Šljokičasta žena

Znate kako je lijepo probuditi se, popiti gutljaj kave i uskočiti u auto pa spontano voziti dok vam srce ne kaže da zastanete? Znate? Ne morate ponijeti niti rezervne gaće, niti kišobran, niti tri tisuće grickalica, samo sitniš u džepu! Aaaaaah, to su bila vremena! Prije samo četiri godine u ovo doba muž i ja bismo jednog vikenda otišli u Skradin, drugog u Trogir, sve laganini, bez plana (OK, bilo je uvijek plana jer bih prije polaska sve u detalje guglala, da ne bismo nešto propustili) a sada na put s djecom idemo kad si mama mora kupiti nove ortopedske papuče jerbo joj spuštena stopala nateknu pa izgledaju poput Shrekovih. Zaželjeli smo se tako papuča, ravnice, spojili neugodno s ugodnim i došli u Vinkovce. P.S. Ortopedska obuća Budak .     Vinkovci su najstariji naseljeni grad u Europi, i kao takav postoji već 8200 godine, zbog čega ga nazivaju europskim Jerihonom. Sam taj podatak i bogata povijest, koja se ogleda u vinkovačkom arheološkom blagu, dovoljan su razlog da p

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse ", izrekao je glas Dannyja DeVita na početku Matilde, filma o predivnoj djevojčici koju je izmislio veliki Roald Dahl. Znao je Dahl dobro o čemu priča jer je i sam bio otac petero dječice. Nije mu bilo lako, sigurna sam. Petero djece, svako drugačije, svako posebno, svako je zahtjevalo drugu odgojnu metodu. Da, svi se rodimo - rodimo se s određenim karakterom, s određenim dizajnom osmišljenim već u majčinoj utrobi. Uhvatim se da o tome razmišljam tijekom svete mise, na koju je odlazak, za mene, uvijek jedan stresan događaj. Razmišljam o tome dok Franki pružam kisele PEZ bombone kako bi bar tri minute bila mirna, dok je prijekorno gledam (džabe!) kako skakuće po oltaru i smije se kao da je u najzabavnijem lunaparku, razmi

Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam dvije sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva. Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja g

Neki dan sam rekla mami, nije da mi je teško biti s dvoje male djece, ali je iscrpljujuće. Samo mame koje su u istoj situaciji će me razumjeti. Volim ih, i nikada ne preispitujem svoj život - bez sumnje volim gdje i s kim se sada nalazim, ali nisam sigurna imam li snage za to, snage da napravim nešto lijepo i pametno od te djece i da pritom ne napravim luđakinju od sebe.  Neprestano se hvatam za sitnice koje usrećuju mene - onaj komadić mene koji nije samo mama, koji je žena, koji je  lijena tinejdžerica bez obveza koja samo želi ostati u svojoj sobi, slušati glazbu koju voli i čitati knjige u kojima neki drugi likovi žive živote umjesto nje.  Čitanje me spašava. Dan obogaćen čitanjem, makar i sa samo nekoliko minuta čitanja, dobar je dan. Imam opasan plan pročitati sve ovo ove jeseni, ove zime, hm, ove godine.  Sunce! Svjež zrak! Napokon sam se odvažila biti mama koja bebu nosi u nosiljci, i jako sam sretna zbog toga, sada je puno jednostavnije ići u šetnju s dvoje djec

Onih dana kad uspijem oba djeteta uspavati u isto vrijeme i pripremiti ručak osjećam se kao oni momci što trče po plaži u slow motionu u Chariots of fire, dobijem potrebu da otplešem Dora the Explorer ples "We did it!", da nazovem Beyonce i objasnim joj neke stvari "Who run the world? Moms!" Umjesto toga, samo mužu ili mami pošaljem poruku: "Uspjela sam!" Znam, stvarno je bedasto veseliti se tako nečemu, pogotovo jer tek tad najčešće imam posla preko glave (jer prašina i prljavi veš ne spavaju kad beba spava), ali to je moja mala pobjeda, nešto što mi vrati vjeru u... pa, u mene. Imam sve pod kontrolom. Mogu ja to. Pitam se, kako li ću se sjećati ovih dana kad djeca odrastu, hoću li pamtiti stres ili, kao Gabi, samo sretne dane? Ili, još važnije, kako će se tih dana sjećati moja djeca? Hoće li Franka mene jednog dana izbezumljena nazvati, u potrazi za utjehom, i reći: "Mama, on vrišti od grčeva cijeli dan, nisam stigla ni piškiti, a ona se cijela omo