Šljokičasta žena

Baš sam jučer na kavi s legicom razgovarala o tome kako je teško zavoljeti grad u kojem nisi odrastao, napravio prve korake, dobio prve jedinice, prvi put držao nečiju ruku. Iskreno, iako već treću godinu prebivam u Osijeku, gradu u kojem sam provela i studentske dane, još uvijek me, kad ulazim u svoju ulicu, ne preplavi onaj mir koji osjetim kad auto parkiram u dvorište kuće mojih roditelja - onaj mir doma. Zato, svaki dan se ja trudim postati prava Legograđanka - zvjerglam oko sebe putem do posla, buljim u balkone i zagledam se u svaku poučnu tablu, a na povratku s posla guglam poznate Osječane čije spomenike susrećem. Znam ja tako da je iz Tvrđe potekao Franjo Krežma koji je big deal za sve glazbenike ovog grada, čiji je spomenik napravio još jedan Slavonac - Vanja Radauš koji je, prije nego si je skratio muke, napravio i biste slikara koji na grad gledaju iz Sakuntala parka u kojem su se nekad okupljali slobodni zidari, a sada ga čuva djevojka koju su othranili golubovi i još puno

Ovaj tjedan potpuno sam s uma smetnula da je u tijeku manifestacija Noć knjige. Moj muž, naime, rođen je na isti datum kao i veliki Cervantes i Shakespeare, pa se u ovo doba više brinem koju tortu ću mu složiti za rođendan (torta bajadera ove godine) i kojim poklonom ga iznenaditi (Škorin koncert bio je pun pogodak). Ipak, sasvim slučajno, knjige su obilježile moj tjedan! Ovo su moji prijedlozi za obilježavanje Noći knjige: 1. Pokloniti knjigu Knjiga je uvijek izvrstan poklon, a ovog tjedna poklonila sam ih nekoliko - Jumanji nećakinji za Uskrs, dok će se ostale susresti sa svojim novim vlasnicama za vikend!  2. Dobiti knjigu na poklon Jednu predam, druga mi se stvori u rukama - tako je kod mene neprestano. Ovaj tjedan dobila sam Grupu Mary McCarthy, must read knjigu za svaku kvazifeministicu - baš se veselim pročitati je i saznati sve o studenticama Vassara i njihovim pustolovinama! 3. Otići na book club Dok je vani pljuštala kiša, nekoliko žena raspra

Početkom godine predlagale smo u book clubu knjige koje želimo čitati kroz godinu, a ja sam predložila Atwoodinu Sluškinjinu priču jer je riječ o naslovu koji često iskače iz pop kulture i svaki filmofil i gilmoregirls fan koji drži do sebe želi ju pročitati. Kupila sam knjigu u antikvarijatu jer je knjižnica nije držala na svojim policama, i pomislila sam da, onakva žuta i neotvarana godinama, zasigurno  i nije prevrijedna pažnje. Naime, u Hrvatskoj je izdana davne 1988. godine, a na prošlogodišnjem Interliberu moglo se naći isto to izdanje - što će reći da se tijekom ovih 29 godina nije ni rasprodalo! Znatiželja me izjedala - što je pošlo po zlu s ovim klasikom? Sama naslovnica nije atraktivna, a naslov avocira radnju smještenu u daleku prošlost. Međutim, tko god je čitao Atwood, treba biti spreman na sve! Protagonistica Sluškinjine priče sluškinja je Offfred iliti Fredova. Žena je to kojoj su negdje 2000. godine u državi SAD, baš kao drugim njenim kolegicama, priopćili da je

Sretan i blagoslovljen Uskrs, da ga provedete na suncu (ili barem svježem zraku), uz Boga i svoje najmilije - i da pamtite i upijate svaki trenutak! 

Vikend je, kao i svaki do sada, proletio - ali ostavio sladak okus u ustima! Započeli smo ga peckarenjem finih muffina (uskoro recept!), pa nastavili s vrućim lepinjama, onakvima kakve u večernjim satima peku, i jedu, samo pravi Slavonci. Šljiviš #ljetobezparea. Nisam se još bacila na vazmeno čišćenje stana - uz dijete se navikneš živjeti u stanu koji više sliči poprištu zločina, nego stanu iz kataloga namještaja. Ipak, počeli smo stvarati proljetni ugođaj, a planiram i u nabavku velike košarice u koju ćemo smjestiti pravo gnijezdo - da zeko ima gdje ostaviti poklončić.  Nakon vjetrovite subote koju smo uvelike proveli u Frankinoj improviziranoj kuhinji (jer, što se nje tiče, svaki predmet u kući može poslužiti za kuhanje) te gledajući Little big lies (navukla sam se, so shoot me!), nedjelju smo proveli mašući maslinovim grančicama, ganjajući golubove i jedući pijesak - i mogu vam reći, nema ničeg ljepšeg od povratka u sretne dane djetinjstva koje, zahvaljujući svo

Svako malo, kad mi se legice razbježe pa ostanem bez partnerica za kavu, odem na pauzu sama sa sobom, što mi, da vam budem iskrena, uopće ne pada teško - dapače, solo kava jedina je stvar koja mi nedostaje iz mog šibenskog života. Život daleko od bližnjih prisilio me da samoj sebi budem najbolja prijateljica pa sam znala satima lutati po gradu, sve dok ne bih pronašla dobro mjesto za čitanje. Znate, ono mjesto gdje se susretne taman dovoljna količina tišine i svjetla da se čovjek probudi i uspava u isto vrijeme. Kažu da je sretan čovjek koji zna biti sam sa sobom. Ipak, valja biti umjeren u svemu - kažem ja, pa tako i u samoći.  Nedavno sam tako čitala kraj Drave (koja, priznajem, ipak nije moje najdraže mjesto u Osijeku - još ga tražim), i to knjigu koju je možda preopasno čitati kraj mutne rijeke - jer postoji opasnost od bacanja u nju. Mladi Valent Pavlić u zbirku Evanesco uvrstio je sve moje najveće noćne more - izoliranost od vanjskog svijeta, ljubav koja se nika