svojoj bebi (koja je sada duga već deset centimetara!) i od muža koji je kupio slušalice putem kojih beba upravo, preko trbuha, koji je naglo iskočio zadnjih desetak dana, sluša mix pjesama koje joj je snimila buduća tetka. Kolege su mi poklonili cvijeće koje, što sam starija, to više volim primiti.



Muž me za rođendan odveo u kino na Pepeljugu - u kojoj sam uživala (uz dodatak Frozen Fevera, pa može li rođendan iti bolji!)! Bila je to prava Pepeljuga, ona koja se ne srami svog imena, koja je dobra i prema onima koji to ne zaslužuju, ona koja vidi svijet ne onakav kakav jest, nego onakav kakav bi mogao biti. Svima nam nedostaje malo čarolije u životu.


Osim kina, bila sam i čest posjetitelj kazališta - uživala sam u Ani Karenjinoj (izvrsna scenografija osječkog HNK i divna Sandra Lončarić Tankosić u ulozi Ane) i Eri s onoga svijeta kojim sam počastila mamu, koja nikad nije bila u osječkom HNK, za rođendan. Volim kazalište, uvijek je doživljaj!


Nakon kina i kazališta, na red je došla i knjiga! Prošlog tjedna marende sam provodila u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici, koju je posjetio i Cody Brown koji je predstavljao svoju knjigu o propuhu, punici i drugim čudovišnim hrvatskim izumima te nasmijao osječku publiku u American corneru. Ako još niste, posjetite ga na blogu Zablogreb!

Prve dane proljeća provela sam u šetnji i u posjetu malom slatkom kumiću starom tri tjedna. Čak sam se usudila uzeti ga u naručje, a bio je tako dobar da mi je dopustio da mu i užinu u bočici poslužim! Oduševila me mala mrvica!


srijeda, 11. ožujka 2015.

Kad se mrzi i voli

Iako Hollywood sve veću lovu ulaže u filmsku produkciji, čini mi se da se više ne snimaju filmovi koji čovjeka mogu nadahnuti svojom jednostavnošću i šarmantnošću. Zato, kišni dan savršen je za opuštanje uz jedan od hollywoodskih klasika.


Nekada, ne tako davno, filmašima nisu bili potrebni specijalni efekti, niti bajna kostimografija. Sve što je činilo film dobrim je bio dobar scenarij i glavni glumci između kojih je znala frknuti pokoja iskrica. Jedan od takvih filmova je i The shop around the corner, divan film kojeg su 1998. godine pokušali kopirati oni koji su natjerali Meg Ryan i Tom Hanksa da zaigraju u ulogama Klare i gospodina Kralika. Velik sam romantičar i romantične komedije gledala bih od jutra do sutra, ali You've got mail nije mi bila gledljiva. Ali, ako e-mail zamijenite pravim pisanim pismima, poštanskim sandučićima i radnju smjestite u mali dućan čangrizavog gazde Matuscheka u Budimpešti - dobijete film kojeg ćete rado pogledati i više puta!


Gospodin Kralik jedan je od prodavača u dućanu na uglu, a jedno je od najromantičnijih izdanja mladog Jamesa Stewarta. Kad mu u dućan dođe mlada Klara i snalažljivo ga natjera da ju zaposli, jasno je da njih dvoje neće biti BFF. Ipak, nešto im je zajedničko - oboje imaju pen pal-a s kojim raspravljaju o umjetnosti i svemu onome što život čini lijepim. Pogađate, oni ni ne slute da se zaljubljuju upravo jedno u drugo!

Obožavam priče o parovima koji izazivaju jedno drugo - taj slatki prkos koji privlači muškarca ženi, i ženu muškarcu! I mislim da on nije filmska figura, nego da nas i u stvarnosti privlače osobe koje nam mogu biti dostojni suparnici. James Stewart i Margaret Sullavan savršeno su utjelovili mačku i miša te, zajedno s ostalim pitoresknim likovima u dućanu gospodina Matuscheka, stvorili antologijski film koji nas uči da je ponekad lakše dušu ogoliti papiru, nego ljudskom biću. Valjda se svi trudimo sakriti svoju ranjivost, u tolikoj mjeri da zaboravimo - možda već sutra na ulici, kojom svakog dana prođemo, susretnemo nekoga kome bismo mogli pokloniti svoje srce. Lijepe li misli, zar ne?


utorak, 10. ožujka 2015.

Rođendanski tjedan

Po ne znam koju godinu po redu, opet mi se, baš u rođendanskom tjednu, svijet nasmijao u lice i učinio da se osjećam razočaranom u čitav ljudski rod. Kao da čovjeku nije dovopjno da u jednom danu ostari godinu dana. Nije taj osjećaj rezultat jednog nespretnog ili zlonamjernog pojedinca, nego me val razočaranja zapljusnio s raznih strana i rezultirao pravom erupcijom emocijama - što od jada, što od hormona. Ako ima imalo istine u onoj o trudnicama i ječmencima, posljednjih dana podijelila sam ih nekoliko. 

