Šljokičasta žena

U posljednjih sedam dana popila sam nekoliko posebno finih kava – mirisnih, oštrih, onih koje umiju razbuditi čak i vijuge majke koja cijele noći sluša kašljucanja svoje djece. Društvo su mi pravile uglavnom žene – moje legice čitateljice, prijateljice koje znadem otkad znam za sebe, neke nove i kreativne duše koje bih tek voljela zvati prijateljicama, ali, neka mi nitko ne zamjeri, jedna je od njih ostavila najveći dojam na mene. Nakon promocije romana Divlje guske, kavu (ona bezkofeinsku, a ja capuccino, doduše) sam ispila u društvu jedne od svojih omiljenih književnica – Bačanke, Našičanke, Vukovarke, socijalne pedagoginje, Julijane Adamović. Moja ljubav prema Divljim guskama već je znana svima koji prate moje dogodovštine, a, moram priznati, svojom jednostavnošću Julijana me osvojila možda i više nego li su to ove godine učinile njene Guske zbog kojih sam ridala kako dugo ni zbog koje druge knjige nisam. U moru nadobudnih žena koje lupetaju o politici ili najnovijim krpicama, koji

"Život je samo sjenka koja hoda, kukavni glumac što na pozornici sat-dva se šepuri i razbacuje, a potom ga više nema. To je priča koju idiot priča, puna krika i bijesa, a ne znači ništa." (William Shakespeare, Macbeth) Oduvijek mi je znatiželja bila odlika. Ne, precrtaj to, ne znatiželja – cundravost mi je bila odlika. Spopadne me i sada, odraslu, pa danima zavirujem, propitkujem, dosađujem i istražujem. Dovoljno je da otvorim stara željezna vrata koja zaštitnički opasavaju zgradu u kojoj radim - vrata zaškripe, a ja danima glumim detektiva u potrazi za odgovorima. Tko je izgradio ovu predivnu zgradu koja stoji na uglu kao duh prošlih vremena? Tko je ovdje živio, i je li ta zgrada dio mog života, ili sam ja dio njenog? – samo su neka od pitanja koja si postavljam glede famozne kuće Sekulić-Plavšić koja krasi ugao jedne od najljepših hrvatskih ulica, osječke Europske avenije i ulice Alojzija Stepinca. Izgradio ju je prije više od sto godina neki W. C. Hofbauer i ukra

Nisam oduvijek ovako umorna, cinična i nervozna, kunem se. Nekad sam bila zaigrana, neustrašiva, sanjarila sam o nemogućim stvarima, maštala da mi se događaju filmski scenariji, hodala bih s kišobranom tijekom najtoplijeg dana u godini, pjevala duž cijele ulice na sav glas, pročitala sam Hobita u jednoj noći, skupljala sam Pokemone, imala sam stihove Lenonnove Imagine na zidu svoje tinejdžerske sobe, vjerovala sam u vile i u jednoroge, ali negdje je putem sva ta čarolija iščeznula iz mojih misli, iz mog bića. Ne mogu svaliti krivnju ni na koga jer sam svjesna da sam samoj sebi zabranila gledati svijet kroz ružičaste naočale – selidba u Šibenik i dvije godine usamljenosti me uništilo. Dok su mi prijatelji, miljama daleko, predbacivali negativan stav, ja sam svakog dana trudila pokupiti komadiće same sebe s poda, odraditi posao, izgurati još jedan dan. Ponestajalo mi je snage i tonula sam u cinizam i bijes. U tom sam raspoloženju i započela pisati ovaj blog prije točno sedam godina. U