Šljokičasta žena

Prošle su mi nedjelje za oko zapela dvojica dječaka pred ispovjedaonicom. Gledala sam iz sa zanimanjem dok mi se Franka vrpoljila na krilu, imali su u rukama male molitvenike, netaknute, mora da su prvu pričest imali nedavno. Ne znam jesu li bili braća ili prijatelji, nije ni bitno, bitno je da su bili tu jedan za drugoga. Tapšali su jedan drugoga po ramenu, a na izlasku iz ispovjedaonice onaj prvi je drugome podigao palac u znak ohrabrenja. Pomislila sam kako je lakše prijateljevati s Bogom kad imamo potporu nekog od svoje braće. Jer, iako je riječ o intimnom odnosu s Bogom, njegujući odnos sa svojim bližnjima neizbježno gradimo i taj ljudsko-božanski odnos.  Za nekoliko dana moja prijateljica Marina se udaje i ja se cijeli tjedan duhovno pripremam za taj događaj (OK, kupila sam i novu haljinu). Neizmjerno sam sretna zbog tog vjenčanja, jer ovaj put sa sigurnošću znam da će Crkva biti obogaćena ovim parom, ovom novom malom obitelji. Sreli su se u Crkvi svetog Mihaela, u njoj će se i v

"Princess Anne: I could do some of the things I've always wanted to.  Joe Bradley: Like what?  Princess Anne: Oh, you can't imagine. I-I'd do just whatever I liked all day long."   Kad god mi život (čitaj: baka servis) omogući dan bez djece, sjetim se ovog razgovora između Gregoryja Pecka i Audrey Hepburn u Prazniku u Rimu - i poželim čitav dan raditi samo ono što volim. Muž i ja smo s vremenom postali stručnjaci u carpanju diema bez dječje cike i vike - najčešće taj dan provedemo ili u pidžamama, ne izlazeći iz stana, ili lutajući i otkrivajući kraj u kojem prije nismo bili. Ovaj put odlazak u Zagreb radi posla smo spojili s ugodnim i čitav dan odlučili provesti u Samoboru. Svoje landranje započeli smo šetnjom kroz širi centar (parking u samom centru, npr. tik do Samoborskog muzeja, iznosi 10 kn/h, a već nakon par minuta hoda možete pronaći besplatan parking), jer ako je neki grad vrijedan šetnje, onda je to Samobor - taj šarmantni gradić u kojem su nekoć živjel

Budila sam se cijelu noć. Pokušala sam okriviti zagrebačku buku sa ceste, vlagu u zraku i madrac koji je, zapravo, udobniji od onog mog doma, ali bilo je jasno da sam -nervozna. Ujutro sam skuhala kavu (uvijek je nosim sa sobom), pokajala se zbog čipsa kojeg sam živčana pojela dan prije (ne čips za odrasle, nego onaj za djecu, kojeg su djeca dobila ga rođendan, a ja ga (samoj sebi) sakrila u ormar), sjela na kauč stopalom ispod guze, otpila gutljaj i pomislila - danas bi mogao biti prvi dan ostatka mog života. U misli su mi pohrlili svi događaji, sav trud uložen u ovo čime se bavim - pravo. Od gledanja Zakona u Los Angelesu i Ally McBeal (pogrešan način za izbor zanimanja, definitivno), štrebanja i sekiracije na studiju, godine nezaposlenosti, pa sve do Šibenika koji mi je dao šansu (a dala sam je i ja njemu, ali nije išlo), i osječkog suda na kojem se osjećam kao kod kuće. Posljednjih petnaest godina učim o pravu (a ipak, o toliko toga još nemam pojma). Nije da sam se mučila kao što s

Nedavno sam sanjala da vozim kamion. Volan mu je bio nezgrapno velik i jedva sam ga držala u rukama, a cestom sam vrludala kao da je čitav pothvat izvan mojih izvedbenih mogućnosti, kao da bih se trebala držati svog bicikla. Takve stvari sanjam kad se u mom životu događaju big things, potentially life changing things , a ja nemam vremena uopće zauzeti stav o njima. Želim li uopće promjenu u svom životu ili je trebam željeti kao prirodan slijed u životu jedne tridesetineštogodišnjakinje? Štošta sam ja, ali nisam fan mijena, ja sam cura za rutinu - što dosadnija bila svakodnevica, ja sam sretnija - ali taj čudni volan još uvijek ne puštam iz ruku. Bježeći od kamiona, prošlog sam tjedna na pauzu odlazila s knjigom Doba nevinosti pod rukom - izbor je to mog book cluba za rujanski sastanak, prvi nakon ljetne stanke. Iako sam gledala Scorsesejev film (djeca devedesetih znaju da u njemu glumi creme de la creme Hollywooda devedesetih), nisam bila svjesna kompleksnosti likova Edith Wharton, nit

S ljubavnim pismima oduvijek sam u love-hate odnosu. U drugom razredu, kad je razredni kolega u čestitki u obliku srca izjavio ljubav razrednoj kolegici, otišla sam do stola naše učiteljice Katice u starom Domu JNA u Našicama i rekla joj: „Ivan je Ivni napisao čestitku“, a ona je na to rekla: „Pa što onda? Je l' ti krivo?“ Još pocrvenim kad se tog sjetim. Nisam bila ljubomorna, nije mi se Ivan nikada sviđao – zapravo, ni dan danas nisam sigurna zašto sam imala potrebu tužakati Ivana učiteljici. U četvrtom razredu sam se odvažila i dječaku koji mi je bio tajna simpatija napisala pismo za Valentinovo, tj. napisala ga je moja mama čiji rukopis je trebao poslužiti kao diverzija (još se sjećam napisane rime). Nikad mu nisam rekla da sam to bila ja, i iako se pričalo da ga čuva na dnu ladice u kojoj drži mikroskop, dok su se druge njegove obožavateljice pitale čije je to pisamce sačuvao, ja sam se pitala: „Zašto meni nitko nikada nije poslao ljubavno pismo?“ S vremenom sam odustala od če