Šljokičasta žena

Na Dan nezavisnosti 1845. Henry David Thoreau nastanio se u drvenoj kućici pokraj jezera Walden, u neposrednoj blizini svog rodnog Concorda, na zemljištu Ralpha Walda Emersona, pjesnika, filozofa i transcendentalista s kojim je prijateljevao. Imao je dvadeset i osam godina i imao je namjeru proniknuti tajne života prije nego ostari i shvati da nije znao živjeti (nažalost, nije nikada ostario, umro je u 44. godini od tuberkuloze). Sve češće poželim se i ja nastaniti u brvnari u šumi, poći linijom manjeg otpora. Možda sam u nekoj vrsti krize srednjih godina, ali sve me više oduševljava bogatstvo života u odabranoj samoći i sve više uživam u knjigama kao što su " Kad smo krali konje ", " Stolareva kći ", " Divljina ", " Zov divljine " i " U divljinu " (sva sam vam divlja!). Da bismo stvorili prigodnu atmosferu, prije nego krenemo dalje, molim klik na ovaj link . Hvala lijepa, možemo nastaviti. Iako je jezero Walden smješteno tik do grada C

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala &qu

Ponekad, tijekom čitanja klasika, osjetim potrebu "presjeći" ga kratkim suvremenim štivom koje se čita "u jednom sjedenju", kako to kažu knjigoljupci. Ova dva kratka romana prozračna teksta savršeni su primjer okrijepe u takvim slučajevima - a sasvim slučajno, u oba su pripovjedači iskrene, osebujne žene koje je društvo odbacilo. Zovem se Lucy Barton - Elizabeth Strout Jednom davno, čitala sam romane Elizabeth Strout. Ne sjećam se više rečenica koje bi portretirale Olive Kittridge ili Amy i Isabelle, ali ostala je esencija autorice koju bih poistovjetila s ljupkošću. Budući da mi nekoć Google nije vazda bio pri ruci, Elizabeth Strout sam zamišljala kao umirovljenu ekscentričnu profesoricu engleskog jezika koja piše priče na svom viktorijanskom trijemu u predgrađu Mainea (kad ne pije kavu sa susjedom, gospodinom Kingom, naravno). Ova dobitnica Pulitzerove nagrade već je mjesecima veliki hit u Hrvata - u tolikoj mjeri da sam se i ja, za ona dobra stara vremena, odluči

Ljudi često...ne, precrtaj to. Ja uvijek uzimam sebe kao mjerilo stvari - prisvajam si božanske osobine (pa se prezirem), a Bogu prišivam svoje slabosti (P.S. nemam pojma što rade drugi ljudi, i ne mogu govoriti u njihovo ime). Mene plaši prazan grob. Ja, umjesto u moru milosrđa, tonem u živo blato sumnje. Ne želim Ga sresti na uskrsno jutro, kao Magdalena, znam da nisam dostojna. Ne želim priviti glavu na Njegove grudi, nježno kao Ivan, jer mnogo je onih koji to zaslužuju više nego ja. Bar se nadam da je tako. Inače... Ne znadem moliti, ali nevješto i potiho izgovaram kojekakve hvale i molbe - često molim da mi se otvore oči, da mi se otvori srce. Ovaj svijet me ne poznaje, ovaj svijet me ne voli. Ne volim ni samu sebe u svjetlu ovog svijeta. Svejedno, stojim na mjestu, Boga ne tražim. Često ne znam odakle bih počela... Ali On uvijek iznova pronalazi mene. Uskrsno jutro ne budi me radosnu, nego uplakanu - oči su mi mokre, ali širom otvorene. Gledaju netremice u Ljubav kakvu teško mog

U jednom je intervjuu autorica "Izgubljene ljekarne", Sarah Penner, izjavila da su njezin prvi roman izdavači odbijali upućujući ju da napiše djelo sa snažnim ženskim likom ako želi prodati robu, khm, khm, knjigu. Čitajući novi roman ljupke Maggie O'Farrell nisam se mogla oteti dojmu da je "Bračni portret" pisan baš s tom namjerom - da zadovolji današnju, feminizma gladnu publiku. Maggie O'Farrell oduvijek je voljela poemu Roberta Browninga, "My Last Duchess", koja govori iz perspektive vojvode Ferrare, Alfonsa II, koji je, kako glasine kažu, ubio svoju šesnaestogodišnju suprugu jer nije prepoznala njegov značaj u talijanskom društvu 16. stoljeća. Provjeravajući istinitost Browningovih stihova, Maggie O'Farrell, koja je upravo knjigom o dječaku Hamnetu, kojeg je povijest zaboravila, pomela konkurenciju za Women's Prize for Fiction 2020., ugledala je opskurni portret Lucrezije de'Medici, kojeg je dao naslikati njezin brat, i znala je da