Budi promjena koju želiš u svijetu, rekao je Gandhi, ali nije htio reći i:"...ali pomiri se s tim da druge nikada nećeš promijeniti". Koliko god se čovjek trudio biti dobar, biti svima na usluzi, biti pristojan, biti ponizan, ne može ne primijetiti zloću ili zavist, što li već ljude motivira, koje vrebaju svakodnevno.

Stoga, ne želim poklone - za rođendan si želim mir u svijetu - ljude koji ne podmeću drugima noge, koji ne stavljaju zle riječi drugima u usta, ljude koji neće tvoju ideju, inicijativu i trud popljuvati i još ti davati savjete koje nisi zatražio, prijatelje koji će cijeniti tvoje mišljenje i kad se bude razlikovalo od njihovog, prijatelje koji će se bar jednom u životu iskreno, svim srcem, veseliti zbog tebe, prijatelje koji se neće voditi samo svojim interesima, prijatelje koji te neće iskorištavati i koji će, bar na tren, poželjeti ugodno te iznenaditi. Ili si, realnije, želim više živaca, više bezobrazluka, a manje osjećajnosti i dlaka na jeziku koje se s vremenom pretvore u čir na želucu.

Pomalo terapeutski, ovoga tjedna pokušat ću zaboraviti svijet i zadubit se u nebo, knjige i filmove, te u jedino stvorenje koje me bezuvjetno voli, iako nisam njegov produkt - mog muža.







ponedjeljak, 2. ožujka 2015.

U potrazi za izgubljenim vremenom

Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuči samo preko lica sretnog djeteta.


U tom sjetnom raspoloženju djelomično sam i zbog posljednje knjige za kojom sam posegnula, a koja je ostavila u meni neku čudnu prazninu, koja kao da ni ne pripada meni.
Svi ste, vjerujem, čitali o Patricku Modianu, francuskom književniku koji je lani za svoj rad primio Nobela. Ne znam kakav je on čovjek, ali ako je suditi po njegovom Malom Dragulju - on je stara duša koja čezne za izgubljenim vremenom.


Obožavam stare fotografije, priče o ljudima koji nisu napravili za čovječanstvo značajna djela, ali su stvorili život, priliku, nadu. Upravo zato, pripovijedanje djevojke Therese koja, jednog sumornog dana u metrou (sama željeznica odiše tugom i čežnjom, zar ne?), ugleda ženu u žutom kaputu - baš onakvom kakav je krasio njenu majku, plesačicu, ženu koja ju je napustila prije mnogo godina - unijelo je u mene tihi nemir, onaj kakav čovjek osjeća duboko, ispod buke koja zaglušuje i svijeta koji ne razumije.
Theresine riječi, kao i njen život, spore su i bezvoljne, ne streme ničemu, samo čeznu - za toplinom, za rodnim krajem, za majkom, za odgovorima. Od banalne teme Modiano je stvorio čitav svijet.
Ova knjiga, vjerujem, u svakome priziva sjećanja iz djetinjstva, na riječi koje su nas ranile, na udarce koji još bride, na ožiljke koji nikada neće zarasti, bez obzira na uspjeh ili ljubav koje smo pronašli u zreloj dobi. Ništa ne može zamijeniti ljubav darovanu u djetinjstvu, i ništa ne može ispuniti prazninu koju je nedostatak te iste ljubavi prouzrokovao.

"Ako stanuješ u blizini kolodvora, to potpuno promijeni život. Imaš dojam da si u prolazu. Ništa nikada nije konačno. Danas, sutra, urkcaš se na neki vlak. To su četvrti otvorene prema budućnosti. Doduše, brojčanik velikog sata podsjećao me na nešto veoma daleko. Mislim da sam na ovom brojčaniku naučila gledati na sat, u doba kad sam se zvala Mali Dragulj."

Razmišljajući o svom dosadno sretnom djetinjstvu, koje je ipak na meni ostavilo otiske u obliku raznih mana, ne mogu ne pomisliti na sve one koji kroz život prolaze bez roditeljske potpore i ljubavi, bez uspomena na nasmijana lica i obiteljsko grleno veselje, tražeći odgovore na pitanja koja je nemoguće oblikovati - toliko tuge hoda našim ulicama, ta pravo je čudo da se svi u njoj ne utopimo! Iako ne možemo vratiti vrijeme, niti donirati ono što je tolikima nedostajalo dok su odrastali, možda bismo mogli jedni prema drugima biti pažljiviji, imajući uvijek na umu da je nekome kruh s kajmakom samo prosto jelo, da netko svoju majku traži na kolodvoru, da netko nikada nije pronašao mjesto koje će zvati svojim domom, na kojem će se osjećati sigurno i voljeno.